REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

STALNA SLUŽBA U NAŠICAMA

Trg dr. F. Tuđmana 14

31500 NAŠICE

Broj: P-291/2023-34

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama po sutkinji Anici Wolf kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice GF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Vlasti Šteher, odvjetnici iz Našica, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove, naknade štete, isplate-povrat preplaćenog iznosa i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 10. veljače 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9011092898, zaključen dana 20.03.2006.g između tužiteljice GF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koji je potvrđen po javnom bilježniku Borisu Godžirov iz Našica, Sokolska 8/I pod poslovnim brojem Ou-151/06-3 dana 27.03.2006.g, koja glasi:

- u članku 7. stavak 2. „… kredit u iznosu od 74.353,83 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 240 (slovima: dvjestočetrdeset) jednakih mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora..“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50,OIB: 02535697732 da tužiteljici GF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 9011092898, zaključen dana 20.03.2006.g između tužiteljice GF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koji je potvrđen po javnom bilježniku Borisu Godžirov iz Našica, Sokolska 8/I pod poslovnim brojem Ou-151/06-3 dana 27.03.2006.g,o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak, isplati na ime razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule, iznos od 1.933,37 eura sve sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog uplaćenog iznosa do isplate i to do 31. srpnja 2008.g. po stopi od 15 % ,a od 01. kolovoza 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku na

- iznos od 0,18 eura počevši od dana 01.05.2006.g. do isplate

- iznos od 51,04 eura počevši od dana 01.04.2008.g. do isplate

- iznos od 17,15 eura počevši od dana 01.11.2008.g. do isplate

- iznos od 18,47 eura počevši od dana 01.01.2009.g. do isplate

- iznos od 21,67 eura počevši od dana 01.02.2009.g. do isplate

- iznos od 23,07 eura počevši od dana 01.03.2009.g. do isplate

- iznos od 1.801,79 eura počevši od dana 01.04.2009.g. do isplate, sve u roku petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužiteljici GF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] prouzročene parnične troškove u iznosu od 2.025,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 10. veljače 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog tužiteljica se odbija.

V Tuženikov prigovor prijeboja od 10. ožujka 2024. godine utvrđuje se da ne postoji, a koji glasi:

" Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od: 236,76 EUR preplata za isplate kada je tečaj bio niži ) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose i to:

- 1,41 € od 30.4.2006 do namirenja

- 0,59 € od 30.6.2006 do namirenja

- 3,16 € od 31.7.2006 do namirenja

- 0,89 € od 31.8.2006 do namirenja

- 0,56 € od 30.9.2006 do namirenja

- 1,72 € od 31.10.2006 do namirenja

- 1,87 € od 30.11.2006 do namirenja

- 5,10 € od 31.12.2006 do namirenja

- 7,11 € od 31.1.2007 do namirenja

- 7,25 € od 28.2.2007 do namirenja

- 6,02 € od 31.3.2007 do namirenja

- 9,88 € od 30.4.2007 do namirenja

- 12,85 € od 31.05.2007 do namirenja

- 13,69 € od 30.06.2007 do namirenja

- 12,59 € od 31.07.2007 do namirenja

- 11,17 € od 31.08.2007 do namirenja

- 16,37 € od 30.09.2007 do namirenja

- 16,20 € od 31.10.2007 do namirenja

- 12,73 € od 30.11.2007 do namirenja

-14,45 € od 31.12.2007 do namirenja

- 10,14 € od 31.1.2008 do namirenja

- 6,03 € od 28.02.2008 do namirenja

- 9,49 € od 30.4.2008 do namirenja

- 11,14 € od 31.5.2008 do namirenja

- 8,22 € od 30.6.2008 do namirenja

- 13,06 € od 31.7.2008 do namirenja

- 12,41 € od 31.8.2008 do namirenja

- 8,95 € od 30.9.2008 do namirenja

- 1,74 € od 30.11.2008 do namirenja

sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1.12.2015. do namirenja po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31.12.2007 godine bila uređena čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008 godine do 31.7.2015 godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015 do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.1.2023 do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima), dok je od 28.12.2023 stopa zateznih kamata u ostalim odnosima određena za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja, a koja tražbina se stavlja u procesno pravnu kompenzaciju s tražbinom tužitelja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu."

VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica GF zastupana po punomoćnici Vlasti Šteher iz [adresa] podnijela je tužbu protiv Privredne banke Zagreb d.d. (dalje PBZ), radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove, naknade štete, isplate-povrat preplaćenog iznosa i isplate.

2. Tužiteljica je sa tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj: 9011092898 dana 20. ožujka 2006.g. koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Borisu Godžirov iz [adresa] pod brojem Ou-151/06 dana 27. ožujka 2006.g., za adaptaciju stambenog prostora.

3. Tužiteljica je dana 31. ožujka 2009.g. jednokratno otplatila kredit tuženiku.

4. U čl. 7. Ugovora ugovoren je rok otplate od 240 mjeseci. Tuženik kao kreditor je dao tužiteljici kao korisniku kredita temeljem navedenog ugovora iznos od 74.353,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke. Tužiteljica se sukladno čl. 7. st. 2. Ugovora obvezala tuženiku plaćati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke. Tužiteljica je plaćala mjesečne anuitete sukladno promjeni tečaja tuženika za CHF pa je tako uplaćivala i veće iznose od prvobitnog iznosa prema otplatnoj tablici kreditora. Tečaj se tijekom otplate kredita povećavao, a čijim nekontroliranim rastom je tužiteljica oštećena.

5. Ugovorne odredbe su bile nerazumljive tužiteljici kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, a što proizlazi iz presude VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. Navedena presuda donesena je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa udruge Potrošač, a sukladno čl. 502.c tada važećeg Zakona o parničnom postupku pa se tužiteljica u ovom postupku poziva na utvrđenje iz naprijed navedene presude kao i utvrđenje presude TS u Zagrebu povodom kolektivne tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g., koja je potvrđena presudom VTS RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i to u dijelu koji je vezan za odredbe o ugovaranju valutne klauzule CHF u ugovorima o kreditima, kojima je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u svojim ugovorima o kreditima nepoštenim i ništetnim odredbama o ugovaranju valutne klauzule CHF.

6. Odredbe o ugovaranju valutne klauzule CHF protivne su načelima obveznog prava savjesnosti i poštenja zbog čega takve odredbe od trenutka zaključenja ugovora o kreditu uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naprijed navedene presude VTS su obvezujuće za niže sudove sukladno odredbama čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP).

7. Spomenute presude u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača imaju obvezujući učinak i u ovom sporu, pa je sud vezan za pravna utvrđenja iz tih presuda. Tako se i na ovu tužbu primjenjuju odredbe čl. 502.c. ZPP-a koji propisuje "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presuda kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz čl. 502.c st. 1. ZPP-a…U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati." Slično je propisano i čl. 138. a ZZP "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…,obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika" (sada čl. 118. ZZP).

8. U odnosu na valutnu klauzulu VS RH je u predmetu broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje presude VTS RH broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004.g do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u ugovorima koristio nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorena valuta CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP, a od 7. kolovoza pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP, jer nije bilo pojedinačnih pregovaranja u ugovornim odredbama, te potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj jer je predmetni ugovor unaprijed sastavio trgovac to jest tuženik.

9. Tužiteljica u vrijeme zaključenja ugovora nije ništa znala o valutnom riziku koji je za nju predstavljala konkretna ugovorna odredba da se ugovor veže za CHF valutu. Tuženik je morao informirati tužiteljicu o rizicima konkretne valutne klauzule, te o mogućim pojavama tijekom otplate kredita, koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, a što tuženik nije učinio. Tužiteljica je smatrala da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli CHF nepoštena i ništetna u svim dijelovima predmetnog Ugovora o kreditu, te iz tog razloga tuženik u skladu s odredbama čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, mora vratiti tužiteljici iznos preplaćen po toj osnovi zajedno s pripadajućim kamatama, jer je stečen bez zakonske osnove.

10. Tužiteljica je okvirno naznačila moguću vrijednost predmet spora u iznosu od 1.980,64 EUR, koju vrijednost je tužiteljica prema čl. 186.b st. 5. ZPP-a ponovno označila nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 1.933,37 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljica u tužbi traži da se utvrdi ništetnost odredaba Ugovora o kreditu broj: 9011092898 zaključen dana 20. ožujka 2006.g., te da se naloži tuženiku da tužiteljici zbog ništetnosti odredbi ugovora isplati na ime razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule iznos od 1.933,37 EUR, a sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog uplaćenog iznosa do isplate. Također je predložila da tuženik tužiteljici nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

11. Tužiteljica je uz tužbu priložila Ugovor o kreditu iz kojeg je vidljivo da je zaključen između PBZ d.d. Podružnica Valpovo (u daljnjem tekstu Banka) i korisnika kredita GF. Ugovor je zaključen dana 20. ožujka 2006.g. u [adresa], a potvrđen po javnom bilježniku Borisu Godžirov iz [adresa] 27. ožujka 2006.g. pod brojem Ou-151/06. Uz Ugovor je priložena i otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope od dana 29. ožujka 2006.g. Također su priložene potvrde o plaćenim kamatama kroz otplatu kredita, kao i pregled uplata kroz određena razdoblja. Priložen je dopis PBZ-a kojim se obavještava tužiteljica o povećanju kamatne stope kao i obavijest o konačnoj otplati kredita.

12. Tužena je dostavila odgovor na tužbu u kojem se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti i to kako po osnovu tako i u visini. Tužena je smatrala kako zaključenjem Ugovora o kreditu nisu povrijeđena prava tužiteljice koja se odnose na valutnu klauzulu CHF. Tužena ističe kako se tužiteljica neosnovano poziva na odluke VTS jer zahtjev koji je istakla tužiteljica nije identičan sa zahtjevom podnositelja kolektivne tužbe. Tužena smatra kako je ugovor u potpunosti konzumiran, isplaćen, odnosno zatvoren pa je takav ugovor o kreditu prestao otplatom kredita. Ugovorni odnos u ovom predmetu je okončan pa ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Tužena ističe kako je valutna klauzula dopuštena i prisutna i poziva se na odredbe Zakona o obveznim odnosima kojim je propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule. Tužena je navela kako je tužiteljica mogla birati u kojoj valuti će ugovoriti kredit, kakvu vrstu kredita će ugovoriti što znači da ugovaranje valutne klauzule je jedan od osnovnih dijela i sastojaka ugovora o kreditu u kojem je izražena volja ugovornih strana. Svoju volju tužiteljica je izvršila potpisom ugovora što znači da je bila upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, što znači da ju je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Tužena smatra kako je tužiteljica bila više no informirana o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim njegovim značajkama pa je pristala na zaključenje upravo takvog ugovora jer joj je najviše odgovarao. Tužena je istakla prigovor zastare potraživanja od strane tužiteljice.

13. Tužiteljica se očitovala na navode tužene te istakla da je prigovor zastare neosnovan iz razloga što se zastarni rok računa od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje je doneseno presudom VTS RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. tako da nije nastupila zastara tražbine za podnošenje konkretne tužbe jer je tužena tužbu podnijela 12. lipnja 2003.g. u roku prije isteka pet godina. Tužiteljica također se poziva na odluku Građanskog odjela VS RH broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.g. na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite…"

Tužiteljica navodi kako se kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

14. Tijekom postupka sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku, vještakinji Dajani Vuković koja je utvrdila tečajnu razliku u iznosu od 1.696,58 EUR kao razliku između pozitivne i negativne tečajne razlike, a samo pozitivna tečajna razlika iznosi 1.933,37 EUR. Vještakinja je svoj izračun prikazala tabelarno (str. 89-91 spisa).

15. Tužena je prigovorila nalazu i mišljenju vještaka kao neosnovanom te da isti ne počiva na dokumentaciji koja prileži u spisu, isti je suprotan materijalnim dokazima i pravilima struke. Tužena je smatrala da se iznos promjene kamatne stope, kao i tečajne razlike nalazi u zastari pa je vještakinja iskazala zastarjelo potraživanje. Tužena je istakla prigovor prijeboja i postavila protutužbeni zahtjev u iznosu od 236,76 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. (str. 103-104 spisa)

16. Tužiteljica je osporila navode tužene te predložila da sud odbije prigovor prijeboja istaknut od strane tužene jer je takav prigovor neosnovan, a podnesen je radi umanjenja zahtjeva tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa kredita. Tužiteljica ima pravo na restituciju svih preplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora bez obzira kada je ništetnost utvrđena. Tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka u pogledu preplate iznosa od 1.933,37 EUR zbog razlike u tečaju u odnosu na početni tečaj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tužiteljica također ima pravo i na zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO počev od dana kada su plaćani mjesečni anuiteti. Tužiteljica se poziva na odredbe čl. 323. st. 2. ZOO kojima je propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetog ugovora odgovara svom suugovaratelju za štetu koju je ovaj pretrpio zbog ništetnosti ugovora, ako potonji nije znao niti mogao znati za postojanje razloga ništetnosti. U ovom slučaju tuženik snosi odgovornost za ništetnost ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice.

17. Tuženikovo potraživanje vezano za prigovor prijeboja nalazi se u zastari jer se odnosi na razdoblje od 2006.g. do 2008.g, a zakonski rok zastare za takva potraživanja je pet godina. Tužiteljica nije stekla nikakvu korist koja bi omogućila tuženiku pravo na prebijanje uplaćenih anuiteta po nižem tečaju. Svi iznosi uplaćeni po toj osnovi zapravo su isplaćeni tuženiku, a ne tužiteljici, pa stoga ne postoji obveza vraćanja sredstava koja tužiteljica nije primila. S obzirom na to da se radi o dospjelim anuitetima, ta potraživanja zastarijevaju u roku od tri godine, čime banka gubi pravo na prebijanje. Slijedom naprijed navedenog sud smatra kako je prigovor prijeboja od strane tuženika u zastari, pa je stoga neosnovan i za sud neprihvatljiv. 18. Tijekom postupka sud je saslušao tužiteljicu GF koja je izjavila da je bila štediša PBZ-a u kojoj se interesirala za kredit koji joj je bio potreban za adaptaciju kuće. U banci joj je ponuđen kredit kao najpovoljniji u CHF valuti pa ga je kao takvog i prihvatila. Banka je pripremila ugovor o kreditu tako da ona nije mogla utjecati na odredbe ugovora nego ga je mogla prihvatiti ili ostaviti. Kako joj je novac bio neophodan potpisala je unaprijed pripremljeni ugovor koji je potvrđen kod javnog bilježnika. U banci joj nitko nije pojasnio odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a ona kao laik nije se razumjela u poslovnu politiku banke. U početku su joj rate kredita bile prihvatljive, ali su se rate kredita povećavale pa se išla u banku interesirati zašto rate kredita rastu, ali nije dobila nikakav konkretan odgovor. Bila joj je ponuđena konverzija to jest aneks ugovora o kreditu koji ona nije prihvatila, nego je podigla drugi kredit i otplatila kredit u valuti CHF. Kredit je isključivo potrošila za adaptaciju kuće, na svom imenu nije imala ikakav obrt niti tvrtku, nego je živjela u kući koju je adaptirala na temelju podignutog kredita. Tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev podneskom od 20. listopada 2024.g. nakon što je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje na koje nije imala prigovora niti primjedbi.

19. Analizirajući sve provedene dokaze kao i svaki dokaz zasebno u smislu čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan pa ga je u cijelosti prihvatio kao i uređenu tužbu nakon provedenog vještačenja od 20. listopada 2024.g. iz koje je vidljivo potraživanje tužiteljice u iznosu od 1.933,37 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog uplaćenog iznosa pa do isplate kako je to specificirala tužiteljica.

20. Sud smatra da je tužiteljica svoje potraživanje tijekom postupka detaljno obrazložila što je sud u cijelosti prihvatio. Sud je također prihvatio nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka, koje je dano u skladu sa zakonom, strukom, objektivno i nepristrano.

21. Sud je cijenio iskaz tužiteljice kao objektivan, iskren i životan u kojem je detaljno opisala kako i na koji način se obratila banci radi podizanja kredita i zaključenja ugovora o kreditu. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako u banci nije dobila nikakvu informaciju u vezi pojedinih odredaba kredita, a naročito odredaba vezanih za valutnu klauzulu CHF, a tužiteljica kao laik nije imala saznanja o promjenjivosti, i što zapravo znači ta valutna klauzula.

22. Nesporno je da je tužiteljica od tuženika zatražila kredit radi adaptacije stambenog objekta, a tuženik joj je ponudio kredit koji je u to vrijeme za nju bio najpovoljniji u CHF što je tužiteljica i prihvatila, ne poznavajući kreditnu politiku banke i pristala je na unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu pa nije mogla utjecati na odredbe ugovora.

23. U ovom slučaju sporno je da li su ugovorne odredbe takvog unaprijed pripremljenog i formuliranog ugovora u protivnosti sa zakonom, moralom i ustavom, da li su takve odredbe ništetne ili ne.

24. Tijekom postupka je dokazano da tužiteljica nije mogla prigovarati o pojedinim ugovornim odredbama, nego je mogla takav ugovor prihvatiti ili ne, a kako nije bila upućena da li može utjecati na pojedine odredbe ugovora ona ih je prihvatila i ugovor potpisala.

25. Osnovano se tužiteljica poziva na pravomoćne presude VTS broj Pž- 6632/17 i Pž-7129/13 kao i na presudu TS u Zagrebu broj P-1401/12 kojim je utvrđeno da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i ZOO.

26. Tuženik je sukladno čl. 323. ZOO dužan vratiti sve što je primio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, a sve to u svezi čl.1111.,čl. 1115., i čl. 1046. ZOO. Tuženik je temeljem ništetnih odredbi predmetnog ugovora nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i to u presuđenom novčanom iznosu, a posljedično tome, taj iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedinačno određene dijelove toga iznosa dužan platiti tužiteljici. Tuženik je dužan vratiti ono što je na temelju ništetnog ugovora primio.

27. Sud smatra da tuženik neosnovano negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojim je prihvaćen zahtjev iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kojom je sav rizik tečajnih promjena prenio na korisnika kredita.

28. Sud smatra kako presuda TS u Zagrebu broj P-1401/12 koja je potvrđena presudama VTS RH broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 ima izravni učinak na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja na naknadu, ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502. st. 1. ZPP-a.

29. Presuda navedena u kolektivnom sporu donesena je protiv tuženika, a tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz te presude što je u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a dok je odredbom čl. 118. ZZP propisano kako odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona obvezuju ostale sudove i postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovan postupanjem tuženika. Na ovo se pitanje izjasnio VS RH na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022.g. na kojoj je doneseno objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF valuti.

30. Sud Europske unije je već presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba", ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji već i one odredbe koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje.

31. Navedeni je sud u više navrata presudio da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora 32. Kako ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu korisnika kredita i takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO.

33. Sud nije prihvatio protutužbeni zahtjev tužene u pogledu prijeboja jer smatra da je takav zahtjev u zastari, jer se potraživanje odnosi na razdoblje od 2006.g. do 2008.g. a zastarni rok takvog potraživanja je za pet godina. Tužiteljica nije stekla nikakvu imovinsku korist koja bi omogućila tuženiku pravo na prebijanje uplaćenih anuiteta po nižem tečaju. Svi uplaćeni anuiteti su isplaćeni tuženiku a ne tužiteljici, pa stoga ne postoji obveza vraćanja sredstava koje tužiteljica nije primila. Kako se radi o dospjelim anuitetima ta potraživanja zastarjevaju u roku tri godine čime banka gubi pravo na prebijanje. Sud smatra kako je zahtjev o prijeboju tuženice neosnovan i nalazi se u zastari sud je utvrdio da takav zahtjev ne postoji, a samim time tuženica nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka.

34. Kako je tužiteljica u većem dijelu tužbenog zahtjeva uspjela, a samo u neznatnom dijelu nije uspjela to joj pripadaju troškovi ovoga postupka u smislu čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a. Troškovi postupka se sastoje od sastava tužbe 200,00 EUR, dva obrazložena podneska svaki po 200,00 EUR, tri ročišta svako po 200,00 EUR i ročišta za objavu presude od 100,00 EUR što čini troškove od 1.300,00 EUR te pripadajući PDV od 325,00 EUR, troškova vještačenja 400,00 EUR, što ukupno čini troškove od 2.025,00 EUR koje tužena dužna nadoknaditi u skladu sa zakonom i odvjetničkom tarifom kao i pripadajućom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate.

35. Slijedom naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Našice, 10. veljače 2025. godine

S U T K I NJ A

Anica Wolf

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude. Ista se podnosi putem ovoga suda, a odlučuje nadležni Županijski sud.

Presuda je javno objavljena 10. veljače 2025. godine.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužiteljice

2. Punomoćnici tužene