REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3673/2021-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkoski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koje zastupa MG, zaposlenica po punomoći, a nju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njene punomoćnice Nicole Kwiatkowski, odvjetnice i punomoćnice tuženika Hane Porobija, odvjetnice, 10. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209196339 od 15.05.2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"...u kunskoj protuvrijednosti od 15.592,51 CHF (slovima: petnaesttisućapetstodevedesetdva švicarska franka i pedesetjedan rapen) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate."

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 isplatiti tužiteljici FG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 2.413,11 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče:

- na iznos od 1,05 eura od 05.08.2007.

- na iznos od 1,62 eura od 05.09.2007.

- na iznos od 0,09 eura od 05.11.2007.

- na iznos od 1,51 eura od 05.12.2007.

- na iznos od 2,72 eura od 05.01.2008.

- na iznos od 2,63 eura od 05.02.2008.

- na iznos od 7,00 eura od 05.03.2008.

- na iznos od 6,63 eura od 05.04.2008.

- na iznos od 2,83 eura od 05.05.2008.

- na iznos od 3,92 eura od 05.06.2008.

- na iznos od 3,32 eura od 05.07.2008.

- na iznos od 0,96 eura od 05.08.2008.

- na iznos od 2,04 eura od 05.09.2008.

- na iznos od 4,59 eura od 05.10.2008.

- na iznos od 13,37 eura od 05.11.2008.

- na iznos od 9,48 eura od 05.12.2008.

- na iznos od 18,57 eura od 05.01.2009.

- na iznos od 18,55 eura od 05.02.2009.

- na iznos od 19,94 eura od 05.03.2009.

- na iznos od 16,64 eura od 05.04.2009.

- na iznos od 17,35 eura od 05.05.2009.

- na iznos od 14,79 eura od 05.06.2009.

- na iznos od 13,26 eura od 05.07.2009.

- na iznos od 13,43 eura od 05.08.2009.

- na iznos od 15,00 eura od 05.09.2009.

- na iznos od 13,62 eura od 05.10.2009.

- na iznos od 13,25 eura od 05.11.2009.

- na iznos od 15,31 eura od 05.12.2009.

- na iznos od 17,17 eura od 05.01.2010.

- na iznos od 19,53 eura od 05.02.2010.

- na iznos od 18,97 eura od 05.03.2010.

- na iznos od 22,53 eura od 05.04.2010.

- na iznos od 22,42 eura od 05.05.2010.

- na iznos od 25,68 eura od 05.06.2010.

- na iznos od 33,50 eura od 05.07.2010.

- na iznos od 28,84 eura od 05.08.2010.

- na iznos od 39,81 eura od 05.09.2010.

- na iznos od 36,74 eura od 05.10.2010.

- na iznos od 31,17 eura od 05.11.2010.

- na iznos od 41,59 eura od 05.12.2010.

- na iznos od 48,74 eura od 05.01.2011.

- na iznos od 45,03 eura od 05.02.2011.

- na iznos od 43,85 eura od 05.03.2011.

- na iznos od 41,02 eura od 05.04.2011.

- na iznos od 45,51 eura od 05.05.2011.

- na iznos od 57,75 eura od 05.06.2011.

- na iznos od 53,73 eura od 05.07.2011.

- na iznos od 78,68 eura od 05.08.2011.

- na iznos od 78,14 eura od 05.09.2011.

- na iznos od 59,44 eura od 05.10.2011.

- na iznos od 58,43 eura od 05.11.2011.

- na iznos od 56,00 eura od 05.12.2011.

- na iznos od 59,84 eura od 05.01.2012.

- na iznos od 63,47 eura od 05.02.2012.

- na iznos od 62,97 eura od 05.03.2012.

- na iznos od 61,24 eura od 05.04.2012.

- na iznos od 61,93 eura od 05.05.2012.

- na iznos od 63,42 eura od 05.06.2012.

- na iznos od 61,89 eura od 05.07.2012.

- na iznos od 62,47 eura od 05.08.2012.

- na iznos od 60,95 eura od 05.09.2012.

- na iznos od 58,81 eura od 05.10.2012.

- na iznos od 61,88 eura od 05.11.2012.

- na iznos od 61,10 eura od 05.12.2012.

- na iznos od 62,15 eura od 05.01.2013.

- na iznos od 58,66 eura od 05.02.2013.

- na iznos od 60,08 eura od 05.03.2013.

- na iznos od 62,23 eura od 05.04.2013.

- na iznos od 60,30 eura od 05.05.2013.

- na iznos od 56,67 eura od 05.06.2013.

- na iznos od 55,42 eura od 05.07.2013.

s time da zakonska zatezna kamata od dospijeća do 31.prosinca 2007. teče po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. teče po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.siječnja 2023. pa do 29.prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 naknaditi tužiteljici FG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.984,42 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 10. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužiteljice od 23.7.2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 15.05.2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 3209196339, na temelju kojeg joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.592,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom u članku 2. određena je kamatna stopa u visini od 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Predmetni kredit otplaćivan je u mjesečnim ratama. Tužiteljica smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njena prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 (Visoki trgovački sud RH - Pž-7129/13) od 4.7.2013., donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika.

1.1. Nadalje, tužiteljica ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač, a čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti. Što se pitanja zastare tiče, tužiteljica napominje da je to pitanje riješeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je izričito navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. od 13. lipnja 2014. Što se pak pitanja nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti CHF tiče, tužitelj uvodno napominje da je o takvim ugovornim odredbama svoje odluke u korist potrošača donio i Europski sud za ljudska prava, i to u predmetima C- 26/13 (presuda od 30. 4. 2014.) i C-51/17 (Presuda od 20. 9. 2018).

1.2. Tužiteljica dalje izlaže da se na sporni pravni posao primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužiteljica se poziva na odredbe čl. 81-87. ZZP, koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba čl. 1. Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

1.3. Tužiteljica dalje navodi da je tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo do aprecijacije švicarskog franka, koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju, koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije, koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da, prije sklapanja ugovora, tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja, koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka, koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.

1.4. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. O svemu tome je, kao što je već ranije navedeno, stav zauzeo i Europski sud za ljudska prava u Presudi C-26/13 od 30. 4. 2014., koju tužitelj citira kao i u presudi C-51/17 od 20. 9. 2018. , koju također citira te ističe da je tuženik na taj način stekao bez osnove iznos od 18.250,72 HRK, a u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu u podnesku od 23.7.2024. (list 199-201 spisa) tužiteljica predlaže sudu utvrditi ništetnom odredbu članka 1. Ugovora o kreditu br. 3209196339, od 15.05.2007. u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF) te potražuje isplatu iznosa od 2.413,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom, a kako je pobliže navedeno u izreci sve uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Osporava svojstvo potrošača tužitelja, a prvenstveno ističe prigovor zastare za sve dospjele iznose prije 4. svibnja 2021. Ukazuje na sudsku praksu, koju u odgovoru na tužbu detaljno elaborira i citira te se osvrće na dopuštenost odredbe o valutnoj klauzuli. Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer nije isključivo tužitelj otplaćivao obveze po kreditu. Posebno ističe da banka nije znala niti je mogla / morala znati za rast tečaja CHF, a prilikom sklapanja ugovora pružila je sve potrebne informacije. Protivi se zahtjevu za tijek zateznih kamata jer tuženik nije nepošten, a tužitelj je tek podnošenjem tužbe postavio zahtjev za povrat stečenog bez osnove i tuženika treba, sukladno čl. 214. ZOO-a smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti da naknadi tuženiku troškove postupka.

3. Ovdje treba navesti da se tuženik protivio preinaci kao u podnesku tužiteljice od 23.7.2024., pa je sud, u skladu s odredbom čl. 190.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) istu dopustio jer je svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama, a i radi se o usklađenju zahtjeva s rezultatima izvedenog vještačenja. Tužiteljica je u konačnici zahtjevom iz podneska od 23.7.2024. smanjila iznos u odnosu na koji je tražila isplatu, pa se takvoj preinaci tuženik i ne može protiviti, a u kontekstu izloženog valja ukazati i na Zaključak posl. br. Su IV – 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021., koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.".

4. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju i to: presliku Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3209196339 od 15.5.2007. (list 8-11 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope od 22.10.2007., 24.2.2008., 2.6.2009. i 8.1.2013. (list 12-15 spisa), otplatnu tablicu (16-18 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 19-26 spisa), obračun kredita (list 27-28 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Branki Lukačević-Gregić (list 120-127 spisa), pročitan je spis Općinskog suda u Velikoj Gorici br. P-560/2017, saslušana je tužiteljica (list 217-218 spisa) te je pročitana priložena sudska praksa, članci (list 45-83, 96-111 spisa). Na ročištu 13.1.2025. stranke su izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, pa je sud glavnu raspravu zaključio.

5. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev, kako je konačno postavljen podneskom od 23.7.2024., osnovan.

6. Iz iskaza tužiteljice, saslušane na ročištu 13.1.2025. (list 217-218 spisa) utvrđeno je da joj je kredit bio potreban za kupnju osobnog auta za osobne potrebe, a ne ni za kakve poslovne te da nije vlasnik obrta niti član trgovačkog društva niti je ikada bila. Navela je da se za predmetni kredit odlučila nakon što se u auto kući Štarkelj odlučila za kupnju auta za koji je u tom trenutku bila akcija i to baš za kredit u CHF i preko Zabe. Iskazala je da je željela kredit u valuti euro, međutim, u toj situaciji akcija nije vrijedila te da je sva dokumentacija čekala pripremljena u auto kući te u banku nije išla ništa pregovarati ni dogovarati, već samo odnijeti knjižicu auta. Iskazala je da je ugovor, prije potpisa, pročitala i ukoliko je imala nejasnoće djelatnik auto kuće joj je pojasnio, a prethodno nije dizala nikakav kredit. Navela je i da je anuitete kredita sama plaćala preko računa. Iskazala je da joj je bilo poznato da je ugovor vezan za valutu CHF te da je znala što to točno znači kao i da je bila svjesna da tečaj CHF može rasti i padati, ali da je u trenutku dizanja predmetnog kredita to je sve bilo u normali. Iskazala je da nije bilo moguće da, prije potpisivanja kredita, pokuša stupiti u kontakt s bankom kako bi mogla pregovarati oko uvjeta kredita, a to joj je rečeno u auto kući. Navela je i da nije bilo opcija kredita bez valutne klauzule, već je akcija vrijedila samo za CHF te je bila po principu "uzmi ili ostavi". Navela je da nije išla provjeravati Uvjete kredita kod drugih banaka, a dodala je da je bila dugogodišnji klijent Zabe te je u istu imala puno povjerenje. Nije se sjećala da bi joj djelatnik auto kuće rekao da može imati puno povjerenje u njega, a isti je nije niti prisilio na sklapanje predmetnog ugovora.

7. Ocjena je ovog suda da je iskaz tužiteljice u cijelosti vjerodostojan jer je iskren, životno logičan i uvjerljiv o onome čega se sjećala iz predmetnog pravnog posla, a u držanju tužiteljice tijekom davanja iskaza sud nije našao naznaka da bi nešto prešućivala ili lagala, pa joj i zato vjeruje. Iskazom tužiteljice otklonjen je prigovor nedostatka aktivne legitimacije kao i da nije riječ o potrošačkom ugovoru jer je tužiteljica jasno navela da je auto kupila za osobne potrebe, a ne ni za kakve poslovne pothvate ili stjecanje kakve dobiti kao i da je ona plaćala anuitete kredita, što joj sve sud vjeruje, poglavito jer suprotne tvrdnje tuženik baš ničim ne obrazlaže niti dokazuje. Naime, niti iz jednog jedinog izvedenog dokaza tijekom postupka ne proizlazi da bi tužiteljica imala neka posebna saznanja o valutnoj klauzuli, a u tom dijelu je teret dokaza na tuženiku, koji, iako je to naveo, isto ničim nije dokazao. Treba imati na umu da, čak i okolnost da neki klijent bolje od drugoga barata određenim pojmovima (što u konkretnoj situaciji i nije utvrđeno), ne otklanja obvezu banke kao specijalizirane financijske ustanove, koja se bavi plasiranjem kredita, da svakom pojedinom klijentu jasno i razumljivo objasni točno koji su rizici zaključenja određenog ugovora te da sa svakim klijentom jasno i detaljno proanalizira svaku odredbu ugovora kojom mu se nameće određena obveza, a tuženik nije ni izbliza pouzdano dokazao da je tako učinio, već jedino tvrdi da su svim klijentima bile poznate sve okolnosti kao i banci, što nipošto ne može biti točno. 8. Čitanjem preslike Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209196339 od 15.5.2007. (dalje: Ugovor), koji prileži u spisu na listovima 8 do 11, sud je utvrdio da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita ugovorili visinu kredita u iznosu od 15.592,51 CHF (čl. 1. i 2. Ugovora), da je ugovorena redovna kamatna stopa u visini 5,20% promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (čl. 2. Ugovora). Ugovoreni rok otplate kredita iznosi 72 mjeseca (čl.3.), a čl. 6. ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 252,58 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja. Namjena kredita je kupnja vozila marke Renault, model Clio 3 RIP CURL 1.2 (čl.5.).

9. Navedene okolnosti odredaba predmetnog Ugovora nisu sporne među strankama. Sporna je primjena valute CHF i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćenih anuiteta kao rezultat primjene valutne klauzule, odnosno razlike u odnosu na tečaj koji je važio na dan sklapanja Ugovora. Sporno je i mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, je li ništetna odredba o valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja te je li tuženik, primjenom ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF. Sporan je i status potrošača tužiteljice.

10. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11. Tužiteljica se pravilno tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je, između ostalih i u odnosu na tuženika, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12. Kao šte je već izloženo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. u odnosu na ovdje tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je ta banka u razdoblju od 1.5.2005. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima te je naloženo tuženom prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.

12. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 20.3.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO/05), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Imajući na umu da je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu vezano za ovdje tuženika postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje nepoštenim ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., zastara je počela teći od dana pravomoćnosti. Slijedom izloženog, razvidno je da je tužiteljica, koja je tužbu podnijela 4. svibnja 2021., istu podnijela unutar zastarnog roka (2 godine, 10 mjeseci, 2 tjedna i 6 dana), pa je takav tuženikov prigovor neosnovan. Povrh svega ukazuje se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV – 47/2020 od 30. siječnja 2020., sukladno kojem: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U smislu izloženog, nije osnovan prigovor tužene da je došlo do zastare tužiteljičinog potraživanja.

13. Imajući na umu gore izložena utvrđenja najvišeg suda u Republici Hrvatskoj iz kolektivnog spora jasno je da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna te suprotna razlaganja tuženika nisu prihvaćena kao osnovana niti sud smatra potrebnim o tome detaljno elaborirati.

14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj, koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa, koji proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

15. Slijedom svih izloženih razloga, ovaj sud prihvatio je stav tužiteljice da se radi o ništetnosti predmetnog dijela odredbe Ugovora o kreditu i na okolnost utvrđivanja razlike koju je tužiteljica preplatila na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Branki Lukačević Gregić.

16. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Branke Lukačević-Gregić od 29.6.2022. (list 120-127 spisa) proizlazi da razlika više plaćenih novčanih iznosa, nastala uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK, između iznosa uplaćenih anuiteta i iznosa obračunatih anuiteta po tečaju na dan isplate kredita (13.07.2007.), u razdoblju od početka otplate kredita (01.08.2007.) do konačne otplate kredita (05.07.2013.), iznosi ukupno 19.194,20 kn (suma stupca '17' Tabele 1 Nalaza) i predstavlja potraživanje tužiteljice. Datumi uplate za svaki pojedini anuitet su iskazani u stupcu '13' Tabele 1 Nalaza.

16.1. Nalazu i mišljenju vještaka prigovorio je tuženik u podnesku od 26.8.2022. (list 134- 137 spisa) te je vještak Branka Lukačević-Gregić u svom očitovanju od 19.12.2022. (list 143- 144 spisa) navela da ostaje kod danog nalaza i mišljenja, jer je isti izrađen u skladu sa naloženim zadatkom vještakinji te po pravilima struke. Navela je da tuženik u svom prigovoru na nalaz i mišljenje od 29. lipnja 2022. netočno navodi da vještak mijenja inicijalni anuitet s promjenom kamatnih stopa što je razvidno iz Stupca '5' nalaza u kojem su navedeni iznosi stvarno obračunatih anuiteta s primjenom promjenjive kamatne stope izraženo u CHF i Stupca '9' nalaza u kojem su navedeni iznosi stvarno obračunatih anuiteta s primjenom promjenjive kamatne stope izraženo u HRK te Stupca '14' nalaza u kojem su navedeni stvarno plaćeni iznosi anuiteta izraženo u HRK, a u Stupcu ’13' nalaza datumi izvršenih uplata (prema iznosima i datumima navedenim u Prometu po kreditu za kreditnu partiju broj: 7103657969 za razdoblje od 13.07.2007. do 05.07.2013.); u Stupcu '15' nalaza su navedeni iznosi anuiteta s primjenom promjenjive kamatne stope obračunato po tečaju važećem za CHF na dan isplate kredita; u Stupcu '17' nalaza je iskazana razlika između plaćenih iznosa anuiteta izraženo u HRK (Stupac '14') i iznosa anuiteta s primjenom promjenjive kamatne stope obračunato po tečaju važećem za CHF na dan isplate kredita (Stupac ’15') što predstavlja najtočnije iskazanu razliku više plaćenih novčanih iznosa nastalih uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita.

16.2. Kako je u zadatku vještaka jasno navedeno da izračunom utvrdi razliku više uplaćenih novčanih sredstava nastalih uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, nije bilo potrebno iskazivati inicijalni anuitet prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi obračunato po tečaju važećem za CHF na dan isplate kredita te navedeni iznos oduzimati od anuiteta s primjenom promjenjive kamatne stope obračunato po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja, a potom od tako dobivenih iznosa oduzimati iznose razlike obveze po osnovi promjene kamatne stope.

16.3. Tuženik je na ročištu 24.5.2023. predložio da se pozove vještaka na usmeno obrazloženje nalaza i mišljenja obzirom da je tužiteljica već pravomoćno utužila u predmetu P-560/2017 preplatu po osnovi načina promjene kamatne stope te je iz navedenog razloga potrebno iz izračuna tečajne razlike u ovom predmetu oduzeti tzv. "kamatu u tečaju" kako ne bi došlo, u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva, do dvostruko presuđene stvari. Sud je u smislu navedenog priklopio na uvid spis Općinskog suda u Velikoj Gorici P-560/2017, čitanjem kojeg je utvrđeno da je pravomoćnom presudom P-560/2017-17 od 18. listopada 2018. utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3209196339 od 15.5.2007. u dijelu pod čl. 2., kojim je ugovorena promjenjiva kamata, a tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 4.415,62 kn s pripadajućim kamatama i troškovima postupka. Presudu je potvrdio Županijski sud u Zagrebu presudom Gž-782/2019-2 od 13. siječnja 2021.

16.4. Vještakinja se očitovala na navode tuženika s ročišta 24.5.2023. u pisanom očitovanju od 5.12.2023. (list 176-177 spisa) te je navela da ostaje kod danog Očitovanja na prigovore tuženika iz podneska od 26. kolovoza 2022. Vještakinja napominje da tuženik u podnesku od 26.08.2022. u predmetu P-3673/2021 navodi da: „vještak je razlike po osnovi promjene tečaja trebao iskazati na način da se od svake mjesečne obveze koja je stvarno bila obračunata i plaćena oduzme obveza prema inicijalnim uvjetima (inicijalni anuitet u kunama prema inicijalnoj kamati i tečaju na dan isplate kredita), a onda je od tako dobivenog iznosa trebao oduzeti iznos razlike obveze po osnovi promjene kamatne stope“ (list 135 spisa); a vještak u Financijskom vještačenju na okolnosti razlika u visini kamata od 07.05.2018. u predmetu P- 560/2017 dodatno napominje: „da je u otplatnom planu prema izračunu vještaka svaki pojedinačni anuitet već nakon prve promjene kamatne stope, iskazan kao zbroj novoobračunanih redovnih kamata i razduženja glavnice prema otplatnom planu koji je tuženik koristio prilikom zaduženja tužiteljice“ (list 295 spisa). Iz gore navedenog proizlazi da je vještak u Financijskom vještačenju u predmetu P-560/2017 mijenjao inicijalni anuitet i na taj način u izračunu nalaza iskazao nešto manji iznos razlike preplaćene kamate u odnosu na razliku preplaćene kamate, koja bi bila iskazana da je u izračunu koristio inicijalni anuitet (što vještakinja, kao i tuženik, smatra ispravnim). Slijedom navedenog trebalo bi prvo uskladiti dvije metode izračuna razlike preplaćene kamate, a potom već utuženu kamatu oduzeti od razlike uplaćenih iznosa u kunama i inicijalnih anuiteta (primjena početno ugovorene kamatne stopa) izraženih u kunama po tečaju na dan isplate kredita.

16.5. Vještakinja još napominje da se u Nalazu i mišljenju u predmetu P-3673/2021 izračun razlike više uplaćenih novčanih sredstava, nastalih uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, bazirala na razlici uplaćenih iznosa u kunama i stvarno obračunatih anuiteta u CHF kroz otplatni period (primjena promjenjive kamatne stope) izraženih u kunama po tečaju na dan isplate kredita. Slijedom navedenog, u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva, ne bi se radilo o dvostruko presuđenoj stvari, ali je moguće da bi došlo do manjih odstupanja u izračunu (zbog neusklađenosti dvije metode izračuna). Vještakinja zaključuje, ukoliko tuženik i dalje ostaje kod navoda iz zapisnika o održanoj glavnoj raspravi, da je potrebno naložiti izradu novog financijskog vještačenja, koje bi objedinilo zadatke dane vještacima u financijskim vještačenjima oba predmeta.

16.6. Tuženik je na ročištu 18.3.2024. (list 180 spisa) naveo da se protivi izrađenoj dopunu nalaza i mišljenja ističući kako nije otklonjen istaknuti prigovor te da je sudski vještak trebao tečajnu razliku računati na način da usporedno stavlja: inicijalni anuitet u CHF x tečaj na datum stvarne uplate umanjeno za inicijalni anuitet u CHF x tečaj na datum isplate kredita. Vještak je umjesto inicijalnog anuiteta množenog tečajem na datum uplate anuiteta koristio stvarne iznose pojedinih uplata koje je izvršio tužitelj te takvim izračunom računa dva puta tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu. Tužitelj je razliku kamate utužio u drugom predmetu P-560/17 te se stoga prilikom izračune razlike u tečaju ne uzima u obzir povećanje kamate i anuiteta jer je taj izračun sadržan u izračunu razlike kamate.

16.7. Sud je na ročištu 18.3.2024. rješenjem naložio vještaku da izvrši izračun u skladu s navodima tuženika na istom ročištu te je vještak Branka Lukačević-Gregić izradila ispravak nalaza i mišljenja 8.7.2024. (list 186-193 spisa). U istom navodi da tečajna razlika nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, između iznosa inicijalnih anuiteta obračunatih po tečaju na datum stvarne uplate i inicijalnih anuiteta obračunatih po tečaju na datum isplate kredita (13.07.2007.), u razdoblju od početka otplate kredita (05.08.2007.) do konačne otplate kredita (05.07.2013.), iznosi ukupno 2.413,11 € / 18.181,61 kn (suma stupca '14' i '16' / '13' i '15' Tabele 1 Nalaza) i predstavlja potraživanje tužiteljice. Datumi uplate za svaki pojedini anuitet su iskazani u stupcu '10' Tabele 1 Ispravka nalaza.

17. Tužiteljica nije prigovarala nalazu i mišljenju vještaka te je zahtjev podneskom od 23.7.2024. i specificirala u skladu s istim, dok je tuženik naveo da nema primjedbi na matematički izračun vještaka, ali je ustrajao kod protivljenja tužbenom zahtjevu. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sud je u potpunosti ocijenio vjerodostojnim jer je sačinjen objektivno, stručno, razumljivo i u svemu u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse, a dopunom vještva u cijelosti je otklonjen prigovor i primjedbe da bi došlo do preklapanja iznosa pravomoćno dosuđenih u predmetu Općinskog suda u Velikoj Gorici P-560/2017 te iznosa utvrđenih u ovom predmetu.

18. Tužiteljica je, kao što je već navedeno, podneskom od 23.7.2024. svoj zahtjev u svemu uskladila s izračunom stalnog sudskog vještaka i važećom valutom te je sud, imajući u vidu sve gore izloženo, naložio tuženom isplatiti tužiteljici iznos od 2.413,11 € s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima plaćanja tijekom otplate kredita, a kako je to navedeno u tablici izrađenoj od vještaka (čl. 323. st. 1. ZOO).

19. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a iste su dosuđene od idućeg dana od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa na ime tečajne razlike, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja valute rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

20. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narode novine broj 155/2023).

21. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. te čl. 155. ZPP- a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: OT). Tužiteljica je u cijelosti uspjela s konačno postavljenim zahtjevom, pa joj je priznat trošak kako slijedi:

-za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT),

-za pristup na ročišta 12.5.2022., 24.5.2023., 18.3.2024. i 13.1.2025. po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. OT),

-za sastav podnesaka od 28.6.2021. i 23.7.2024. po 100 bodova za svaki (Tbr.8. toč.1. OT), što ukupno iznosi 700 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 € prema važećoj Tarifi iznosi 1.400,00 €, a uvećano za 25% PDV-a od 350,00 € i plaćeni trošak predujma za vještačenje u iznosu od 199,08 € (l-117) te plaćenu pristojbu na tužbu od 35,34 € (l-30) ukupno dosuđeni troškovi iznose 1.984,42 €. Tužiteljica ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a.

22. Tuženik je odbijen s zahtjevom za naknadu parničnih troškova jer je spor izgubio, pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II.

Zagreb, 10. veljače 2025.

S u d a c:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda i rješenje objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude i rješenja, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude i rješenja, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuje.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika