Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-326/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Laptalo, predsjednice vijeća, Michala Danečeka, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ivane Mašić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. RR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Miro Dragović, odvjetnik u Zagrebu i 2. DR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa posebna skrbnica TR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], i punomoćnik Miro Dragović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4093/2014-130 od 3. veljače 2023., u sjednici održanoj 8. veljače 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba Republike Hrvatske kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4093/2014-130 od 3. veljače 2023., potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika radi naknade troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, naknaditi prvotužiteljici RR (nominativ: ĆR) Bekavac iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], materijalnu štetu u obliku rente i to u iznosima od:

− 13,27 EUR /100,00 kn/1 mjesečno od 10.09.1994. do 31.08.1998.

− 15,92 EUR /120,00 kn/ mjesečno od 01.09.1998. do 30.09.1998.

− 19,91 EUR /150,00 kn/ mjesečno od 01.10.1998. do 31.10.1998.

− 33,18 EUR /250,00 kn/ mjesečno od 01.11.1998. do 30.11.1998.

− 43,79 EUR /330,00 kn/ mjesečno od 01.12.1998. do 31.10.1999.

− 72,99 EUR /550,00 kn/ mjesečno od 01.11.1999. do 31.12.1999.

− 79,63 EUR /600,00 kn/ mjesečno od 01.01.2000. do 31.03.2000.

− 53,08 EUR /400,00 kn/ mjesečno od 01.04.2000. do 30.04.2001.

− 112,81 EUR 850,00 kn/ mjesečno od 01.05.2001. do 31.12.2001.

− 119,45 EUR /900,00 kn/ mjesečno od 01.01.2002. do 30.06.2002.

− 72,99 EUR /550,00 kn/ mjesečno od 01.07.2002. do 31.12.2002.

− 72,99 EUR /550,00 kn/ mjesečno od 01.01.2003. do 30.06.2003.

− 92,90 EUR /700,00 kn/ mjesečno od 01.07.2003. do 31.12.2003.

− 92,90 EUR /700,00 kn/ mjesečno od 01.01.2004. do 30.06.2004.

− 106,17 EUR /800,00 kn/ mjesečno od 01.07.2004. do 31.12.2004.

− 92,90 EUR /700,00 kn/ mjesečno od 01.01.2005. do 30.06.2005.

− 159,26 EUR /1.200,00 kn/ mjesečno od 01.07.2005. do 31.12.2005.

− 199,08 EUR /1.500,00 kn/ mjesečno od 01.01.2006. do 30.06.2006.

− 199,08 EUR /1.500,00 kn/ mjesečno od 01.07.2006. do 31.12.2006.

− 159,26 EUR /1.200,00 kn/ mjesečno od 01.01.2007. do 30.06.2007.

− 145,99 EUR /1.100,00 kn/ mjesečno od 01.07.2007. do 31.12.2007.

− 132,72 EUR /1.000,00 kn/ mjesečno od 01.01.2008. do 30.06.2008.

− 145,99 EUR /1.100,00 kn/ mjesečno od 01.07.2008. do 31.12.2008.

− 132,72 EUR /1.000,00 kn/ mjesečno od 01.01.2009. do 30.06.2009.

− 119,45 EUR /900,00 kn/ mjesečno od 01.07.2009. do 31.12.2009.

− 199,08 EUR /1.500,00 kn/ mjesečno od 01.01.2010. do 30.06.2010.

− 172,53 EUR /1.300,00 kn/ mjesečno od 01.07.2010. do 31.12.2010.

− 199,08 EUR /1.500,00 kn/ mjesečno od 01.01.2011. do 30.06.2011.

− 172,53 EUR /1.300,00 kn/ mjesečno od 01.07.2011. do 31.12.2011.

− 179,17 EUR /1.350,00 kn/ mjesečno od 01.01.2012. do 30.06.2012.

− 92,90 EUR /700,00 kn/ mjesečno od 01.07.2012. do 31.12.2012.

− 145,99 EUR /1.100,00 kn/ mjesečno od 01.01.2013. do 30.06.2013.

− 92,90 EUR 700,00 kn/ mjesečno od 01.07.2013. do 31.12.2013.

− 79,60 EUR /600,00 kn/ mjesečno od 01.01.2014. do 30.06.2014.

− 92,90 EUR /700,00 kn/mjesečno od 01.07.2014. do 31.12.2014.

− 86,26 EUR /650,00 kn/ mjesečno od 01.01.2015. do 30.06.2015.

− 106,17 EUR /800,00 kn/ mjesečno od 01.07.2015.do 31.12.2015.

− 79,63 EUR /600,00 kn/ mjesečno od 01.01.2016. do 30.06.2016.

− 86,26 EUR /650,00 kn/ mjesečno od 01.07.2016. do 31.12.2016.

− 86,26 EUR /650,00 kn/mjesečno od 01.01.2017. do 30.06.2017.

− 99,54 EUR /750,00 kn/ mjesečno od 01.07.2017. do 31.12.2017.

− 99,54 EUR /750,00 kn/ mjesečno od 01.01.2018. pa nadalje

s time da dospjele iznose plati odjednom u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki dospjeli mjesečni iznos do konačne isplate, s danom dospijeća svakog 5. u mjesecu za tekući mjesec, a iznose koji će dospijevati ubuduće, također najkasnije do svakog 5. u mjesecu za tekući mjesec, po stopi koja je na pojedine iznose do 7. svibnja 1996. iznosila 22% godišnje, od 8. svibnja do 10. rujna 1996. po stopi od 24% godišnje, od 11. rujna 1996. do 30. lipnja 2002. po stopi od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

II. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, naknaditi drugotužitelju VR (nominativ: DR) Bekavacu iz [adresa], OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj], materijalnu štetu u obliku rente i to u iznosu od 13,27 EUR /100,00 kn/ mjesečno od 10. rujna 1994. do 31. kolovoza 1998. u roku 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki dospjeli mjesečni iznos do konačne isplate, s danom dospijeća svakog 5. u mjesecu za tekući mjesec po stopi koja je na pojedine iznose do 7. svibnja 1996. iznosila 22% godišnje, od 8. svibnja do 10. rujna 1996. po stopi od 24% godišnje, od 11. rujna 1996. do 30. lipnja 2002. po stopi od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

III. Nalaže se tuženoj naknaditi prvotužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 7.432,47 EUR /56.000,00 kn/ sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 3. veljače 2023. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj naknaditi drugotužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.946,44 EUR /22.200,00 kn/ sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 3. veljače 2023. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženoj naknaditi prvotužiteljici i drugotužitelju na ravne dijelove trošak parničnog postupka u iznosu od 22.721,61 EUR /171.195,97 kn/ sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 3. veljače 2023. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka."

2. Tužena je protiv presude podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi ističe da je nejasno na koji je način prvostupanjski sud utvrdio dosuđenu visinu zahtjeva te da se iz obrazloženja može zaključiti da sud, u konačnici, odluku nije temeljio na vještačenjima provedenim po vještaku Zrinku Ručeviću. Obrazloženje pobijane presude je nejasno u smislu je li sud uopće uzimao u obzir neku od varijanti vještačkog nalaza i koju te kako je uopće došao do iznosa koji je dosudio tužiteljima, i je li primijenio omjer suodgovornosti od 40 naprema 60 kojeg su stranke učinile nespornim. Dalje navodi da je majka tužitelja JR od 11. studenog 1966., kada se zaposlila, bila dužna uzdržavati tužitelje kroz cijelo utuženo razdoblje, što svakako treba uzeti u obzir. Obzirom na navedenu činjenicu jasno je da je prije **.**.1996. pok. MR uzdržavao i majku tužitelja i tužitelje, plaćao režije i druga davanja, a dio plaće koristio za vlastite potrebe, što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir te nije pravilno utvrdio koliko bi pok. MR iz svoje plaće izdvajao za tužitelje. Uzimajući u obzir pravomoćnu presudu kojom je ČR dosuđeno izgubljeno uzdržavanje, te činjenicu da postoje razdoblja tijekom kojih se mijenjao broj osoba koje bi pok. MR uzdržavao te da bi izdvajao i za vlastite potrebe kao i potrebe kućanstva, taj iznos niti u jednom razdoblju ne bi premašio 1/3 njegovih primanja, umanjenih za omjer suodgovornosti 40:60. Pored toga navodi da je tuženoj uskraćeno pravo da se očituje na nalaz i mišljenje vještaka u pogledu čega ističe da pravosudni policajci, čije su plaće uzete za usporedbu, kako bi se utvrdila primanja pok. MR u utuženom periodu, nisu radili prekovremeno nego u turnusima, zbog čega bi trebalo uzeti u obzir koliko prosječno godišnje imaju slobodnih dana jer se plaća umanjuje za slobodne dane obzirom da im se prekovremeni sati pretvaraju u slobodne dane. Pored toga se navodi da je prednik tužitelja do štetnog događaja četiri godine radio kao pravosudni policajac i da do tada nije upisao nikakav viši stručni studij pa nema nikakve osnove pretpostavka da bi isti upisao, a time niti da bi kao radnici komparanti trebali biti radnici sa višom stručnom spremom. U konačnici ističe da je sud prvog stupnja neosnovano i nezakonito primijenio zakonske odredbe i to posebno odredbu članka 290. stavak 3. Obiteljskog zakona i Zakona o obveznim odnosima koji se odnosi na pravo na uzdržavanje tužiteljice RR jer je njoj dosudio uzdržavanje i za razdoblje nakon što je navršila 26 godina, jer nakon navršenih 26 godina ona više nema pravo na rentu za izgubljeno uzdržavanje. Žali se i protiv odluke o trošku postupka tvrdeći da je trošak nepravilno odmjeren i da dosuđeni trošak za sve podneske tužitelja nije opravdan. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelji u odgovoru na žalbu pobijaju žalbene navode i predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je pravovremena.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka navedene u članku 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj je sud utvrdio da sud prvog stupnja pobijanom presudom, kao i u postupku koji je prethodio donošenju presude, nije ostvario koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka te da je pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Neosnovano se u žalbi prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a u smislu da se presuda ne može ispitati obzirom da pobijana presuda sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji su razlozi jasni i međusobno ne proturječe tako da je presuda jasna i može se ispitati.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice RR radi naknade materijalne štete u obliku rente zbog izgubljenog uzdržavanja i pomaganja i zahtjev tužitelja VR radi naknade materijalne štete u obliku rente zbog izgubljenog uzdržavanja. Tužitelji svoje zahtjeve temelje na tome da je 10. rujna 1994. u Zagrebu policijski službenik ŠR, u obavljanju policijske služe u prekoračenju nužne obrane lišio života oca tužitelja MR, čime je počinio kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstvom u prekoračenju nužne obrane iz članka 90. stavak 1. u vezi s člankom 29. Kaznenog zakona za koje djelo je pravomoćno oglašen krivim presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-27/2010 od 28. svibnja 2010.

9. Prema odredbi članka 13. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne Novine 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 199/03, 179/07, 150/11 – dalje ZSDU/93) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

10. U pogledu odgovornosti Republike Hrvatske ovaj sud utvrđuje, imajući u vidu rezultat prvostupanjskog postupka i sadržaj žalbe tuženika, da nije sporna odgovornost Republike Hrvatske u smislu naprijed navedene zakonske odredbe ZSDU/93, u omjeru 60% jer je doprinos pokojnog oca tužitelja nastanku štetnog događaja utvrđen na 40%.

11. Prema odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 – dalje ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje

11.1. Prema odredbi članka 155. ZOO/91 šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

11.2. Člankom 194. stavak 1. ZOO/91 propisano je da osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovno pomagao, a i ona koja je po zakonu imala pravo zahtijevati uzdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom uzdržavanja odnosno pomaganja. Stavkom 2. istog članka je propisano da se ta šteta naknađuje plaćanjem novčane rente čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao u životu.

12. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, najprije se valja očitovati o očigledno neosnovanim navodima žalbe u pogledu predmeta spora, navodnih postupovnih pogrešaka ili pogrešaka pri utvrđivanju činjeničnog stanja. Tako, u pogledu žalbenog prigovora da je sud prvog stupnja tužiteljici RR neosnovano dosudio naknadu štete u vidu rente nakon što je ona napunila 26 godina ističe se da tužena očigledno poistovjećuje dva različita instituta – gubitak uzdržavanja i gubitak pomaganja, koji su propisani člankom 194. stavak 1. ZOO/91, zbog čega taj žalbeni prigovor tuženika nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

12.1. Također, ne stoji tvrdnja da je tuženoj onemogućeno očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka jer je ta njena tvrdnja u suprotnosti sa stanjem spisa. Osnovnim nalazom i mišljenjem sačinjenim po Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja utvrđena je potencijalna plaća prednika tužitelja u neto iznosu 1.116.285,17 kn kada bi on radio na radnom mjestu pravosudnog policajca sa srednjom stručnom spremom, odnosno 1.205.303,70 kn kada bi radio na radnom mjestu kriminalista, nadzornika s višom stručnom spremom, na koje tužena nije imala primjedaba. Nakon toga je zadatak vještaku proširen te mu je naloženo utvrditi potencijalnu plaću prednika tužitelja MR u odnosu na zaposlenike Zatvora u Zagrebu na radnom mjestu pravosudnog policajca sa srednjom stručnom spremom i pravosudnog policajca sa višom stručnom spremom s uvećanjima za rad noću, u smjeni, turnusu, subotom, nedjeljom, na državni praznik i prekovremeni rad, u pogledu čega je isti vještak utvrdio da bi potencijalna plaća pok. MR s opisanim uvećanjima iznosila neto 1.507.754,05 kn za radno mjesto policajac sa srednjom stručnom spremom odnosno 1.426.179,35 kn za radno mjesto kriminaliste nadzornika sa višom stručnom spremom. U pogledu ove dopune nalaza i mišljenja stranke su pozvane u roku od 15 dana očitovati se o primjedbama na taj nalaz i mišljenje, a tuženik je nalaz i mišljenje i rješenje suda prvog stupnja poslovni broj Pn- 4093/2014-83 od 24. prosinca 2019. primio 2. siječnja 2020., nakon čega je 17. siječnja 2020. zatražio produljenje roka za očitovanje, što je sud prvog stupnja prešutno odobrio, da bi 2. lipnja 2020. rješenjem poslovni broj Pn-4093/2014 ponovo naložio strankama da se u daljnjem roku od 15 dana očituju na dopunski nalaz i mišljenje vještaka od 17. prosinca 2019., u povodu čega je tužena, koja je prethodno navedeno rješenje primila 5. lipnja 2020., zatražila produljenje roka jer da u zadanom roku ne može postupiti po istom koji je prijedlog sud prvog stupnja rješenjem poslovni broj Pn- 4093/2014-89 od 23. lipnja 2020., odbio. U takvoj situaciji kada je rok za očitovanje na dopunu nalaza i mišljenja tuženiku jednom produljen i kada on ni nakon toga nije uspio proučiti dopunski nalaz i mišljenje i u tom roku dostaviti eventualne prigovore na dopunu nalaza i mišljenja, sud prvog stupnja nije onemogućio tuženu u raspravljanju time što je – pet i pol mjeseci nakon zaprimanja dopune nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka – odbio prijedlog tuženika za produljenje roka za očitovanje na dopunu nalaza i mišljenja.

12.2. Neosnovan je i žalbeni navod da nema nikakve osnove pretpostavka da bi pok. prednik tužitelja upisao viši stručni studij jer se u spisu nalazi izvješće Zatvora u Zagrebu od 15. prosinca 2015. (list 92 i 93 spisa) iz kojeg proizlazi da je pok. MR bio korisnik ugovora o školovanju na Fakultetu kriminalističkih znanosti temeljem kojeg je okružni Zatvor u Zagrebu bio u obvezi snositi troškove školarine za školsku godinu 1992/1993 i 1993/1994 te Ugovor o financiranju doškolavanja kojega su sklopili Okružni zatvor u [adresa] i pok. MR **.**.1992. (list 103 spisa) i od 18. ožujka 1993. (list 102 spisa).

13. Osim naprijed iznesenih činjenica u pogledu nastanka štetnog događaja i projekcija moguće plaće pok. MR, kao i omjera odgovornosti tuženika za naknadu štete, sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužiteljica ĆR rođena **.**.1993., a tužitelj DR **.**.1994.,

- da kod tužiteljice postoji tjelesno oštećenje od 90% prouzročeno spastičnom cerebralnom paralizom prouzročenom prijevremenim porodom,

- da tužitelj zbog infekcije u trudnoći boluje od mikrocefalije, psihomotorne retardacije, epilepsije i spastične tetrapareze što su kronične bolesti koje zahtijevaju doživotno liječenje i da je on u potpunosti ovisan o tuđoj brizi pomoći cijeli život,

- da je DR trajno smješten u Ustanovu socijalne skrbi i da su troškovi smještaja namireni njegovom obiteljskom mirovinom, prihodima majke iz socijalnim primanjima,

- da je tužiteljica završila redovno školovanje (diplomirala je na pravnom fakultetu), nije zaposlena i od svoje 26 godine više ne ostvaruje pravo na obiteljsku mirovinu,

- da je tužiteljica korisnica prava i socijalne skrbi te da od srpnja 2012. ostvaruje pravo na doplatak za pomoć i njegu koji je na kraju 2015. iznosio 500,00 kn mjesečno,

- da je tužiteljica ostvarivala pravo na obiteljsku mirovinu u iznosu 1.400,00 kn mjesečno (iznos prije prestanka prava, a ranije je taj iznos bio znatno manji – 800,00 kn 1996. odnosno 1.070,00 kn 2004.),

- da bi pok. prednik tužitelja ostvario pretpostavljenu plaću u periodu od štetnog događaja do 31. prosinca 2017. zajedno s uvećanjima za rad noću, u smjerni, turnusu, subotom, nedjeljom na državni praznik i prekovremeni rad u neto iznosu 1.507,754,05 kn, da je radio na radnom mjestu pravosudnog policajca sa srednjom stručnom spremom pri čemu bi plaća do lipnja 1998. iznosila 1.200,00 kn neto od srpnja 1998. do srpnja 1999. preko 2.200,00 kn netom, od svibnja 2001. preko 3.500,00 kn neto, između svibnja 2001. i veljače 2003. u iznosima od preko 5.000,00 kn do 8.000,00 kn neto,

- da je u periodu od štetnog događaja do 11. studenog 1996. uzdržavana osoba bila i majka tužitelja, kojoj je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-192/2014-51 od 17. lipnja 2016., preinačenom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6132/2016-2 od 7. ožujka 2007., dosuđena naknada štete za izgubljeno uzdržavanje u iznosu 240,00 kn mjesečno (60% od mjesečnog izgubljenog uzdržavanja u punom iznosu do 400,00 kn),

- da tužiteljica od rujna 2019. ne prima obiteljsku mirovinu ali da se ta mirovina i primanja po osnovi tjelesnog oštećenja imaju uzeti u obzir kao okolnosti važne prilikom odmjeravanja visine materijalne štete,

-da je pravomoćnom djelomičnom presudom u ovom predmetu poslovni broj Pn- 4093/2014-114 od 10. svibnja 2022. tužiteljima dosuđena naknada nematerijalne štete zbog smrti oca u iznosu od po 222.000,00 kn svakom, uzimajući u obzir doprinos pok. oca tužitelja nastanku štetnog događaja od 40%,

14. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio, uz primjenu odredbe članka 223. ZPP-a, da iznosi izgubljenog uzdržavanja tužitelja, uz umanjenje 40% na ime doprinosa pok. MR nastanku štetnog događaja, nisu manji od 100,00 kn mjesečno na početku utuženog perioda (do kolovoza 1998., kada je DR smješten u ustanovu socijalne skrbi), da bi iznosi izgubljenog uzdržavanja, nakon kolovoza 1998. - samo za tužiteljicu – rasli, sukladno projiciranim prihodima pok. MR, do 1.500,00 kn 2010., da bi taj iznos padao prema kraju relevantnog perioda, opet ovisno o projiciranoj plaći prednika tužitelja.

15. Odredbom članka 223. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se visina svote, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni.

16. U ovoj pravnoj stvari jedino je izvjestan, odnosno točno utvrdiv, iznos neto plaće koju je pok. MR primio prije no što je preminuo i broj uzdržavanih osoba (u odnosu na tužiteljicu treba dodati da su poznati i njeni prihodi po osnovi socijalnih prava i po osnovi obiteljske mirovine), te je doista teško utvrditi životne troškove za svaki pojedini utuženi mjesec i osobne troškove tužitelja i njihove majke, dok su utvrđeni iznosi plaće tek projekcija moguće plaće MR, pri čemu nije moguće npr. uzeti u obzir moguću dulju nesposobnost za rad koja je od utjecaja na visinu plaće, ili utvrditi druge relevantne, ali varijabilne, činjenice koje se odnose na status članova obitelji MR. Stoga je sud prvog stupnja valjano svoju odluku utemeljio na odredbi članka 223. ZPP-a.

17. Da se sud prvog stupnja kretao u razumnim okvirima prilikom određivanja izgubljenog uzdržavanja vidljivo je iz projekcije plaće za pojedine mjesece i dosuđenih iznosa za iste te mjesece. Tako za period do kolovoza 1998., kada bi pok. MR imao obvezu uzdržavanja dvoje male djece (dijelom i supruge) i ostvarivao je plaću između 1.250,00 kn do nešto više od 1.660,00 kn, sasvim sigurno da bi za uzdržavanje svakog djeteta izdvojio minimalno 167,00 kn mjesečno (100,00 kn uz umanjenje na ime doprinosa pok. MR doprinosu nastanka štetnog događaja) ili npr. 2.500,00 kn u periodu od 1. siječnja 2010. do 30. lipnja 2010. kada je ostvario plaću od oko 6.500,00 kn do oko 8.500,00 kn (1.500,00 kn uz umanjenje zbog doprinosa prednika tužitelja štetnom događaju), pogotovo što je u tom periodu uzdržavana osoba samo tužiteljica, obzirom da je tužitelj smješten u ustanovu socijalne skrbi.

18. Dakle, utvrđeni iznosi izgubljenog uzdržavanja realni su kada se uzme u obzir moguća plaća pok. MR, uz realno očekivanje da bi on, uz opisano zdravstveno stanje i potrebe tužiteljice, prvenstveno zadovoljavao materijalne potrebe djeteta, a tek potom svoje.

19. Suprotno žalbenim navodima, iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je sud koristio projekciju plaće povoljniju po tužitelje, a to je projekcija plaće koju bi prednik tužitelja primio da je radio sa srednjom stručnom spremom sa svim dodacima. Okolnost koju tuženik u žalbi ističe - da se kod plaće usporednih radnika – pravosudnih policajaca nije radilo o prekovremenom radu već o radu u turnusu, nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude jer je plaća projicirana prema prihodima tih pravosudnih policajaca, kako su oni primili, bilo da radilo se o prekovremenom radu ili o radu u turnusima.

20. Sud prvog stupnja svoju odluku doista nije temeljio izravno na nalazu i mišljenju vještaka već je nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka bio samo jedan od dokaza koje je sud prvog stupnja uzeo u obzir prilikom odlučivanja o zahtjevu temeljem slobodne ocjene u smislu odredbe članka 223. ZPP-a. Pri tome se ne smije zanemariti i činjenica da je sud prvog stupnja uzeo u obzir i ostale prihode tužiteljice (prihode po osnovi socijalne skrbi i prihode po osnovi obiteljske mirovine koju je primala do njene 26 godine).

21. U pogledu naknade štete za izgubljeno pomaganje za period nakon što je tužiteljica prestala primati obiteljsku mirovinu (nakon navršene 26 godine) valja napomenuti da je pravo na izgubljeno pomaganje pravo priznato odredbom članka 194. stavak 1. ZOO/93..

22. Nesporno je da je tužiteljica punoljetna, da je završila školovanje i da ju roditelji prema općim propisima obiteljskog prava više ne bi bili dužni uzdržavati, ali to ne znači da roditelji ne bi nastavili pomagati svom djetetu, pogotovo ako je to dijete, kao što je u slučaju tužiteljice, teški invalid (90%) u kojem slučaju bi i prosječna skrban roditelj uložio pojačane napore kako bi pomogao svom djetetu. Uzimajući u obzir okolnosti utvrđene na strani na strani tužiteljice i projiciranu plaću njenog pok. oca za zadnji mjesec 2017. od 6.817,81 kn sud prvog stupnja je pravilno, uz primjenu odredbe članka 223. ZPP-a, tužiteljici dosudio naknadu štete za izgubljeno pomaganje u iznosu 750,00 kn, odnosno 99,54 EUR (opet uz uzimanje u obzir doprinosa prednika tužiteljice nastanku štetnog događaja, i uz uračunavanje prihoda tužiteljice po osnovi socijalne skrbi) koji iznos ovaj sud smatra minimalnim u odnosu na okolnosti ovog slučaja, te da bi preostali iznos plaće MR, da nije preminuo, bio dovoljan za zadovoljenje njegovih potreba i potreba kućanstva.

23. Pri tome nije od utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navod da je obvezu uzdržavanja tužiteljice u spornom periodu imala i njena majka (i da bi očev doprinos u spornom periodu uzdržavanja i pomaganja od strane oca trebao biti manji) jer se u ovoj pravnoj stvari ne odlučuje o doprinosu za uzdržavanje u smislu obiteljskopravnih propisa već o tome koliko bi tužiteljica realno mogla dobiti (izraženo u novcu) od svojeg oca da je on ostao u životu (članak 194. stavak 2. ZOO/93).

24. Iz tih se razloga utvrđuje da je sud prvog stupnja pravilno usvojio cjelokupni zahtjev.

25. Odlučujući o trošku postupka sud prvog stupnja se pravilno pozvao na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a, obzirom da su tužitelji u cijelosti uspjeli u parnici tako da im je dosuđen cjelokupan osnovani/nužan trošak postupka. Tužiteljima je priznat sastav većeg broja podnesaka od broja podnesaka propisanih odredbom Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 – u daljnjem tekstu: OT/12) uzimajući u obzir složenost predmeta i duljinu postupka i takva odluka o trošku nije dovedena u pitanje uopćenim, odnosno paušalnim žalbenim navodima.

26. Stoga je utvrđeno da pobijanom presudom nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje se poziva tužena zbog, čega je valjalo temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a presuditi kao pod točkom I izreke.

27. Točka II izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer tužena žalbom nije dovela u pitanje zakonitost pobijane presude.

U Karlovcu 8. veljače 2024.

Predsjednik vijeća

Alenka Laptalo