Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-449/2024-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. ŠL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vizentin, Brnabić & Rus iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 3. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Ivone Rus, odvjetnice u Rijeci i zamjenice punomoćnika tuženika Ines Ojurović, odvjetnice u Opatije, te objave od 6. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. i 3. Ugovora o kreditu broj 336- 97/2005 od 19. listopada 2005. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi: ".......... u kunskoj protuvrijednosti
iznosa
od
97.785,00
CHF
(slovima: devedesetsedamtisućasedamstoosamdesetpet švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita........" „Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 623,93 CHF (slovima: šestodvadesettri švicarskih franaka i 93/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. za devize na dan plaćanja, kako je to određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke...”
II Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 6.915,89 eura preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:
– 6,26 eura od dana 31.10.2008. godine
– 9,09 eura od dana 31.12.2008. godine
– 2,80 eura od dana 05.01.2009. godine
– 9,65 eura od dana 31.01.2009. godine
– 5,21 eura od dana 05.02.2009. godine
– 9,56 eura od dana 28.02.2009. godine
– 7,64 eura od dana 05.03.2009. godine
– 6,02 eura od dana 31.03.2009. godine
– 4,78 eura od dana 06.04.2009. godine
– 4,52 eura od dana 30.04.2009. godine
– 7,48 eura od dana 05.05.2009. godine
– 1,15 eura od dana 31.05.2009. godine
– 4,82 eura od dana 05.06.2009. godine
– 0,04 eura od dana 30.06.2009. godine
– 1,78 eura od dana 06.07.2009. godine
– 3,46 eura od dana 04.08.2009. godine
– 5,17 eura od dana 04.09.2009. godine
– 2,18 eura od dana 05.10.2009. godine
– 2,11 eura od dana 05.11.2009. godine
– 5,08 eura od dana 04.12.2009. godine
– 9,18 eura od dana 05.01.2010. godine
– 13,62 eura od dana 05.02.2010. godine
– 12,51 eura od dana 05.03.2010. godine
– 17,86 eura od dana 06.04.2010. godine
– 17,87 eura od dana 05.05.2010. godine
– 38,98 eura od dana 25.05.2010. godine
– 22,41 eura od dana 04.06.2010. godine
– 37,40 eura od dana 05.07.2010. godine
– 35,69 eura od dana 04.08.2010. godine
– 54,48 eura od dana 06.09.2010. godine
– 49,37 eura od dana 05.10.2010. godine
– 6.507,72 eura od dana 28.10.2010. godine
pa do isplate, počam od 31.11.2005. godine do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj 366-97/2005 od 19. listopada 2005. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnoseći na način promjene kamatne stope koja glasi: “ ........sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.
IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 1.706,94 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 6. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadnom troška odbija kao neosnovan.
r i j e š i o j e
II. Odbacuje se tuženikov prigovor radi prebijanja.
Obrazloženje
1. Tužitelji u tužbi navode da su s prednikom tuženika 19. listopada 2005. sklopili stambeni Ugovor o kreditu br. 336-97/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i to tužitelj UL u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, a tužitelj ŠL u svojstvu sudužnika i založnog dužnika u iznosu od 97.785,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize važećem na dan korištenja kredita. Predmetni kredit da je u cijelosti otplaćen u listopadu 2010. Navode da su predmetnim ugovorom povrijeđena njihova prava kao potrošača u dijelu u kojem je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na način promjene kamatne stope i na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica. Povreda tih ugovornih odredbi da je utvrđena i pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 donesenoj u kolektivnom sporu radi zaštite prava potrošača. Navode da ih je tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF propustio u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenje na potpunoj obavijesti, a što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovorih strana. Stoga da je primjena valutne klauzule u CHF nepoštena jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, odnosno protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena. Navode i da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o čijem sadržaju stranke nisu pregovarale, a kamata da je mijenjana jednostranom odlukom tuženika, odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navedeno da je također utvrđeno u Presudi Visokog trgovačkog suda pod posl. br. Pž-7129/13 u kolektivnom postupku zaštite potrošača. Slijedom navedenog predložili su u tužbi donošenje presude kojom bi se utvrdile ništetne odredbe čl. 2. i čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, te obvezao tuženik da im s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 52.027,08 kn, kao i kojom bi se utvrdila ništetnost dio odredbe čl. 6. ugovora, te kojom bi se obvezao tuženik da im s osnova ništetne odredbe o kamatnoj stopi isplati iznos od 16.844,74 kn, sve zajedno sa zateznom kamatom i troškom spora. Također su tužitelji u tužbi postavili i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, za slučaj da sud postavljeni tužbeni zahtjev ne nađe osnovanim, kojim su predložili donošenje presude kojom bi se utvrdilo da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan, pa da ne proizvodi pravne učinke među strankama.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva te ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja. Uz prigovor zastare, tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje dekleratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Tuženik ističe da se o spornim odredbama ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, a podredno ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tužitelj ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, a osim toga, tuženik je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona. Tuženik je također izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“, u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope imala je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. Što se tiče valutne klauzule, tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao po trošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat i da ju je prihvatio. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva i financijskog vještačenja, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelji su pisanim podneskom od 26. studenoga 2021. (list 231- 233 spisa ) konačno precizirali tužbeni zahtjev na način da od tuženika s osnove primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli potražuju iznos od 52.107,83 kn i s osnove primjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 16.833,70 kn zajedno sa zateznom kamatom i troškom spora.
4. Presudom ovog suda poslovni broj P-405/2021-16 od 26. svibnja 2022. pod toč. I izreke utvrđena je ništetnost odredbe članka 2. i 3. Ugovora o kreditu broj 336- 97/2005 od 19. listopada 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 52.107,83 kn preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i u visini kako je to pobliže navedeno pod točkom II. izreke prvostupanjske presude. Pod toč.
III. izreke utvrđena je ništetnost dijela odredbe članka 6. predmetnog ugovora o kreditu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu za iznos od 16.833,70 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i u visini kako je to pobliže navedeno pod točkom IV. izreke prvostupanjske presude. Pod toč. V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 7.059,36 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 26.05.2022. do isplate, po stopi u visini eskontne stope HNB važeće na zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena.
5. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I., II., III. i dijelu točke V. izreke kojim je naloženo tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.059,36 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2022. do isplate, dok je preinačena u dijelu točke V. izreke kojim je odlučeno o stopi zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak u iznosu od 7.059,36 kuna tako da je dosuđena zatezna kamata po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.
6. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-1002/2023 od 24. siječnja 2024. ukinute su presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2694/2022-2 od 27. rujna 2022. i presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-405/2021-16 od 26. svibnja 2022. u dijelu pod toč. I., II., III. i V. izreke, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz uputu da utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnim postupcima za zaštitu prava i interesa potrošača ne predstavljaju neoborivu presumpciju te je u pojedinačnim postupcima dopušteno dokazivati da je sklapanju spornih odredbi ugovora prethodilo pojedinačno pregovaranje, slijedom čega je potrebno prihvatiti dokazni prijedlog saslušanjem zaposlenika tuženika, kao i da zbog tuženikovih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka koji nisu samo pravne naravi prvostupanjski sud treba zatražiti očitovanje vještaka odnosno pozvati ga na raspravu radi saslušanja.
7. Dakle, predmet ovog ponovljenog postupka je utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te kamatnu stopu promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, kao i restitucijski zahtjev tužitelja s osnova ništetne valutne klauzule, dok je o restitucijskom zahtjevu tužitelja s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno odlučeno u nepobijanoj točki IV. presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-405/2021-16 od 26. svibnja 2022. Pritom, tužitelji su se u ovoj parnici pozvali na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
8. Napominje se kako su tužitelji podneskom od 8. siječnja 2025. iskazali tužbeni zahtjev radi isplate u valuti euro, čime tužbeni zahtjev nije izmijenjen jer je na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.), 1. siječnja 2023. valuta kuna zamijenjena valutom euro prema propisanom tečaju (7,53450), dakle s tim su datumom svi kunski iznosi po samom zakonu zamijenjeni iznosima u valuti euro. Stoga nisu od važnosti navodi tuženika iz podneska od 17. siječnja 2025. da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe jer do takve dispozicije nije došlo.
9. U ponovnom je postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 336-97/2005 (list 12-19 spisa), u specifikaciju uplata ( list 20-22 spisa ), u Obavijest o promjeni kamatnih stopa (list 23 spisa), u Metodologiju promjene kamatnih stopa ( list 46-47 spisa ), saslušao je tužitelje te proveo financijsko vještačenje.
10. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka KL (zaposlenika tuženika), ULC i EL, jer je od tog dokaza tuženik odustao. Nije proveden niti dokaz saslušanjem javnog bilježnika jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i Ustavni sud u odluci broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. i dr.). Konačno, nije proveden niti dokaz uvidom u reklame i brošure tuženika te u izjavu ULC, kao niti saslušanjem svjedoka OL i HL. jer su ti dokazi predloženi na okolnosti općenitog obavještavanja svih potrošača u predugovornoj fazi (dakle, nisu vezani za konkretni ugovor o kreditu), o čemu je već odlučeno u presudama donesenim po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF, na koje se tužitelj pozvao i za čija je utvrđenja ovaj sud vezan, kako će se to nastavno obrazložiti. Nije proveden niti dokaz uvidom u kamatne stope na kunske kredite, jer je predmet ovog postupka kredit s valutnom klazulom u CHF, a ne kunski kredit. 11. Tužbeni zahtjev je osnovan.
12. Budući da su se tužitelji u ovoj parnici pozvali na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama).
13. Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske je u kolektivnom sporu koji se je vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev- 2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao je o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/12 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).
14. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužiteljima je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelji, da bi se pozvali na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi moraju dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama VTSRH-a). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.
15. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužiteljima u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da su tužitelji mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.
16. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:
– da su stranke, i to tužitelj UL, kao korisnik kredita, tužitelj ŠL, kao sudužnik, i tuženik, kao davatelj kredita, 19. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 97.785 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja s rokom vraćanja od 20 godina;
– da je kao kredit odobren kao namjenski kredit i to u svrhu kupovine stana (čl. 2. Ugovora o kreditu);
– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan odnosno na dan plaćanja, kako je određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke;
– da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,60 %;
– da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa početno ugovorne kamate može promijeniti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva niti Ugovor o kreditu sadrži precizno određene i navedene tržišne uvjete koji utječu na promjenu prvotne ugovorene kamatne stope od 4,60%;
– da je tuženik temeljem odredbe čl. 2 Ugovora tj. odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju građana u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,60 % jednostrano mijenjao te anuitete u razdoblju od 30. rujna 2007. do 31. ožujka 2008. obračunavao po stopi od 5,00% godišnje, u razdoblju od 31. ožujka 2008. do 30. prosinca 2008. po stopi od 5,70 % godišnje, u razdoblju od 31. prosinca 2008. nadalje po stopi od 6,10 % godišnje,
– da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen,
– time da je iz sadržaja spisu priloženog Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru.
17. Tužitelji su suglasno iskazali da su odlučili zajednični kupiti nekretninu na Pagu za potrebe njih i njihovih obitelji, a kao članovi sindikata policijskih slkužbenika imali su pravo na kredite sa povoljnijom kamatnom stopom. Zatražili su ponude od nekoliko banaka, a kod tuženika je ponuda bila najpovoljnija. Zatražili su kredite s valutnom klauzulom u eurima, no rečeno im je da nisu kreditno sposobni za tu vrstu kredita i ponuđen im je isključivo ovaj kredit sa valutnom kaluzulom u CHF. Nije bio ponuđen kredit u kunama. U banci nije bilo govora o rizicima ovakvog ugovora i ni na koji način nisu upozoreni da bi moglo doći do ovakvog porasta anuiteta. Nije bilo govora o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Također ugovorena je promijenjiva kamatna stopa ali nije im pojašnjeno na temelju čega će se ona mijenjati. Na kraju je došlo do povećanja od 4,6 % na 6,20 %. O tim odredbama ugovora nije bilo mogućnosti pregovora, mogli su samo prihvatiti ili odbiti ugovor. Banka je pripremila ugovor u cijelosti. Nisu pregovarali niti o jednoj odredbi. Tužitelji su anuitete otplaćivali u jednakim djelovima.
18. Sud je iskaze tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinite jer su bili logični, uvjerljivi i sukladni ispravama u spisu, a niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelji prije zaključenja ugovora bili upozoreni na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bili upoznati s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa ( o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti.
19. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.
20. Naime, tužitelji – fizičke osobe su ugovor zaključili u privatne svrhe pa se radi o potrošačkom ugovoru. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
21. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da su tužitelji kao potrošači u cijelosti jasno i transparentno bili informirani o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljima jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.
22. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakvi su i tužitelji, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
23. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužitelji kao potrošači, na temelju sadržaja te odredbe nisu mogli u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osnova mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužitelji kao potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za njih proizlaze iz takve ugovorne odredbe..
24. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelje kao potrošače informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelji kao potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
25. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.
26. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.
27. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.
28. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa to što je Ugovor o kreditu je utječe na ocjenu poštenosti spornih ugovornih odredbi.
29. Unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi članka 2, 3. i 6. Ugovora o kreditu, primjenom članka 87. ZZP/03 predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Ništetni dio odredbaba članka 2, 3. i 6. Ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,60%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,60%, sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4,773772 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao.
30. Visinu preplate s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković, koja je preplatu (pozitivnu razliku) utvrdila u iznosu od 52.107,83 kuna (sada utuženih 6.915,89 eura). Citirani Nalaz i mišljenja sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a vještakinja je na ročištu održanom 9. prosinca 2024. pojasnila metodologiju izračuna, navela kako je utvrdila i tzv. "negativne razlike" odnosno razdoblje u otplati kredita kad su tužitelji namirivali manje iznose od početno ugovorenih te je navela na temelju koje dokumentacije je izradila ovakav nalaz i time argumentirano odgovorila na tuženikove primjedbe. Ističe se i to da su primjedbe tuženika bile usmjerenr na to da je cijela zadaća vještaku bila pogrešna jer je zadana kao da je riječ o kunskom kreditu (bez valutne klauzule), što nije bila volja stranaka. O tome zašto je vještaku dana upravo ova zadaća, jasno je iz prethodnog odlomka obrazloženja ove presude, a iz istog razloga nije prihvaćen prijedlog tuženika da se vještačenje dopuni na način da se obračun izvrši primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite.
31. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka.
32. Pri tome, prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno novčano potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 16. ožujka 2021. (list 1 spisa) ni do preinake tužbe nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan. Uz navedeno, treba reći da je kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
33. Konačno, ističe se da je tuženik po provedenom vještačenju je u podnesku od 12. siječnja 2022. istaknuo prigovor radi prebijanja, no taj se prigovor, sukladno članku 288. stavak 6. ZPP-a, može istaknuti samo do zaključenja prethodnog postupka. U ovoj pravnoj stvari prethodni je postupak zaključen 24. svibnja 2022., pa je prigovor radi prebijanja, kojeg je tuženik podnio naknadno, 9. siječnja 2023., nepravovremen i valjalo ga je odbaciti. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Uz prigovor radi prebijanja kojeg je sud odbacio, u istom podnesku je tuženik, pozivajući se na presudu Županijskog suda u Bjelovaru (list 238 spisa), istaknuo i materijalnopravni prigovor da potraživanje tužitelja valja umanjiti za manje plaćene iznose pojedinih mjesečni anuiteta zbog tečaja CHF koji je u tim mjesecima bio manji od onog početnog, no taj prigovor nije osnovan. Naime, iako je vještak utvrdio tzv. negativne razlike tuženik koji je koristio ugovornu odredbe u kojoj je kao zaštitna klauzula ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana za švicarski franak te je pritom propustio prije i u vrijeme zaključivanja ugovora informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanjem bez osnove. Dakle, onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (odluke poslovni broj Rev 580/07 od 29. kolovoza 2007. i poslovni broj Rev 2624/15 od 23. siječnja 2019.).
34. Obzirom da je sud prihvatio tužbene zahtjeve na utvrđenje djelomične ništetnosti, to nije raspravljao o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu koji je usmjeren isključivo na utvrđenje ( ne i na isplatu ).
35. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP- a. Naime, prilikom ocjenjivanja uspjeha stranaka u ovom sporu sud je imao u vidu da su tužitelji u cijelosti uspjeli sa svojim zahtjevima za utvrđenje ništetosti dijela odredbi Ugovora o kreditu te da su u cijelosti uspjeli sa svojim restitucijskim zahtjevom na ime povrata preplata učinjenih na temelju ništetne valutne klauzule, dok nisi uspjeli sa zahtjevom na ime povrata preplata učinjenih na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ( o čemu je već pravomoćno odlučeno). U pogledu ovog potonjeg dijela, tužitelji nisu uspjeli jer je prihvaćen tuženikov prigovor zastare, pa se, dakle, ne radi o neuspjehu (samo) u odnosu na visinu tog zahtjeva, već se radi o neosnovanosti osnove istog zahtjeva.
36. Kako taj dio predstavlja 24,41 % ukupnog kondemnatornog zahtjeva, a u preostalom dijelu je uspjeh tužitelja je 100% proizlazi da su tužitelji uspjeli s 87,79 % tužbenog zahtjeva ((100+75,59)/2), dok je tuženik, posljedično tome, uspio sa 12,21 % svog zahtjeva. Sud je imao u vidu i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj revizijskoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2020. zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da se radi o odluci donesenoj prije podnošenja ove tužbe, tužitelji su već u vrijeme podnošenja tužbe mogli predvidjeti ovakav ishod postupka, pa se ne može uzeti da u takvim okolnostima odluka o snošenju parničnih troškova u skladu s uspjehom u sporu predstavlja nerazmjerno ograničenje prava tužitelja na pristup sudu (tako i Europski sud za ljudska prava, Marić protiv Hrvatske br. zahtjeva 37333/17). Nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici (od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzet je postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela) proizlazi da je tuženik dužan tužiteljima naknaditi 75,58% ukupnih troškova koje su imali u postupku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).
37. Tužiteljima je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:
– sastav tužbe 110 bodova Tbr. 7.1 u svezi Tbr. 40.
– sastav podneska od 14.6. 2021. (očitovanje na odgovor na tužbu) 110 bodova Tbr. 8.1 u svezi Tbr. 40.
– sastav podneska od 25.11.2021. (očitovanje na nalaz vještaka) 110 bodova Tbr. 8.1 u svezi Tbr. 40.
– sastav podneska od 8.1.2025. (očitovanje na nalaz vještaka) 110 bodova Tbr.
8.1 u svezi Tbr. 40.
– zastupanje na ročištu 16.9.2021. 110 bodova Tbr. 9.1 u svezi Tbr. 40.
– zastupanje na ročištu 6.4.2022. 110 bodova Tbr. 9.1. u svezi Tbr. 40.
– zastupanje na ročištu 9.12.2024. 110 bodova Tbr. 9.1. u svezi Tbr. 40.
– zastupanje na ročištu 3.2.2025 110 bodova Tbr. 9.1. u svezi Tbr. 40.
Prema Tbr 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura, pa tužiteljima na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 1.760,00 eura. Uz navedeno tužiteljima pripada i naknada troška u visini plaćene pristojbe na tužbu (68,93 eura) i presudu (138,03 eura), a tuženik im je dužan naknaditi 75,58% tog troška odnosno 1.486,62 eura. Tužiteljima pripada i naknada i predujma za vještačenje od 199,08 eura i 21,24 eura u cijelosti, što sveukupno iznosi 1.706,94 eura. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
38. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 6. veljače 2025.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
