REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1484/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 24. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 7. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 877,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 1,20 EUR od 1. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 2,70 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,78 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 4,27 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 2,98 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,24 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1,14 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 0,82 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 0,75 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 1,47 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 2,71 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 4,47 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 4,07 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 6,46 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 6,01 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 6,89 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 14,53 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 12,97 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 17,78 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 16,12 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 13,44 EUR od 1. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 19,08 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 26,26 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 21,18 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 22,96 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 20,69 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 21,10 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 30,73 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 31,66 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 39,63 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 35,50 EUR od 1. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 30,99 EUR od 1. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 30,36 EUR od 1. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 30,01 EUR od 1. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 389,93 EUR od 24. prosinca 2011. godine do isplate,

sve po stopi od 14 % godišnje do 22. lipnja 2011., od 23. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.108,60 EUR sa zateznim kamatama počev od 7. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.446,94 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao manifestacijski zahtjev od 13. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 13. lipnja 2023. navodi da su pravni prednik tužitelja ŽS i tuženik **.**.2005. sklopili ugovor o kreditu br. 138-50-3179007 kojim je tuženik odobrio korisniku kredita iznos od 11.523,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama. Navedenim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci te ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik pravnog prednika tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u pogledu sklapanja ugovora o kreditu. Poziva se na presudu ovoga suda posl. br. P- 1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ugovorene odredbe o valutnoj klauzulu u švicarskim francima. Ističe da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. potvrđena drugostupanjska presuda posl. br. Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje, poziva se na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Ističe da je tužitelj s pravnim prednikom tužitelja GS sklopio ugovor o ustupu tražbine. Navodi da se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom ugovorne dokumentacije. Postavlja manifestacijski zahtjev na dostavu prvog početnog otplatnog plana, svih odluka ili obavijesti o promjenama kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu kredita, pregled prometa po kreditu, sve otplatne planove, specifikaciju uplata. Predlaže da sud naloži tuženiku da naknadi tužitelju novčanu tražbinu u domaćoj valuti s pripadajućim zateznim kamatama u neodređenom iznosu, dok pridržava pravo uskladiti postavljeni tužbeni zahtjev po čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedopuštenosti stupnjevite tužbe. Poziva se na čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnim postupku. Navodi da iz priloga tužbe ne proizlazi da je tužitelj od tuženika zatražio dostavu bilo kakve dokumentacije. Stoga predlaže tužbu odbaciti. U slučaju da sud postupa po tužbi, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Ističe da tužitelj nema nikakav zahtjev prema tuženiku. Poziva se na čl. 80. Zakona o obveznim odnosima te navodi da se radi o tražbini strogo osobne naravi ili onoj koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Nadalje, poziva se na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te ukazuje da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje pokrene potrošač, dok tužitelj nije potrošač, nego trgovačko društvo. Navodi da se u postupku kolektivne zaštite prava pruža zaštita na općenitoj tj. na apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova. Navodi da je tužitelj dužan dokazati da korisniku kredita sporne odredbe ugovora nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive. Ako pak odredbe nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, pa ukoliko nije, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sporna odredba korisniku kredita je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a zbog čega navedena odredba nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovor je i solemniziran pred javnim bilježnikom čime je javni bilježnik potvrdio da je navedeni ugovor strankama jasan, razumljiv te da odražava njihovu stvarnu volju. Pojam prosječnog potrošača odnosi se na osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna. Zbog navedenog, sporna ugovorna odredba bila je korisniku kredita ČS uočljiva, jasna i razumljiva. Predmetni ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi". Korisnik kredita je imao mogućnosti ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu te je mogao dobiti nižu kamatnu stopu da je ugovorio neku drugu valutu. Korisnik kredita tijekom pregovara mogao je utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu. Ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Poziva se na odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/14. Ukazuje na primjenu Zakona o konverziji kojim je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da je cilj navedenog Zakona bio dvojak, pa tako uklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika kredita i banaka, kao vjerovnika te rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Poziva se na čl. 19. st. 3. Zakona o konverziji kojom je propisano da su isključeni svih ugovori koji su već otplaćeni do stupanja na snagu navedenog Zakona. Poziva se na navode i stav prof. dr. sc. VS, pod nazivom "Slučajan odabir CHF kredita kao sredstvo za stjecanje neočekivane zarade". Nadalje, navodi da je kredit u cijelosti otplaćen, a eventualne zabrane su manjeg značenja zbog čega se ništetnost ne može isticati po čl. 326. ZOO-a. Osporava visinu. Ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj se u podnesku od 27. studenoga 2023. poziva na čl. 80. st. 1., čl. 82. i čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na zastarni rok poziva se na odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Također, poziva se na odluke Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Nadalje, poziva na odluku Ustavnog suda RH br. U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016.

4. Tuženik u podnesku od 2. svibnja 2024. ističe da je za primjenu stupnjevite tužbe potrebno udovoljiti propisanim zahtjevima, a kakav stav je zauzet u rješenju Visokog trgovačkog sud RH posl. br. Pž-671/23 od 15. prosinca 2023. Ukazuje da do primjene odredbe iz čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. dolazi u slučaju kada potrošač osobno pokrene postupak, a ne kao u ovom predmetu. Protivi se provedbi financijskog vještačenja, a u slučaju da sud prihvati takav dokazni prijedlog, predlaže da vještak uzme u obzir i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

5. Tijekom postupka sud je pročitao obavijest o ustup tražbine od 30. svibnja 2023. (list 6. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine (list 8. spisa), ugovor o ustupu potraživanja koji su sklopili ŽS i tužitelj od 30. svibnja 2023. (listovi 9. – 14. spisa), ugovor o kreditu br. 138-50-3179007 od od 7. prosinca 2005. sklopljen između TS i tuženika (listovi 15. – 18. spisa), potvrdu (solemnizacija) privatne isprave br. OU-978/05-1 od 12. prosinca 2005. (listovi 19. – 21. spisa), ponudu za kupnju vozila od 5. prosinca 2005. (listovi 22. i 23. spisa), ovjerenu pisanu izjavu svjedoka JS od 14. svibnja 2024. (listovi 71. – 73. spisa), saslušao svjedoka JS na ročištu 15. listopada 2024. (listovi 78. i 79. spisa), pročitao nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centar za financijska vještačenja d.o.o. od 14. studenoga 2024. (listovi 91. – 97. spisa).

6. Raspravnim rješenjem od 24. siječnja 2025. sud je odbio preostale predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Tako je, među ostalim, sud odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javne bilježnice jer javna bilježnica nije stranka u ovom postupku, dok je istovremeno dužnost tuženika bila pravovremeno informirati i dati sve nužne obavijesti pravnom predniku tužitelja za sklapanje ugovora o kreditu.

7. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora jest zahtjev za isplatu iznosa od 877,89 EUR na ime stečenog bez osnove, koji iznos je pravni prednik, odnosno korisnik kredita ŽS preplatio tuženiku po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu br. 138-50-3179007 od 7. prosinca 2005.

9. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita ŽS i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 138-50-3179007 od 7. prosinca 2005. kojim ugovorom je tuženik, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.523,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Između stranaka nije sporno da je tuženik korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF.

10. Sporna je aktivna legitimacija. Sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja JS prenosiva ili je strogo osobne naravi. Među strankama je sporan osnov i visina. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Također, sporno je treba li uzeti u obzir i tzv. negativne vrijednosti, odnosno uzeti u obzir i anuitete plaćene po tečaju nižem od onoga na dan isplate kredita.

11. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja JS i tužitelja od 30. svibnja 2023. (listovi 9. – 14. spisa) vidljivo je da je korisnik kredita ŽS, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 138-50-3179007 od 7. prosinca 2005.

12. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

13. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

15. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja JS strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja JS, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

16. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

17. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

18. Zaključno, novčana tražbina potrošača (ŽS) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 138-50-3179007 od 7. prosinca 2005.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.

19. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.

20. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d. (ovdje tuženika), Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

21. Presudom posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu četvrtotuženik Raiffeisenbank Austrija d.d. (ovdje tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe tuženika u tom postupku i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kao što je prethodno naveden.

23. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., u navedenim dijelovima, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

24. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

25. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

26. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik ŽS. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

28. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. – dalje u tekstu: ZOO, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP- a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

29. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o vezivanju glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili pravni prednik tužitelja ŽS i tuženik. 30. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 7. prosinca 2005., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

31. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva pravnom predniku tužitelja ČS, odnosno da je tuženik ČS dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedena odredba podrazumijeva i koje sve rizike nosi, kao i je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

32. Dakle, valja zaključiti da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu, koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franaka utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu ali na apstraktnoj razini.

33. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

35. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

36. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

37. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

38. Valja navesti da je već u u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja ČS navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li ŽS bio od strane tuženika obaviješten o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

39. U slučaju da sud utvrdi da ČS valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava.

40. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe prigovore da je sporna odredba pravnom predniku tužitelja bila razumljiva te da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo. U prilog svojih navoda tuženik dostavlja promotivne uvjete za odobravanja kredita građanima za kupnju novih automobila u periodu od 11. srpnja 2005. do 30. rujna 2005. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (listovi 49. – 51. spisa). Ujedno i predlaže saslušanje javnog bilježnika (koji dokaz je sud odbio, a što je već obrazloženo), te saslušanje pravnog prednika tužitelja JS. Pritom tuženik do zaključenja prethodnog postupka ne predlaže saslušanje djelatnika tuženika koji je pregovarao i sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.

41. Uvidom u promotivne uvjete za odobravanja kredita građanima za kupnju novih automobila u periodu od 11. srpnja 2005. do 30. rujna 2005. (listovi 49. – 51. spisa) vidljivo je da je tuženik imao promotivni materijal za kredite u iznosu od 2.500,00 EUR do 25.000,00 EUR / 4.000,00 CHF do 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju kreditora za EUR / CHF važećem na dan korištenja kredita, sve na rok otplate do 7 godina. Ujedno je iz promotivnih materijala vidljivo da je tim materijalima tuženik promovirao kredite uz valutnu klauzulu CHF s redovnom kamatom od 5,50 %, te kredite s valutnom klauzulom u EUR s redovnom kamatom od 7,45 %, sve u odnosu na nove automobile. Iz promotivnih uvjeta, koje dostavlja tuženik, nije vidljivo da je obrazložen pojam valutne klauzule, niti je vidljivo da je obrazloženo kretanje tečaja CHF ili EUR kroz vrijeme, niti je vidljivo da su obrazloženi rizici dizanja kredita s valutnom klauzulom u CHF. Također, tuženik tijekom postupka ne ističe da je izričito predmetne promotivne uvjete uručio korisniku kredita ČS, a niti takav odlučan činjenični navod tijekom postupka dokazuje (čl. 219. st. 1. ZPP-a). Zbog navedenog, a kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da je promotivne uvjete i uručio korisniku kreditu ČS, to je o uručenju protivnih uvjeta, sud odlučio primjenom odredbi o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a te zaključio da predmetni promotivni uvjeti nisu uručeni ČS. Ujedno, tuženik tijekom postupka nije predlagao da se sasluša djelatnik banke koji je uručio predmetne promotivne uvjete korisniku kredita ČS i koji mu je objasnio što znači valutna klauzula u CHF, kao i kretanje tečaja i posljedice kretanja tečaja CHF-a u određenom vremenskom razdoblju, odnosno rizike dizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF (čl. 219. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

42. Stoga je sud radi utvrđenja odlučnih činjenica saslušao pravnog prednika tužitelja, odnosno korisnika kredita JS, na glavnoj raspravi 15. listopada 2024. (listovi 78. i 79. spisa), koji je naveo da je digao kredit za kupnju vozila. Za dizanje kredita odabrao je tuženika jer je tamo upućen od strane Mehanizacije Zadar gdje je kupovao svoje vozilo. Tuženik mu je nudio kredit samo u CHF. Nije mu nudio kredite u drugim valutima. N ije mu objasnio rizike dizanja kredita, već upravo suprotno, objasnio mu je da je CHF najsigurnija i najstabilnija valute te da postoji mala vjerojatnost poremećaja navedene valute. Vozilo je kupio i koristio za osobne potrebe. Ugovor je bio unaprijed pripremljen, formalan, nije bilo nikakve mogućnosti pregovaranja ili mijenjanja sadržaja ugovora. Objasnio je da ga je zanimala samo rata kredita. Rata kredita mu je tijekom cijele otplate kredita rasla.

43. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka JS, kao istinit, jer je navedeni svjedok iskazivao životno, logično te sukladno svim ispravama u spisu.

44. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita ČS, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora - dakle, valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, zbog nedostatka dokaza sud nije ni mogao utvrditi suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

45. Pritom je valjalo otklonite kao neosnovane prigovore tuženika kojima navodi da je pravni prednik tužitelja imao mogućnost izbora različitih kredita te da se o valutnoj klauzuli pregovaralo. Navedeno stoga jer takve činjenične navode tuženik tijekom postupka nije dokazao, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, dok tuženik ujedno nije dokazao da je promotivni materijal uistinu i uručio korisniku kredita ČS. Također, iz promotivnih uvjeta vidljiva je velika razlika u odnosu na kamatne stope koje se nude za kredit s valutnim klauzulama u CHF i u EUR, dok pritom promotivni materijali ne nude nikakve upute ili objašnjenja zašto je tome tako i/ili mogućnost pregovora oko pojedinih odredbi.

46. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelji izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

47. S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF između pravnog prednika tužitelja JS i tuženika moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu.

48. Slijedom iznesenog, sud je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu br. 138- 50-3179007 koji su sklopili pravni prednik tužitelja ŽS, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, a u kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, ništetne.

49. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

50. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

51. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli.

52. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

53. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 14. studenoga 2024. (listovi 91. – 97. spisa) vidljivo je da je vještakinja utvrdila da je ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosio sveukupno 877,89 EUR. Vještakinja je ujedno tablično prikazala svaki pojedini iznos preplate i datum plaćanja u nalazu i mišljenju (posebice listovi 94. – 96. spisa). Vještakinja je izračunala i ukupan iznos koji je pravni prednik tužitelja manje platio zbog toga što je u određenom razdoblju bio niži tečaj u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita u iznosu od 193,72 EUR. 54. Na nalaz i mišljenje od 14. studenoga 2024. tužitelj nije imao prigovora ni primjedbi, kao u podnesku od 23. prosinca 2024. (listovi 107. – 110. spisa) te je uredio tužbeni zahtjev sukladno izrađenom nalazu i mišljenju (posebice listovi 108. – 110. spisa). Tužitelj je u podnesku od 8. siječnja 2025. (listovi 111. i 112. spisa) ispravio tužbeni zahtjev na način da je naveo da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 877,89 EUR. Ujedno, ni tuženik nije imao prigovora na navedeni nalaz i mišljenje, a što je i istakao u podnesku od 20. prosinca 2024. (listovi 105. i 106. spisa, posebice t. 2. navedenog podneska).

55. S obzirom na to da je nalaz i mišljenje sačinjen stručno, detaljno i obrazloženo, dok istovremeno stranke na predmetni nalaz i mišljenje nisu imali prigovora, to sud, na temelju čl. 492.c st. 3. ZPP-a, nije pozivao stalnu sudsku vještakinju na glavnu raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, već je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje.

56. Slijedom navedenog, sud je iz nalaza i mišljenja od 14. studenoga 2024. utvrdio da je obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, vratiti ukupno preplaćeni iznos od 877,89 EUR, sve po tablično prikazanim pojedinim iznosima preplate i danom preplate, a sa zateznim kamatama od svake pojedine preplate (čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a).

57. Naime, prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

58. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi.

59. Sud nije uzeo u obzir iznos i razdoblje kada su anuiteti predmetnog kredita plaćeni po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita (a što po nalaz i mišljenju proizlazi da je iznos od 193,72 EUR – posebice list 97. spisa), odnosno nije uzeo u obzir tzv. negativne vrijednosti. Navedeno stoga jer tuženik nije za navedeni iznos podnio protutužbu i/ili istakao prigovor radi prebijanja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.).

60. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

61. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

62. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

63. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

64. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

65. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. (list 1. spisa), dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare).

66. Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

67. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

* Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ 3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

* Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

68. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

69. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241. ZOO-a, a suprotno navodima tuženika.

70. Pritom je sud zauzeo stav da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe (13. lipnja 2023.), a ne u trenutku kada je tužitelj postavio određen tužbeni zahtjev (u podnesku od 23. prosinca 2024.). Ujedno valja navesti da jest točno da se u konkretnom predmetu radi o stupnjevitoj tužbi, odnosno da je postavljen, prilikom podnošenja tužbe, manifestacijski zahtjev te time i neodređeni tužbeni zahtjev, odnosno da je tužitelj u tužbi naveo da će tužbeni zahtjev odrediti tek po dostavi zatražene dokumentacije od tuženika. Međutim, podnesena tužba je dopuštena na temelju odredbe iz čl. 186.b ZPP-a, suprotno osporavanjima tuženika. Sud nije odlučivao o manifestacijskom zahtjevu jer je u konačnici tužitelj sam uredio tužbeni zahtjev na način da je postavio određen tužbeni zahtjev dok je stalna sudska vještakinja financijske struke s uspjehom izradila nalaz i mišljenje na temelju spisu priležećih isprava, čemu tuženik nije prigovarao (posebice list 92. spisa). Stav je suda da tužitelj ne raspolaže s dovoljno znanja koje su sve isprave dovoljne, odnosno potrebne za izradu stručnog vještačenja, dok bi nametanje obveze tužitelju, da prije podnošenja tužbe, privatno izrađuje nalaz i mišljenje po financijskim vještacima dodatno opteretilo tužitelja te mu time onemogućilo pristup sudu. Činjenica što sud nije odmah, po primitku tužbe, pristupio odlučivanju o manifestacijom zahtjevu, dovela bi do istih posljedica pa se navedeni, eventualni propust suda, ne može uzeti na štetu tužitelja. Valja uvažiti i da tuženik tijekom cijelog postupka nije dostavio traženu dokumentaciju, dok se istovremeno radi o tuženoj banci, koja sasvim sigurno raspolaže s dovoljno stručnog znanja i vještina da zna koja je dokumentacija potreba da bi se izradio nalaz i mišljenja, odnosno čak i na temelju kojeg dijela je teže, a na temelju kojeg dijela dokumentacije je lakše izraditi nalaz i mišljenje (postojanje i/ili nepostojanje otplatnog plana), pa čak, dapače, raspolaže i sa znanje da sama izvrši izračun pretplata.

71. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

72. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je pod točkom VI. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene.

73. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

74. Ujedno, valja navesti da se tuženik neosnovano poziva na čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se u konkretnom predmetu ne radi o zabrani manjeg značenja. Dapače, u kolektivnom sporu već je pravomoćna presuda u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF kojom su takove odredbe potrošačkih ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, zbog čega nema mjesta tuženikom pozivanju na čl. 326. st. 2. ZOO-a.

75. Slijedom iznesenog, a kako je sud iz nalaza i mišljenja utvrdio da je ukupan iznos preplata po ništetnim odredbama ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule 877,89 EUR, to je za taj iznos valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev, zbog čega je odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

76. O troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife). Pritom valja navesti da je sud pri ocjeni troškova parničnog postupka uzeo u obzir da je vrijednost predmeta spora iznos od 877,89 EUR. Takav zaključak suda proizlazi iz primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a u kojoj je izričito propisano da je vrijednost predmeta spora konačno postavljen tužbeni zahtjev (a to je iznos od 877,89 EUR). Navedeno posebice stoga što pri podnošenju tužbe tužbeni zahtjev nije bio određen iako je vrijednost predmeta spora označena na iznos od 13.406,00 EUR.

77. Stoga, a kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici (čl. 154. st. 1. ZPP-a), to je u odnosu na vrijednost predmeta spora od 877,89 EUR, tužitelju kao potrebne za vođenje parnici, valjalo priznati troškove i to za: sastav tužbe iznos od 150,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, za sastav podnesaka od 13. rujna 2023., 27. studenoga 2023., 23. prosinca 2024. i 21. siječnja 2025., za svaki iznos od 150,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, te za zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 29. svibnja 2024., 15. listopada 2024. i 24. siječnja 2025., za svako iznos od 150,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištu za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR na temelju Tbr. 9.3. Tarife, sve uvećano za PDV-e. Tužitelju je valjalo dosuditi i troškove vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, kao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 180,51 EUR, troškove dodatne sudske pristojbe u iznosu od 13,27 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.227,35 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP- a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima. Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao u t. II. izreke presude.

78. Međutim, valjalo je, kao neosnovan, odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.328,19 EUR. Navedena razlika troškova parničnog postupka odnosi se na troškove koje tužitelj previsoko potražuje na sudske pristojbe te na previsoko traženje troškova po svakoj poduzetnoj radnji. Naime, tužitelj potražuje troškove parničnog postupka u odnosu na prvotno postavljenu vrijednost predmeta spora od 13.406,00 EUR sve do postavljanja određenog tužbenog zahtjeva u podnesku od 23. prosinca 2024. na iznos od 877,89 EUR. Na takav način tužitelj dolazi do primjene Tbr. 7.1. i to 500,00 EUR po svakoj poduzetnoj radnji sve do postavljanja određenog tužbenog zahtjeva u podnesku od 23. prosinca 2024. (kojim je vrijednost predmeta spora znatno smanjena). Međutim, tako traženje tužitelja je neosnovano jer je suprotno odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP-a, koja propisuje koja se vrijednost predmeta spora uzima u obzir, a to je konačna vrijednost predmeta spora. U ovoj pravnoj stvari to je upravo iznos od 877,89 EUR. Takav zaključak zauzeo je i Vrhovni sud RH u odluci posl. br. Rev-1094/24-2 od 20. studenoga 2024. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. III. izreke presude.

79. Tuženik se u podnesku od 14. siječnja 2025. protivi preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 23. prosinca 2024., koji je ispravljen podneskom tužitelja od 8. siječnja 2025. Ovakvo protivljenje preinaci tužbe valjalo je otkloniti, kao neosnovan. Prema odredbi iz čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest: a) promjena istovjetnosti zahtjeva, b) povećanje postojećeg ili c) isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. U ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev kao što je postavljen u tužbi nije bio uopće određen, odnosno nije postojao, zbog čega postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u podnesku tužitelja od 23. prosinca 2024., ispravljenog u podnesku tužitelja od 8. siječnja 2025., ne može biti, prema stavu ovog suda, tumačeno kao preinaka u smislu odredbe iz čl. 191. st. 1. ZPP-a, suprotno upiranjima tuženika.

80. Nadalje, u odnosu na manifestacijski zahtjev, sud je donio odluku na temelju odredbi iz čl. 190. st. 2. i st. 3. te čl. 191. ZPP-a. Naime, tužitelj je uz tužbu 13. lipnja 2023. postavio manifestacijski zahtjev, dok je podneskom od 23. prosinca 2024. uredio tužbeni zahtjev na način da nije ostao kod manifestacijskog zahtjeva te je istovremeno postavio određen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 877,89 EUR. Stoga je sud zaključio da je tužitelj podneskom od 23. prosinca 2024. povukao manifestacijski zahtjev, zbog čega je sud riješio kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 7. veljače 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 13,27 EUR 2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana