Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: P-118/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužitelja BH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dinko Ocvarek, odvjetnik iz Siska, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 9, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 8. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 7. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je članak 2. ugovora o kreditu broja 3209015251, kreditne partije 7103634028, a koji je zaključen u Sisku, 27. travnja 2007. između tužitelja i tuženoga, a solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Čubelića 7. svibnja 2007. pod brojem OV-7725/2007 ništetna u dijelu koji glasi: koja je tijekom postojanja obveze po ovom Kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

II. Utvrđuje se da su odredbe članka 7. ugovora o kreditu broja 3209015251, kreditne partije 7103634028, a koji je zaključen u Sisku, dana 27. travnja 2007. između tužitelja i tuženoga a solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Čubelića 7. svibnja 2007. pod brojem OV-7725/2007 ništetne u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja odnosno da je ništetan dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu broja 3209015251, kreditne partije 7103634028 a koji je zaključen u Sisku, dana 27. travnja 2007. između tužitelja i tuženoga a solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Čubelića 7. svibnja 2007. pod brojem OV-7725/2007 a koji glasi: za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati novčani iznos od ukupno 6.120, 79 eura, zajedno sa zateznom zakonskom kamatom tekućom na iznos:

- od 69,14 eura počev od dana 2.11.2007. pa do isplate,

- od 69,76 eura počev od dana 2.12.2007. pa do isplate,

- od 69,89 eura počev od dana 2.01.2008. pa do isplate,

- od 70,97 eura počev od dana 2.02.2008. pa do isplate,

- od 135,06 eura počev od dana 2.03.2008. pa do isplate,

- od 136,80 eura počev od dana 2.04.2008. pa do isplate,

- od 132,93 eura počev od dana 2.05.2008. pa do isplate,

- od 131,42 eura počev od dana 2.06.2008. pa do isplate,

- od 133,16 eura počev od dana 2.07.2008. pa do isplate,

- od 130,47 eura počev od dana 2.08.2008. pa do isplate,

- od 130,73 eura počev od dana 2.09.2008. pa do isplate,

- od 132,76 eura počev od dana 2.10.2008. pa do isplate,

- od 143,93 eura počev od dana 2.11.2008. pa do isplate,

- od 135,64 eura počev od dana 2.12.2008. pa do isplate,

- od 145,03 eura počev od dana 2.01.2009. pa do isplate,

- od 146,17 eura počev od dana 2.02.2009. pa do isplate,

- od 146,71 eura počev od dana 2.03.2009. pa do isplate,

- od 188,68 eura počev od dana 2.10.2009. pa do isplate,

- od 195,30 eura počev od dana 2.01.2010. pa do isplate,

- od 194,47 eura počev od dana 2.03.2010. pa do isplate,

- od 198,72 eura počev od dana 2.04.2010. pa do isplate,

- od 197,50 eura počev od dana 2.05.2010. pa do isplate,

- od 199,80 eura počev od dana 2.06.2010. pa do isplate,

- od 212,95 eura počev od dana 2.07.2010. pa do isplate,

- od 209,07 eura počev od dana 2.08.2010. pa do isplate,

- od 219,95 eura počev od dana 2.09.2010. pa do isplate,

- od 214,03 eura počev od dana 2.10.2010. pa do isplate,

- od 209,67 eura počev od dana 2.11.2010. pa do isplate,

- od 222,49 eura počev od dana 2.12.2010. pa do isplate,

- od 230,23 eura počev od dana 2.01.2011. pa do isplate,

- od 224,69 eura počev od dana 2.02.2011. pa do isplate,

- od 225,40 eura počev od dana 2.03.2011. pa do isplate,

- od 221,03 eura počev od dana 2.04.2011. pa do isplate,

- od 222,52 eura počev od dana 2.05.2011. pa do isplate,

- od 236,07 eura počev od dana 2.06.2011. pa do isplate,

- od 238,33 eura počev od dana 2.07.2011. pa do isplate.

sve do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati novčani iznos od ukupno 20.677,76 eura, zajedno sa zateznom zakonskom kamatom tekućom na iznos:

- od 1,34 eura počev od 1.9.2007. pa do isplate,

- od 9,35 eura počev od 2.2.2008. pa do isplate,

- od 18,70 eura počev od 2.3.2008. pa do isplate,

- od 26,71 eura počev od 2.4.2008. pa do isplate,

- od 9,35 eura počev od 2.5.2008. pa do isplate,

- od 2,67 eura počev od 2.6.2008. pa do isplate,

- od 10,69 eura počev od 2.7.2008. pa do isplate,

- od 9,35 eura počev od 2.10.2008. pa do isplate,

- od 60,10 eura počev od 2.11.2008. pa do isplate,

- od 22,71 eura počev od 2.12.2008. pa do isplate,

- od 65,45 eura počev od 2.1.2009. pa do isplate,

- od 70,79 eura počev od 2.2.2009. pa do isplate,

- od 73,46 eura počev od 2.3.2009. pa do isplate,

- od 54,17 eura počev od 2.10.2009. pa do isplate,

- od 77,78 eura počev od 2.2.2010. pa do isplate,

- od 75,00 eura počev od 2.3.2010. pa do isplate,

- od 90,28 eura počev od 2.4.2010. pa do isplate,

- od 86,12 eura počev od 2.5.2010. pa do isplate,

- od 94,45 eura počev od 2.6.2010. pa do isplate,

- od 138,90 eura počev od 2.7.2010. pa do isplate,

- od 127,78 eura počev od 2.8.2010. pa do isplate,

- od 166,67 eura počev od 2.9.2010. pa do isplate,

- od 145,84 eura počev od 2.10.2010. pa do isplate,

- od 130,56 eura počev od 2.11.010. pa do isplate,

- od 176,40 eura počev od 2.12.2010. pa do isplate,

- od 204,18 eura počev od 2.1.2011. pa do isplate,

- od 184,73 eura počev od 2.2.2011.pa do isplate,

- od 187,51 eura počev od 2.3.2011. pa do isplate,

- od 172,23 eura počev od 2.4.2011. pa do isplate,

- od 177,79 eura počev od 2.5.2011. pa do isplate,

- od 226,40 eura počev od 2.6.2011. pa do isplate,

- od 234,73 eura počev od 2.7.2011. pa do isplate,

- od 4.403,82 eura počev od 1.9.2011. pa do isplate,

- od 147,69 eura počev od 17.9.2013. pa do isplate,

- od 76,97 eura počev od 17.10.2013. pa do isplate,

- od 211,93 eura počev od 16.11.2013. pa do isplate,

- od 15,25 eura počev od 26.11.2013. pa do isplate,

- od 204,48 eura počev od 18.12.2013. pa do isplate,

- od 38,12 eura počev od 24.12.2013. pa do isplate,

- od 51,39 eura počev od 17.1.2014. pa do isplate,

- od 27,95 eura počev od 24.1.2014. pa do isplate,

- od 70,40 eura počev od 19.3.2014. pa do isplate,

- od 76,57 eura počev od 16.4.2014. pa do isplate,

- od 20,06 eura počev od 7.6.2014. pa do isplate,

- od 33,14 eura počev od 25.7.2014. pa do isplate,

- od 37,45 eura počev od 17.9.2014. pa do isplate,

- od 30,39 eura počev od 17.12.2014. pa do isplate,

- od 40,41 eura počev od 25.12.2014. pa do isplate,

- od 11.769,82 eura počev od 31.12.2014. pa do isplate,

- od 66,97 eura počev od 20.01.2015. pa do isplate,

- od 64,67 eura počev od 18.2.2015. pa do isplate,

- od 62,93 eura počev od 18.3.2015. pa do isplate,

- od 94,62 eura počev od 19.5.2015. pa do isplate,

sve do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 9, da tužitelju BH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.156,80 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od 7. veljače 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj BH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], (dalje tužitelj), podnio je 10. lipnja 2019. tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473 (dalje tuženik). U tužbi navodi da je 27. travnja 2007., kao korisnik kredita, sklopio s tuženicom, kao davateljem kredita, Ugovor o kreditu broj 3209015251. Ovopredmetnim ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 194.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju HNB-a sa promjenjivom kamatnom stopom od 4,50%. Tužitelj ističe da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti vezano uz kamatnu stopu i valutu CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Što više tužitelj navodi da o gore navedenim odredbama tuženik nije posebno pregovarao s tužiteljem. Stoga tužitelj ističe su predmetne citirane odredbe Ugovora, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, nepoštene, u smislu odredbi važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Uz činjenicu da se o valutnoj klauzuli u CHF s tužiteljem nije posebno pregovaralo, tužitelj navodi i da je predmetna odredba bila dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora tuženika. Navodi da na nepoštenost istih posebno ukazuje činjenica da su tuženiku bile poznate sve okolnosti i informacije vezane uz vrlo visoku rizičnost valute CHF, koje informacije je tužitelju prešutio, odnosno uskratio, a istovremeno za sebe otklonio svaku odgovornost i cijeli rizik vezan uz valutu CHF, kao valutu Ugovora, prebacio na tužitelja, pa se nedvojbeno radi o postupanju tuženika i odredbama Ugovora koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Stoga tužitelj navodi da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se plaćanje kamata i plaćanje mjesečnih anuiteta otplate kredita veže uz tečaj valute CHF (valutna klauzula u CHF), u smislu Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, ništetna. Tužitelj se u svojoj tužbi poziva i na utvrđenja iz postupka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene pravomoćne presude u odnosu, stoga smatra da su odredbe u Ugovoru o kreditu tužitelja ništetne u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope 4,50% i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Tužitelj tvrdi da je uslijed postupanja tuženika temeljem ništetnih ugovornih odredbi s valutnom klauzulom u CHF, plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja (isplate) kredita te je na taj način, u razdoblju od studenog 2007. do srpnja 2011., tužitelj preplatio, a tuženik neosnovano stekao iznos od 6.120,79 € s osnova razlike nastale temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi, iznos od 20.677,76 € s osnova razlike nastale temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli (iznos od 3.132,18 € s osnova razlika koje je plaćao kroz mjesece i iznos od 17.545,58 € s osnova razlike koju je platio nakon otkaza ugovora o kreditu), pa tužitelj tuži navedene iznose uvećane za zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da, ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su korisnik kredita i tuženik 8. siječnja 2016. sklopili Sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (u daljnjem tekstu Sporazum), kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Ističe da su tim Sporazumom parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da je Sporazumom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik navodi da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, tuženik navodi da sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, navodi da tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu i sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (stranice 8-12 spisa), izvadak iz zemljišnih knjiga, specifikacija uplata (stranice 13-15 spisa), pregled promjena kamatnih stopa i promet po kreditu (stranice 16-21 spisa), otkaz Ugovora o namjenskom kreditu (stranice 40-41 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga i dopis tuženika (stranice 42-43 spisa), poziv na konverziju i izračun konverzije (stranice 59-70 spisa), Sporazum od 8. siječnja 2016. (stranice 77-78 spisa), provedeno je vještačenje o stalnom sudskom vještaku Vlatku Panjkoviću (stranice 92-102 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 24. travnja 2007., broj ugovora 3209015251, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 194.000,00 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen tim ugovorom. Ugovorena je kamatna stopa 4,50%, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 28 godina. Čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je način otplate i to u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF. Anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu.

6. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, radi utvrđenja položaja potrošača i načina na koji je sklopljen ugovor, sud je saslušao tužitelja kao stranku.

7. U svom iskazu tužitelj navodi da je bio klijent tuženika i odlučio je kod njih podići kredit. Trebalo mu je 90.000,00 EUR, ali oni su mu ponudili kredit u CHF kao najpovoljniji i sa najmanjom kamatom. Službenica kod koje je sklapao kredit mu je rekla kako je to najpovoljniji kredit i da je CHF stabilna valuta te da se neće ni mijenjati rata kredita u bitnome. Rekla mu je kako oni jeftino mogu nabaviti CHF pa je zato taj proizvod jeftiniji. Kada je potpisivao ugovor o kreditu, to je bio ugovor na formularu, koji je mogao ili prihvatiti kakav je ili odustati od kredita, nije mogao utjecati na odredbe kredita. Kasnije je dobivao obavijesti o promjeni kamatne stope ali ga nitko nije pozivao na bilo kakve pregovore niti je o tome mogao pregovarati. Kada mu je ponuđena konverzija kredita, on je na istu pristao jer se nadao da će mu rata kredita biti manja i da će ju moći otplatiti, međutim upravo uslijed situacije koju je opisao, došlo je do toga da nije više mogao otplaćivati ovaj kredit, pa ga je tuženik prodao kredit tvrtki B2 Kapital. Prije potpisivanja je pročitao ugovor o kreditu, nije uvidio da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nije podnosio prigovore na obavijesti o promjeni kamatne stope jer nije znao da ima tu mogućnost. Prije podizanja kredita u CHF-u, proučavao je isti i utvrdio da je CHF stabilna valuta, odnosno da se ne mijenja. Novcem od kredita je kupljena kuća u [adresa] isključivo za potrebe obiteljskog ljetovanja, nije se iznajmljivala niti je tamo bio bilo kakav obrt. U međuvremenu je kuća prodana upravo jer nisu mogli otplaćivati rate kredita. Ne smatra da je obeštećen provedenom konverzijom.

8. Dakle, iz iskaza tužitelja, a čiju istinitost ne dovodi u pitanje dokazni postupak, iskaz je dan sukladno provedenim dokazima, između ostalog Ugovorom o kreditu sud je utvrdio da je upravo tužitelj, potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi kupnje kuće namijenjenoj za obiteljski odmor u kojoj su živjeli isključivo kao fizičke osobe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o spornim ugovornim odredbama (dakle valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi). Tužitelj imajući povjerenja u banku i njene djelatnike, nije prepoznao rizik u takvoj ponudi, a po mišljenju ovog suda u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) s obzirom na svoja znanja, tužitelja nema potrebna znanja iz područja financija i bankarstva, nije niti trebao znati niti mogao znati.

9. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornim o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, kamatnu stopu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. Protivno tome u svom iskazu sam tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu sastavila banka i dala mu samo na potpis.

11. Dakle, iz navedenog vidljivo je da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule a koja je vezana za valutu CHF. Naime, sama gramatička i jezička konstrukcija iz čl. 23. R Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da korisnik kredita i druge ugovore stranke na strani korisnika kredita izjavljuje da je upoznat s činjenicom da je kredit te sve obveze povrata kredita iz tog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa time i izrekom potvrđuje da pristaju na sve rizike i učinke koju mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, po mišljenju ovog suda, a obzirom na obveze iz ZZP (transparentno informiranje), nije dostatna, a obzirom na utvrđenu činjenicu da tužitelj nije mogao zaključiti niti sumnjati da CHF nije stabilna valuta (niti je ovu činjenicu tuženik dokazao ). Tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata, ili mu je barem trebala biti poznata, izuzetni riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, između ostalog i tužitelju, a koji je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta, te upravo propust tuženika da valjano informira tužitelja o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužitelja (znatno uvećanje njegove obveze u odnosu na korist ostvarenog kreditom), a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.

12. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).

14. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 PH i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 B i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“

15. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

16. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.

18. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).

19. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj samim čitanjem shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik prednika tužiteljice nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur, kao niti na to što znači promjenjiva kamatna stopa.

20. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos kredita koji bi bio dostatan za kupovinu kuće te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.

21. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi i u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 ČH od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, te promjenjivu kamatnu stopu međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, kao i utjecaju promjenjive kamatne stope na rate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

22. Sukladno navedenom, tužitelj ima pravo u ovom postupku tražiti deklaratorno utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i temeljem istoga potraživati i isplatu.

23. U smislu čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO.

24. Tijekom postupka tuženik je istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, kamatnim stopama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužitelj svojom tužbom potražuje je dospio 1. rujna 2007., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012., a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužitelja. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

25. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja niti dijelom nije u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna.

26. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Vlatku Panjkoviću, stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i knjigovodstvo, koji je svoj nalaz i mišljenje dao pisano i obrazložio ga je na ročištu od 17. rujna 2020. i 30. listopada 2024. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da tijekom otplate kredita tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu i to 1. listopada 2007. na 5,15%, 1. veljače 2008. na 5,80%, 1. srpnja 2009. na 6,30%, 1. srpnja 2011. na 6,05%. Vještak je u tablicama prikazao (stranica 98-102 spisa) iznose mjesečnih anuiteta sukladno originalnom planu i ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,50%, iznose stvarno plaćenih kamata u anuitetima kao posljedica promjene kamatne stope, razlika u stvarno plaćenim kamatama u odnosu na ugovorene kamate, razliku u ukupnim anuitetima u odnosu na početni tečaj CHF. Temeljem navedenog vještak je utvrdio da razlika kamatne stope temeljem početnog otplatno plana kroz utuženo razdoblje iznosi 46.117,13 HRK (6.120,79 €), te razlika naplaćene valutne klauzule iznosi 23.599,43 HRK (3.132,18 €), te s osnova razlika koje je plaćao kroz mjesece nakon otkazivanja ugovora o kreditu iznosi 132.197,15 HRK (17.545,58 €) ili ukupno s osnova razlike nastale vezane uz ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 155.796,58 HRK (20.677,76 €). Vještak je također prikazao i tzv. negativne razlike pa ukoliko bi se uzele u obzir te negativne razlike, tada bi razlika s osnove valutne klauzule iznosila 23.458,54 HRK, međutim, sud nije uzeo u obzir negativne razlike pa samim time u to dijelu i nalaz vještaka, budući da u ovom postupku tuženik nije isticao protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prijeboja pa bi uzimanjem u obzir navedenog došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj te mjesece nije niti utužio. Vještak se dodatno očitovao vezano uz provedenu konverziju te je naveo kako je ista provedena u skladu sa zakonskim propisima, no isto nije došlo do ravnoteže u odnosu između banke i potrošača ako se uzmu u obzir ranije utvrđene razlike nastale temeljem ništetne kamatne stope i valutne klauzule, odnosno ti iznosi tužitelju nisu podmireni konverzijom. Isto tako, vještak je dodatno saslušan na ročištu od 30. listopada 2024., na kojem je u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja te je naveo kako će se pisano očitovati na eventualno pitanje stranaka. Sukladno tome, sud je strankama dao rok od 15 dana na očitovanje, međutim tuženik, iako je dostavio podnesak 27. prosinca 2024., dakle nakon proteka roka od 15 dana koji je strankama dodijeljen, u istome ne prigovara na nalaz i mišljenje vještaka niti postavlja pitanja vezano uz nalaz vještaka pa je sud navedeno cijenio sukladno članku 221. a i 219. ZPP-a i smatra da stranke nemaju prigovora na matematički izračun vještaka.

27. Dakle, iz nalaza i mišljenja vještakinje, a u čiju stručnost ovaj sud nije imao razloga sumnjati, utvrđeno je da je uslijed primjene ništetnih odredbi vezanih uz kamatnu stopu, tužitelj preplatio iznos od 6.120,79 EUR, a s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, tužitelj je preplatio do trenutka konverzije iznos od 3.132,18 EUR. Isto tako vještaka je utvrdio da s provedenom konverzijom ne postoji iznos koji je tuženik priznao tužitelju pa sukladno tome nije konverzijom niti namiren u ovdje navedenim iznosima.

28. Između tužitelja i tuženika je 8. siječnja 2016. sklopljen Sporazum kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK).

29. Nesporno je tužitelj prihvatio konverziju, a koji prihvat nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.

30. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju, nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se ugovora promjenjiva kamatna stopa i anuiteti se vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe, a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.

31. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 P od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

32. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

33. Kako je iz nalaza i mišljenja vještaka Vlatka Panjkovića vidljivo, da Konverzijom nije u potpunosti uspostavljena pravična ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi tužitelj je više platio po osnovi ništetne valutne klauzule, kamatne stope, slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO. U konačnici sud naglašava da je u konkretnom slučaju o zahtjevu tužitelja odlučivao u okviru zahtjeva koje su stranke postavile (čl. 2. st. 1. ZPP, ističući ovdje da je predmet ovog postupka preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora kojom je otplata kredita vezana za promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu, upravo zbog primjene ništetne valutne klauzule, a ne eventualno zatezne kamate i troškovi kredita), a kako je tužitelj potraživao isključivo preplaćeni iznos po osnovi ništetnih odredaba, odnosno pozitivnu razliku nastalu uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe Ugovora kojom je ugovorena otplata kredita, sud je odlučivao upravo o osnovanosti takvog zahtjeva tužitelja. S druge strane tuženik, osim isticanja neosnovanosti zahtjeva tužitelja u odnosu na negativne razlike, nije stavljao druge prigovor negativne razlike niti zahtjeve (protutužbu ili eventualno građanskopravnu kompenzaciju prigovor prijeboja ili procesnopravnu kompenzaciju odnosno prigovor radi prijeboja, a koji prigovori se moraju i jasno istaknuti te ne nastaju automatski - čl 196.ZOO).

34. Iz navedenog Sporazuma jasno je vidljivo da je tužitelju samo utvrđena nova glavnica u EUR i nova kamatna stopa, dok tužitelju nije priznata nikakva preplata nastala s osnova konverzije niti je tu preplatu sud utvrđivao budući ju tužitelj nije utužio, ali je logično, pod uvjetom ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u CHF-u odnosu na valutu i na kamatnu stopu, da je tužitelju nastala i razlika u glavnicama, koja je trebala biti osnov za ovaj Sporazum, te kako je iz nalaza vještaka jasno vidljivo da se tužitelju nije priznata nikakva preplata s osnova konverzije, jasno je i nedvosmisleno utvrđeno da tužitelj ovom konverzijom koja je provedena radi zakonskih obveza tuženika, nije obeštećen, pa sukladno tome ima pravo potraživati navedene iznose.

35. Na tako dosuđene iznose tužitelju je kao pod točkom II. i IV. izreke, dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja), a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

36. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je tužitelju dosuđen trošak: sastava tužbe u iznosu od 625,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 4. srpnja 2019., 13. rujna 2019., 1. listopada 2019., 30. lipnja 2020., 29. kolovoza 2024., te 29. listopada 2024., svaki u iznosu od 625,00 EUR, trošak zastupanja na ročištima od 18. rujna 2019., 17. rujna 2020., 4. studenog 2020., 29. kolovoza 2024., 30. listopada 2024., te 8. siječnja 2025., svako u iznosu od 625,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 331,80 EUR, te trošak sudske pristojbe u iznosu od 700,00 EUR, što sveukupno iznosi 9.156,80 EUR.

37. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška te temeljem čl. 151. st. 3. ZPP i to u visini određenoj čl. 29. ZOO.

38. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 7. veljače 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Dinku Ocvareku, odvjetniku iz Siska

2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, j.t.d. iz Zagreba