Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-573/23-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Slavenu Karaban, odvj. u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535 zastupana po punomoć. iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 9.siječnja 2025 g. u prisutnosti tužitelja osobno, sa punomoćnikom Slavenom Karaban, odvj. u Vinkovcima, te zamjenika punomoćnika tuženika Sunčice Novak Vidović, odvj. u Osijeku, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 07.veljače 2025. godine, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, dana 07.veljače 2025.godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 198-50-3101377 od 18. listopada 2005. g. koji je zaključen između tužitelja ZI iz [adresa], Z 5, OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize važećem na dan dospijeća, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu od 18. listopada 2005., te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb da tužitelju ZI iz [adresa], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, izvrši isplatu novčanog iznosa od 1.567,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od uplate do dana povrata, po stopi zz kamata od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007. g. a na dalje po stopi od 14 % godišnje te počev od 1. srpnja 2011. po stopi zz kamata od 12 % godišnje i u slučaju promijene stope zz kamata u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, te počev od 1. kolovoza 2015. g. pa na dalje po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose, kako slijedi:

Na iznos od 01,74 EUR počev od 30. studenoga 2005. g. do isplate, Na iznos od 00,26 EUR počev od 31. prosinca 2005. g. do isplate, Na iznos od 04,17 EUR počev od 31. listopada 2008. g. do isplate, Na iznos od 06,74 EUR počev od 31. prosinca 2008. g. do isplate, Na iznos od 08,59 EUR počev od 31. siječnja 2009. g. do isplate, Na iznos od 09,43 EUR počev od 28. veljače 2009. g. do isplate, Na iznos od 07,25 EUR počev od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

Na iznos od 07,70 EUR počev od 30. travnja 2009. g. do isplate, Na iznos od 04,11 EUR počev od 31. svibnja 2009. g. do isplate, Na iznos od 01,46 EUR počev od 30. lipnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 02,16 EUR počev od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 03,56 EUR počev od 31. kolovoza 2009. g. do isplate, Na iznos od 03,44 EUR počev od 30. rujna 2009. g. do isplate,

Na iznos od 02,03 EUR počev od 31. listopada 2009. g. do isplate, Na iznos od 04,67 EUR počev od 30. studenoga 2009. g. do isplate, Na iznos od 06,79 EUR počev od 31. prosinca 2009. g. do isplate, Na iznos od 09,81 EUR počev od 31. siječnja 2010. g. do isplate, Na iznos od 09,12 EUR počev od 28. veljače 2010. g. do isplate, Na iznos od 13,21 EUR počev od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

Na iznos od 12,43 EUR počev od 30. travnja 2010. g. do isplate, Na iznos od 13,95 EUR počev od 31. svibnja 2010. g. do isplate, Na iznos od 27,05 EUR počev od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 24,35 EUR počev od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 32,59 EUR počev od 31. kolovoza 2010. g. do isplate, Na iznos od 29,74 EUR počev od 30. rujna 2010. g. do isplate,

Na iznos od 25,16 EUR počev od 31. listopada 2010. g. do isplate, Na iznos od 34,82 EUR počev od 30. studenoga 2010. g. do isplate, Na iznos od 47,11 EUR počev od 31. prosinca 2010. g. do isplate, Na iznos od 38,41 EUR počev od 31. siječnja 2011. g. do isplate, Na iznos od 41,46 EUR počev od 28. veljače 2011. g. do isplate, Na iznos od 37,58 EUR počev od 31. ožujka 2011. g. do isplate,

Na iznos od 38,28 EUR počev od 30. travnja 2011. g. do isplate, Na iznos od 54,75 EUR počev od 31. svibnja 2011. g. do isplate, Na iznos od 56,36 EUR počev od 30. lipnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 70,00 EUR počev od 31. srpnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 62,94 EUR počev od 31. kolovoza 2011. g. do isplate, Na iznos od 55,22 EUR počev od 30. rujna 2011. g. do isplate,

Na iznos od 54,15 EUR počev od 31. listopada 2011. g. do isplate, Na iznos od 53,56 EUR počev od 30. studenoga 2011. g. do isplate, Na iznos od 57,23 EUR počev od 31. prosinca 2011. g. do isplate, Na iznos od 60,43 EUR počev od 31. siječnja 2012. g. do isplate, Na iznos od 60,86 EUR počev od 29. veljače 2012. g. do isplate, Na iznos od 58,64 EUR počev od 31. ožujka 2012. g. do isplate, Na iznos od 60,14 EUR počev od 30. travnja 2012. g. do isplate, Na iznos od 61,16 EUR počev od 31. svibnja 2012. g. do isplate, Na iznos od 59,44 EUR počev od 30. lipnja 2012. g. do isplate,

Na iznos od 59,89 EUR počev od 31. srpnja 2012. g. do isplate,

Na iznos od 58,61 EUR počev od 31. kolovoza 2012. g. do isplate, Na iznos od 55,82 EUR počev od 30. rujna 2012. g. do isplate,

Na iznos od 58,79 EUR počev od 31. listopada 2012. g. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.425,00 eura (slovima: tisućučetrstodvadesetipet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07.veljače 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika, radi radi utvrđivanja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je dana 18. listopada 2005. godine sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 198-50-3101377, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kreditni iznos od 19.759,94 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju Banke kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Nadalje, navodi da je predmetnim Ugovorom o kreditu (čl. 7.) otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku. Tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu tečaj CHF značajno je rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u kunama.

1.1. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu odnosno način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka. Tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pravomoćno utvrđena ništetnost promjenjive kamate stope. Nadalje navodi da je Presudom suda EU C-186/16 pravomoćno presuđeno da odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su mu potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača.

1.2. Nadalje tužitelj navodi da je navedenom Presudom Vrhovnoga suda RH zauzeto je motrište da je povrijeđeno pravo potrošača (kakav status ima tužitelj) budući je tužena Banka koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji su se sklapali u valuti CHF, potrošači o navedenom riziku nisu bili obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Što se tiče utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je određivana jednostranom odlukom tužene Banke i znatno povećavana sa početnih 5,50 % odlučno je da li je takova odluka bila poštena, a o tome je već donesena pravomoćna odluka u kolektivnom sporu udruge potrošač protiv 8 banaka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u spisu P-1401/2012. Stoga tužitelj u tužbenom zahtjevu predlaže sudu da utvrdi ništetnost pojedinih odredbi ugovora, te da s osnove preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem povećanja CHF naloži tuženiku isplatu iznosa od 1.000,00 eura, kao i da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, uređenog podneskom dostavljenom sudu 21. prosinca 2024. godine tužitelj predlaže sudu da utvrdi ništetnost pojedinih odredbi ugovora, te da s osnove preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem povećanja CHF naloži tuženiku isplatu iznosa od 1.567,16 eura, kao i da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Čini nespornim navode tužbe da su tužitelj i tuženik dana 18.10.2005. zaključili navedeni ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 19.759,94 s redovnom kamatom od 5,50% godišnje, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nadalje, navodi kako tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Tužitelj je između više ponuđenih valuta vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Osim naprijed navedenih prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove, jer tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Završno, ističe da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

3. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, stalnog sudskog vještaka Mate Ivanović iz Županje, tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 21. prosinca 2024. potražujući preplaćeni iznos od 1.567,16 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 24-30 spisa), potvrdu (list 31 spisa), ugovor (list 32 i 33 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 15. studenog 2024. godine (list 44-51 spisa), otplatni plan (list 53-59 spisa), knjigovodstvena kartica (list 60-65 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 9. siječnja 2025. (list 75-76 spisa).

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

6. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu dana 18.10.2005. godine broj ugovora: 198-50-3101377, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.759,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu koja je čl. 2 navedenog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,5% godišnje. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećim na dan dospijeća. Nesporno je da se radi o kreditu za kupnju novog vozila.

6.1. Uvidom u otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

7. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

7.1. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da li je potrebno uzeti u obzir kako pozitivne tako i negativne tečajne razlike.

9.Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je sporni ugovor sklopio 2005. Kredit je bio namjenski za kupnju vozila za osobne potrebe. Kredit u CHF podigao je iz razloga što ga je auto kuća u kojoj je kupovao automobil uputila na tuženu banku da s njima sklopi ugovor, budući su u to doba surađivali, te mu je rečeno da je to tada bilo najpovoljnije. Naime, nitko mu nije objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumio značaj valutne klauzule, kao niti promjenjive kamatne stope, nije bio svjestan da bi rate kredita mogle toliko rasti, odnosno rečeno mu je da je to moguće, ali nešto sitno, te nije htio mijenjati pojedine odredbe ugovora budući isti niti nema takva stručna znanja. Slabo zna što znači termin valutna klauzula. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, a s bankarom nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora. Nadalje navodi, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen u HEP Vinkovci. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Ugovor o kreditu je pročitao, imao je par pitanja vezano za ratu i rok otplate, a u banci su ga uvjeravali da je ovo najsigurniji i najpovoljniji kredit. Isključivo je on osobno otplaćivao rate kredita, te nije koristio nikakvu poreznu olakšicu po osnovi kredita. Nitko ga iz banke nije zvao kad su povećavali kamatne stope da ga pitaju da li je suglasan s tim, samo je dobivao na kućnu adresu obavijest da je došlo do promjene kamatne stope. Početne rate kredita bile su oko 1.250,00 kn, a kasnije su narasle na iznos od oko 2.400,00 kn. U banku je išao par puta prigovarati, međutim odgovor je uvijek bio da je to jednostavno tako i da oni dobivaju naputke iz Zagreba.

9.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno služi za kupnju novih vozila.

9.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

10. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

12. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

13. Analizirajući spornu odredbu čl.7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.759,94 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to odredba čl. 7. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

13.1. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 7. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 7. ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

13.2. S obzirom na navedeno nesporno je da je ništetna odredba u čl. 7. u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF kreditora važećem na dan dospijeća.

14. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da je tuženik kredit je odobrio u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 19.759,94 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan dospijeća. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca.

15. Vještak nadalje navodi da ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 1.567,16 eura. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -260,83 eura. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF- a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 1.306,33 eura.

16. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 21. prosinca 2024. uskladio sa nalazom vještaka, dok tuženik nije imao posebnih primjedbi na nalaz i mišljenje.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima.

18. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 1.567,16 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tužitelj je kao dokaz da je preplatio iznose predložio vještačenje kojim je to i utvrđeno. Tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina, pa da bi sud uzeo u obzir i iznose kojima je tužitelj platio manje i za isto umanjio dosuđene iznose. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio. Kako je tužitelj zatražio isplatu novčanih iznosa koje je platio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu čija je visina utvrđena vještačenjem, to je sud tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao na isplatu traženih novčanih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a kako to nalaže odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba. (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine).

19. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

20.Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

21. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 14. lipnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

22. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.425,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 2 ročišta kod suda (15.10.2024., i 09.01.2025.) svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska (od 23.12.2024.) po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), pristup ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3 OT) koje radnje ukupno nose 450 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 900,00 eura što uz PDV u iznosu od 225,00 eura i odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR-a, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.425,00 eura.

23.1. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 7.veljače 2025.godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Slavenu Karaban, odvj. u Vinkovcima

2. tuženik po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb,