REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJGORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj: Kž-467/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivane Dubravke Kovačević kao predsjednice vijeća, te Gordane Paljevec i Ivane Bilušić kao članica vijeća uz sudjelovanje Slavice Horvačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika HL, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavaka 2. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18 - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima broj K-424/2022 od 19. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba optuženika HL odbija se kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Vinkovcima optuženi HL proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 4. KZ/11, činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci presude. Na temelju članka 139. stavka 2. KZ/11 optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci te je na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženom HL se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 17. kolovoza 2024. do 17. rujna 2024.

2. Na temelju članka 145. stavka 2. (pravilno treba glasiti na temelju članka 148. stavka 1. u svezi s člankom 145. stavkom 2.) Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 - dalje: ZKP/08) optuženik je dužan platiti trošak paušala u iznosu od 100,00 eura, trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 1.050,01 eura i trošak branitelja po službenoj dužnosti u iznosu od 312,50 eura, sve u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

3. Pravodobnu žalbu podnio je optuženik po braniteljici Sandri Dkaralić, odvjetnici u Vukovaru, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik i predložio je odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu.

5. Spis predmeta je na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

6. Žalba optuženika nije osnovana.

7. Žalitelj ističe počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 navodeći da se pobijana presuda ne može ispitati jer je izreka proturječna razlozima presude, razlozi su u znatnom međusobnom proturječju i „u odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost“. U argumentaciji istaknutih oblika bitne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 žalitelj ukazuje na nerazumljivost presude pozivajući se dio obrazloženja u točkama 15. i 16. pobijane presude, za koje smatra da je kontradiktorno nalazu i mišljenju vještaka, da su proturječni razlozi vezano za subjektivni element terećenog kaznenog djela, budući da prvo prvostupanjski sud navodi da je kazneno djelo počinjeno s izravnom namjerom, a potom navodi da je bio bitno smanjeno ubrojiv i da se radi o samoskrivljenoj bitno smanjenoj ubrojivosti i da je izreka presude u proturječju s iskazom oštećenice.

7.1. Prije svega se napominje da ne postoji oblik istaknute bitne povrede u vidu proturječnosti izreke i iskaza pojedinih svjedoka jer izreka može biti u proturječju samo s razlozima pobijane presude. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno reproducirao nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka pa ne postoji niti proturječnost između razloga presude o sadržaju nalaza i mišljenja sa samim tim sadržajem. Također, ukazuje se žalitelju da treba razlikovati oblik krivnje, u konkretnom slučaju ovo kazneno djelo može biti počinjeno samo s izravnom namjerom, od stupnja ubrojivosti optuženika. Naime, u konkretnom slučaju je navedeno da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo s izravnom namjerom, pri čemu se cijenilo da je prema nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka optuženik, uslijed konzumacije alkohola, kritične zgode bio bitno smanjeno ubrojiv, dakle sposobnost shvaćanja vlastitog postupanja i vladanja svojom voljom je bila bitno smanjena, a ne kako to žalitelj navodi da se dovodi u pitanje je li uopće bio svjestan svojeg postupanja jer nije utvrđeno da bi bio neubrojiv. Također, kad se govori o samoskrivljenoj ubrojivosti upućuje se žalitelj na odredbu članka 26. KZ/11 kojom je propisano: “Počinitelj koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela zbog nekog stanja iz članka 24. stavka drugog ovog Zakona bio bitno smanjeno ubrojiv može se blaže kazniti, ako do bitno smanjene ubrojivosti nije došlo samoskrivljeno sukladno odredbi članka 25. ovoga Zakona“, a odredba članka 25. KZ/11 propisuje da se samoskrivljenost odnosi na stanje u koje se počinitelj sam doveo uporabom alkohola, droga ili na drugi način. Slijedom navedenog, neosnovan je prigovor da su u tom dijelu razlozi prvostupanjskog suda proturječni.

8. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. stavka 1. ZKP/08 drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena istaknuta niti koja druga bitna povreda niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, a što je dužan paziti po službenoj dužnosti.

9. U argumentaciji žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ukazuje na razlike u iskazima oštećene ŽL i njezinog sina ZL u odnosu na to po kojim je vratima lupao optuženik odnosno je li lupao po vanjskim vratima ili dvorišnim vratima, da je iskaz oštećene kontradiktoran u dijelu u kojem navodi da je iz auta nazvala policiju a potom je iskazala da je policiju nazvala kada je došla kući, kao i da iz iskaza svjedoka ZL ne proizlazi da je prijetio oštećenoj, već nekom u kući.

9.1. Protivno prigovorima žalitelja, kojima se u stvari osporava vrijednosna ocjena dokaza i ukazuje na nebitne okolnosti jer to je li se lupalo po ulaznim ili dvorišnim vratima i je li oštećena zvala policiju iz auta ili iz kuće, nije odlučno kod utvrđenja jesu li u radnjama optuženika ostvarena bitna obilježja terećenog kaznenog djela. Po ocjeni drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je brižljivo i kritički vrednovao dokaze kako pojedinačno, tako i u međusobnoj ukupnosti te je na temelju toga utvrdio odlučne činjenice i izveo pravilan zaključak da je optuženik počinio terećeno mu kazneno djelo.

9.2. Naime, iskazi oštećene ŽL i njezinog sina ZL su u bitnim dijelovima suglasni i kao takvi prihvaćeni kao vjerodostojni. Tako suglasno iskazuju da je ZL nazvao svoju majku ŽL i rekao joj da optuženik lupa po vratima i prozoru tražeći da uđe u kuću i da je prijetio da će ubiti oštećenicu i da je izgovarao pogrdne riječi, pri čemu je ZL bio u strahu. Nadalje, ZL je iskazao da je imao otvoren prozor i da je došla susjeda i rekla mu da se zaključa jer da je u susjedstvu optuženik, bivši suprug njegove majke, nakon čega se zaključao i ugasio sva svjetla i od straha nije želio praviti nikakve zvukove. Da je namjera optuženika bila „razračunati“ se s oštećenom proizlazi i iz iskaza svjedoka BL koji je iskazao da je kritične zgode u rastrojenom stanju kod njega došao optuženik i popio je piće i da je stalno govorio da se mora „razračunati“ te ga je i upitao da ukoliko se želi „razračunati“ sa ŽL zašto je došao kod njega. O stanju i ponašanju optuženika je iskazivala KL, koja je iskazala da je bila sama kod kuće kad se u vidno alkoholiziranom stanju pojavio optuženik koji je otišao tek kad je otišla do susjede i da se ponovno vratio navečer i ona je cijelo vrijeme bila kod susjede dok nije došla policija. Cijeneći navedeno, nema dvojbe da je optuženik kritične zgode došao do kuće u kojoj živi oštećenica i da je uputio riječi prijetećeg sadržaja koje su se odnosile na oštećenicu, a ne kako se to u žalbi navodi „da su bile upućene nekom u kući“.

10. Budući da je prvostupanjski sud dao jasne i određene razloge vezano za kaznenu odgovornost optuženika, koje razloge u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud, to se u svemu ostalome žalitelj upućuje na iste radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

11. Kako žalba podnesena u korist optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, to je u tom dijelu pobijana presuda ispitana na temelju članka 478. ZKP/08.

12. Po ocjeni drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi izbor vrste i mjere kazne. Nadalje, prvostupanjski sud imao u vidu da odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela. Tako je prvostupanjski sud pravilno olakotnim cijenio da je optuženik otac jednog maloljetnog djeteta kojeg je dužan uzdržavati, da je neosuđivan i da je bio sudionik Domovinskog rata i odlikovan spomenicom Domovinskog rata i medaljom Zlatni tigar te njegovo opće psihičko stanje uzrokovano psihičkim smetnjama. Otegotne okolnosti koje navodi prvostupanjski sud, a to su prijetnje bliskoj osobi, su obilježje terećenog kaznenog djela i ne mogu se cijeniti i kao otegotne okolnosti. Imajući u vidu sve navedeno, po ocjeni drugostupanjskog suda, kazna zatvora u trajanju deset mjeseci, s opravdano duljim rokom provjeravanja od tri godine, opravdani su i primjereni za postizanje zakonom propisane svrhe kažnjavanja kako u pravcu specijalne, tako i generalne prevencije.

13. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju članka 482. ZKP/08.

U Velikoj Gorici 7. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Dubravka Kovačević