Poslovni broj: P-768/2023-18
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja GN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Jeleni Beg Čajkovski odvjetnici iz OD Čajkovski i Beg odvjetnici u Rijeci protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćniku Dori Hanžeković Žuža odvjetnici iz OD Hanžeković i partneri odvjetnici u Zagrebu, nakon glavne rasprave zaključene dana 6. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave od dana 7. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnom odredba članka 3, članka 7 i članka 12 Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102784563 sklopljen dana 28. prosinca 2005., između tužitelja GN OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora, a koji ugovor je dana 28. prosinca 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Ćuzele iz Rijeke, Korzo 18, pod poslovnim brojem OU-2440/05, u dijelu u kojem je određeno da su anuiteti kredita, glavnica, kamata i ostatak vrijednosti vezani za tečaj CHF u odnosu na HRK te u dijelu u kojem je određeno da je iznos do kojeg je potraživanje banke osigurano založnim pravom, vezan za tečaj CHF u odnosu na HRK.
II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju GN OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplati iznos od 16.513,72 € sa zateznom kamatom koja teče
na iznos od 9,73 € od 01.11.2008. pa do isplate,
na iznos od 11,91 € od 05.01.2009. pa do isplate,
na iznos od 14,62 € od 06.02.2009. pa do isplate,
na iznos od 16,62 € od 06.03.2009. pa do isplate,
na iznos od 9,12 € od 07.04.2009. pa do isplate,
na iznos od 10,60 € od 06.05.2009. pa do isplate,
na iznos od 7,36 € od 04.06.2009. pa do isplate,
na iznos od 6,11 € od 07.07.2009. pa do isplate,
na iznos od 5,17 € od 06.08.2009. pa do isplate,
na iznos od 7,21 € od 07.09.2009. pa do isplate,
na iznos od 4,09 € od 08.10.2009. pa do isplate,
na iznos od 5,39 € od 06.11.2009. pa do isplate,
na iznos od 7,51 € od 04.12.2009. pa do isplate,
na iznos od 11,01 € od 07.01.2010. pa do isplate,
na iznos od 15,56 € od 05.02.2010. pa do isplate,
na iznos od 15,02 € od 05.03.2010. pa do isplate,
na iznos od 21,13 € od 07.04.2010. pa do isplate,
na iznos od 24,57 € od 07.05.2010. pa do isplate,
na iznos od 28,85 € od 07.06.2010. pa do isplate,
na iznos od 38,41 € od 07.07.2010. pa do isplate,
na iznos od 31,17 € od 06.08.2010. pa do isplate,
na iznos od 49,94 € od 07.09.2010. pa do isplate,
na iznos od 43,87 € od 07.10.2010. pa do isplate,
na iznos od 35,01 € od 05.11.2010. pa do isplate,
na iznos od 51,77 € od 06.12.2010. pa do isplate,
na iznos od 64,06 € od 07.01.2011. pa do isplate,
na iznos od 57,22 € od 07.02.2011. pa do isplate,
na iznos od 56,16 € od 07.03.2011. pa do isplate,
na iznos od 51,80 € od 07.04.2011. pa do isplate,
na iznos od 61,55 € od 06.05.2011. pa do isplate,
na iznos od 77,29 € od 06.06.2011. pa do isplate,
na iznos od 77,77 € od 08.07.2011. pa do isplate,
na iznos od 110,90 € od 08.08.2011. pa do isplate,
na iznos od 81,75 € od 07.09.2011. pa do isplate,
na iznos od 73,51 € od 07.10.2011. pa do isplate,
na iznos od 73,88 € od 07.11.2011. pa do isplate,
na iznos od 70,00 € od 06.12.2011. pa do isplate,
na iznos od 76,67 € od 05.01.2012. pa do isplate,
na iznos od 81,35 € od 07.02.2012. pa do isplate,
na iznos od 80,93 € od 07.03.2012. pa do isplate,
na iznos od 78,24 € od 06.04.2012. pa do isplate,
na iznos od 79,08 € od 07.05.2012. pa do isplate,
na iznos od 82,38 € od 06.06.2012. pa do isplate,
II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta iznesen u prigovoru radi prijeboja i to u iznosu od 315,70 EUR/2.378,67 KN zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- kn 23,36/€ 3,1 od 02.03.2006. pa do isplate;
- kn 35,12/€ 4,66 od 02.04.2006. pa do isplate;
- kn 30,68/€ 4,07 od 02.05.2006. pa do isplate;
- kn 26,36/€ 3,5 od 02.06.2006. pa do isplate;
- kn 34,92/€ 4,63 od 02.07.2006. pa do isplate;
- kn 37,57/€ 4,99 od 02.08.2006. pa do isplate;
- kn 22,54/€ 2,99 od 02.09.2006. pa do isplate;
- kn 27,45/€ 3,64 od 02.10.2006. pa do isplate;
- kn 26,59/€ 3,53 od 02.11.2006. pa do isplate;
- kn 33,56/€ 4,45 od 02.12.2006. pa do isplate;
- kn 53,4/€ 7,09 od 02.01.2007. pa do isplate;
- kn 66,73/€ 8,86 od 02.02.2007. pa do isplate;
- kn 60,54/€ 8,04 od 02.03.2007. pa do isplate;
- kn 64,16/€ 8,52 od 02.04.2007. pa do isplate;
- kn 97,91/€ 12,99 od 02.05.2007. pa do isplate;
- kn 106,21/€ 14,1 od 02.06.2007. pa do isplate;
- kn 117,15/€ 15,55 od 02.07.2007. pa do isplate;
- kn 117,07/€ 15,54 od 02.08.2007. pa do isplate;
- kn 102,08/€ 13,55 od 02.09.2007. pa do isplate;
- kn 124,39/€ 16,51 od 02.10.2007. pa do isplate;
- kn 124,93/€ 16,58 od 02.11.2007. pa do isplate;
- kn 109,28/€ 14,5 od 02.12.2007. pa do isplate;
- kn 111/€ 14,73 od 02.01.2008. pa do isplate;
- kn 82,6/€ 10,96 od 02.02.2008. pa do isplate;
- kn 58,9/€ 7,82 od 02.03.2008. pa do isplate;
- kn 35,49/€ 4,71 od 02.04.2008. pa do isplate;
- kn 90,4/€ 12 od 02.05.2008. pa do isplate;
- kn 105,65/€ 14,02 od 02.06.2008. pa do isplate;
- kn 88,99/€ 11,81 od 02.07.2008. pa do isplate;
- kn 122,2/€ 16,22 od 02.08.2008. pa do isplate;
- kn 114,73/€ 15,23 od 02.09.2008. pa do isplate;
- kn 81,93/€ 10,87 od 02.10.2008. pa do isplate;
- kn 44,78/€ 5,94 od 02.12.2008. pa do isplate
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.003,78 EUR u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi navodi kako je sa tuženikom dana 28. prosinca 2005. zaključio Ugovor o kreditu, BROJ 2402006-1031262160/51400607-5102784563 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), na iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 77.800,00 CHF, a koji ugovor je dana 28. prosinca 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Ćuzele iz Rijeke, Korzo 18, pod poslovnim brojem OU-2440/05. Predmetni ugovor sadrži ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli i to u dijelu članaka 3, 7 i 12 Ugovora o kreditu, kojima je utvrđeno da su anuiteti kredita, glavnica, kamata i ostatak vrijednosti te iznos do kojeg je potraživanje banke osigurano založnim pravom vezani za tečaj CHF u odnosu na HRK. Osim toga, u Ugovoru u kreditu nije navedeno kako Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj HRK u od odnosu na CHF, kao što ga štiti u odnosu na EUR, a što je i osnovni razlog ništetnosti vezivanja anuiteta kredita za valutu CHF, sukladno aktualnoj sudskoj praksi. Dakle, tužena banka je u Ugovor o kreditu ugradila nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koje su tijekom postojanja ugovorne obveze bile promjenjive i to na osnovu jednostrane odluke tužene banke te parametara s kojima tužitelj nije bio upoznat te o kojoj odredbi se nije pojedinačno raspravljalo, a niti je tužitelj upozoren kako Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj CHF u odnosu na HRK, kao što je štitila tečaj EUR u odnosu na HRK, što kredit s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF čini rizičnijim u odnosu na kredite s valutnom klauzulom u EUR. Slijedom naprijed navedenog dijelovi članaka 3, 7 i 12 Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena vezanost anuiteta za tečaj CHF u odnosu na HRK su protivni kogentnim odredbama članaka 96 i 97 Zakona o zaštiti, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegovog izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti označenih ugovornih odredaba, odnosno njihovih spomenutih dijelova, ništetnost, sukladno odredbi članka 102 Zakona o zaštiti potrošača. O ništetnosti navedenih ugovornih odredaba već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, s time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio reviziju tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske odluke. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je dana 14. lipnja 2018. godine presudu, posl. broj Pž-6632/17, kojom je odbio žalbu sedam tuženih banaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu, uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Polazeći od odredbe članka 502 c Zakona o parničnom postupku, sukladno kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj banci radi vraćanja preplaćenog iznosa koji je posljedica ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli. Dakle, obzirom je pravomoćno utvrđeno da su odredba o promjenjivosti kamatne stope i odredba o ugovorenoj vezanosti kredita za valutu CHF, (valutna klauzula) nepoštene i time ništetne i bez pravnog učinka, tužitelj je neosnovano plaćao veći iznos od onog koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini od 8,25 % godišnje, odnosno kako je bilo početno ugovoreno te da anuiteti nisu bili vezani za tečaj CHF u odnosu na HRK, na dan korištenja kredita, slijedom čega je tužitelj preplatio tuženiku iznos od 63.318,80 kn pa u ovom postupku potražuje taj iznos od tuženika, uvećan za iznos zakonskih zateznih kamata, koje teku od dospijeća preplate svakog mjesečnog iznosa pa do isplate.
Tužitelj je po provedenom financijskom vještačenju konačno precizirao u točki II. tužbenog zahtjeva na način da potražuje iznos od 16.513,72 €, sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate sve pobliže opisan u točki 1 izreke ove odluke.
Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti i osnov i visinu. Ističe i prigovor zastare za cjelokupno potraživanje, poziva se na trogodišnji zastarni rok.
U bitnome navodi da se prvo mora utvrditi kao prethodno pitanje ništavost dijela odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu. Osporava status potrošača tužitelja, ističe kako je trete dokaza na tužitelju kako uživa status potrošača. Ističe da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna , lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Osporava tijek zakonskih zateznih kamata smatrajući kako iste mogu teći tek od 15. lipnja 2018. dan nakon donošenja odluke VTS Pž- 6632/2017.
Nadalje tuženik postavlja prigovor radi prijeboja, navodi kako u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe valutnoj klauzuli, a ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu što se osporava u cijelosti, tuženik tada ima tražbinu prema tužitelju jer je tužitelj plaćao anuitete i po nižem tečaju od početno ugovorenog. U tom slučaju tužitelj bi bio dužan vratiti svaki manji plaćeni iznos i to od ožujka 2006. do prosinca 2008. godine kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, tuženik predlaže sudu da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.378,67 kn/ 315,70 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos od dospijeća pa do isplate, predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika svoju tražbinu tužitelja. Stoga tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, saslušan je tužitelj, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš.
Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, dok prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan.
Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu čl. 3, čl. 7 i čl. 12 u dijelu u kojem je ugovorena kako je valuta obveze, povrat iste vezana za tečaj CHF u odnosu na HRK, te potražuje ovom tužbom povrat preplaćene iznose koja da je tuženik stekao bez osnove primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu 5102784563 dana 28. prosinca 2006. –namjenski kredit-stambeni za kupnju nekretnine, kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 77.800,00 CHF protuvrijednosti u kuma, a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 300 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 389,31 EUR obračunatih po srednjem tečaju Banke tuženika na dan odobrenja žiro računa Banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan korištenja kredita iznosio 1 CHF= 4,70840 HRK. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.
Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost. Tužitelj je podigao predmetni kredit u privatne svrhe, radi se o stambenom kreditu za kupnju nekretnine, stan nije korišten u poslovne svrhe, a suprotno tome nije dokazano-na tuženiku je teret tog dokaza.
Tužitelj se u ovome postupku poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018 koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog jesu li u ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog sud,a a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).
Tužitelj u iskazu navodi kako je podignuo kredit kod tuženika, a namjena je bila kupnja stana, stan je prodan 2012. i tim novcem je kredit zatvoren. U banci da su mu ponudili kredit i u valuti CHF, EUR i kn, ali su mu rekli da je kredit u CHF najbolje rješenje za njega, ne može se sjetiti zbog proteka vremena je li mu nešto posebno pojašnjeno o valuti. Na sadržaj odredbi ugovora o kreditu nije mogao utjecati, ugovor nije pročitao, a kod javnog bilježnika mu ništa posebno nije pojašnjeno. Jasno mu je bilo da mjesečni anuitet može varirati ovisno o kretanju tečaja kune naspram CHF ali nije očekivao toliko porast, anuitet je narastao sa početnih 1.500,00 kn na 2.500,00 kn. Nije upozoren u banci da HNB štiti tečaj kune naspram EUR ali da to ne čini u odnosu na CHF.
Tuženik nije predložio saslušanje bankarskog službenika koji je pregovarao s tužiteljem.
Dakle iz iskaza tužitelja zaključuje se kako tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem informirao istog na način da bi mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu chf uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija.
Odredbom čl. 118. ZZP/14 su određene posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama. Taj učinak je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto je bilo propisano i odredbom čl. 138.a ranijeg ZZP/07 (koji je na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe), kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. o postojanju povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. I odredbom čl. 502.c ZPP je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je (tamo) tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Učinci presude donesene u kolektivnom sporu u pogledu nevaljanosti ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF reflektiraju se i na tužitelja jer citirane odredbe ZPP-a i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
Stoga slijedom svega naprijed navedenog dio odredbe ugovora o kreditu iz članka 2, 3 i 7. koji se odnosi na obvezu kredita vezanu uz valutnu klauzulu u CHF ništetan pa je odlučeno kao u točki 1. izreke presude.
U odnosu pak na navode tuženika da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je isključena od ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti jer je ista odraz zakonske odredbe iz čl. 22 ZOO-a, a pozivajući se na odluku Suda EU iz predmeta C-81/19 valja navesti kako je točno da je valutna klauzula odraz zakonske odredbe, dakle ugovaranje iste nije zabranjeno, no tuženik je ugovaranjem iste otklonio mogućnost da bi zbog značajne promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja ( tako navodi Ustavni sud u odluci U-I-392/2011 od 13.12. 2016), naime uloga valutne klauzule jest zaštitna funkcija , dakle očuvanje jednake vrijednosti činidaba, no ugovaranje iste na način kako je to tuženik učinio je ništetno kako je već naprijed obrazloženo. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je kredit zatvoren i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.
U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze ( čl. 230. st. 3. ZOO-a ). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke konkretno zahtjev tužiteljice za isplatom zastarijeva 14. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o ništetnosti valutne klauzule donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Kako je tužitelj tužbu podnio ovome sudu 12. svibnja 2023. to nije osnovan prigovor zastare.
Sud uopće neće tumačiti pisani iskaz CN koji je uložen u sudski spis, naime CN nije službenica banke koja je neposredno pregovara s tužiteljem, a za utvrđenje odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari jedino može biti relevantan iskaz službenika banke koji je neposredno pregovarao s tužiteljem, a navedeni dokaz nije predložen.
Nadalje činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.
Kako su odredbe ugovora koje se odnose na povrat obveze vezane za valutnu klauzulu u CHF-u ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.
Iz nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke Goranke Šmer Maraš od 23. rujna 2024. proizlazi da preplata odnosno tečajnu razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita što iznosi 16.513,72 EUR u utuženom razdoblju. Nadalje je izračunala i novčani iznos izražen po mjesecima kao razlika između anuiteta koje bi tužitelj platio u razdoblju od ožujka 2007. do prosinca 2008. da se i u tom razdoblju primjenjivao početno ugovoreni tečaj i stvarno plaćenih anuieta po nižem tečaju koji je bio na snazi u vrijeme plaćanja pojedinog anuiteta koja razlika iznosi 315,70 EUR.
Na nalaz imenovanog vještaka stranke nisu imale primjedbi u pogledu matematičkog izračuna.
Nalaz i mišljenje vještakinje ovaj sud u potpunosti prihvaća, jer je isti izrađen objektivno i sukladno pravilima struke.
Kako je tužitelj konačno precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje to mu s osnova promjene tečaja koja ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je ništetnom pripada iznos od 16.513,72 EUR.
Tuženik je danom uplate od tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata na pojedinačne mjesečne iznose ima teći od dana stjecanja-dana plaćanja po tužitelju , a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju, pa je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.
U odnosu na eventualno potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prijeboja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog u periodu od 2006 do 2008. valja navesti kako nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Mišljenje je ovoga suda, iako je tuženik svoje potraživanje ispravno postavio kao procesno pravni prigovor radi prebijanja kako to i navodi odluka VSRH poslovni broj Rev- 549/2023, da to potraživanje nije osnovano kako je već naprijed obrazloženo pa se isto neće prebijati sa tražbinom tužitelja. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove odluke.
Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona o parničnom postupku. Tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika je priznat trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7 toč.1) za sastav podneska od 05.03.2023. i 14.10.2024 svaki u visini od po 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1), te za zastupanje na ročištima održanima 28. ožujka 2024., 03. lipnja 2024 i 06.12.2024. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr. 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a, a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 103,78 EUR te troškove vještačenja u iznosu od 150 EUR što ukupno iznosi 4.003,78 EUR. Na dosuđeni iznos temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Tužitelj neosnovano potražuje trošak za sastav podnesak od 4. lipnja 2024. jer istim samo dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje pa se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke sve u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a. Slijedom svega odlučeno kao u točki III. izreke ove odluke.
U Rijeci 7. veljače 2025.
S U D A C
Katarina Bajčić Ivančević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
D N A :
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
