REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-350/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužitelja RD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Almi Opačak, odvjetnici iz Slavonskog Broda protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 29. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika Zvonimira Kalembera Skoke, odvjetnika iz Zagreba i rasprave održane 10. veljače 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 7. st.1. Ugovora o namjenskom kreditu br. 617/05 kreditna partija: 7102904313 od 27. listopada 2005. zaključenog između tužitelja RD iz [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju RD iz [adresa] s osnove razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak isplati iznos od 4.892,48 eura (slovima: četiristisućeosamstodevedesetdvaeuraičetrdesetosamcenti) s pripadajućim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, na iznose od:

- 9,40 eura od 01.02.2009. do konačne isplate

- 9,60 eura od 01.03.2009. do konačne isplate

- 3,04 eura od 01.04.2009. do konačne isplate

- 4,54 eura od 01.05.2029. do konačne isplate

- 4,84 eura od 01.06.2009. do konačne isplate

- 2,25 eura od 01.07.2009. do konačne isplate

- 2,64 eura od 01.08.2009. do konačne isplate

- 0,54 eura od 01.09.2009. do konačne isplate

- 3,23 eura od 01.10.2009. do konačne isplate

- 0,24 eura od 01.11.2009. do konačne isplate

- 2,17 eura od 01.12.2009. do konačne isplate

- 1,86 eura od 01.01.2010. do konačne isplate

- 7,08 eura od 01.02.2010. do konačne isplate

-10,42 eura od 01.03.2010. do konačne isplate

-9,71 eura od 01.04.2010. do konačne isplate

-13,03 eura od 01.05.2010. do konačne isplate

-19,34 eura od 01.06.2010 do konačne isplate

-20,66 eura od 01.07.2010. do konačne isplate

-27,92 eura od 01.08.2010. do konačne isplate

-27,68 eura od 01.09.2010. do konačne isplate

-42,71 eura od 01.10.2010. do konačne isplate

-33,95 eura od 01.11.2010. do konačne isplate

-36,87 eura od 01.12.2010. do konačne isplate

-46,62 eura od 01.01.2011. do konačne isplate

-47,49 eura od 01.02.2011. do konačne isplate

-44,03 eura od 01.03.2011. do konačne isplate

-46,13 eura od 01.04.2011. do konačne isplate

- 46,24 eura od 01.05.2011. do konačne isplate

-52,66 eura od 01.06.2011 do konačne isplate

-66,29 eura od 01.07.2011. do konačne isplate

-82,74 eura od 01.08.2011. do konačne isplate

-99,86 eura od 01.09.2011. do konačne isplate

-72,84 eura od 01.10.2011. do konačne isplate

-63,75 eura od 01.11.2011. do konačne isplate

-64,37 eura od 01.12.2011. do konačne isplate

-65,62 eura od 01.01.2012. do konačne isplate

-73,48 eura od 01.02.2012. do konačne isplate

-75,85 eura od 01.03.2012. do konačne isplate

-73,28 eura od 01.04.2012. do konačne isplate

-72,90 eura od 01.05.2012. do konačne isplate

-74,21 eura od 01.06.2012. do konačne isplate

-76,48 eura od 01.07.2012. do konačne isplate

-73,67 eura od 01.08.2012. do konačne isplate

-72,89 eura od 01.09.2012. do konačne isplate

-65,96 eura od 01.10.2012. do konačne isplate

-71,95 eura od 01.11.2012. do konačne isplate

-74,74 eura od 01.12.2012. do konačne isplate

-72,89 eura od 01.01.2013. do konačne isplate

-70,68 eura od 01.02.2013. do konačne isplate

-69,93 eura od 01.03.2013. do konačne isplate

-69,14 eura od 01.04.2013. do konačne isplate

-74,68 eura od 01.05.2013. do konačne isplate

-66,56 eura od 01.06.2013. do konačne isplate

-65,23 eura od 01.07.2013. do konačne isplate

-66,03 eura od 01.08.2013. do konačne isplate

-65,21 eura od 01.09.2013. do konačne isplate

-68,19 eura od 01.10.2013. do konačne isplate

-70,12 eura od 01.11.2013. do konačne isplate

-71,07 eura od 13.12.2013. do konačne isplate

-74,43 eura od 01.01.2014. do konačne isplate

-78,52 eura od 01.02.2014. do konačne isplate

-83,09 eura od 01.03.2014. do konačne isplate

-85,39 eura od 01.04.2014. do konačne isplate

-83,36 eura od 01.05.2014. do konačne isplate

-80,46 eura od 01.06.2014. do konačne isplate

-81,07 eura od 01.07.2014. do konačne isplate

-83,12 eura od 01.08.2014. do konačne isplate

-84,74 eura od 01.09.2014. do konačne isplate

-85,15 eura od 01.10.2014. do konačne isplate

-86,90 eura od 01.11.2014. do konačne isplate

-89,42 eura od 01.12.2014. do konačne isplate

-89,88 eura od 01.01.2015. do konačne isplate

-90,22 eura od 01.02.2015. do konačne isplate

-90,03 eura od 01.03.2015. do konačne isplate

-90,01 eura od 01.04.2015. do konačne isplate

-89,99 eura od 01.05.2015. do konačne isplate

-89,97 eura od 01.06.2015. do konačne isplate

-89,96 eura od 01.07.2015. do konačne isplate

-89,94 eura od 01.08.2015. do konačne isplate

-89,92 eura od 01.09.2015. do konačne isplate

-89,91 eura od 01.10.2015. do konačne isplate

-89,88 eura od 01.11.2015. do konačne isplate

-89,87 eura od 01.12.2015. do konačne isplate

-89,75 eura od 01.01.2016. do konačne isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju RD iz [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura sa zateznim kamatama od 10. veljače 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog suda podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita zaključili Ugovor o namjenskom kreditu br. 617/05 kreditna partija: 7102904313 od 27. listopada 2005. za kupnju nekretnine kojim je tužitelju odobren kredit u visini od 75.270,00 CHF s promjenjivom kamatnom stopom, a na dan zaključenja ugovora iznosila je 4,50 %. Tužitelj je s tuženikom 12. siječnja 2016. zaključio Dodatak Ugovora o kreditu (konverzija) kojim je temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršio konverziju kredita. Pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu u tijeku je parnični postupak između istih parničnih stranaka koji se vodi pod poslovnim brojem P- 926/2019 radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovorne odredbe s osnove ugovorene redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke. Ovom tužbom tužitelj traži utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu označenog u točku 1. tužbe s osnove valutne klauzule, odnosno zbog ugovorne obveze kojom je tužitelj obvezan isplaćivati mjesečne anuitete u kunama (sada EUR) obračunate po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja sukladno odredbi čl. 7.st.1. Ugovora, te isplatu razlike, kao i isplatu razlike preplate glavnice nakon izvršene konverzije. Člankom 1. St.2. predmetnog ugovora korisnik kredita obvezan je vratiti iznos kredita , uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatnim stopama, čl. 7 ugovora ugovorena je valutna klauzula, tuženik nije prilikom upoznavanja s ugovornim odredbama kredita upoznao tužitelja s ugovornim odredbama kredita i prilikom zaključenja samog ugovora upoznao tužitelja s općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima. Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan na zaključenje kredita u CHF kao povoljniji za njega uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu od stotinjak kuna nije izgledna. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelja s općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan te na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog prednjeg tužitelj je došao u situaciju da se anuiteti kredita koji je plaćao povećavaju na mjesečnoj razini i koliko god plaćao najveći dio anuiteta odlazio je na kamate , a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Presudom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. U svezi navedenog tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su dospjeli prije 23. svibnja 2018. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 12. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“, te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. Preplate po osnovi promjena CHF tečaja također su uzete u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. Nadalje, Tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 4.listopada 2024. u kojem je i navedeno da je pravno pitanja u ovoj pravnoj stvari da li se utvrđeni iznosi više plaćenih anuiteta po osnovi ništetne odredbe koja se odnosi na ništetne odredbe o tzv. ¨valutnoj klauzuli ¨ mogu i trebaju umanjiti za tzv. ¨ negativne razlike¨. Tužitelj je naveo da ističe prigovor zastare u odnosu na podneseni prigovor preboja ili prigovor radi prebijanja u odnosu na tzv. ¨negativne razlike¨ . Prigovor prijeboja i prigovor radi prebijanja dva su različita pravna instituta koji za sobom povlače primjenu različitog materijalnog prava. Prigovor prijeboja, s jedne strane, prigovor je zbog već ranije nastalog prijeboja. Radi se o izvanprocesnoj, građanskopravnoj kompenzaciji tražbina koje su već međusobno kompenzirane / prebijene. Da bi tuženi u ovom slučaju mogao staviti svoju tražbinu u prijeboj, morao bi raspolagati pravomoćnom sudskom presudom kojom se deklaratornom odlukom utvrđuje postojanje tražbine u navedenom iznosu, čime tuženi ne raspolaže. Jedino sa čime tuženi „raspolaže“ u ovoj parnici jest pravomoćna sudska presuda u kolektivnom sporu, a kojom je utvrđeno da je ugovarao nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. S druge strane, prigovor radi prebijanja isključivo je procesnopravne naravi, na što ukazuje i odredba čl. 288. a st.6. Zakona o parničnom postupku, koji propisuje da se takav prigovor može istaknuti isključivo do zaključenja prethodnog postupka. Ovo stoga što se u tom slučaju od suda traži da svojom odlukom / presudom najprije deklaratorno utvrdi postojanje tražbine tuženoga prema tužitelju, potom konstitutivnom odlukom izvrši njihov prijeboj. Drugim riječima, prigovorom radi prijeboja tuženi se stavlja u poziciju tužitelja ( lat.reus excipiendo fit actor). Kao takav, preuzima na sebe teret dokazivanja svoje tražbine u odnosu na koju od suda potražuje da deklarativno utvrdi njegovu tražbinu i potom konstitutivnom odlukom prebije sa tražbinom tužitelja. A da bi tuženi mogao nešto dokazati, potrebno je da isti stavi dokazne prijedloge u tom pravcu, radi čega ga ZPP prekludira u tom pravu nakon zaključenja prethodnog postupka. Stoga, priložena sudska praksa u ovom slučaju je neprimjenjiva na eventualno potraživanje tuženika s osnova nižeg tečaja, obzirom da isti nije istaknuo prigovor radi prijeboja, kao procesnopravni prigovor, do zaključenja prethodnog postupka, niti stavio bilo kakve dokazne prijedloge u tom pravcu, dok za primjenu instituta prigovora prijeboja nema osnova, iz gore navedenih razloga. Eventualno manje naplaćeni tečaj nije stjecanje bez osnove na strani potrošača, nego je to djelomično nenaplaćeni dospjeli anuitet, za čije je dospijeće i naplatu brigu trebao voditi tuženik. Tuženik nije naplatio dospjeli anuitet tada kada ga je mogao i trebao naplatiti, taj dio koji nije neplaćen ne predstavlja stjecanje bez osnove na strani potrošača, stoga se nenaplaćeni dio anuiteta ne može prebijati s potraživanjima potrošača na temelju stjecanja bez osnove. U pogledu eventualnog preboja manje plaćenog zbog tečaja CHF iskazanih u Tablici 2. stupac 4. i 8 za razdoblje od 30.04.2006. godine do 28.02.2010. tužitelj ističe prigovor zastare. Sukladno odredbi čl. 198.stavak 2 ZOO-a ako su pretpostavke prijeboja nastale nakon što je jedna od tražbina zastarjela (14.06.2023. je zastarjela tražbina i po pitanju ¨ negativnih razlika¨) prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine (u ovom predmetu tužitelj) istakao prigovor zastare, što ista i čini ovim podneskom. Tužitelj ističe prigovor zastare toga potraživanja iz razloga što dospjeli anuitet koji je trebao biti plaćen u većem iznosu nego što je bio stvarno naplaćen zastarijeva u roku od tri godine. Budući da je prošlo više od tri godine od dospijeća svih anuiteta koji su naplaćeni po nižem tečaju od početnog tečaja sve te razlike koje nisu naplaćene u zastari su, stoga se ne mogu prebijati sa razlikom koju potražuje tužitelj od tuženika. Ako sud smatra da unatoč navedenom u točki 3. podneska tuženik ima pravo na prijeboj onda tužitelj ističe da se prijeboj zasniva na plaćanju nenaplaćene razlike dospjelog anuiteta. Dospjeli anuiteti zastarijevaju u roku od 3 godine po dospijeću. Budući da je proteklo više od tri godine od dospijeća svih anuiteta naplaćenom po tečaju nižem od tečaja realizacije kredita , onda su svi ti nenaplaćeni iznosi u zastari, pa stoga prijeboj nije moguć. Tužitelj naglašava da nije moguć prijeboj na osnovu stjecanja bez osnove, a to je osnov za vraćanje novca tužitelju, jer niti u jednom od manje naplaćenih anuiteta tužitelj nije ništa stekao, nego je samo plaćao anuitete onako kako ih je tuženik svojom krivnjom obračunavao. Tužitelj se pri tome poziva na pravno shvaćanje izraženo u presudi Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-21./2022 od 02.studenog 2022. koja u točki 15.1 navodi: ¨Neosnovan je, naime, zahtjev tuženika za uračunavanje iznosa manje plaćenih anuiteta, odnosno iznosa negativnih razlika. Manje plaćeni anuiteti proizlae iz tečajne razlike CHF koja nije bila jasno predočena tužitelju, pa tuženik ne može crpiti koristi iz svoj nezakonitog postupanja, a plaćanjem manjih anuiteta od onih na dan isplate kredita tužitelja nije ništa neosnovano primio pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja. Nadalje , u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošače. Naime, potrošači su osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka, te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetne ugovorne odredbe došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, pa se banke uopće ne bi mogle pozivati na prigovore radi prijeboja odnosno nema osnove da se uzimaju u obzir i negativne razlike.“ Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-3960/2022-3 od 13. prosinca 2022. navodi: ¨ Pogrešno je pravno shvaćanje žaliteljice da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima. ¨Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž-923/2022-2 od 11. svibnja 2023. navodi: ¨ Na žalbene navode tuženika glede tzv. ¨negativnih ¨ vrijednosti valja reći da sud prvog stupnja pri obračunu osnovano nije uzeo u obzir tzv. ¨negativne ¨ vrijednosti jer te iznose tužiteljica nije stekla.¨ Županijski sud u Varaždinu Stalna služba u Koprivnici u presudi poslovni broj Gž-180/2023 od 4. srpnja 2023. navodi: Prijebojni prigovor je odbijen te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od kn 3.017,74 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, jer tužiteljica plaćajući anuitete po manjem tečaju CHF u odnosu na početni tečaj nije ništa stekla, jer ništa od tuženika nije primila, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnova. Osim toga, da je tuženik u Ugovor ugradio odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF koja je ništetna, a što je tuženiku bilo poznato od zaključenja Ugovora, pa da bi ostvarivanje bilo kakvih prava tuženika na isplatu na teret tužiteljice temeljem ništetnih ugovornih Ugovora bilo suprotno članku 6. ZOO-a¨. Tužitelj ističe kako tuženik u tijeku postupka nije određeno naveo koje tražbine stavlja u prijeboj, ali kako je razvidno iz vještačenja radi se o tražbinama za razdoblje od 14. veljače 2014. do 15. rujna 2015. koje su danom isticanja materijalnopravnog prigovora prijeboja ili procesnopravnog prigovora prijeboja bile u zastari. Tuženik u tužbi niti do zaključenja prethodnog postupka nije na nesumnjiv način istaknuo i određeno naveo koju tražbinu stavlja u prijeboj. Sukladno prednjem tužitelj se poziva na pravno shvaćanje izraženo u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u skladu sa Tablicom 5 . stupac 3. Nalaza i mišljenja u kojoj su prikazane razlike anuiteta po osnovi ništetne odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te s te osnove valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak potražuje iznos od 4.892,48 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća do isplate. bez umanjenja po osnovi tzv. ¨negativnih razlika¨ .

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u obavijesti o promjeni kamatne stope iz kojeg je vidljivo da je tuženik istu mijenjao tijekom postupka (str. 12 spisa). Sud je izvršio uvid i u preslik Ugovora o namjenskom kreditu iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 27. listopada 2005. na iznos od 75.270,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju stana (str. 14 do 18 spisa). Uvidom u Dodatak ugovora o kreditu – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu je vidljivo da je isti zaključen 12. siječnja 2016. (str. 20 do 25 spisa). Sud je izvršio uvid i u preslik izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. iz kojeg je vidljivo da je razlika u glavnici kredita CHF – EUR u iznosu od 118.814,94 kn i razlika u uplatama po CHF kreditu – EUR kredit u iznosu od -5.179,82 kn (str. 78 do 84 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mirjani Radman Funarić.

4.1. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu, iznos je bio 75.270,00 CHF. Kredit je iskorišten za kupnju stana. Taj stan nije koristio za poslovne potrebe, u tom stanu živi s obitelji. Osobno je vraćao sve rate kredita. Ustezalo mu se s plaće. Kredit nije otplaćen, bio je u konverziji 2016. 2005. je želio kupiti stan, otišao je u banku i rečeno mu je da je CHF povoljan, pristao je, nije se puno raspitivao, trebao je kredit i prihvatio je ponudu banke. Nije mogao utjecati niti na jednu točku Ugovora, jedino su se dogovorili oko iznosa i godina otplate kredita. Za vrijeme svog školovanja nije imao ekonomske predmete. Kada su se rate počele povećavati, otišao je u banku, ali nije se moglo naći nikakvo rješenje. Pročitao je ugovor, bilo je nejasnoća, nije tražio objašnjenje djelatnika banke. Nije znao što znači valutna klauzula i nije tražio djelatnika banke da mu objasni. Dobio je 2005. kada je zaključio Ugovor o kreditu otplatni plan, bila je to rata za koju je znao da može plaćati, s obzirom na visinu plaće.

4.2. Vještak Mirjana Radman Funarić je u nalazu i mišljenju navela da su tuženik i tužitelj ugovorili poček otplate kredita od 12 mjeseci, odnosno 1. anuitet je dospio na naplatu 1. siječnja 2007. tuženik je 1. prosinca 2006. pripisao glavnici dospjele redovne kamate u iznosu od 3.387,15 CHF tako da je tužitelj otplaćivao kredit prema novom početnom otplatnom planu koji tuženik nije dostavio u spis. Prilikom vještačenja napravljen je novi početni otplatni plan, koji je prikazan u tablici 2. stupac 3. 4. i 5. Početni anuitet prema novom početnom otplatnom planu (u koji je uključena i dospjela redovna kamata za vrijeme počeka kredita) iznosi 394,35 CHF. Nakon toga su izračunate tečajne razlike po otplaćenom kreditu. Vještačenjem je utvrđeno da pozitivne tečajne razlike (valutna klauzula) iznose 4.892,48 EUR. Manje plaćene tečajne razlike (valutna klauzula) iznose 349,92 EUR. Tuženik nije dostavio obračun preplata po konverziji po mjesecima. Dodatkom ugovora o kreditu čl. 5, radi konverzije u euro, utvrđeno je da je tužitelj do konverzije uplatio manje 678,69 EUR. Prema dokumentaciji u spisu, vještačenjem nije bilo moguće utvrditi je li tužitelj izvršio povrat iznosa manje plaćenog iznosa kredita ili je navedeni iznos uračunat u novu glavnicu kredita nakon konverzije u euro.

4.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno dopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

5.Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

6.Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 27. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu, broj 617/05, broj kreditne partije 7102904313, na iznos od 75.270,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom vraćanja 31 godinu i da je to bio stambeni kredit, s otplatom u mjesečnim anuitetima u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan plaćanja.

- su tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili Dodatak Ugovora o kreditu 12. siječnja 2016. – Konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eure,

- je konverzija provedena s danom 30. rujna 2015.

7. Tijekom postupka je bilo sporno u svezi istaknutih prigovora tuženika da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, sporno je da li se primjenjuju stavovi iz tzv. kolektivne tužbe. Nadalje je sporno je li tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren s preplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

8. Po ocjeni ovog suda ti prigovori tuženika nisu osnovani.

9. Nesporno je da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P- 1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni. U svezi navedenog nesporno je da je tužitelj potrošač jer je kredit iskoristio za kupnju stana za obiteljske potrebe.

10. Na temelju čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. U svezi navedenog primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu). Na temelju čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje – ZPP-a), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a U tom slučaju sud je vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, se radi o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U svezi navedenog ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naprijed navedenim presudama.

11. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

12. U skladu s odlukom VSRH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. - sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog Ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule i iznosa preostale glavnice kredita i postignut sporazum o raspolaganu preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništenost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije slučaj kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Stoga korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

13. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, nije osnovan.

14. Potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je postupak pokrenut dana 23. svibnja 2023. podnošenjem tužbe ovome sudu. Na temelju čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. U svezi navedenog podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

15. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi ona već prilikom sklapanja ugovora znala ili mogla pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene tečaja, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužitelja kojem je sud u tom dijelu u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz tužitelja logičan i uvjerljiv.

16. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što kod promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali činjenica što obveza potrošača čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan). Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Banka kao kreditor je bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

17. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka i predstavlja razliku obveza, u razdoblju od dana dospijeća prve utužene obveze do konačne otplate kredita, a koja proizlazi iz razlike između promjene tečaja valute za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita.

18. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

19. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, u svezi čega je i odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

20. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos- 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

21. U svezi navedenog nesporno je da se Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

22. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da sklapanjem Dodatka od ugovora kojim je izvršena konverzija nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

23. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora kojim je izvršena konverzija nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. ZOO-a jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

24. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. je navedeno da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

25. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovora nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se sklapanjem Dodatka ugovor nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto. Da je takav pristanak i dan ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (jer je u to vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije niti mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. U svezi navedenog tužitelji ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

26. Izvršenom konverzijom kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u euro sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15; dalje - ZIDZOPK) radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. U svezi navedenog konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Dodatkom ugovoru ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Taj Zakon je bio donesen da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Tužitelj se konverzijom nije odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita. Konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Nesporno je iz iskaza samog tužitelja utvrđeno da je on potrošač, jer je kredit iskorišten za kupnju stana i u svezi navedenog sud je odlučio kao pod točk. II. izreke presude i tuženik je u obvezi izvršiti isplatu tužitelju.

27. Na temelju čl. 2.st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine"

53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje - ZPP-a) sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva. Na temelju čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

28. U svezi navedenog sud nema ovlasti sam izvršiti uračunavanje na temelju čl. 172. ZOO-a kada tuženik nije predložio vještačenje na te okolnosti i bez postavljenog zahtjeva tuženika, jer sud samo odlučuje o postavljenim zahtjevima, a tuženik nesporno zahtjev u tom dijelu nije postavio (čl. 221 a ZPP-a teret dokaza je na tuženiku). Tuženik nije imao ni dokaznih prijedloga u svezi navedenog. U svezi navedenog ovaj sud je usvojio postavljeni zahtjev u cijelosti kao osnovan.

29. U svezi utvrđenih tzv. negativnih razlika tuženik nije postupio u skladu sa odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka i sud o istom nije niti odlučivao i u svezi osnovano istaknutog prigovora tužitelja.

30. U svezi presude Vrhovnog suda broj Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022., na koju se poziva tuženik, ovaj sud posebno napominje da nakon donošenja te odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske je imao dana 13. i 20. prosinca 2022. sedmu sjednicu Građanskog odjela VSRH radi zauzimanja pravnog shvaćanja o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravnima potrošača i da su na sjednici razmatrana tri pravna shvaćanja i da je navedena odluka dobila samo 6 glasova sudaca Građanskog odjela VSRH.

31. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka, jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT). Trošak predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, trošak zastupanja na raspravama održanim kod ovog suda 19. listopada 2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 15. studenog 2023.. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1.OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 29. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1.) i trošak zastupanja na ročištu 10. veljače 2025. za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.5. OT). Tužitelju je priznat trošak sastava podnesaka od 4. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1. OT) i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.500,00 eura, kako je to i navedeno pod točk. III. izreke presude.

32. Na dosuđene troškove teče zatezna kamata od 10. veljače 2025. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

Slavonski Brod, 10. veljače 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud. Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.