REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-325/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Dajani Mihelčić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja VA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik u Zagrebu, Vodovodna 13/I, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, OIB: 66486182714, radi stegovnog prijestupa, 7. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, KLASA: UP/I-815-01/22-01/70, URBROJ: 512-21-22-25 od 15. prosinca 2022.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-815-01/22-01/70, URBROJ: 512-21-22-25 od 15. prosinca 2022., tužitelj je utvrđen odgovornim što je nakon što je 15. veljače 2011. prijavio boravište na adresi [adresa], na kojoj neprekidno prebiva sa svojom obitelji - suprugom i djecom, još od 26. veljače 2002. godine, dana 16. listopada 2015., 24. svibnja 2018. i 2. lipnja 2020. podnio zahtjeve za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje u kojima je neistinito naveo da mu je prebivalište u [adresa], prilažući tim zahtjevima preslike osobne iskaznice i Uvjerenje Policijske uprave Varaždinske kao dokaze o prebivalištu na toj adresi, čime je na opisani način doveo u zabludu Središnjicu za upravljanje osobljem u pogledu ispunjavanja uvjeta iz članka 133. stavka 3. Zakona o službi u OS RH („Narodne novine“, broj: 73/13 i 75/15), odnosno iz članka 133. stavka 1. Zakona o službi u OS RH („Narodne novine“, broj: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18 i 125/19) za ostvarivanje prava na navedenu naknadu koja je odlučujući o navedenim zahtjevima donijela odluke: KLASA: 370-01/15-01/703, URBROJ: 3522- 0603-15-2 od 31. prosinca 2015. godine, KLASA: 370-01/18-01/1580, URBROJ: 3522-0603-18-2 od 18. srpnja 2018. godine i KLASA: 370-01/20-01/804, URBROJ: 3522-0503-20-2 od 16. lipnja 2020. godine, kojima mu je priznato pravo na naknadu za stanovanje u iznosu od po 2.400,00 kuna mjesečno, pa mu je na taj način u razdoblju od 16. listopada 2015. do 28. veljače 2022. godine na ime naknade za stanovanje iz Državnog proračuna Republike Hrvatske isplaćen nepripadajući iznos od 183.638,71 kuna, dakle, doveo u zabludu službenu osobu podnošenjem lažnih ili neistinitih podataka u svrhu nepripadnog ostvarivanja prava, čime je, počinio stegovni prijestup iz članka 175. stavak 3. točka 23. Zakona o službi u OS RH (Narodne novine br. 73/13, 75/15, 50/16, 30/18 i 125/19), pa mu je, temeljem članka 41. stavka 2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti i članka 181. stavak 1. točka 2. Zakona o službi u OS RH, izrečena stegovna kazna zaustavljanja u promaknuću u činu u trajanju od 2 (dvije) godine (točka I. izreke) te je određeno da će se o naknadi štete odlučiti u posebnom postupku utvrđivanja odgovornosti za štetu i naknadu štete.

2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je vojnostegovni sud zaključio da je tužitelj podnio neistinite podatke pri ostvarivanju prava na naknadu za stanovanje, no tužitelj tvrdi da su njegovi zahtjevi temeljeni na javnim ispravama MUP-a, koje nisu osporene u nadležnom postupku. Smatra da je vojnostegovni sud bez ovlasti odlučivao o prebivalištu i boravištu tužitelja, iako su prijave prebivališta i boravišta bile legalne. Policijska postaja tek je nakon pokretanja stegovnog postupka pokrenula obnovu postupka i poništila prijavu boravišta, ali samo za razdoblje nakon 26. siječnja 2022. Tužitelj osporava tvrdnje suda da je rijetko boravio na prijavljenoj adresi prebivališta, naglašavajući da je zbog posla boravio na adresi boravišta. Argument da ne može imati boravište na adresi na kojoj supruga i djeca imaju prebivalište naziva pravno neutemeljenim. Sud se u odluci oslanjao na ispis mobilnih releja za praćenje kretanja tužitelja, što on smatra nezakonitim dokazom koji narušava njegova ustavna prava. Osporava i tvrdnju da je lažno prikazao da nema riješeno stambeno pitanje, ističući da ni on ni njegova obitelj nemaju vlasništvo nad nekretninama. Tužitelj ističe da je vojnostegovni sud pogrešno tumačio pravilnike MORH-a, koristeći službene bilješke policije kao dokaze, iako ih on niti svjedoci nisu potpisali. Nadalje, smatra da stegovni postupak nije mogao biti vođen neovisno o kaznenom postupku, koji još uvijek traje. Tvrdi da je sud preuranjeno i bez pravnog osnova donio odluku o njegovoj odgovornosti te da je kazna prestroga s obzirom na njegov dosadašnji rad i odlikovanja. Također, ističe da je zastara nastupila i za stegovni i za kazneni postupak. Smatra da je izrečena vojnostegovna kazna prestroga, a s obzirom na karakteristike tužitelja, sva odlikovanja, pohvale i nagrade koje je dobio radi uzornog obavljanja svih zadataka. Smatra da je i odluka o naknadi štete koja bi se trebala odlučivati u posebnom postupku nezakonita jer niti je točno određen iznos koji je tužitelj zaprimio u spornom razdobljima, niti po kojim sve osnovama, niti ima uporišta u bilo kojim dokumentima o isplatama, a također smatra neosnovanim odluku o bilo kakvom provođenju daljnjeg postupka nema zakonskog uporišta jer ne postoji krivnja tužitelja. Predlaže poništiti osporavano rješenje i naložiti tuženiku da mu naknadi troškove upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ponavlja razloge iznijete u obrazloženju osporavanog rješenja i predlaže odbiti tužbu.

4.1. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 4. veljače 2025. održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

4.2. Sud je utvrdio da je presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj UsI-1528/22-16 od 12. travnja 2023., odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Sveti Ivan Zelina, KLASA: UP/I-220-01/22-01/5, URBROJ: 511-19-41-22-5 od 5. svibnja 2022., kojim je poništena prijava boravišta tužitelju na adresi u [adresa]. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1821/23-5 od 15. studenog 2023., odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1528/22-16 od 12. travnja 2023.

4.3. Sud je utvrdio da je presudom Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj UsI-1595/2023-8 od 14. studenoga 2024., odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave varaždinske, Službe zajedničkih i upravnih poslova KLASA: UP/I-220- 01/23-08/206, URBROJ: 511-14-04-23-1 od 25. svibnja 2023., kojim je tužitelju odjavljeno prebivalište s adrese [adresa], Općina Gornji Kneginec te je određeno da je tužitelj dužan u roku od 8 dana osobnu iskaznicu ser. br. [serijski broj] izdanu u PP Sveti Ivan Zelina vratiti radi poništenja.

4.4. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja za saslušanjem svjedoka s obzirom da je tužitelju u stegovnom postupku omogućeno sudjelovanje i predlaganje dokaza te su svi njegovi dokazni prijedlozi prihvaćeni te provedeno saslušanje svjedoka.

4.5. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za pribavljanjem isprava o prijavi boravišta s obzirom da je tuženik u stegovnom postupku pročitao preslike obrazaca za prijavu boravišta i izjave stanodavca te da se navedene isprave nalaze u spisu.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da tužitelj zajedno sa svojom obitelji stalno živio u kući u [adresa], odnosno u nekretnini koja je u vlasništvu roditelja njegove supruge, koji također žive u istoj kući gdje je uredio I. kat navedene kuće za stanovanje njega i njegove obitelji (supruge i dvoje djece koji na istoj adresi imaju prijavljeno prebivalište);

- tužitelj dana 16. listopada 2015., 24. svibnja 2018. i 2. lipnja 2020. podnio zahtjeve za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje u kojima je naveo da mu je prebivalište u [adresa];

- da je tužitelj ostvarivao prava na naknadu za stanovanje;

- da je tužitelju u razdoblju od 16. listopada 2015. do 28. veljače 2022. na ime naknade za stanovanje iz Državnog proračuna Republike Hrvatske isplaćen iznos od 183.638,71 kuna.

7. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja tuženik je ocijenio da je tužitelj doveo u zabludu službenu osobu podnošenjem lažnih ili neistinitih podataka u svrhu nepripadnog ostvarivanja prava, čime je počinio stegovni prijestup iz članka 175. stavak 3. točka 23. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 73/13., 75/15., 50/16., 30/18. i 125/19.), pa mu je izrekao stegovnu kaznu – zaustavljanje u promaknuću u činu u trajanju od 2 (dvije) godine.

8. Tužitelj nije doveo u sumnju činjenice utvrđene u provedenom stegovnom postupku.

9. Polazeći od činjenica utvrđenih u postupku donošenja osporene odluke sukladno članku 49. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS) ovaj Sud je ocijenio da tuženik nije povrijedio zakon.

10.1. Prema odredbi članka 184. stavka 1. Zakona stegovni postupak se provodi u skladu s odredbama toga Zakona i pravilnika kojim se propisuje postupak za utvrđivanje stegovne odgovornosti, a u onim stvarima koje nisu uređene ovim propisima odgovarajuće se primjenjuje odredbe Zakona o općem upravnom postupku.

10.2. Dakle, u stegovnom postupku se supsidijarno primjenjuju Zakon o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje ZUP).

11.1. Prema odredbi članka 60. stavka 2. ZUP-a pod javnim ispravama u smislu ovoga Zakona smatraju se isprave koje su izdali nadležni sudovi ili javnopravna tijela u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju ono što se njima utvrđuje ili potvrđuje.

11.2. Prema odredbi članka 58. stavka 2. ZUP-a nije potrebno dokazivati činjenice o kojima javnopravna tijela vode službenu evidenciju, općepoznate činjenice, činjenice koje su poznate službenoj osobi ni činjenice koje propis pretpostavlja, ali je dopušteno dokazivati nepostojanje tih činjenica.

12. Propisujući kako javna isprava dokazuje ono što se njome utvrđuje ili potvrđuje ZUP postavlja opću zakonsku predmnjevu istinitosti sadržaja javnih isprava. Međutim, suprotno tvrdnjama tužitelja, iz članka 58. stavka 2. ZUP-a proizlazi da je u stegovnom postupku dopušteno dokazivati da su javnoj ispravi činjenice neistinito utvrđene ili potvrđene, dakle da je zakonska predmnjeva istinitosti sadržaja javnih isprava oboriva. Stoga tužitelj pogrešno smatra da je javnopravno tijelo moralo prihvatiti činjenice iz javne isprave.

13. Vojnostegovni sud je ovlašten i nadležan utvrditi je li pripadnik Oružanih snaga doveo u zabludu službene osobe prilikom podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje uz koji je priložio javne isprave (osobna iskaznica, uvjerenje o prebivalištu), dao lažne ili neistinite podatke u svrhu nepripadnog ostvarivanja prava iz Zakona, dakle ovlašten je, između ostalog, utvrditi istinitost sadržaja javnih isprava.

14.1. Prema odredbi članka 9. stavka 1. ZUP-a službena osoba u javnopravnome tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar.

14.2. Prema odredbi članka 9. stavka 2. ZUP-a koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

15. U upravnom postupku sukladno članku 9. ZUP-a službena osoba koja vodi postupak ocjenjuje dokaze, a zatim odlučuje jesu li neke činjenice dokazane.

16. Prema odredbi članak 58. stavka 1. ZUP-a službena osoba u postupku utvrđuje činjenično stanje svim sredstvima prikladnim za dokazivanje te u tu svrhu može pribaviti isprave, saslušati svjedoke, pribaviti nalaz i mišljenje vještaka i obaviti očevid.

17. Dakle, činjenice na temelju kojih se donosi rješenje utvrđuju se dokazima, a kao dokazno sredstvo može se u pravilu upotrijebiti sve što je pogodno za utvrđivanje pravog stanja stvari.

18. ZUP ne sadrži odredbe o nezakonitim dokazima, odnosno odredbe o dopuštenosti upotrebe dokaza.

19. Kada odlučuje o stegovnoj odgovornosti u stegovnom postupku vojnostegovni sud, pri ocjenjivanju koji će dokaz uzeti kao zakonit ili nezakonit, nema jednaka ograničenja u odnosu na sud koji odlučuje u kaznenim predmetima. Pri odlučivanju o stegovnoj odgovornosti vojnostegovni sud ima veću slobodu djelovanja.

20. Prema stajalištu ovog Suda vojnostegovni sud je mogao rješenje utemeljiti na podacima o kontaktima tužiteljeva mobitela sa odašiljačem za mobilne mreže. Radi o podacima koji se odnose samo na trenutke u kojima se obavlja neka komunikacija -SMS-ovima ili pozivima u odnosu na neki broj mobitela. Dakle, radi se o podacima o obavljenim komunikacijama, trajanju i na koju baznu stanicu je u tom trenutku bio spojen mobilni uređaj, ali se ne radi o podacima koji se odnose na sadržaj komunikacije. Na taj način nije povrijeđena tužiteljeva privatnost, a ti dokazi objektivno omogućuju da se u stegovnom postupku pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje.

21. Prema stajalištu ovog Suda vojnostegovni sud je mogao rješenje utemeljiti na službenim zabilješkama policije. Stegovni postupak je postupak sui generis, a u njemu se podredno primjenjuju pravila upravnog, a ne kaznenog postupka. U stegovnom postupku u pravilu ne dolazi do opasnosti kršenja ljudskih prava u opsegu u kojem je to moguće u kaznenom postupku. U stegovnom postupku se ne primjenjuju odredbe kaznenog postupka o isključenju službenih zabilješki policije kao dokaza u kaznenom postupku. Naime, službene zabilješke policije ne mogu biti dokaz u kaznenom postupku zbog specifičnosti kaznenog postupka. Međutim, službene bilješke u fazi njihova nastanka nisu nezakonito pribavljeni materijali ni s aspekta potencijalnog budućeg kaznenog postupka, ni s aspekta stegovnog postupka. Oni postaju nezakonit dokaz tek ako se koriste u kaznenom postupku. Njihovo korištenje u druge (zakonite) svrhe nije zabranjeno (u tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske, odluka broj U-III-953/1998 od 4. veljače 2004.).

22. Prema odredbi članka 186. stavka 2. Zakona pokretanje stegovnog postupka zbog stegovnog prijestupa zastarijeva nakon isteka 12 mjeseci od dana kada je nadređena osoba postavljena na dužnost zapovjednika bojne, njoj ravne ili više razine saznala za stegovni prijestup, ali najkasnije u roku od dvije godine od izvršenog prijestupa, a postupak se mora završiti u roku od dvije godine od dana pokretanja

23. Prema ocjeni ovog suda nije nastupila zastara pokretanja stegovnog postupka koja u smislu članka 186. stavka 2. Zakona nastupa dvije godine od izvršenog prijestupa. Iz opisa navedenog stegovnog prijestupa proizlazi da se radi o prijestupu čijem opisu pripada dovođenje u zabludu službene osobe, koja zabluda je stvorena podnošenjem lažnih ili neistinitih podataka. Prema tome, prijestup nije dovršen sve dok postoji zabluda. Prestankom te zablude prijestup se smatra dovršenim. Zbog toga zastara pokretanja stegovnog postupka počinje teći od dana prestanka te zablude. U konkretnom slučaju zabluda je trajala do trenutka kada je ovlaštena služena osoba vojne policije saznala neistinitost podataka o tužiteljevu prebivalištu, a to saznanje nije nastupilo za više od 12 mjeseci od dana pokretanja stegovnog postupka. Postupak je pokrenut 26. travnja 2022. podnošenjem stegovne prijave. Iz navedenog proizlazi da nije nastupila zastara pokretanja stegovnog postupka. Navedena stajališta su u skladu sa sudskom praksom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (presuda broj: Usž-2339/18-3 od 4. srpnja 2019.), a Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio je navedenu presudu od 4. srpnja 2019. ustavnopravno osnovanom (odluka i rješenje, broj: U-III-5128/2019 od 9. prosinca 2021.)

24. Tuženik osnovano u obrazloženju osporavanog rješenja navodi da u skladu sa člankom 170. Zakona pripadnici Oružanih snaga odgovaraju za kaznena djela po odredbama Kaznenog zakona i drugih zakona, a kaznena odgovornost pri tome ne isključuje stegovnu odgovornost ako djelo koje je predmet kaznenog postupka predstavlja i kršenje vojne stege te se stegovni postupak vodi bez obzir na tijek kaznenog postupka. U konkretnom slučaju ponašanje tužitelja predstavlja kršenje vojne stege poradi čega je protiv tužitelja pokrenut stegovni postupak neovisno o tijeku i ishodu kaznenog postupka.

25. Utvrđena stegovna odgovornost tužitelja i stegovna kazna temelje se na njegovoj odgovornosti za stegovni prijestup propisan člankom 175. stavkom 2. točka 43. Zakona, a ne na njegovoj kaznenoj odgovornosti za kazneno djelo. Kaznena i stegovna odgovornost međusobno su odvojene odgovornosti koje se utvrđuju u dva potpuno neovisna postupka koji ne utječu jedan na drugi. Odgovornost za stegovni prijestup u stegovnom postupku može se utvrditi i bez odluke kaznenog suda, bez obzira što povreda može istodobno predstavljati i kazneno djelo. U stegovnom postupku utvrđuju se elementi stegovnog prijestupa, pri čemu nije nužno da su se istodobno ostvarili i elementi nekog kaznenog djela, pa je u tom smislu stegovna odgovornost šira od kaznene odgovornosti.

26. Pri odmjeravanju stegovne kazne vojnostegovni sud je imao u vidu sve okolnosti iz članka 179. stavka 2., 3. i 6. Zakona koje su bile od utjecaja na odmjeravanje stegovne kazne pri čemu je tužitelju olakotnim cijenio dosadašnju stegovnu nekažnjavanost, sudjelovanje u Domovinskom ratu, odlikovanost te višestruku nagrađivanost i pohvaljivanost kao i iznimno pohvalne radne karakteristike nadređenog, dok je otegotnim cijenio kako je djelo počinio kao dočasnik koji bi trebao biti primjer u ponašanju ostalim pripadnicima u postrojbi. S obzirom na tako cijenjene sve okolnosti vojnostegovni sud drži kako će izrečena stegovna kazna djelovati na tužitelja da ubuduće ne čini ovakve i slične otklone od vojne stege te da će ista utjecati na ostale vojne osobe da se suzdrže od počinjenja stegovnih prijestupa.

27. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je tuženik prilikom izbora vrste stegovne kazne uzeo u obzir sve odlučne okolnosti iz članka 179. stavka 6. Zakona (težina stegovnog prijestupa, nastale posljedice, stupanj krivnje, okolnosti u kojima je stegovni prijestup počinjen, dotadašnji rad i ponašanje tužitelja, olakotne i otegotne okolnosti) iz čega proizlazi da ovdje nije povrijeđena odredba članka 179. stavka 6. Zakona.

28. Prema ocjeni ovog suda izrečena stegovna kazna u konkretnom slučaju je razmjerno cilju koji se želi postići kažnjavanjem u smislu odredbi članka 179. stavka 2. i 3. Zakona.

29. Točkom II. izreke osporavanog rješenja određeno da će se o naknadi štete odlučit će se u posebnom postupku utvrđivanja odgovornosti za štetu i naknadu štete. Stoga su očito neosnovani prigovori tužitelja koji taj dio odluke osporava temeljeći ga na nepostojanju njegove stegovne odgovornosti.

30. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito. 31. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a.

32. O troškovima upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke.

U Zagrebu, 7. veljače 2025.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Stjepan Babić, Zagreb, Vodovodna 13/I

2. Ministarstvo obrane, Vojnostegovni sud, [adresa] Zagreb, Trg kralja P. Krešimira IV br. 1

3. U spis