REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-847/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Draženka Deladio, u pravnoj stvari tužitelja Emil Frey Auto Centar d.o.o., Zagreb, Kovinska 5, OIB: 01930677284, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Primorac, odvjetnica iz Odvjetničkog društva EĆIMOVIĆ&KALEB iz Zagreba, Roberta F. Mihanovića 9, protiv tuženika CĆ vl. obrta za autoprijevoz, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-642/2021-20 od 11. siječnja 2024., 7. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-642/2021-20 od 11. siječnja 2024. u točkama I. i III. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke prvostupanjske presude održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Nikole Tadića poslovni broj OVRV-3288/2020 od 26. studenog 2020. kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.696,14 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 30. studenog 2018. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.353,41 EUR s pripadajućom zateznom kamatom.

2. Prvostupanjski sud u obrazloženju u bitnom navodi da iz izvedenih dokaza proizlazi da se tuženik obratio servisu u Njemačkoj radi popravaka kamiona, nakon čega je izvršen popravak u dva navrata (21. listopada 2017. po računu broj 42237 i 15. studenog 2017. po računu broj 174913 JW 00). Navodi i da je tuženik bio upoznat s činjenicom na koji način će biti pozvan na plaćanje računa, s obzirom na to da nije platio račune za popravak nakon preuzimanja kamiona s popravka, pri čemu su tužitelj i tuženik godinama u poslovnom odnosu. Stoga zaključuje da je između stranaka postojao odnos povjerenja u poslovanju, zbog čega se tuženik putem programa CAC Service24h obratio za pomoć, a tužitelj jamčio za tuženika.

2.1. Prvostupanjski sud ističe da je tužitelj platio račune servisima koji su obavili radove, zbog čega od tuženika ima pravo na povrat utuženog iznosa. Pritom navodi da je nakon izvršenog predmetnog popravka društvo STAR IMPORT d.o.o. (kao ovlašteni distributer) platilo račune njemačkim servisima koji su izvršili popravak, a tužitelj je (kao matični servis) nakon prefakturiranja platio društvu STAR IMPORT d.o.o., pri čemu se poziva na postojanje asignacije iz čl. 130. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/25; dalje: ZOO). U tom smislu prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj prihvatio uputu tuženika (kao uputitelja) kojom je tuženik ovlastio tužitelja (kao upućenika) na ispunjenje tražbine njemačkim servisima (kao primateljima upute) za račun tuženika, sve na temelju jamstva tužitelja za tuženika, nakon čega je tužitelj uputom ovlastio društvo STAR IMPORT d.o.o. (kao upućenika) da ispuni tražbinu koju tuženik ima prema njemačkim servisima, kao primateljima upute, a za koju je prethodno dobio uputu za ispunjenje na temelju jamstva tužitelja za tuženika, pri čemu ističe da ta činjenica među strankama nije sporna.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I. i III. izreke pobijane presude zbog svih žalbenih razloga. U bitnom osporava aktivnu legitimaciju tužitelja navodeći da u spisu ne postoji dokaz da su od strane društva STAR IMPORT d.o.o plaćeni osnovni računi tvrtkama Daimler AG koje zastupa MVN Hamburg, Poslovnica Hamburg, Centar Hohe Schaar i Stern Centar Regensburg GMBG & CO.KG. Nadalje, ističe da je nejasno zbog čega prvostupanjski sud utvrđuje postojanje asignacije, s obzirom na to da ne proizlazi iz isprava i iskaza u spisu. Osim toga, navodi da se radi o kvaru pod garancijom koje je isključivo dužan platiti izdavatelj garancije, a ne izvršiti plaćanje servisa za račun tuženika. Budući da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva, na tužitelju je bio teret dokaza za osnovanost tužbenog zahtjeva u postavljenoj visini, a tužitelj nije predložio provođenje odgovarajućeg vještačenja kao jedinog dokaza na temelju kojeg bi sud mogao utvrditi pravilnost visine dostavljenih računa.

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer u obrazloženju pobijane presude nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni stanju spisa, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati.

5.1. Zaključak prvostupanjskog suda o postojanju asignacije je nejasan i proturječan iskazima i ispravama u spisu, s obzirom na to da se ispravama u spisu i iskazima svjedoka ne spominje da bi između tužitelja, tuženika, društva STAR IMPORT d.o.o. te njemačkih servisa postojao odnos asignacije u smislu čl. 130. ZOO-a. Osim toga, imajući u vidu da je tuženik osporio osnovu i visinu tražbine tužitelja (navodeći da se radi o kvaru pod garancijom koje je isključivo dužan platiti izdavatelj garancije), prvostupanjski sud postojanje asignacije nije mogao utvrditi kao nespornu činjenicu, nego je bio dužan dati jasne razloge i navesti dokaze iz kojih proizlazi zaključak da je u predmetnom slučaju riječ o asignaciji. Slijedom navedenog, zbog navedene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, pobijana presuda se ne može ispitati.

5.2. Nadalje, proturječan stanju spisa je i zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj jamčio za tuženika vjerovniku STAR IMPORT d.o.o., s obzirom na to da se u spisu ne nalazi pisani dokument koji bi to potvrdio (odredbom čl. 105. ZOO-a propisano je da se jamstvo sklapa u pisanom obliku). Imajući u vidu da tuženik navodi da se radi o kvaru pod garancijom (čl. 423. ZOO-a) koje je isključivo dužan platiti izdavatelj garancije, za sada ostaje nejasno je li u predmetnom slučaju riječ o jamstvu (čl. 104. ZOO-a) ili garanciji iz čl. 423. ZOO-a, a o čemu prvostupanjski sud nije dao jasne i određene razloge. Stoga je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka zbog koje se pobijana presuda ne može ispitati.

5.3. Tuženik je u tijeku postupka osporio visinu tužbenog zahtjeva pa je na tužitelju bio teret dokaza visine tužbenog zahtjeva. Pritom iz stanja spisa zaista proizlazi da je predmetni popravak obavljen. Međutim, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ne daje jasne i određene razloge kojima bi otklonio osporavanje visine tužbenog zahtjeva. Pritom iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da prvostupanjski sud visinu tražbine tužitelja temelji na računima, koji predstavljaju jednostrane isprave servisa u Njemačkoj, društva STAR IMPORT d.o.o. i tužitelja te kao takve (same po sebi) ne mogu biti adekvatan dokaz visine utužene tražbine. Stoga je navedenim postupanjem prvostupanjskog suda počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati.

5.4. Osim toga, pravilno tuženik navodi da je društvo STAR IMPORT d.o.o. izvršilo plaćanje društvu DAIMLER AG DECADE (listovi 178. i 183. spisa), čiji naziv ne odgovora nazivu izdavatelja osnovnih računa (DAIMLER AG, vertreten druch MVN GmbH, Hamburg i Sterne-Center Regensburh GmbH & Co. KG.), uz što zbroj iznosa označenih u ispravama na listovima 182. i 185. spisa (3.385,69 EUR, 1.099,00 EUR i 647,99 EUR) ne iznosi 5.696,14 EUR (koliko tužitelj potražuje u ovom parničnom postupku). Nadalje, ni zbroj iznosa na ispravama s listova 186. i 187. spisa ne iznosi 5.696,14 EUR. Također, iznos na ispravi s lista 188. spisa ne odgovara iznosu od 5.696,14 EUR, dok iz isprave s lista 191. spisa proizlazi da je tužitelj društvu STAR IMPORT d.o.o. izvršilo plaćanje iznosa od 927.528,94 kune (pri čemu nije vidljiv opis plaćanja jer u opisu piše samo „SN Costs“). Iz svega navedenog je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio slijed i točan iznos potraživanja od usluga koje su izvršene od strane njemačkih servisa do utuženog potraživanja, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati.

5.5. Stoga je na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti pobijanu presudu u točkama I. i III. izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka uvažavajući razloge iznesene u ovom drugostupanjskom rješenju. Pritom će, imajući u vidu dokaze koji se nalaze u spisu, razjasniti odnos između tužitelja, tuženika, društva STAR IMPORT d.o.o. i društava njemačkih servisa koji su izvršili popravke. U tom smislu dati će razloge o tome je li tužitelj jamčio za tuženika vjerovniku STAR IMPORT d.o.o. ili je pak riječ o kvaru pod garancijom koje je isključivo dužan platiti izdavatelj garancije (kako to navodi tuženik). Potom će prema stanju spisa dati jasne i određene razloge o slijedu i točnom iznosu potraživanja, kao što će sukladno uputi ovoga suda i dokazima koji se nalaze u spisu dati jasne razloge o osporavanju visine tužbenog zahtjeva.

7. Odluka iz točke II. izreke temelji se na čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 7. veljače 2025.

Sutkinja

Draženka Deladio