Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Pn-173/2020-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj tužitelja Osijek- Koteks d.o.o., Osijek, Šamačka 11, OIB: 44610694500, zastupani po punomoćniku Mojmiru Ostermannu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ostermann Ivančić d.o.o. u Zagrebu, protiv I. tuženog IF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zdravku Dumančiću, odvjetniku u Osijeku, i II. tuženog DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi naknade štete, izvan ročišta, 10. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba tužitelja u ovom postupku povučena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja Osijek-Koteks d.o.o. za solidarnu naknadu troškova ovog postupka od strane I. tuženog IF i II. tuženog DF u iznosu od 23.988,61 EUR (dvadesettritisućedevetstoosamdesetosameuraišezdeset jedancent), zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja odluke do isplate, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju Osijek-Koteks d.o.o. naknaditi I. tuženom IF trošak ovog postupka u iznosu od 11.720,00 EUR-a (jedanaesttisuaćesedamsto dvadeseteura) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se djelomično zahtjev I. tuženog IF za naknadu troškova ovog postupka od strane tužitelja Osijek-Koteks d.o.o. u iznosu od 5.797,50 EUR (pettsiućasedamstodevedesetsedameuraipedesetcenti), zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja odluke do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 21. rujna 2020. podnio ovom sudu tužbu protiv I. i II. tuženika radi naknade štete temeljem pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 26. rujna 2014., broj K-Us-6/12 u kojem postupku je tužitelj upućen u parnicu s imovinskopravnim zahtjev. Kazneni postupak je vođen protiv I. i II. tuženika zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona, te kaznenog djela primanja mita u gospodarskom poslovanju iz članka 252. stavka 2. Kaznenog zakona, te je time prouzročena šteta u iznosu od 5.093.521,20 kuna. Navedenom kaznenom presudom je pravomoćno utvrđeno da su I. i II. tuženik počinili naprijed navedena kaznena djela, te da su oštećeniku (ovdje tužitelju) prouzročili znatnu imovinsku štetu u iznosu od 5.093.521,20 kuna, nakon čega je tužitelj upućen u parnicu. I. tuženik je 26.2.2015. u državni proračun Republike Hrvatske uplatio iznos od 7.004.489,30 kuna po osnovi imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima utvrđenim kaznenom presudom, po osnovi izrečene novčane kazne u iznosu od 2.160.000,00 kuna. S obzirom na činjenicu da je I. tuženik Republici Hrvatskoj kao imovinsku korist isplatio i dio iznosa koji se odnosi na štetu koja je nastala tužitelju, tužitelj je pred Trgovačkim sudom u Osijeku pokrenuo postupak broj P-225/2020 protiv Republike Hrvatske za iznos od 2.323.000,00 kuna, te je pokrenuo i parnicu protiv I. i II. tuženika broj Pn-303/2018 radi ostvarenja dijela postavljenog imovinskopravnog zahtjeva, tj. naknade štete nastale tužitelju počinjenjem navedenih kaznenih djela, a za iznos koji predstavlja razliku iznosa štete utvrđene točkom 2. izreke kaznene presude (4.993.521,30) kuna i točkom 3. izreke kaznene presude (100.000,00 kuna) i iznosa štete koju je I. tuženik po osnovi imovinske koristi platio Republici Hrvatskoj (2.323.000,00 kuna), dakle, za iznos od 2.770.521,20 kuna s pripadajućim zateznim kamatama. Postupak protiv RH je u fazi ponovljenog suđenja pred Trgovačkim sudom u Osijeku povodom II. stupanjske odluke VTSRH od 13.5.2020., broj Pž-96/2017, kojom je VTSRH ukinuo I. stupanjsku presudu Trgovačkog suda u Osijeku broj P-502/2016. Sukladno obrazloženju odluke VTSRH, tužitelj svoje pravo na povrat iznosa od 2.323.000,00 kuna oduzetog od strane RH kao imovinske koristi, ne može ostvariti sve dok parnični sud u cijelosti ili djelomično ne prihvati, odnosno dosudi već postavljeni imovinskopravni zahtjev tužitelju. Iz navedenog slijedi da je jedini pravni put kojim tužitelj može ostvariti povrat iznosa od 2.323.000,00 kuna od Republike Hrvatske, taj da sud kao parnični sud utvrdi da su I. i II. tuženik tužitelju uzrokovali štetu kaznenim djelima za koje su u Kaznenom postupku pravomoćno proglašeni krivima. Stoga, kako bi tužitelj ostvario svoje pravo na preostali dio imovinske štete nastale počinjenjem kaznenih djela utvrđenih kaznenom presudom u iznosu od 2.323.000,00 kuna, a koji nije obuhvaćen već pokrenutom parnicom u postupku Pn-303/2018, te potom ostvario i povrat navedenog iznosa od strane Republike Hrvatske, tužitelj mora u parničnom postupku ostvariti imovinskopravni zahtjev na koji je upućen pravomoćnom presudom kaznenog suda, uslijed čega je podnio ovu tužbu. Kaznenom presudom nije utvrđena samo osnova, već i visina i opseg štete koja je nastala tužitelju štetnim radnjama I. i II. tuženika. Točnije, šteta je utvrđena u visini od 4.993.521,20 kuna u točki 2. izreke kaznene presude i u visini 100.000,00 kuna u točki 3. izreke kaznene presude, a od kojih tužitelj ovom tužbom potražuje iznos od 2.323.000,00 kune, dok za iznos od 2.770.521,20 kn već vodi postupak protiv I. i II. tužitelja. Navedena visina štete utvrđena je u tijeku kaznenog postupka izvođenjem svih potrebnih dokaza, na kojima je kazneni sud utemeljio izreku Kaznene presude. Osim što se svi izvedeni dokazi navode na nekoliko stranica obrazloženja kaznene presude (str. 13-21), Tužitelj posebno upućuje Naslovni sud i na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, Damira Banovića, koji je u svom nalazu i mišljenju potvrdio da je za tužitelja nastala šteta u ukupnom iznosu od 5.146.632,20 kuna, a što kazneni sud i sam prihvaća na str. 22, par. 3. kaznene presude. Povrh svega, I. i II. tuženik su u okviru kaznenog postupka priznali počinjenje kaznenog djela iz točke 3. izreke kaznene presude na način opisan str. 7/8 izrekom. Stoga, tužitelj smatra kako nema potrebe za izvođenjem dodatnih dokaza, osim uvida u kazneni spis predmeta i kaznenu presudu te dokaza izvedenih u tijeku već provedenoga kaznenoga postupka, a iz koje sud nedvojbeno može utvrditi ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti tuženika za štetu, njezinu visinu i opseg. Hipotetski, kada bi naslovni sud prihvatio bilo koji drugi potencijalni dokazni prijedlog usmjeren na utvrđivanje same štete ili njene visine, sud bi dovodio u pitanje je li kazneno djelo uopće počinjeno, budući da počinjenje znatne imovinske štete tvori samo biće kaznenog djela. Ponovnim utvrđivanjem nastanka štete, sud bi povrijedio jedno od temeljnih ustavnih načela ne bis in idem, prekršio članak 12. st. 3. ZPP-a, i neovlašteno ulazio u pitanja iz nadležnosti kaznenih sudova. Slijedom navedenog, a uzevši obzir kako je točkom 2. i 3. izreke kaznene presude utvrđeno kako je tužitelju nastala šteta kao posljedica kaznenih djela, za koje su kaznenom presudom proglašeni krivima I. tuženik (kao počinitelj) i II. tuženik (kao pomagatelj), kao i utvrđen iznos predmetne štete, tužitelj je svojim prethodnim navodima dokazao osnovu i visinu potraživanja prema I. i II. tuženiku. Uz to, temeljem članka 1107. stavka 2. ZOO-a, prema kojem pomagatelj odgovara solidarno s odgovornom osobom (počiniteljem), tužitelj ističe kako su I. i II. tuženik tužitelju solidarno odgovorni za štetu. Uzimajući u obzir pravni interes tužitelja opisan u točkama 2-13. ove tužbe, a u svrhu dosuđivanja imovinskopravnog zahtjeva u vidu imovinske štete nastale tužitelju počinjenjem kaznenih djela utvrđenih kaznenom presudom, čija pravomoćnost utječe i na ostvarenje tužiteljevog imovinskopravnog zahtjeva u drugim postupcima pokrenutima protiv tuženika te u postupku protiv Republike Hrvatske.

2. Punomoćnik tužitelja je svojim podneskom od 12. prosinca 2024. izvijestio sud o tome kako povlači tužbu u ovom postupku s obzirom da je 10. prosinca 2024. primio rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-4593/2024-3, od 20. studenog 2024., kojim je djelomično odbijen (u odnosu na postavljena pravna pitanja) i djelomično odbačen (u odnosu na povrede temeljnih ljudskih prava) prijedlog za dopuštenje revizije koji je Republika Hrvatska podnijela u povezanom predmetu pred Trgovačkim sudom u Osijeku broj P-122/2024, odnosno udovoljeno je tužbenom zahtjevu. Tužitelj potražuje da mu I. i II. tuženici naknade prouzročeni parnični trošak. 2.1. Sud je svojim dopisom od 16. prosinca 2024., broj Pn-173/2020-38 dostavio punomoćniku I. tuženika i II. tuženiku podnesak tužitelja kojim povlači tužbu. I tuženik se očitovao podneskom zaprimljenim kod ovoga suda 15. siječnja 2025. na način da se ne protivi povlačenju tužbe, te da potražuje trošak postupka u ukupnom iznosu od 17.517,50 eura. II. tuženi DF se na podnesak tužitelja kojim povlači tužbu, iako je uredno isti zaprimio, nije očitovao na dostavljeno.

3. Člankom 193. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. -dalje u tekstu: ZPP), propisano je kako se tužba može povući i kasnije sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje, dok je člankom 193. stavkom 9. ZPP-a propisano da se takva tužba smatra kao da nije ni bila podnesena i može se ponovno podnijeti.

3.1. Kako je tužitelj povukao tužbu, a I. tuženik je na povlačenje pristao, dok se II. tuženik nije u roku od 15 dana od primitka obavijesti o povlačenju tužbe od strane tužitelja izjasnio, valjalo je odlučiti, sukladno članku 193. stavku 2. ZPP-a, kao u točci I. izreke ovog rješenja.

4. Člankom 158. stavkom 1. ZPP-a propisano je da tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva, dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka. Člankom 158. stavkom 2. ZPP-a propisana je iznimka stavka ovog članka ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik.

5. Tužitelj je, sukladno članku 187. stavku 1. ZPP-a, podnio ovome sudu tužbu za utvrđenje, a budući da ima pravni interes, i to iz razloga kako bi mogao za visinu štete iz kaznenog postupka koji se vodio kod Županijskog suda u Osijeku pod brojem K-Us- 6/2012 utvrditi postojanje iste u odnosu na tužitelja.

5.1. U daljnjem tijeku postupka došlo je do povlačenja tužbe uslijed nedostatka pravnog interesa, a ne nakon udovoljenja zahtjevu tužitelja od strane tuženika, iako je moguće kako je tužbeni zahtjev u vrijeme njegova podnošenja bio osnovan (tako u svojoj odluci i Županijski sud u Vukovaru, broj Gž-579/2024-3 od 1. listopada 2024.). Naime, tužitelj je naveo kako je u konkretnom predmetu Republika Hrvatska ispunila obvezu, kao treća osoba, stoga tužitelj nema pravni interes za nastavak ovog postupka, međutim ovakvo pravno shvaćanje ovom sudu nije prihvatljivo. U ovakvoj procesnoj situaciji tuženik nije udovoljio zahtjevu tužitelja, a također ne postoje ni drugi razlozi koji se mogu pripisati tuženiku (članak 158. stavak 2. ZPP-a), pa je stoga valjalo u cijelosti odbiti zahtjev tužitelja za naknadnom troškova ovog postupka od strane I. i II. tuženika. Također valja napomenuti kako se II. tuženi DF u ovaj postupak nije niti upuštao, nije poduzeo niti jednu radnju, pa samim time niti nema osnove za solidarnu odgovornost I. i II. tuženika za naknadu troškova ovog postupka, budući da se II. tuženik nije niti upustio u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari.

5.2. Kako je tužitelj povukao tužbu uslijed nedostatka pravnog interesa, ovaj sud je donio odluku kao u točci II. izreke ovoga rješenja i odbio zahtjev tužitelja u iznosu od 23.988,61 EUR-a za naknadu troškova ovog postupka.

6. U smislu citirane odredbe članka 158. stavka 1. ZPP sud nije ovlašten ocjenjivati eventualnu osnovanost tužbenog zahtjeva, niti jesu li parnicu uzrokovali tuženici svojim radnjama jer svatko tko povuče tužbu, neovisno od toga zbog čega je to učinio i je li njegov tužbeni zahtjev inače bio osnovan (osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja tužbenom zahtjevu) dužan je protivnoj stranci nakaditi trošak (tako u svojoj odluci VSRH Rev 873/2009-2 od 18. svibnja 2011.). Valja i ovdje napomenuti kako ispunjenje obveze iz drugog postupka od strane Republike Hrvatske, koja nije stranka ovoga postupka, nije ispunjenje treće osobe, budući da se ovdje ne vodi kondemnatorni postupak, već deklaratorni, odnosno za utvrđenje.

7. Kako je tužitelj povukao tužbu nakon što je utvrdio da više nema pravnog interesa voditi parnični postupak zbog ishoda drugog sudskog postupka vođenog između tužitelja i Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, budući da je tužitelj povukao tužbu, jer više nije imao pravni interes za vođenje postupka, a ne zbog udovoljenja tužbenom zahtjevu od strane tuženika, tužitelj je na temelju odredbe članka 158. st. 1. ZPP-a dužan tuženiku naknaditi parnični trošak VSRH, Rev 1294/10-2 od 2. travnja 2014.

8. I. tuženom IF je prema vrijednosti predmeta spora od 308.315,08 eura, priznat trošak sastava tužbe sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa) u visini od 2.319 bodova, te za sastav obrazloženog podneska od 14.10.2024. u visini od 2.319 bodova, kao i za pristup ročištu od 27.11.2024. u iznosu od 50 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 5. Tarife, odnosno ukupno 4.688 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i zatraženi PDV (Tbr. 46. Tarife) iznosi ukupno 11.720,00 eura. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točci III. izreke ovog rješenja, te je naloženo tužitelju da naknadi I. tuženom IF prouzročeni trošak ovog postupka u ukupnom iznosu od 11.720,00 eura.

9. I. tuženi IF je odbijen za trošak sastava obrazloženog podneska od 14.10.2024. u visini od 4.638,00 eura, uvećan za PDV, budući da je I. tuženik u svom podnesku od 15. siječnja 2025. dva puta zatražio trošak za obrazloženi podnesak od 14. listopada 2024., dok je u spisu priložen samo jedan podnesak, a za koji podnesak je priznat trošak, pa je valjalo odlučiti kao u točci IV. izreke ovog rješenja.

10. Slijedom navedenog, valjalo je stoga donijeti odluku kao u izreci ovog rješenja.

Osijek, 10. veljače 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana, po primitku istog. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku I. tuženika

3. II. tuženiku