REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4015/2024-51
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Mucalo, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koje zastupaju članovi Uprave, a njih punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. siječnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ĆČ, odvjetničkog vježbenika i zamjenice punomoćnika tuženika Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnice, 10. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473 da tužiteljici NČ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.056,31 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine na iznos od:
- 42,10 EUR koje teku od 2.11.2007. do isplate;
- 43,29 EUR koje teku od 2.12.2007. do isplate;
- 43,29 EUR koje teku od 2.1.2008. do isplate;
- 43,55 EUR koje teku od 2.2.2008. do isplate;
- 81,59 EUR koje teku od 2.3.2008. do isplate;
- 81,59 EUR koje teku od 2.4.2008. do isplate;
- 81,59 EUR koje teku od 2.5.2008. do isplate;
- 81,86 EUR koje teku od 2.6.2008. do isplate;
- 81,79 EUR koje teku od 2.7.2008. do isplate;
- 80,72 EUR koje teku od 2.8.2008. do isplate;
- 81,08 EUR koje teku od 2.9.2008. do isplate;
- 84,32 EUR koje teku od 2.10.2008. do isplate;
- 84,73 EUR koje teku od 2.11.2008. do isplate;
- 87,75 EUR koje teku od 2.12.2008. do isplate;
- 87,75 EUR koje teku od 2.1.2009. do isplate;
- 88,70 EUR koje teku od 2.2.2009. do isplate;
- 88,70 EUR koje teku od 2.3.2009. do isplate;
- 87,85 EUR koje teku od 2.4.2009. do isplate;
- 87,85 EUR koje teku od 2.5.2009. do isplate;
- 87,85 EUR koje teku od 2.6.2009. do isplate;
- 87,85 EUR koje teku od 2.7.2009. do isplate;
- 119,06 EUR koje teku od 2.8.2009. do isplate;
- 119,06 EUR koje teku od 2.9.2009. do isplate;
- 119,06 EUR koje teku od 2.10.2009. do isplate;
- 119,06 EUR koje teku od 2.11.2009. do isplate;
- 118,62 EUR koje teku od 2.12.2009. do isplate;
- 122,82 EUR koje teku od 2.1.2010. do isplate;
- 122,82 EUR koje teku od 2.2.2010. do isplate;
- 130,06 EUR koje teku od 2.3.2010. do isplate;
- 132,68 EUR koje teku od 2.4.2010. do isplate;
- 133,99 EUR koje teku od 2.5.2010. do isplate;
- 131,79 EUR koje teku od 2.6.2010. do isplate;
- 131,79 EUR koje teku od 2.7.2010. do isplate;
- 131,79 EUR koje teku od 2.8.2010. do isplate;
- 131,79 EUR koje teku od 2.9.2010. do isplate;
- 131,79 EUR koje teku od 2.10.2010. do isplate;
- 131,79 EUR koje teku od 2.11.2010. do isplate;
- 84,42 EUR koje teku od 2.12.2010. do isplate;
- 84,42 EUR koje teku od 2.1.2011. do isplate;
- 84,42 EUR koje teku od 2.2.2011. do isplate;
- 84,42 EUR koje teku od 2.3.2011. do isplate;
- 84,42 EUR koje teku od 2.4.2011. do isplate;
- 1.990,44 EUR koje teku od 19.4.2011. do isplate;
sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473 da tužiteljici NČ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 25.623,70 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine na iznos od:
- 8,40 EUR koje teku od 2.10.2008. do isplate;
- 11,30 EUR koje teku od 2.11.2008. do isplate;
- 32,25 EUR koje teku od 2.12.2008. do isplate;
- 32,25 EUR koje teku od 2.1.2009. do isplate;
- 38,86 EUR koje teku od 2.2.2009. do isplate;
- 38,86 EUR koje teku od 2.3.2009. do isplate;
- 32,95 EUR koje teku od 2.4.2009. do isplate;
- 32,95 EUR koje teku od 2.5.2009. do isplate;
- 32,95 EUR koje teku od 2.6.2009. do isplate;
- 32,95 EUR koje teku od 2.7.2009. do isplate;
- 31,93 EUR koje teku od 2.8.2009. do isplate;
- 31,93 EUR koje teku od 2.9.2009. do isplate;
- 31,93 EUR koje teku od 2.10.2009. do isplate;
- 31,93 EUR koje teku od 2.11.2009. do isplate;
- 29,63 EUR koje teku od 2.12.2009. do isplate;
- 51,13 EUR koje teku od 2.1.2010. do isplate;
- 51,13 EUR koje teku od 2.2.2010. do isplate;
- 88,19 EUR koje teku od 2.3.2010. do isplate;
- 101,64 EUR koje teku od 2.4.2010. do isplate;
- 108,34 EUR koje teku od 2.5.2010. do isplate;
- 97,06 EUR koje teku od 2.6.2010. do isplate;
- 97,06 EUR koje teku od 2.7.2010. do isplate;
- 97,06 EUR koje teku od 2.8.2010. do isplate;
- 97,06 EUR koje teku od 2.9.2010. do isplate;
- 97,06 EUR koje teku od 2.10.2010. do isplate;
- 97,06 EUR koje teku od 2.11.2010. do isplate;
- 143,48 EUR koje teku od 2.12.2010. do isplate;
- 143,48 EUR koje teku od 2.1.2011. do isplate;
- 143,48 EUR koje teku od 2.2.2011. do isplate;
- 143,48 EUR koje teku od 2.3.2011. do isplate;
- 143,48 EUR koje teku od 2.4.2011. do isplate;
- 23.472,44 EUR koje teku od 19.4.2011. do isplate;
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473 da tužiteljici NČ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.134,14 EUR uvećane za zakonske zatezne kamate na troškove postupka po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od 10. veljače 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da su parnične stranke 3.1.2007. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 172.900,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate od 25 godina, ali je kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen. Ugovor o kreditu predstavlja tipski i adhezijski ugovor jer ga je tuženik unaprijed sastavio te isključio bilo kakvu mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja ugovora. Člankom 2. Ugovora o kreditu je ugovorena početna kamatna stopa od 4,50% godišnje, koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Člankom 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu je ugovorena obveza tužiteljice za povrat iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za švicarski franak (CHF). O navedenim ugovornim odredbama se nisu vodili pojedinačni pregovori, pa se one sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) (Direktiva 93/13 EEZ) smatraju nepoštenima jer su na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz Ugovora o kreditu. Člankom 3. st. 2. Direktive 93/13 EEZ je propisano da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Navedene odredbe direktive su inkorporirane u hrvatsko zakonodavstvo. Odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena promjenjiva kamata temeljem jednostrane odluke tuženika je ništetna.
1.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Kolektivnom presudom za kamatu je utvrđeno da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Kolektivnom presudom za kamatu je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome i ništetne. Tuženik je tužiteljici u Ugovoru o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika (bez ikakvih objektivnih parametara) te tužiteljica ni na koji način nije mogla pregovarati o navedenoj odredbi.
1.2. Odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza plaćanja iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivnom presudom za valutnu klauzulu utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je utvrdio da u opisanim okolnostima nijedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.3. Odredbom čl. 118. Zakona o zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014) i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007 - 56/2013) je propisano da su odluke donesene u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezujuće i u pojedinačnim postupcima u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o potrošačkim kreditima o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskom franku. Stoga je sud u ovom postupku vezan za utvrđenja iz Kolektivne presude za kamatu i Kolektivne presude za valutnu klauzulu te ne može ispitivati utvrđenja iz navedenih pravomoćnih presuda. Tužiteljica ističe da zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih iznosa u odnosu na mjesečne iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka do kraja otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje. Za vrijeme otplate kredita tuženik je jednostrano više puta mijenjao kamatnu stopu s početnih 4,50% godišnje na 5,15% godišnje od 23.10.2007., na 5,80% godišnje od 24.2.2008., na 6,30% godišnje od 3.7.2009. te na 5,50% godišnje od 8.11.2010. Stoga je po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljica tuženiku preplatila iznos od 45.683,07 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Nadalje, zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF) tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih iznosa u odnosu na mjesečne iznose koje bi bila dužna platiti tuženiku da je primijenjen tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga je tužiteljica po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF) preplatila tuženiku iznos od 198.615,16 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.
1.4. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. zauzeo pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13.6.2014.) te je stoga nesporno da potraživanje tužiteljice koje je predmet ovog postupka nije zastarjelo. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 20.1.2025. tužiteljica predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 6.056,31 eura sa zateznim kamatama na pojedine iznose te isplatu iznosa od 25.623,70 eura uvećan za pripadajuće zatezne kamate tekuće na pojedine iznose, a kako je detaljno naznačeno u tom podnesku i izreci ove presude te potražuje i naknadu parničnih troškova s kamatama.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava kondemnatorni tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje, koje je dospjelo prije 13. lipnja 2014. Tuženik drži kako kolektivna tužba, na koju se tužitelj poziva, nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) u presudi br. Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. Navodi da, prema čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača te da tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelj usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare te da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošača onda bi to propisao, ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Navodi da je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno doseg proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti.
2.1. Tuženik dalje ističe da je pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato na razini Europske unije te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive, dakle, normativnom aktivnošću u skladu s načelom vladavine prava i pravne sigurnosti. Europska komisija uputila je 11. travnja 2018. Europskom parlamentu Prijedlog Direktive EUROPSKOG PARLAMENTA i VIJEĆA o udruženim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ (Procedura 2018/0089/COD) (u nastavku: "Prijedlog Direktive"). Primjena Prijedloga Direktive na sporove poput ovog predviđena je u okviru popisa propisa, koji se nalazi u Prilogu 1. Iz navedenog proizlazi kako Europska komisija akceptira potrebu daljnjeg unaprjeđivanja zaštite potrošača na području EU i to putem daljnje obvezujuće harmonizacije nacionalnih prava država članica. Komisija pritom polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je u tu svrhu potrebna njihova harmonizacija. Dakle, ako Prijedlog ove Direktive bude prihvaćen tad će na jedinstven način na sveukupnom području EU biti harmonizirano i nacionalno zakonodavstvo u odnosu na zastarne rokove u pogledu zaštite potrošača u naknadnim restitucijskim postupcima, u skladu s osnovnim načelima vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno donošenjem zakonodavnog akta Hrvatskog Sabora, usklađenog s Direktivom. Tuženik pri tom posebno ističe kako Prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom1, pri čemu je primjena tih zakona i propisa predviđena samo na povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive.2 Dakle, Europska komisija ne predlaže retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare. Zbog svih navedenih razloga, tuženik drži kako je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. U nedostatku zakonskog propisa, suditi kako radnja treće osobe - tužbe udruge za zaštitu potrošača - predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika, predstavlja arbitrarno "stvaranje novih", odnosno "nadomještanje nepostojećih" propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda.
2.2. Slijedom iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu i načinu na koji je do sada uvijek bilo suđeno. Dalje tuženik navodi da je valutna klauzula zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba, koja nakon što je valjano ugovorena, ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Također napominje da se kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može smatrati protivnim Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom, a kako je i suđeno u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata, a ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,50%. Osnovna je obveza korisnika kredita prema čl. 1021. ZOO-a platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Nadalje ističe da je tečaj CHF prema EUR/DEM i prema hrvatskoj kuni dugi niz godina bio stabilan banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF, a nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Posebno ističe da je tuženik, prilikom sklapanja ugovora, pružio sve potrebne informacije, da na strani tuženog nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem tečaju te da je tuženik imao razloga vjerovati u stabilnost tečaja te da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorila na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom u ponudi, da se od banke ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno o budućem kretanju tečaja i da tužitelj nije ničim dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF, pa da je jasno kako banka nije propustila tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Još je osporio postojanje aktivne legitimacije tužitelja obzirom na uvećanu uplatu putem računa u Hypo Alpe Adria Bank d.d. Kasnije tijekom postupka osporava svojstvo potrošačkog ugovora, koji je predmetom ovog postupka i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnih troškova.
3. U ovom je predmetu bila donesena presuda posl.br. P-8817/2019-34 od 18. svibnja 2022. (list 343-357 spisa) kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev te naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 45.631,26 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose. Također je istom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 193.061,63 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 38.029,93 kn. Županijski sud u Velikoj Gorici je rješenjem posl.br. Gž-748/2022-2 od 21. svibnja 2024. (list 443-447 spisa) ukinuo presudu ovog suda posl.br. P-8817/2019-34 od 18. svibnja 2022. i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje uz obrazloženje da je sud prvog stupnja odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti tužitelja, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.
4. Sud je tijekom ponovnog postupka nanovo pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju i to: preslike Ugovora o namjenskom kreditu (list 9-13 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103457628 (list 14 spisa), preslike potvrde o zatvaranju računa od 29.4.2019. (list 15 spisa), pregled efektivnih kamatnih stopa (list 16-23, 29-36 spisa), promet po kreditu (list 24-28, 37-56 spisa), plan otplate (list 57-58 spisa), preslike Općih uvjeta poslovanja tuženika (list 116-120 spisa), preslike Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (list 121-122 spisa), preslike Ugovora o kreditu broj 066-53031780 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 149-158 spisa), specifikaciju isplate kredita (list 159 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 177-179 spisa), a provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 206-215 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 295-296 spisa) i svjedok RČ (list 498-499 spisa), a pročitana je i ostala spisu priložena dokumentacija u vidu stručnih članaka i sudske prakse (list 76-115, 134-143, 160-171, 180-184, 190-198, 233-238, 241-256, 303-331 I 468-497 spisa).
5. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev, kako je konačno postavljen podneskom od 20.1.2025., osnovan.
6. Prvenstveno, u odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice valja navesti da je neosnovan. Sud je pročitao presliku Ugovora o kreditu broj 066-53031780 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28.3.2011. (list 149-158 spisa) iz kojeg jasno proizlazi da su ugovorne strane tužiteljica kao korisnik kredita i Hypo Alpe Adria Bank d.d., a tim je Ugovorom tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 130.800,00 EUR, a kredit je odobren za refinanciranje kredita druge financijske institucije. Također, razvidno je iz priložene preslike Specifikacije isplate kredita na listu 159 spisa da je iznosom od 946.301,87 kn zatvorena obveza tužiteljice po kreditu 236000- 1000000013/713457628, sklopljenim s ovdje tuženom. Iz navedenog je sasvim jasno da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice.
7. Tužiteljica je u svom iskazu od 23.3.2022. (list 295-296 spisa) navela da je predmetni kredit podigla za kupnju stana za stanovanje te da su se odlučili za tuženu banku jer su ona i suprug tamo imali otvorene račune te im je kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji i s najnižom kamatom. Navela je da joj nitko prilikom zaključenja ugovora nije ništa objašnjavao vezano uz valutu i kamatu te da nije mogla pregovarati o odredbama ugovora, već je isti bio prethodno pripremljen te ga je pročitala i potom potpisala. Iskazala je da nije bila svjesna rizika jer ne poznaje tematiku monetarne politike. Navela je da kad je pročitala ugovor isti je odgovarao onome što joj je bilo ponuđeno i drugog izbora nije imala pa nije imala ni nejasnoće i da nije tražila da se neke odredbe ugovora izmijene kao i da nije proučavala tečaj CHF i njegovu fluktuaciju tijekom sklapanja ugovora. Dalje je iskazala da u svom poslu, a vezano za valutnu klauzulu, jedino obavlja preračunavanje ukoliko netko ima račun u drugoj valuti te joj je pojam valutne klauzule poznat samo utoliko te da je točno da je primala obavijesti o promjeni kamate tijekom otplate kredita, a istima nije prigovarala te da nije raskinula ugovorni odnos ali je kredit plaćen prije vremena. Navela je da je bila svjesna da kamata može rasti i padati i da je ugovorena promjenjiva, ali nije bila svjesna na koji način se ista računa. Iskazala je da se stan, koji je kupljen sredstvima kredita, nalazi na adresi [adresa] u [adresa] te da stan, osim nje, za stanovanje nitko ne koristi, a na toj adresi je registrirala svoju firmu u 10 mj. 2017. te je do 9. mj. 2021. firma tamo bila registrirana, a njena firma bavi se računovodstvenim poslovima te da u predmetnom stanu ne obavlja poslove knjigovodstva, već je imala iznajmljen drugi prostor, a više firma nije prijavljena na predmetnom stanu niti ona tamo živi. Navela je da nikada nije iznajmljivala predmetni stan, a sada je prodan. Na upit pun. tuženika da li je tražila kredit u drugoj valuti, odgovorila je da je postojala mogućnost kredita u EUR za koji, međutim nije imala kreditnu sposobnost i jedino je za kredit u CHF imala sve uvjete.
8. Iskaz tužiteljice ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, o onome čega se sjećala te je stoga uvjerljiv i životno logičan, a sud nije stekao dojam da bi tužiteljica u bilo kojem dijelu iskaza neistinito iskazivala ili da bi išta prešućivala. Iskazom tužiteljice otklonjen je prigovor da ugovor, koji je tužiteljica zaključila s tuženim, nema svojstvo potrošačkog ugovora, obzirom je jasno utvrđeno da je stan, koji je kupljen sredstvima kredita, namijenjen stanovanju, a ne za obavljanje kakve gospodarske djelatnosti. Još u odnosu na tvrdnju tuženika da predmetni kredit nema potrošačko svojstvo valja navesti da je prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući je iz iskaza tužiteljice, ali i samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključila tužiteljica kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, to je i stoga prigovor tuženika ocijenjen neosnovanim. Sve navedeno potkrepljuje i dokumentacija na listovima 177 do 179 spisa, koja se odnosi na povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo LIBRI ACTA j.d.o.o. iz koje je razvidno da je predmetno trgovačko društvo osnovano 6 godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu koji je ovdje predmet spora i 2 godine nakon zatvaranja tog istog kredita.
9. Nakon ukidne odluke višeg suda saslušana je u svojstvu svjedoka RČ, koja je u svom iskazu na ročištu 22.1.2025. (list 498-499 spisa), navela da je zaposlena kod tuženika već 40 godina i da je imala iznimno veliki broj stranaka. Iskazala je da tužiteljicu ne poznaje i da se ne može konkretnih detalja sjetiti vezano za ugovor o kreditu, koji je predmet ovog postupka. Navela je da nisu nagovarali klijente na sklapanje ugovora u valuti CHF i da je postojala ponuda banke, koja se dala na razmatranje klijentu te da su oni kao bankari bili na raspolaganju za eventualne dodatne informacije i pitanja i potom je slijedilo klijentovo prihvaćanje ponude ili odbijanje iste. Kada ju sud pita da li je postojala mogućnost u 2007. da klijent utječe na koju ugovornu odredbu na način da ju izmijeni ili prilagodi na neki način, odgovorila je da tada te mogućnosti nije bilo te je napomenula da je klijent u to vrijeme prema ponudi, koja mu je bila dostavljena, imao mogućnost istu prihvatiti ili odbiti. Iskazala je da su sve informacije o riziku koje su dobili o predmetnim kreditima u CHF na edukacijama i od banke oni prenijeli klijentima i nije se sjećala da bi joj rekli da bi anuiteti mogli porasti i duplo. Na daljnji upit da li su postojale smjernice banke o postupanju vezano za kredite u CHF, svjedokinja je navela da, ukoliko je klijent bio voljan čuti ponudu, oni su je bili dužni izložiti.
10. I iskaz svjedokinje RČ prihvaćen je kao vjerodostojan jer je iskreno izjavila ono čega se sjećala. Iz iskaza ove svjedokinje u bitno istovjetno kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije bilo mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe kao i da je ponuda banke bila po principu „uzmi ili ostavi“.
11. Čitanjem preslike Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208167774 od 3. siječnja 2007. (list 9-13 spisa; dalje: Ugovor) sud je utvrdio da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita ugovorili visinu kredita u iznosu od 172.900,00 CHF (čl.1. Ugovora), da je ugovorena redovna kamatna stopa u visini 4,50% promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama. Ugovoreni rok otplate kredita iznosi 25 godina (čl.3.), a čl.7. ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 952,20 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja.
12. Navedene okolnosti odredaba predmetnog Ugovora nisu sporne među strankama. Isto tako, nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana, a sporno je da li su te promjene bile u skladu s odredbama zakona, koji su uređivali pitanje zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koja se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome radi li se o ništavim odredbama. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom, a sporna je i primjena valute CHF kao i da li je s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule došlo do preplate kredita.
13. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao tamo 1. tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
14. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.
15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
16. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
17. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze, promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
18. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate. Zato je sud odbio dokazni prijedlog za saslušanje osobnog bankara. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
19. Kao što je već gore napomenuto, učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužiteljice Vrhovni sud RH je u odluci od 20.3.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13.6.2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11.6.2019. to nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 13.6.2014. nije istekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, zbog čega prigovor nije osnovan. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
20. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO-a, od dana stjecanja do isplate. Radi utvrđivanja sporne visine tužbenog zahtjeva određeno je provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. kojem je dan zadatak utvrditi iznose preplate izražene u kunama po mjesecima po osnovi ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, koji se sastoje od razlike između iznosa anuiteta uplaćenih sukladno promjenjivim kamatnim stopama i iznosa, koji su trebali biti uplaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita primijenjena ugovorena kamatna stopa kao i iznose preplate izražene u kunama po mjesecima po osnovi ništetnosti valutne klauzule, koji se sastoje od razlike između iznosa anuiteta uplaćenih primjenom valutne klauzule u CHF i iznosa, koji su trebali biti uplaćeni da je za cijelo vrijeme otplate primijenjen tečaj u odnosu na kunu na dan korištenja kredita.
21. U nalazu i mišljenju dostavljenom sudu 23.10.2020. (list 206-215 spisa) stalni sudski vještak je naveo da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 8.781,13 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 45.631,26 kn. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 193.061,63 kn. 22. Stranke nisu prigovarale nalazu i mišljenju vještaka, a i ovaj sud ga u potpunosti ocjenjuje vjerodostojnim jer je sačinjen objektivno, stručno, razumljivo i u svemu u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse.
23. Tužiteljica je podneskom od 20.1.2025. svoj zahtjev u svemu uskladila s izračunom stalnog sudskog vještaka te važećom valutom €, pa je sud, imajući u vidu sve gore izloženo, naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznose od 6.056,31 € na ime više plaćenih iznosa s osnove razlike radi promjene kamatne stope i 25.623,70 € na ime više plaćenih iznosa s osnove valutne klauzule, sve s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita, a kako je to navedeno u tablici izrađenoj od vještaka (čl. 323. st. 1. ZOO).
24. Ovdje treba navesti da se tuženik protivio preinaci tužbe kao u podnesku tužiteljice od 1.3.2021. (koji je prethodio podnesku, koji je usklađen s nalazom vještaka), a istaknuo je i prigovor zastare. Kao što je već u ranijoj presudi navedeno, sud je stava da u konkretnoj situaciji nema preinake u skladu s odredbom čl. 191. st. 3. ZPP-a jer je tužiteljica zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka, koji je i određen vještačiti u ovom predmetu, obzirom nije za očekivati da ona raspolaže stručnim financijsko-računovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogla postaviti precizan zahtjev. Što se tiče prigovora zastare isti je također neosnovan jer tužiteljica nije tražila ništa drugo od zahtjeva u tužbi, dok je, kako je već navedeno, zahtjev uskladila s nalazom vještaka, obzirom isti nije mogla precizno postaviti jer o tome nije mogla imati stručna znanja. Ovdje treba ukazati i na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV - 162/2021, prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Također, treba podsjetiti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 31.1.2022. zauzeo stav da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno je da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom postupku. Nadalje, ukazuje se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio pravno shvaćanje broj Su-IV-123/2024-5 od 27.5.2024. u kojem navodi:
„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
25. Što se pak tiče primjedbe tuženika da, prilikom izračuna, treba uzeti u obzir i razdoblje negativnih tečajnih razlika valja odgovoriti da na temelju odredbe čl. 2. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva, koji su stavljeni u postupku, tako da je sud raspravnim rješenjem od 10. rujna 2020. dao vještaku zadatak i po takvom zadatku sudski vještak sačinio je izračun u pisanom nalazu i mišljenju i taj izračun je relevantan za donošenje odluke u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da tuženik nije postavio zahtjev radi stečenog bez osnove od strane tužiteljice po predmetnom Ugovoru o kreditu za razdoblje u kojem je valutni tečaj bio niži od početnoga - takav zahtjev nije niti predmet odlučivanja u ovoj pravnoj stvari. U tom smislu je prigovor tuženika na nalaz i mišljenje pravne prirode te sud nije usmeno dodatno saslušavao financijskog vještaka. Još je za dodati da, sve i kad bi tuženik postavio zahtjev kako je gore navedeno, isti ne bi bio osnovan jer tužiteljica plaćanjem anuiteta nije ništa primila, pa stoga ne postoji niti njena obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time ne postoji niti tražbina tuženika. Tuženik nije potrošač, već je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja.
26. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl.1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa na ime kamata i s osnova tečaja CHF, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan, prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja valute, rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu ti više plaćeni iznosi ne pripadaju.
27. Kamate su dosuđene za razdoblje od dospijeća do 31.12.2007. po stopi od 15%, zatim za razdoblje od 1.1.2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narode novine" broj 155/2023).
28. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP- a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: OT). Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, priznat joj je trošak kako slijedi: -za sastav tužbe 250 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT),
-za pristup na ročišta 10.7.2020., 8.12.2021. po 50 bodova za svako (Tbr. 9. t. 5. OT),
-za pristup na ročišta 10.9.2020., 13.1.2022., 23.3.2022., 4.5.2022. i 22.1.2025. po 250 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. OT),
-za sastav podnesaka od 2.7.2020., 1.3.2021., 3.12.2021., 22.3.2022. i 20.1.2025. po 250 bodova za svaki (Tbr.8. toč.1. OT),
-za sastav podneska od 7.9.2020. 50 bodova (Tbr. 8. toč.3. OT) što ukupno iznosi 2900 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 € prema važećoj Tarifi, te uvećano za 25 % po osnovi PDV iznosi 7.250,00 €, a uvećano za troškove plaćene pristojbe na tužbu od 2.793,00 kn/sada: 370,70 € i na presudu u iznosu od 1.368,47 € kn/ sada: 181,63 €, a kojem iznosu valja pridodati plaćen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 2.500,00 kn/sada: 331,81 €, tako da je ukupan dosuđeni iznos troškova 8.134,14 €. Tužiteljica ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151. st. 3. ZPP- a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a. Tužiteljici nije kao potreban u smislu odredbe čl. 155. ZPP- a dosuđen zatraženi trošak sastava podneska predanog na ročištu 10.7.2020. i podneska od 28.4.2022. jer ne iznosi nikakve nove ili sudu nepoznate okolnosti i podneska kojim obavještava sud o plaćenom predujmu za vještačenje od 16.9.2020. jer o tome postoji evidencija računovodstva suda. Tužiteljici nije dosuđen kao potreban ni zatraženi trošak pristupa na ročište 21.3.2022. jer tada sud u ovom predmetu nije održao ni zakazao ročište, već 23.3.2022. za koje je tužiteljici dosuđen trošak, kako je gore vidljivo. Tužiteljici nije dosuđen kao potreban u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a niti zatraženi trošak plaćene izrade nalaza financijskog vještaka prije podnošenja tužbe jer je taj dokaz izveden u okviru ovog postupka, za što je tužiteljici dosuđen trošak, a preliminarno vještačenje nije bilo neophodno izvoditi prije podnošenja tužbe. Također, sud nije tužiteljici dosudio zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu jer u istom ne iznosi nikakve nove niti sudu nepoznate okolnosti.
29. Tuženik je spor izgubio, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova.
Zagreb, 10. veljače 2025.
S u d a c:
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu u Velikoj Gorici, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno
-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
