REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1381/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Franjo Šebijan, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, zastupano po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. siječnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice CM, odvjetničke vježbenice te zamjenika punomoćnika tuženika GM, odvjetničkog vježbenika, 10. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništava odredba Ugovora o kreditu br. 218-50-2937853, solemniziran po Javnom bilježniku Jasenki Crnčec, Čakovec, I. G. Kovačića, br. OU- 1052/05-1 dana 11.07.2005.god., sklopljenog između tužitelja FM, [adresa], 40 316 Vratišinec, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, kao kreditora, a koja:

- u čl. 2. Kamatna stopa glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...“

- u čl. 7. Način otplate glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužiteljici FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.148,94 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tekućom na

iznos 1,51 EUR od 30. studeni 2009.

iznos 10,24 EUR od 31. prosinac 2009.

iznos 12,10 EUR od 31. siječanj 2010.

iznos 13,16 EUR od 28. veljača 2010.

iznos 16,22 EUR od 31. ožujak 2010.

iznos 15,82 EUR od 30. travanj 2010.

iznos 18,21 EUR od 31. svibanj 2010.

iznos 20,46 EUR od 30. lipanj 2010.

iznos 25,77 EUR od 31. srpanj 2010.

iznos 25,11 EUR od 31. kolovoz 2010.

iznos 29,89 EUR od 30. rujan 2010.

iznos 27,76 EUR od 31. listopad 2010.

iznos 28,43 EUR od 30. studeni 2010.

iznos 36,66 EUR od 31. prosinac 2010.

iznos 34,93 EUR od 31. siječanj 2011.

iznos 34,40 EUR od 28. veljača 2011.

iznos 38,78 EUR od 31. ožujak 2011.

iznos 34,40 EUR od 30. travanj 2011.

iznos 40,11 EUR od 31. svibanj 2011.

iznos 47,41 EUR od 30. lipanj 2011.

iznos 53,64 EUR od 31. srpanj 2011.

iznos 52,71 EUR od 31. kolovoz 2011.

iznos 46,48 EUR od 30. rujan 2011.

iznos 44,75 EUR od 31. listopad 2011.

iznos 43,96 EUR od 30. studeni 2011.

iznos 46,34 EUR od 31. prosinac 2011.

iznos 50,06 EUR od 31. siječanj 2012.

iznos 50,33 EUR od 29. veljača 2012.

iznos 49,40 EUR od 31. ožujak 2012.

iznos 50,06 EUR od 30. travanj 2012.

iznos 50,99 EUR od 31. svibanj 2012.

iznos 49,79 EUR od 30. lipanj 2012.

iznos 49,07 EUR od 31. srpanj 2012.

i to za razdoblje do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. pa do 31.12.2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. pa do 30.06.2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. pa do 31.12.2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. pa do 30.06.2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019., do 30.06.2019., po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. pa do 30.06.2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89% godišnje, a od 01.01.2021. pa do isplate po stopi od 5,75 godišnje, a u slučaju promjene prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.308,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. veljače 2025. do isplate, prema gore navedenoj stopi, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Čakovcu u kojoj navodi da je 8.7.2005. između parničnih stranaka sklopljen Ugovor o kreditu br. 218-50-2937853, solemniziran 11.7.2005. po javnom bilježniku Jasenki Črnčec, br. OU-1052/05-1, a prema kojem je tuženik kao kreditor i banka, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 14.591,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 1. ugovora o kreditu). Navedenim ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 7 godina, odnosno 84 mjeseca (čl. 4.) u jednakim mjesečnim anuitetima, s time da su početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili 212,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti važećoj na dan dospijeća po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Također, ugovoreno je da će tuženik naplaćivati redovnu kamatu, koja je promjenjiva, a utvrđuje je upravo on mjesečno i to putem svoje Odluke o kamatnim stopama (čl. 2. i 7. Ugovora), a u trenutku sklapanja ugovora iznosila je 5,85 % godišnje (čl. 2.). Dakle, određivanje kamatne stope povjereno je isključivo tuženiku kao kreditoru, a visina obveze u bitnom je uvjetovana i variranjem tečaja CHF. Za vrijeme trajanja otplate kredita, sukladno ugovoru o kreditu, kamatna stopa je od strane tuženika više puta mijenjana i to na štetu tužitelja. Tako je primjerice, ugovorena kamatna stopa od 5,85% godišnje, međutim, na 1.11.2007. iznosila je 6,45% godišnje, na 1.3.2009. iznosila je 7,75% godišnje, na 1.7.2011. iznosila je 7,50%, na 1.10.2011. pa nadalje, iznosila je 6,75% godišnje.

1.1. Tužiteljica dalje ističe da se više puta mijenjao i tečaj CHF prema HRK, a što je itekako utjecalo na visinu obveze tužitelja prema tuženiku, na način da su pojedini mjesečni anuiteti uglavnom značajno porasli u odnosu na one koji su bili ugovoreni. Stoga tužitelj drži da je oštećen za razliku između onog iznosa, koji bi otplatio da promjena kamatne stope i tečaja valute CHF nije bilo, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od svakog dana pojedinog iznosa preplate, pa do tuženikovog povrata. Tužitelj je kao potrošač u dobroj vjeri stupio u kreditni odnos s tuženikom, kao bankom, a zbog financiranja kupnje automobila. Pritom mu je ponuđen kredit s valutnom klauzulom, a bez da su mu predočene moguće štetne posljedice takvog ugovora, niti s njime skopčani rizici. Također, na odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope nije mogao utjecati niti o istima pregovarati, već je tuženik koristio vlastiti obrazac koji je bio identičan u brojnim drugim kreditnim predmetima.

1.2. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnosti ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.9.2003.-31.12.2008. kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.9.2004. -31.12.2008. to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što je primio. na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 19.9.2024. (list 326-327 spisa), kojim predlaže sudu donijeti presudu i utvrditi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 218-50-2937853, a koja:

- u čl. 2. Kamatna stopa glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...“

- u čl. 7. Način otplate glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“ te kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 1.148,94 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose te uz naknadu parničnog troška, a sve kako je pobliže navedeno u izreci presude.

2. Tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, a osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da tužitelj svoj zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018., donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navodi da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacija koje traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17.

2.1. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su, tijekom pregovaranja o ponudi kredita, obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF.

2.2. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznosu anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tuženik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pritom napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihovo kretanje ne mogu utjecati.

2.3. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena, odnosno ništetna. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi", već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provodi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Tuženik još ističe da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu.

2.4. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:

- imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez valutne klauzule;

- dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi "promjenjiva" tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čije je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika, tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.06.2009. s kasnijim izmjenama), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva.

2.5. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje:

6-mjesečnog Libor-a za CHF,

3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i

6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banka koja se mora održavati na računu HNB-a ( po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Navedeni parametri predstavljaju opravdani razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome, samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financirana od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pritom tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti.

2.6. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamate stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik još prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama.

3. Općinski sud u Čakovcu je 5.1.2022. donio presudu posl.br. P-241/2019-24 (list 229-236 spisa), kojom je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu br. 218-50-2937853 te naložio tuženiku isplatu iznosa od 8.656,68 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom te uz naknadu parničnih troškova tuženiku, a odbijen je i prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti tog suda. Županijski sud u Osijeku je rješenjem posl.br. Gž-644/2022-2 od 1.12.2022. prihvatio žalbu tuženika kao osnovanu i ukinuo presudu Općinskog suda u Čakovcu od 5.1.2022. posl.br. P-241/2019-24 i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje uz obrazloženje da sud prvog stupnja nije dao nikakve razloge o tome zašto bi se primjenjivala neka druga pravila o mjesnoj nadležnosti osim općemjesne nadležnosti, pa nije jasno na temelju čega sud prvog stupnja temelji svoju odluku o tome da prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti suda prvog stupnja ne bi bio osnovan.

3.1. Općinski sud u Čakovcu je 11.1.2023. donio rješenje posl.br. P-360/22-3 (list 299-301 spisa), kojim se oglasio mjesno nenadležnim te je određeno da će se po pravomoćnosti rješenja spis ustupiti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Rješenje je postalo pravomoćno 1.2.2023. Potom je ovaj sud dopisom od 1.3.2023. posl.br. P-1381/2023-3 (list 310-311 spisa) dostavio predmet Vrhovnom sudu Republike Hrvatske radi donošenja odluke o sukobu nadležnosti te je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem posl.br. Gr1 86/2023-2 od 2.5.2023. (list 314-316 spisa) odredio da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

4. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao svu spisu priloženu dokumentaciju i to: Ugovor o kreditu br. 218-50-2937853 (list 7-11 spisa), otplatni plan (list 12-15 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 16-18 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope od 19.11.2007., 11.2.2009., 15.6.2011., 15.9.2011. (list 19-22 spisa), obavijest o isplati kredita od 2.8.2012. (list 23 spisa), Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila (list 5557 spisa), Opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom (list 58-59 spisa), Informacija za klijente: Načela za utvrđivanje promjene kamatnih stopa za kredite i depozite i Načela za utvrđivanje promjene naknada za usluge (list 60 spisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada (list 61-97 spisa), pročitano je ranije provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić (list 162-173 spisa), a saslušana je tužiteljica (list 320-321 spisa) te je pročitana i priložena sudska praksa i stručni članci (list 38-54, 108-128, 136-154, 192- 220 spisa). Tuženik je u odgovoru na tužbu predlagao saslušanje javnog bilježnika Jasenke Crnčec te u podnesku od 20.12.2019. svjedoka ŽM, koje dokaze sud nije izvodio rukovodeći se načelom ekonomičnosti postupka i obvezom da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova budući je stava da se tim dokazima ne bi potpunije i točnije utvrdilo relevantno činjenično stanje, već bi se postupak nepotrebno odugovlačio. Tuženik je na ročištu 22.2.2024. odustao od prijedloga da se saslušava svjedokinja ŽM, a na ročištu 16. siječnja 2025. stranke su suglasno izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, a budući je, po ocjeni ovog suda, relevantno činjenično stanje utvrđeno izvedenim dokazima, odlučeno je da se neće izvoditi daljnji dokazi. Treba svakako imati na umu da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 2005., dakle prije 20 godina te je nemoguće očekivati da bi se javni bilježnik, ma kako bio savjestan i sposoban, mogao sjećati pojedinosti o kojima je razgovarao sa tužiteljicom. Javni bilježnici na dnevnoj bazi imaju veliki broj stranaka sa različitim poslovima te je mogućnost pamćenja svake pojedinosti o kreditu od kojeg je proteklo tako dugo vremensko razdoblje svedena na minimum, ako ne i na nulu. Ovo bi kad se usporedi s poslom suca, koji piše ovu presudu, značilo da bi se sudac trebao sjećati svakog od brojnih saslušanja stranaka i svjedoka od preko 20 godina, a opće je poznato da sudac i nakon saslušanja piše presudu, kojom vrednuje dokaze, pa tako i iskaze te se dodatno prisjeti okolnosti saslušanja. Međutim, potpuno se pouzdano može utvrditi da bi se u konkretnoj situaciji radilo o sjećanju, koje bi nadilazilo kapacitet ljudske memorije jer protekom tako dugog vremenskog perioda niti jedna prosječna osoba nema sposobnost zapamtiti detalje pojedinog pravnog posla u situaciji kada ih dnevno obavi i nekoliko desetaka. Povrh toga, javni bilježnik nije ugovorna strana te njegovo postupanje u predmetnom pravnom poslu uopće nije od značaja za relevantno činjenično stanje. U kontekstu izloženog, ocjena je ovog suda da bi pozivanje i saslušanje javnog bilježnika bilo potpuno uzaludno, a stoga i neekonomično i nesvrsishodno radi čega je odlučeno da se daljnji dokazi neće izvoditi i glavna je rasprava zaključena.

5. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/19 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Tužiteljica je u svom iskazu na ročištu 5.9.2024. (list 320-321 spisa) navela kako je odlučila kupiti automobil, koji joj je trebao za vlastite potrebe, pa se u banci i auto kući informirala o uvjetima kreditiranja. I jedni i drugi su joj rekli kako je najpovoljniji upravo kredit u valuti CHF. Navela je da joj nisu ništa objasnili zbog čega je najpovoljniji, zbog čega su najniže kamatne stope za tu valutu a nisu joj spominjali niti eventualne rizike, koji se odnose na tu valutu. Iskazala je da je u to doba bila domaćica i nije znala kao ni što sada ne zna točno objasniti što znači "valutna klauzula". Prije potpisivanja ugovora isti je pročitala a potpisala ga je iako joj nije baš sve bilo jasno, do te mjere da čak nije znala niti formulirati pitanje za objašnjenje. Iskazala je da nije kasnije dogovarala nikakve konverzije niti je sklapala dodatne ugovore te da je otplatila kredit 2012. Navela je da ni javni bilježnik kod kojeg je potpisala ugovor ništa nije obavještavao niti joj objašnjavao u vezi tog ugovora.

7. Ocjena je ovog suda da je iskaz tužiteljice iskren, logičan i životno uvjerljiv, a sud u držanju tužiteljice tijekom iskazivanja nije našao postojanje ikakvih naznaka da bi nešto prešućivala ili lagala, pa joj i zato vjeruje.

8. Nesporno je da su tužiteljica i tuženi zaključili 8.7.2005. Ugovor o kreditu broj 218-50-2937853, za kupnju vozila, u iznosu od 14.591,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu od 5,85% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30.11.2005.

9. Sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, odnosno jesu li ništave odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja te je li tuženik, primjenom ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,85% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

10. Tužiteljica se pravilno tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., kojom je u odnosu na tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12. Odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. u odnosu na ovdje tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1.6. 2004. do 6. 8. 2007., a od 7. 8.2007. do 31. 12.2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. 9.2003. do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo tuženom prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.

11. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužiteljice valja ukazati na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., sukladno kojem "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Što se tiče prigovora zastare po osnovi ništetne valutne klauzule CHF ukazuje se na zauzeto pravno shvaćanje u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2254/17 od 20. ožujka 2020. sukladno kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom Pž-6632/17 od 14.6.2018., a budući je tužba u ovom predmetu podnesena 23.5.2019. jasno je da je podnesena u okviru petogodišnjeg zastarnog roka. Takav stav potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-2922/2018 od 20.2.2020.

12. Sukladno odredbi čl. 104.st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje: ZOO/91), važećem u vrijeme zaključenja spornog Ugovora (čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; Narodne novine broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO/05), u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 108. ZOO/91 (323. st. 2. ZOO/05), ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništavih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kao što je ostvario korist i na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i razliku koja proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništavih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 210.st.1. ZOO/91 (čl. 1111. st. 1. ZOO/05). Posljedica ništavosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 214. ZOO/91 (čl.1115. ZOO/05) od dana stjecanja do isplate.

13. Slijedom svih izloženih razloga, ovaj sud prihvatio je stav tužiteljice da se radi o ništavosti predmetnih dijelova odredaba Ugovora o kreditu i na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata i razlike tečaja valute izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, koja je u svom nalazu i mišljenju od 17.2.2021. (list 162-173 spisa) navela da je tužiteljica tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu Ugovorom o kreditu broj 218-50-2937853 i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj, koji je vrijedio na dan korištenja kredita u razdoblju od 31.08.2005. do 31.07.2012. godine više platila iznos od 8.656,68 kuna.

Više plaćeni iznos od 8.656,68 kuna prikazan u pojedinačnim iznosima: iznos 11,36

kuna od 30. studeni 2009.

iznos 77,18

kuna od 31. prosinac 2009.

iznos 91,18

kuna od 31. siječanj 2010.

iznos 99,18

kuna od 28. veljača 2010.

iznos 122,18 kuna od 31. ožujak 2010.

iznos 119,18 kuna od 30. travanj 2010.

iznos 137,18 kuna od 31. svibanj 2010.

iznos 154,18 kuna od 30. lipanj 2010.

iznos 194,18 kuna od 31. srpanj 2010.

iznos 189,18 kuna od 31. kolovoz 2010.

iznos 225,18 kuna od 30. rujan 2010.

iznos 209,18 kuna od 31. listopad 2010.

iznos 214,18 kuna od 30. studeni 2010.

iznos 276,18 kuna od 31. prosinac 2010.

iznos 263,18 kuna od 31. siječanj 2011.

iznos 259,18 kuna od 28. veljača 2011.

iznos 292,18 kuna od 31. ožujak 2011.

iznos 259,18 kuna od 30. travanj 2011.

iznos 302,18 kuna od 31. svibanj 2011.

iznos 357,18 kuna od 30. lipanj 2011.

iznos 404,18 kuna od 31. srpanj 2011.

iznos 397,18 kuna od 31. kolovoz 2011.

iznos 350,18 kuna od 30. rujan 2011.

iznos 337,18 kuna od 31. listopad 2011.

iznos 331,18 kuna od 30. studeni 2011.

iznos 349,18 kuna od 31. prosinac 2011.

iznos 377,18 kuna od 31. siječanj 2012.

iznos 379,18 kuna od 29. veljača 2012.

iznos 372,18 kuna od 31. ožujak 2012.

iznos 377,18 kuna od 30. travanj 2012.

iznos 384,18 kuna od 31. svibanj 2012.

iznos 375,18 kuna od 30. lipanj 2012.

iznos 369,74 kuna od 31. srpanj 2012.

Vještakinja je izradila i grafički prikaz kretanja kamatne stope EURIBOR 6M i CHF Libor 6M i CDS-a za Republiku Hrvatsku, a obzirom joj je dan zadatak da se očituje na navode tuženika iz odgovora na tužbu.

14. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje i uskladila svoj zahtjev s istim podneskom od 19.3.2021. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka podneskom od 17.3.2021. (list 182-184 spisa) u bitnom navodeći da nema prigovora na matematički izračun, ali da je vještvo izrađeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, iako je nesporno da su stranke ugovorile kredit vezan uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu. U odnosu na navedeno za naglasiti je da takve tuženikove navode ovaj sud nije prihvatio jer ih u kontekstu svih ranije obrazloženih okolnosti smatra pravno neodlučnima.

15. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocjenjujući ga vjerodostojnim jer je izrađen stručno, sveobuhvatno i objektivno, dok su prigovori tuženika neosnovani. Tuženik neosnovano navodi da je vještak pogrešno izradio nalaz jer da namjera ugovornih stranaka nije bila ugovaranje kunskog kredita i fiksne kamatne stope, već upravo kredita u valuti CHF i promjenjive kamatne stope te da je tužiteljica pristala na te uvjete i obvezala se platiti povećani anuitet uslijed povećanja tečaja CHF i same kamatne stope. Naime, u konkretnoj situaciji je utvrđeno da su ništave navedene odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke kao i odredba kojom se otplata kredita veže uz korištenje valutne klauzule CHF, pa je sukladno takvom utvrđenju i određen zadatak vještaku, a vještak je u nalazu i mišljenju u svemu ispunio zadatak suda.

16. Imajući na umu da je sud u ovom postupku utvrdio da je ništava odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora kao i da je ništava odredba istog Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunavao i naplaćivao veće anuitete od onih na koje je imao pravo te je u utuženom razdoblju tužiteljici naplatio više od ugovorenog iznosa, kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno bez pravne osnove. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznose pobliže naznačene u izreci, a na temelju odredbe čl. 210. ZOO/91 (čl. 1111. ZOO/05).

17. Sud je tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate u smislu čl. 214. ZOO/91 (čl.1115. ZOO/05) s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja valute rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U tom smislu neosnovano tuženik tvrdi da bi tužiteljica eventualno imala pravo na kamate od podnošenja tužbe.

18. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31.12.2007. po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narode novine" broj 155/2023).

19. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: OT). Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu sa konačno postavljenim zahtjevom to joj je priznat trošak kako slijedi:

-za sastav tužbe 75 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT),

-za pristup na ročišta 12.11.2019., 12.11.2020., 9.12.2021., 22.2.2024., 5.9.2024. i 16.1.2025. po 75 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. OT),

-za sastav podnesaka od 17.11.2019., 30.10.2020., 19.3.2021. i 19.9.2024. od po 75 bodova za svaki (Tbr.8. toč.1. OT), što ukupno iznosi 825 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 € prema važećoj Tarifi iznosi 1.650,00 € i uz PDV od 25% od 412,50 € iznosi 2.062,50 €, a uvećano za troškove plaćene pristojbe na tužbu i na presudu od po 300,00 kn/sada: 39,82 €, a kojem iznosu valja pridodati plaćen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 1.250,00 kn/ sada:165,90 € tako da je ukupan dosuđeni iznos troškova 2.308,04 €. Tužiteljica ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a.

20. Tuženik je izgubio spor, pa je njegov zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 10. veljače 2025.

S u d a c:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu u Osijeku, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika