REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2179/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, u pravnoj stvari tužitelja CL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupano po predsjednici Uprave KL i članu Uprave AL, a one po punomoćniku Danku Škari, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 16. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegova punomoćnika Mire Glavaša, odvjetnika i punomoćnika tuženika Danka Škare, odvjetnika, 10. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 029-50-3931924 od 21.02.2007. godine, sklopljenog između tužitelja CL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„ 3,30% (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju CL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 334,63 EUR, sa zateznim kamatama koje teku počevši od 27.02.2007. pa do 31.12.2007. po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje, nadalje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31.7.2015., nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev za tijek kamata na dosuđeni iznos iz točke II. od 26.02.2007. do 27.2.2007.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria DD, Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju CL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnične troškove u iznosu od 263,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2025. do isplate, do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za isplatu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, zaključio 21.02.2007. s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 029-50-3931924 (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 36.942,64 CHF, koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke - kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 20 godina. Predmetnim Ugovorom (čl. 3. NAKNADA ) ugovoreno je: „ 3,30% (slovima: tri zarez trideset posto) os iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“. Navedena naknada utvrđena je jednostrano, bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope. O navedenoj ugovornoj odredbi nije se pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u naprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija (ekonomska opravdanost) odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

1.1. Tužitelj dalje ističe da je navedena naknada suprotna čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/05)- načelu savjesnosti i poštenja, čl. 6. ZOO-a (zabrani zlouporabe prava), čl. 7. ZOO-a (načelu jednake vrijednosti činidaba) i čl. 8. ZOO-a (zabrani prouzročenja štete), te čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje Sud EU odlučio je u nekoliko spojenih predmeta (C-84/19, C-222/19 i C-252/19) da su „općenite“ naknade koje ne odražavaju konkretnu uslugu – ništetne. U odluci suda od 03.09.2020. se navodi:

1.) Da nekamatni troškovi kredita koji su u okvirima maksimalne efektivne kamatne stope jesu podložni ispitivanju poštenosti na temelju Direktive 93/13.

2.) Da troškove koji ne čine glavnicu i kamate nacionalni sud mora provjeriti u smislu čine li oni stvarnu uslugu, i jesu li ti troškovi transparentno ugovoreni, a to znači da nije dovoljno da su gramatički razumljivi, nego moraju sadržavati i jasne ekonomske kriterije zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju.

3.) Da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi.

4.) Da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu. 5.) Da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita.

1.2. Iz navedene presude Suda EU se može zaključiti, budući da naknade za obradu kredita u hrvatskim potrošačkim ugovorima (pa tako i predmetni Ugovor) ne sadrže nikakva objašnjenja, osim šturoga pojma „naknade za obradu kredita“, da su sve takve naknade nepošteno ugovorene i zbog toga su ništetne. Konačno je i Vrhovni sud u svojoj presudi broj:

Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. iznio pravno shvaćanje i zaključio da Direktivu 2008/48 te točku I. Priloga I. treba tumačiti na način da „ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom ikoji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču“. Znači, ulazna naknada ne smije se smatrati dijelom iznosa kredita. Tuženik je tužitelju, temeljem čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, naplatio naknadu u iznosu od 557,66 CHF koja je na dan plaćanja, po srednjem tečaju kreditora za CHF (4.521184 HRK) iznosila 4.521184 HRK (sada 334,63 EUR). Postupanje tuženika protivno je prisilnim propisima i moralu društva o čemu se očitovao i Ustavni sud u rješenjima, broj: U-III-2521/2015 od 13.12.2016. i U-I-3685/2015. od 04.04.2017. Sukladno navedenom, tužitelj traži od tuženika povrat naplaćenog iznosa, koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o naknadi, uvećan za pripadajuću zateznu kamatu i u tom smislu predlaže sudu donijeti presudu, kako je navedena u tužbi.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti te osporava tužiteljeve navode iz tužbe. Navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 029-50-3931924 (dalje: "Ugovor o kreditu"). Ugovor o kreditu u članku 3. jasno i precizno navodi da naknada iznosi 3,30% od iznosa kredita i da se ista naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Dakle, u konkretnom se slučaju radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna niti tužitelj može osnovano tvrditi da mu ista nije bila poznata. Dalje osporava svojstvo potrošača jer je tužitelj diplomirani pravnik, pa stoga profesionalac i stranke su u međusobnom odnosu bile posve ravnopravne. Slijedom svega navedenog predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu broj: 029-50-3931924 (list 6-11 spisa), preslike Zadužnice i Suglasnosti (list 22-29 spisa), presliku Izjave i Zahtjeva za kredit s dokumentacijom (list 30-58 spisa) te je saslušan tužitelj (list 74,75 spisa) i pročitana je priložena sudska praksa (list 59-69 spisa). Drugih dokaza stranke nisu predlagale, pa je sud glavnu raspravu zaključio.

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći izvedene dokaze zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, osim za jedan dan zatraženog tijeka kamata.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu plaćene naknade, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 21.2.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 029-50-3931924 za iznos 36.942,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora);

- da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora), ugovoreni rok otplate je 84 mjeseca;

- da je čl. 3. ugovorena naplata jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita i koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je samo paušalno naveo u odgovoru na tužbu da osporava visinu bez da je izravno osporio da je tužitelju, prilikom isplate /korištenja kredita 26.2.2007. naplaćena naknada u visini 334,63 € (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. Povrh toga, sam tuženik je u spis dostavio presliku Informacija o komitentu na dan 27.6.2007. (list 58 spisa) iz koje proizlazi da je kredit u iznosu od 36.942,64 CHF pušten na korištenje 26.2.2007., pa je stoga jasno da je tog dana naplaćena i predmetna naknada.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba Ugovora o ugovorenoj naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo. Kao što je već navedeno, tuženik je samo paušalno osporio visinu utuženog zahtjeva, pri tom ne sporeći da je naknada naplaćena jer je u odgovoru na tužbu elaborirao da naplatom nije ništa stekao već je podmirio troškove, koje je imao jer je tužitelj podnio zahtjev za kredit.

8. Tužitelj u ovom predmetu tvrdi da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da na tu naknadu nije mogao utjecati i morao ju je podmiriti.

9. Čitanjem dokumentacije na listovima 6-11 i 22-58 spisa utvrđeno je da je tužitelju prilikom isplate/korištenja kredita i to 26. veljače 2007. naplaćena naknada u iznosu 557,66 CHF (3,30% od iznosa kredita) za obradu kredita, sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu i ista je naplaćena /ustegnuta od iznosa dobivenog kreditom. Nadalje, čl. 9. Ugovora o kreditu određeno je da se, na sve što nije regulirano tim Ugovorom, primjenjuju opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.

10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita, sud je saslušao tužitelja, koji je iskazao da mu nitko nije objasnio na što se točno odnosi predmetna naknada, a on ni na koji način nije mogao utjecati da ugovor ne sadrži tu odredbu jer se radilo o uvjetima banka koje je mogao "uzeti ili ostaviti". Kredit mu je bio potreban za kupnju osobnog auta za njegove osobne potrebe i nije vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Sud je prihvatio kao vjerodostojan iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te tuženik sadržaj iskaza nije ničim doveo u sumnju. Također, ocjena je ovog suda da je iskazom u potpunosti otklonjen tuženikov prigovor da se ne radi o potrošaču jer ni iz čega ne proizlazi suprotno.

11. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već je tužitelj samo popunio obrazac i bio je informiran o visini anuiteta kojeg treba plaćati. Tuženik nije niti pokušao dokazati (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informirana o naknadi, visini naknade i svrsi takve naknade. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi te o naknadi nije mogao pregovarati.

12. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

13. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da tužitelj uopće nije bio informiran o naknadi i da će naknada biti naplaćena iz iznosa kredita. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadrži odredbu, prema kojom se tužitelj obvezuje, prilikom isplate kredita, platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3.30% iznosa kredita.

15. Prema ocjeni ovog suda, predmetna odredba (čl. 3. Ugovora o kreditu) je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,30 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

16. Odredba čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

17. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita, koji mu je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom, koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl.59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 3,30% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njenu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Nadalje, prema čl. 295. ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

24. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

25. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno (ustezanjem od isplaćenog iznosa kredita), to je očito da je ista odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

26. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita jednokratno 3,30% od iznosa kredita te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

27. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu čl. 3. u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom te je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 334,63 EUR i odlučeno je kao toč. II. izreke. Naime, a kako je već gore u obrazloženju u toč. 6. navedeno, tuženik je samo paušalno naveo u odgovoru na tužbu da osporava visinu bez da je izravno osporio da je tužitelju, prilikom isplate /korištenja kredita 26.2.2007. naplaćena naknada u visini 557,66 CHF/ sada: 334,63 € (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu i da je ista naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a pri tom je tuženik u spis dostavio presliku Informacija o komitentu na dan 27.6.2007. (list 58 spisa) iz koje jasno i nedvojbeno proizlazi da je kredit u iznosu od 36.942,64 CHF pušten na korištenje 26.2.2007., pa je stoga jasno da je tog dana naplaćena i predmetna naknada.

28. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnoj situaciji donošenjem ove presude, odnosno, po njenoj pravomoćnosti.

29. Na dosuđeni iznos naplaćene naknade tužitelju pripada zatezna kamata u skladu sa čl. 1115. ZOO i to od dana plaćanja naknade jer je tuženik bio nepošten, pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena 26. veljače 2007., zbog čega je zatezna kamata dosuđena počev od idućeg dana nakon dana stjecanja, a tijek kamate od 26.2.2007. odbijen je kao neosnovan.

30. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se do 31. prosinca 2007. na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 72/02, 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narode novine" broj 155/2023).

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. i čl. 151. ZPP i isti je suđen tužitelju, a budući da je u cijelosti uspio u sporu, osim u dijelu zahtjeva za tijek kamata za jedan dan, a to je sporedno potraživanje. Trošak postupka tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti postavljenog zahtjeva, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje: Tarifa) i prema priloženom troškovniku. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 50 bodova (Tbr. 7/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 16.1.2025. 50 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), ukupno 100 bodova što primjenom Tbr. 54 Tarife iznosi ukupno 200,00 €, a uz uvećanje za 25% PDV (50,00 €) te uz zatraženi trošak pristojbe na tužbu i na presudu od ukupno 13,27 €, sveukupno iznosi 263,27 €. Tužitelju nije priznat kao potreban u smislu čl. 155. ZPP-a zatraženi trošak sastava podneska od 26.6.2024. jer istim ne iznosi nikakve nove ili sudu nepoznate činjenice.

32. Tuženiku nije priznat trošak postupka primjenom odredbe čl. 154. st.1. ZPP budući da u sporu nije uspio, a tužitelj nije uspio jedino s zahtjevom za tijek kamata i to za jedan dan, što je sporedno traženje i neznatno u razmjeru sa dosuđenim zahtjevom.

33. Odluka o zateznoj kamati na troškove postupka temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.

Zagreb, 10. veljače 2025.

Sudac

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja uz pristojbu na presudu

- pun. tuženika