REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-3080/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Trogiru, po sucu Divna Ivančev u pravnoj stvari tužitelja: TĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Meri Prar,odvjetnik u [adresa],protiv tuženika:

Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kojeg zastupa Krešimir Ćurković, odvjetnik u OD Ćurković i Šanjug d.o.o, radi: isplate, nakon zaključene glavne rasprave od 29.listopada 2024. a objavljene na ročištu 07. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 216-156/2007 solemniziranog istog dana od strane javnog bilježnika Zoje Puljiz pod br. OV-3400/07, zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelju odobrava kredit na iznos kunske protuvrijednosti 21.311,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, čl. 4. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u iznosu od 303,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju prednika tuženika, kao kreditora, za CHF važećem na dan plaćanja, čl. 5, st. 2. Ugovora kojim je ugovorena ulazna naknada u visni 1,5 % iznosa kredita, te čl. 8, st.2 Ugovora kojim je ugovorena izlazna naknada.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati iznos od 2.861,06 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos od

- 0,91 EUR od 31.01.08. pa do isplate,

- 2,72 EUR od 29.02.08. pa do isplate,

- 5,95 EUR od 31.03.08. pa do isplate,

- 1,19 EUR od 30.04.08. pa do isplate,

- 1,63 EUR od 30.06.08. pa do isplate,

- 0,41 EUR od 30.09.08. pa do isplate,

- 15,70 EUR od 31.10.08. pa do isplate,

- 5,46 EUR od 30.11.08. pa do isplate,

- 18,62 EUR od 31.12.08. pa do isplate,

- 20,63 EUR od 31.01.09. pa do isplate,

- 21,54 EUR od 28.02.09. pa do isplate,

- 19,03 EUR od 31.03.09. pa do isplate,

- 19,75 EUR od 30.04.09. pa do isplate,

- 15,86 EUR od 31.05.09. pa do isplate,

- 13,00 EUR od 30.06.09. pa do isplate,

- 13,76 EUR od 31.07.09. pa do isplate,

- 15,27 EUR od 31.08.09. pa do isplate,

- 12,63 EUR od 12.10.09. pa do isplate,

- 14,72 EUR od 12.11.09. pa do isplate,

- 14,17 EUR od 11.12.09. pa do isplate,

- 19,50 EUR od 12.01.10. pa do isplate,

- 21,90 EUR od 12.02.10. pa do isplate,

- 21,13 EUR od 12.03.10. pa do isplate,

- 25,44 EUR od 08.04.10. pa do isplate,

- 25,18 EUR od 04.05.10. pa do isplate,

- 27,61EUR od 02.06.10. pa do isplate,

- 40,69 EUR od 30.06.10. pa do isplate,

- 37,77 EUR od 02.08.10. pa do isplate,

- 48,53 EUR od 02.09.10. pa do isplate,

- 43,10 EUR od 01.10.10. pa do isplate,

- 37,39 EUR od 03.11.10. pa do isplate,

- 0,07 EUR od 30.11.10. pa do isplate,

- 50,02 EUR od 02.12.10. pa do isplate,

- 61,20 EUR od 03.01.11. pa do isplate,

- 2.168,56 EUR od 03.01.11. pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati iznos od 458,04 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos od

- 189,99 EUR od 27.04.07. pa do isplate,

-268,05 EUR od 03.01.11. pa do isplate.“

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2 655,89 Eura sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na taj trošak teče od donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena .

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 26. travnja 2007. godine s pravnim prednikom tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d sklopio Ugovor o kreditu broj 216-156/2007 solemniziran istog dana od strane javnog bilježnika Zoje Puljiz pod br. Pregledom uvodno označenog ugovora o kreditu za utvrditi je da je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s pravnim prednikom tuženika, kao kreditorom, kredit za kupnju novog motornog vozila koji mu je u skladu s člankom 2. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.311,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

Nadalje, razvidno je da su odredbom iz čl. 4. Ugovora stranke ugovorile da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 303,72 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim na dan plaćanja.

Odredbom čl. 5. st.2. određena je ulazna naknada u visini 1,5% iznosa kredita, a odredbom čl. 8. st.2. Ugovora određena je naplata izlazne naknade sukladno Odluci o naknadama Banke.

Ovaj pravni posao stranke su zaključile u Podružnici pravnog prednika tuženika u Splitu, a ugovorena je mjesna nadležnost suda u Splitu. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016., izvršena je promjena tvrtke i promjene odredbi statuta Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na način da se ista od tada vodi pod tvrtkom/nazivom Addiko Bank d.d.

2. Tuženik je u unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, o sadržaju kojeg nije bilo mogućnosti nikakvih pregovora, i to u čl. 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak.

Postupajući na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica odnosno švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, te prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Odredbe o valutnoj klauzuli u prethodno navedenom Ugovoru o kreditu ništetne su te su iznosi naplaćeni temeljem navedenih odredbi uslijed porasta vrijednosti CHF-a naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla.

Temeljem odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, temeljem odredbe čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Trgovački sud u Zagrebu je u pravnoj stvari tužitelja POTROŠAČ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženika donio presudu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g. kojom je utvrdio protupravno postupanje tuženika. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju u razdoblju od 01.11.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125 /07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

3. Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa od tuženika potražuje novčani iznos koji je preplatio s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan puštanja kredita u tečaj (isplate) kredita. Tužitelj je utvrdio daje tuženik s osnova neosnovano naplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli stekao nepripadajuću imovinsku korist u iznosu od 2.864,07EUR/21.579,34kn1.Tužitelj predmetnom tužbom potražuje od tuženika povrat neosnovano stečene (preplaćene) razlike između stvarno isplaćenog iznosa i iznosa kojeg je bio dužan isplatiti s obzirom na sve prethodno navedeno.

4. Tužitelj s prednikom tuženice nije pojedinačno pregovarao ni o odredbama članka 5. st 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, već je predmetni Ugovor bio unaprijed sastavljen od strane prednika tuženika.

Kako, dakle, tužitelj s prednikom tuženika nije pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita, tužitelju nije bilo objašnjeno koliko ona iznosi niti koje bi to radnje bile, niti je bio upoznat s naknadom za prijevremenu otplatu kredita to navedene naknade tužitelju kao potrošaču uzrokuju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Pri tom je naglasiti da tuženik nije pretrpio nikakvu štetu uslijed prijevremene otplate kredita od strane tužitelja.

Unoseći ove odredbe u Ugovor tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, te prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Utoliko su i ove odredbe ništetne.

Iz dokumentacije kojom raspolaže tužitelj odnosno dokumentacije koju je na poziv tužitelja dostavio tuženik za utvrditi je da je s osnova neosnovano naplaćenog iznosa ulazne naknade tuženik stekao nepripadajuću imovinsku korist u iznosu od 189,98 EUR/ 1.431,44 kn 2, a s osnova neosnovano naplaćenog iznosa izlazne naknade nepripadajuću imovinsku korist u iznosu od 268,05 EUR/ 2.019,60 kn3.

5. Tužitelj još jednom ističe da točan i ukupan iznos svog potraživanja ne može precizirati, već istog postavlja paušalno, prema vlastitom izračunu, a specificirat će ga nakon provedenog dokaza knjigovodstveno-financijskog vještačenja i to tako da će pored glavnice potraživati i zakonsku zateznu kamatu na pojedine mjesečne iznose preplaćenih anuiteta i to od dana preplate pa do dana kada mu banka isplati dužnu tražbinu, a ujedno i neosnovano naplaćenu ulaznu i izlaznu naknadu banke. Nakon provedenog vještačenja po Centru za vještačenje d.o.o, vještaku Ines Lozić u podnesku tužitelja od 02.svibnja 2024. precizirala točku 2 i 3 tužbenog zahtjeva točno onako kao što stoji u izreci presude.

6.Tužena u odgovoru na tužbu u podnesku od 19.09.2023. protivila se istom predlažući da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz osudu tužitelja na plaćanje parničnog troška navodeći sljedeće:

U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 216-156/2007 dana 26.04.2007. za iznos od 21.311,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, na razdoblje od 7 godina.

Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli,pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Tužitelj navodi da bi odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita te odredba članka 8. stavka 2. o prijevremenoj otplati kredita i naknadi, ništetna, te ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove, pozivajući se pri tome na odluke Europskog suda.

Nadalje se navodi su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva u visini od 1,5 % ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, pozivajući se pri tome na presude Europskog suda.

Prije svega se navodi da su istaknute odredbe, uključujući i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te promjenjivoj kamatnoj stopi, dopuštene te redovno u poslovanju banaka u postupku realizacije kredita.

Nadalje, o tim odredbama se u sporu po kolektivnoj tužbu nije odlučivalo niti su iste bile predmet toga postupka, stoga je neosnovano pozivanje tužitelja na iste. U prilog svojih navoda tužitelj ne iznosi relevantne činjenice niti dokaze u korist priloga svojih navoda, stoga se predlaže Naslovu odbiti takve tužbene zahtjeve tužitelja primjenom pravila o teretu dokazivanja.

7.Kako je tužba podnesena dana 13.06.2023. godine, tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 13.06.2018. godine nastupila je zastara potraživanja.

Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalno pravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalno pravnom prigovoru zastare.

Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju,slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare.

Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove,smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak.

Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje.

Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj,u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare.Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravona pravično i pošteno suđenje.

Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a,slijedom čega, i u tom smislu nastupjela je zastara.

8.Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka.

Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.aZakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe.

Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana na štetu potrošača.

Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne).

Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007,79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo.

U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81.stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne.

Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.cZakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete.

Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete.

Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno.

Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku,odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate.

Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne.

Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti.

Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava.

9.Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09,133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a.

Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju.

Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja.

Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja.

Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode –onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi.

Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica.

Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi,da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

10.Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornom odredbama Ugovor o kreditu s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u Euro ili pak valutnom klauzulom u CHF, a tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila dopuštena u cijelosti, te je očigledno da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Nadalje, predmetne odredbe Ugovor o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer je ovakvo ugovaranje uobičajena u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, s time da je tuženik oglasima i prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF, oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Zato tuženik smatra kako porast tečaja CHF nakon sklapanja U govora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranaka mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivan analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora a koji stav je i potvrđen u presudi Suda Europske unije C-186/16.

11.Nadalje, tuženik ističe da prema pozitivnim zakonskim odredbama nije dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita a koja se temelji na članku 1024 Zakona o obveznim odnosima i koja je uobičajena u kreditnom poslovanju banaka i svaki korisnim kredita je upoznat s tzv. izlaznom naknadi. Pravo tuženika da kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju pretrpi prilikom prijevremene otplate kredita potvrdila je i Europska komisija jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju. Dakle, u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plača kamate svojim zajmodavcima. Ugovaranje naknade za obradu kredita je prema pozitivnom zakonskim odredbama bilo dopušteno te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formuliran ugovor već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpuno i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Očigledno je dakle da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora. A slijedom čega predlaže se odbiti tužba i tužbeni zahtjev tužitelja prigovarajući i tijeku kamata jer tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata zbog čega nema govora o zakašnjenju tuženika pa bi tijek zateznih kamata trebao teći od dana donošenja prvostupanjske presude.

I uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja tuženik se protivio iz svih gore iznesenih razloga.

12.U tijeku dokaznog postupka ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 216-156/2007 od 26.travnja 2007.godine, soleminiziran od strane Javnog bilježnika Zoje Puljiz pod brojem OV-3400/07, pregledao Otplatni plan od 26.04.2007.godine, pregledao Otplatni plan za kredit od 09.05.2023.godine, pregledao Obavijest o prijevremenom zatvaranju od 03.01.2011.godine, pregledao Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 09.05.2023.godine, pregledao Nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Ines Lozić pri Centru za vještačenje Split od 15.04.2024.godine, pregledao očitovanje vještaka Ines Lozić od 31.05.2024.godine na primjedbe tuženika kao i 24.09.2024.godine.

13.Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavnim odredba o valutnoj klauzuli i ugovorenoj naknadi za obradu kredita (ulazna naknada) te dio odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) a koje su određene ugovorom o kreditu koji su sklopili 26.travnja 2007.godien tužiteljica kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Hyppo Alpe – Adria Bank kao kreditor.

14.Naime, nesporno je da je tužiteljica s tuženikom-kreditorom dana 26.travnja 2007.godine zaključila Ugovor o kreditu broj 216-156/2007, a temeljem kojeg ugovora joj je tuženik odobrio kredit za kupnju novog motornog vozila a koji mu je u skladu s člankom 2 odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21 311,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Člankom 4 tog ugovora je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 303,72 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja, dok je odredbom članka 5 stavka 2 određena ulazna naknada u visini 1,5% iznosa kredita a odredbom članka 8 stavak 2 određena je naplata izlazne naknade sukladno odluci o naknadama banke.

15.Nesporno je i da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik u više navrata mijenjao kamatnu stopu, a što je razvidno i iz otplatnog plana kao i iz obavijesti tuženika tužitelju kao i iz Nalaza i mišljenja vještaka Ines Lozić.

16. Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa , predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

17. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

18. U ovom postupku tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. g. koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda RH Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. stoga nije bilo potrebe provoditi opširni dokazni postupak na raspravljanje o osnovanosti tužbe.

19. Neosnovano tuženik smatra da se utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na konkretan kredit jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. To slijedi i iz Odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. u kojoj stoji da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima…Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima." Tuženik je jedan oda banaka –tuženika u kolektivnom postupku a ugovor o kreditu je sklopljen u vremenskom periodu navedenom u izreci presude. ( od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. ). Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

20. Slijedom gore iznesenog ovaj sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, budući da su sporne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada) te naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) nepoštene ugovorne odredbe te ujedno ništetne jer se radi o unaprijed tipiziranim ugovorima o čijim odredbama, odnosno člancima tog ugovora, se nije pojedinačno raspravljalo. Sve ovo proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/2018 -2 od 19 ožujka 2019.g. u kojoj je jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništavosti odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati dali su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502 c ZPP-a , a isto tako čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 41/14, 110/15 dalje ZPP/14 ) vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP /14 a slijedom toga i obveze promjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu a to sve zato što ne može postojati utvrđena ništetnosti i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog kredita u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

21. Sukladno čl. 323 st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora a ako to nije moguće ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno čl. 323 st. 2 ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog Ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih Ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno tečajne razlike što bi ostvario da je ostao na snazi tečaj koji je bio i trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa na ime naknade za kredit i tečajne razlike zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO- a.

22.Za utvrditi koliko je tužitelj pretplatio temeljem promjene valutne klauzule kao i visine naknade provedeno je vještačenje po vještaku Ines Lozić a koja je u svom Nalazu i mišljenju od 15.04.2024.godine iskazala da je tužitelj s tuženikom dana 26.04.2007.godine sklopio Ugovor o kreditu koji je isplaćen dana 27.04.2007. godine i gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,25% godišnje kao što je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 31.05.2007.godine u iznosu od 303,72 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 1 360,06 Kuna a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Tužitelj je dana 03.01.2011.godine prijevremeno otplatio kredit. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja prema članku 4 Ugovora o kreditu. Na temelju dostupne dokumentacije iz spisa te uvidom u Ugovor o kreditu, otplatni plan, pregled promjena za klijente te obavijest o promjenama kamatnih stopa utvrdila je da su se u promatranom razdoblju mijenjale kamatne stope a posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od inicijalnih 303,72CHF do 321,58 CHF, tako da je u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veči i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u Kunama na dan isplate kredita predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i / ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna pretplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja te je dala mišljenje da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezano uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj, to je ukupan iznos pretplata, uzevši u obzor rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita iznose 2 861,06 Eura a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 20,53 Eura. Slijedom navedenog sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 2 840,53 Eura. Ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kredita prilikom prvog korištenja kredita iznosi ukupno 189,99 Eura a ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade kod konačne otplate kredita prijevremenom otplatom kredita iznosi ukupno 268,05 Eura.

23.Kako je na ovakav Nalaz i mišljenje tuženik imao primjedbi, budući da je isto neodređeno i nejasno jer vještak ne obrazlaže način izračuna u istom, a u podnesku od 28.05.2024.godine točno postavio pitanja na koja je tražio odgovor, vještak Ines Lozić u pisanom Nalazu i mišljenju navela da je u svom nalazu dala Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita zbog promjene tečaja kao što je i točan način izračuna razvidan iz Tabele 1 iz naziva te numeracije stupaca. S tim u vezi da je razvidno da je u stupcu "8" prikazan iznos anuiteta primjenom početnog tečaja ( množenjem iznosa anuiteta koji je stvarno primijenjen prilikom otplate prikazano u stupcu "5" naziva "Anuitete s tečajem koji je vrijedio na dan isplate"), te je u stupcu "9" prikazan iznos anuiteta koji je stvarno plaćen primjenom tečaja za otplatu dok je tečaj prikazan u stupcu "7". Razlika između visine anuiteta koji proizlazi samo i isključivo zbog promjene tečaja je iskazana u stupcu "10=9-8". Iznose dobivene u kunama (valuta u kojoj se kredit otplaćivao) vještak je preračunao u EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije što je također navedeno u nalazu jer iznad Tabele1 stoji točan način preračuna iz Kune u Eur izračun svakog pojedinačnog iznosa u Eur primjenom tečaja konverzije HRK u Eur ( 1 Eur= 7,534500 HRK) te se u Tabeli 1 u stupcu "11" upravo navodi taj tečaj. Iznos preračuna ( više i manje) je prikazan u stupcu "12=10/11" iz čega je sasvim razvidno da je iznos u Eur dobiven na način da je razlika u KN primjenom tečaja konverzije preračunata u Eur te posebno izdvojeno u stupcima "13" i"14" samo više ili samo manje plaćeno, a iz kojeg provedenog vještačenja i danog izračuna je razvidno kako je vještak došao do pojedinog iznosa. Nadalje, tuženik netočnom navodi da je vještak primijenio početni anuitet, početnu kamatnu stopu jer je razvidno da je vještak za izračune koristio promjenjivu kamatnu stopu a ne početnu a što je razvidno iz Tabele 1 jer se u stupcu "4" navodi kamatna stopa koju je i tuženik primjenjivao (promjenjiva) dok je iz stupca "5" iste Tabele razvidno da je vještak za izračune koristio visine anuiteta koji su mijenjani a što je i vještak naveo u svom nalazu:

Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od inicijalnih 303,72 CHF do 321,58 CHF a slijedom navedenog da je vještak za izračune koristio promjenjivu kamatnu stopu a ne početnu, promjenjiv iznos anuiteta a ne početni te je dao izračun razlike u visini stvarno plaćenog anuiteta koja razlika proizlazi iz promjene tečaja za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit. S obzirom da je vještak u svom podnesku od 31.05.2024. odgovorio na primjedbe tuženika i na koje vještvo stranke više nisu imale primjedbi a što je ponovio i u podnesku od 24.09.2024., ističući da je za tečajeve koji su korišteni pri izračunu koristio podatke tuženika iskazane u dokumentu Pregled promjena za klijenta, odnosnom da je vještak koristio datume podmirenja pojedine obveze upravo na način kako je to sam tuženik iskazao a na koji Nalaz i mišljenje stranke više nisu imale primjedbi to je takav nalaz kao stručan i sukladno pravilima struke prihvatio ovaj sud.

24.Kako je tužitelj sukladno tom Nalazu i mišljenju potraživao iznos od 2 861,06 Eura kao iznos koliko je tužitelj pretplatio više tuženiku s obzirom na promjenu tečaja CHF (valutne klauzule) kao i potraživao iznos naknade od 458,04 Eur za obračunatu i naplaćenu naknadu za obradu kredita prilikom prvog korištenja kredita iznos od 189,99 Eur i ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade kod konačne otplate kredita prijevremenom otplatom kredita iznos od 268,05 Eur, ovaj sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, budući da ti iznosi predstavljaju iznose koje tuženik dužan platiti tužitelju na ime promjene valutne klauzule i naknade koju je tužitelj platio tuženiku a koji tužbeni zahtjev je usvojen primjenom odredbe članka 1111. stavak 1 Zakona o obveznim odnosima a koji propisuje da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a stavkom 3 istog članka da obveza vračanja odnosno naknade nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kako je presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba ništetna ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila budući da se za ono što je ništetno, uzima se da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc od samog zaključenja posla.

25.Nadalje, člankom 1115. ZOO-a propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom da je u postupku zaštite kolektivnih ugovora potrošača utvrđeno nesavjesno i nepošteno postupanje tužene sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a tužena je kao nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe dužna isplatiti tužitelju pripadajuće kamate na pretplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do konačne isplate.

26.Što se tiče prigovora zastare isti nije osnovan jer prema objedinjenim pravnim shvaćanjima donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31.siječnja 2022.godine, izrađeno je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20.ožujka 2018.godine i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30.siječnja 2020.godine, koje glasi: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teči iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Zaključak iz točke 4 ovog Mišljenja nadalje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastrani rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od ( naknadno) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja odnosi upravo na tužbu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( kredit u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom CHF) i stranke ( tuženike) iz tog postupka, a predmetna tužba je podnijeta 13.06.2023.godine, dok je pravomoćnost sudske odluke kojoj je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu, nastupila dana 15.lipnja 2023.godine ,kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za pretplatu glede valutne klauzule je podnijet u roku propisan odredbom članka 225 ZOO. Dakle, u konkretnom slučaju zastarni rok za potraživanje tužitelja za isplatu temeljem stečenog bez osnova zbog promjene valutne klauzule teče od 14.lipnja 2018.godine kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača a koja nastupa 15.lipnja 2023.godine. Kako je tužba podnesena 13.06.2023.godine za isplatu pretplaćenih odnosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli to je istaknuti prigovor neosnovan budući da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina i koja zastara nastupa kako je već gore rečeno 15.lipnja 2023.godine.

27. Odluka o trošku donesena je sukladno članku 154 stavak 1 Zakona o parničnom postupku ( "Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13) i Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad ("Narodne Novine" broj: 87/93, 16/94, 111/96, 91/04, 37/05, 148/09, 142/10, 142/12) a odnosi se na trošak punomoćnika tužitelja i to sastav tužbe 200,00 eura, zastupanje na pet ročištia (13.02.2024.,13.05.2024.,03.06.2024.,10.09.2024., 24.10.2024.,) svako po 200,00 eura, zastupanje ne ročištu od 07.02.2025. 100,00 Eura sastav podneska od 25.11.2023 i 02,05,2024., svako po 200,00 eura, to je onda trošak punomoćnika tužitelja 1.700,00 eura a uvećano za 425,00 eura koliko iznosi PDV od 25%, onda je sveukupni trošak punomoćnika tužitelja 2.125,00 eura. Kada se tim troškovima pridoda trošak vještačenja u iznosu od 530,89 eura to je onda trošak tužitelja 2.655,89 eura koliko je dosuđeno u točci IV izreke presude.

U Trogiru, 07. veljače 2025.

Sudac

Divna Ivančev

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. U spis