Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-947/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari 1. tužiteljice UO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i 2. tužiteljice mlt. ĆO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po majci i z.z. UO, a obje zastupane po pun. Stjepku Medved, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Krešimiru Ćurković, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 24. siječnja 2025., na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), objavljene 7. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim sve odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030242- 62000141653/2005 zaključenog između pravnog prednika tužitelja, sada pok. UOO UO kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, kao kreditora dana 02. svibnja 2005. godine koji je potvrđen kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića dana 11. 05. 2005. godine pod brojem OV-2812/05, a kojima su glavnica, kamate i obveza povrata tog kredita vezani uz valutu CHF

II. N a l a ž e s e tuženiku, Addiko Bank d.d., Zagreb Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da I. tužiteljici UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati razmjerni dio (4/5 od ukupnog iznosa 2.871,52 € preplate po osnovi valutne klauzule), odnosno, novčani iznos od 2.297,22 € zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 01. srpnja 2012. godine pa do isplate i koja stopa zatezne kamate se utvrđuje za period od 01. srpnja 2012. godine do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za period od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za period od 01. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024., u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku, Addiko Bank d.d., Zagreb Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da II. tužiteljici, ĆO, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati razmjerni dio (1/5 od ukupnog iznosa 2.871,52 € preplate po osnovi valutne klauzule), odnosno, novčani iznos od 574,30 € zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 01. srpnja 2012. pa do isplate i koja stopa zatezne kamate se utvrđuje za period od 01. srpnja 2012. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za period od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za period od 01. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024., u roku od 15 dana.

IV. N a l a ž e s e tuženiku da 1. i 2. tužiteljicama naknadi parnični trošak u iznosu od 3.946,75 € zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 7. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024., u roku od 15 dana, dok se 1. i 2. tužiteljice s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 39,81 € o d b i j a j u .

Obrazloženje

1. Tužiteljice u tužbi navode da su LO (pok. suprug 1. tužiteljice i otac 2. tužiteljice) i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 5140030242- 62000141653/2005 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića dana 11.05.2005. god. pod brojem OV-2812/05, a prema kojem je tuženik kao kreditor pok. suprugu 1. tužiteljice kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja i određen je rok otplate kredita od 10 godina. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti tijekom otplate kredita su se povećavali zbog povećanja kamatne stope te tečaja CHF naspram HRK. Pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, pok. LO je bio dužan platiti i redovnu kamatu koja nije izrijekom ugovorena kao promjenjiva, no tijekom postojanja obveze po Ugovoru se mijenjala u skladu s odlukama tuženika. Predmetni kredit je otplaćen.

1.1. Navode da je korisnik kredita LO preminuo, a one su proglašene nasljednicama (1.tužiteljica u 4/5 dijela, a 2. tužiteljica u 1/5 dijela) na temelju zakona i nasljedničkih izjava rješenjem javnog bilježnika UOO od 16.09.2019. Stoga, imaju pravni interes potraživati od tuženika preplatu po gore navedenom ugovoru o kreditu. Kćerka FO naslijedila je iza pok. oca samo njegovo oružje.

1.2. Pozivaju se na presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. i Pž-7129/13- 4 od 13.6.2014. te odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-249/2014 od 09.04.2015. i Rev- 2221/2018-11 od 3.9.2019. kojima su utvrđene ništetnosti ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. -31.12.2008. Stoga je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.

1.3. Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutoj presudi VTS-a povodom kolektivne tužbe, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je pok. korisnik kredita bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike kojeg mu je banka dužna vratiti zajedno s zakonskim zateznim kamatama.

1.4. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Navodi da slično određuje i Zakon o zaštiti potrošača (dalje ZZP), koji u odredbi čl. 118. a navodi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.5. Navode kako će tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja specificirati tužbeni zahtjev budući ne raspolažu potrebnim podacima niti dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavile točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, a sve to i radi davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz vještačenja („ravnopravnosti oružja“).

1.6. Stoga, uzevši u obzir čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, kao i uzevši u obzir ostale gore navedene zakonske odredbe, predlažu da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

1.7. Nakon obavljenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 13.04.2022. (list spisa 329-331-516) specificirale su tužbeni zahtjev pod toč. 2., zimajući u obzir pozitivnu tečajnu razliku, na način kako je to navedeno pod st. II. u izreci ove presude predlažući da sud tako postavljeni tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Ističe da pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, banka koja nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužiteljice ne mogu pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF.

2.1. Smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Navodi da su sporne ugovorene odredbe jasne, lako uočljive i razumljive te predlaže da sud tužiteljice s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim odbije.

3. Tuženik u podnesku od 25. travnja 2022. ističe prigovor promašene aktivne legitimaciji s obzirom da iz rješenja o nasljeđivanju ne proizlazi da je utužena tražbina u ostavini pok. LO. U dosadašnjem tijeku postupka 1. i 2. tužiteljice nisu dokazale svoju aktivnu legitimaciju. Naime, kako same 1. i 2. tužiteljica priznaju kako je korisnik spornog kredita bio pok. LO, dok je1. tužiteljica bila navedena kao sudužnik u predmetnom ugovoru. Međutim, ni 1. tužiteljica ni 2. tužiteljica nisu iznijele niti dokazale da predmetna tražbina spada u ostavinu pok. LO. Dok bi se 1. tužiteljica mogla aktivno legitimirati bilo na način da dokaže da je sama u cijelosti podmirivala tražbinu iz predmetnog ugovora o kreditu, ili da je pok. LO ustupio 1. tužiteljici tražbinu za vrijeme života, odnosno da je rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno kako je naslijedila utuženu tražbinu, 2. tužiteljica se može aktivno legitimirati isključivo ako je rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno kako je naslijedila utuženu tražbinu. Iz Rješenja o nasljeđivanju koje prileži spisu očigledno je kako utužena tražbina nije naslijeđena od strane tužiteljica.

3.1. Tužiteljice su se u podnesku od 23.05.022. očitovale na podnesak tuženika od 25. i 29. travnja 2022. ističući kako je korisnik kredita LO preminuo, a kao nasljednik na temelju zakona i nasljedničkih izjava rješenjem javnog bilježnika UOO od dana 16.09.2019. 1. tužiteljica je imenovana, uz njihove kćerke, nasljednicom korisnika kredita. Stoga, iste imaju pravni interes potraživati od tuženika preplatu po gore navedenom ugovoru o kreditu, a sve to s obzirom kako je došlo do univerzalne sukcesije te su tužiteljice stupile na mjesto svog pokojnog muža, tj. oca.

4. Sud je presudom br. P-1042/2021-21 od 7. srpnja 2022. djelomično usvojio tužbeni zahtjev 1. i 2. tužiteljica, a koju je presudu povodom žalbe tuženika Županijski sud u Sisku pod br. Gž-1674/2024-3 od 5. rujna 2024. ukinuo i vratio sudu na ponovno odlučivanje.

4. U ponovljenom postupku tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev u podnesku od 17. siječnja 2025. opisan kao u izreci presude predlažući da ga sud usvoji u cijelosti, a kojem tužbenom zahtjevu se tuženik i dalje protivi.

5. Sud je u dokaznom postupku saslušao 1. tužiteljicu te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su LO (pok. suprug 1. tužiteljice i otac 2. tužiteljice) kao korisnik kredita, UO kao sudužnik i tuženik zaključili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića dana 11.05.2005. pod brojem OV-2812/05;

- da je tuženik EO odobrio stambeni kredit za izgradnju kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita;

- da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000 CHF zaračunavaju kamate od 4,90 % godišnje, dekurzivno, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima i podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d Osijek za devize na dan plaćanja;

- da se kamate obračunavaju u CHF a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja;

- da je kamatna stopa promjenjiva i korisnik kredita prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke;

- da se korisnik kredita odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti ako nakon sklapanja Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora;

- da potpisom na ugovoru korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune;

- da su rješenjem o nasljeđivanju javne bilježnice Ružice Gagro br. O-1884/19- 4 (UPP/OS-155/19) od 16. rujna 2019. nasljednicama iza pok. EO na temelju zakona i danih nasljedničkih izjava proglašene UO, supruga ostavitelja, mlt. ĆO, kćerka ostavitelja i FO, kćerka ostavitelja.

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetne navedene odredbe predmetnog ugovora o kamatnim stopama i valutnoj klauzuli;

- da li 1. i 2. tužiteljice imaju pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovr zastare potraživanja i promašene pasivne legitimacije tuženika te aktivne legitimacije 1. i 2. tužiteljica.

8. Tužiteljica UO, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazala je da je njen pok. suprug LO podigao kredit u bivšoj Slavonskoj banci 2005. Suprug joj je bio zaposlen u Policijskoj postaji Donji Miholjac. Navela je da im je kredit bio potreban za izgradnju obiteljske kuće u [adresa]. Suprug je obavljao razgovore s djelatnikom banke jer je nositelj kredita na kojem je ona bila sudužnik. Ne zna kakve je pregovore suprug vršio niti s kojim djelatnikom banke, a s obzirom na protek vremena ne sjeća se detalja ugovora, ali zna da je potpisivala ugovor kao sudužnik kod javnog bilježnika Dinka Đurđević koji u međuvremenu umro. Kredit im je isplaćen u kunama i suprug je uredno plaćao rate kredita koje su iznosile u početku oko 700,00 kn da bi se nakon nekog vremena rate kredita dvostruko povećale. Iznenadili bi se kada bi ih zvali iz banke da su dužni, te mimo te rate uplaćivali su dodatne iznose zbog promjene kamatnih stopa. Suprug je bio klijent bivše Slavonske banke koju je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank, a koju je naslijedila sadašnja Addiko Banka. Nakon smrti supruga 2019., kao njegovi nasljednici po osnovi zakona proglašeni su mlt. kćerka ĆO i ona. Navela je da suprug ne bi ispunjavao uvjete za kredit da mu je početna rata kredita trebala iznositi povećani iznos rate. Kredit je utrošen u cijelosti u obiteljsku kuću i suprug ga je digao kao fizička osoba. Kredit je u cijelosti otplaćen na način da je suprug još za života digao drugi kredit u HPB kojim je zatvorio ovaj kredit. Kada je suprug umro ostalo je neotplaćenog kredita u HPB u iznosu od oko 125.000,00 kn koji je otplatila podigavši drugi kredit. U navedenoj kući u koju je kredit supruga utrošen živi sa mlt. kćerkom. Navela je da joj je suprug rekao da mu je taj kredit nuđen kao najpovoljniji i po uvjetima banke, ali da su znali da će rate toliko porasti, ne bi ga uzimali.

9. Iz uvida u pismeni nalaz i mišljenje i to zaključka vještakinje Dajane Vuković zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da izračunata razlika više plaćenih kamata iznosi 3.197,21 kn, a razlika anuiteta iznosi 24.832,66 kn kao razlika između više i manje plaćenih iznosa. Tečajna razlika iznosi 21.635,45 kn i to je razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike.

10. 1. i 2. Tužiteljice nisu imale primjedbi na pismeni nalaz i mišljenje vještakinje dok je tuženik prigovorio nalazu vještakinje u podnesku od 21.2.2022. navodeći kako je nalaz i mišljenje vještaka neodređeno i nejasno u potpunosti. Smatra da postoje i razdoblja u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih koje je vještak utvrdio po početno otplatom planu te ističe prijeboj tužiteljevih potraživanja. Navodi kako je vještak bio dužan iznos pozitivne preplate umanjiti za tzv. negativnu razliku u preplati odn. za manje plaćene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta zbog tečaja CHF koji je u tim mjesecima bio manji od onog početnog, pozivajući se na odluku Županijskog suda u Bjelovaru.

10.1. Ističe kako je jedini ispravni način izračuna vještaka u dijelu u kojemu je vještak koristio promjenjivu kamatnu stopu koju je tuženik koristio za kunske kredite a ne po početnom tečaju i početnoj otplatnoj kamatnoj stopi budući je sklopljen ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom pozivajući se na odluku VSRH br. Revt- 294/14 od 9.4.2015.

11. Vještakinja se podneskom od 28.4.2022. očitovala na prigovore tuženika ostajući u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja navodeći da je negativna tečajna razlika prikazana u izračunu te je iznos u visini od 21.635,45 kn, a koji se odnosi na tečajnu razliku iznos razlike između pozitivne i negativne tečajne razlike. Osim toga, sud joj nije naložio izračun primjenom promjenjive kamatne stope koju je tuženik koristio za kunske kredite te isto nije niti učinjeno.

12. U dopunskom vještačenju vještakinja je utvrdila da razlika anuiteta iznosi ukupno 3.295,87 € (24.832,66 kn=3.295,86 €) od toga 1/5 iznosa predstavlja 659,17 EUR-a, a 4/5 iznosa predstavlja 2.636,70 €. Tečajna razlika ukupno iznosi 2.871,52 € od toga 1/5 iznosi 574,30 €, a 4/5 iznosa 2.297,22 €.

13. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje, očitovanje kao i dopunu nalaza i mišljenja vještakinje jer su dani po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu a tuženik nije predložio drugo vještačenje.

14. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz 1. tužiteljice UO, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra o osnovanim tužbeni zahtjev 1. i 2. tužiteljica opisan kao u izreci presude.

15. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između pok. EO i tuženika nije prijeporan, prijeporne su odredbe Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula CHF – švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,90 %. Upravo taj dio gdje se promjenjiva redovna kamatna stopa određuje u skladu s važećom odlukom o kamatnim stopama kreditora sud nalazi nepoštenom i nejasnom i stoga ništetnom.

16. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za izgradnju kuće pa je banka u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da ugovor o kreditu precizno utvrde, način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daju bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Uz to ta promjenjivost je izrazito nepoštena, bez jasnih parametara jer je nejasna prosječnom potrošaču odnosno korisniku kredita obzirom da nije naznačeno jasno kako je to naznačeno za visinu kamate koja je određena na dan sklapanja ugovora 4,90 % godišnje, dekurzivno, pa je tako banka mogla jasno naznačiti do kojih granica može ići promjenjiva kamatna stopa, a ne koristiti se visokom stručnom terminologijom nerazumljivom prosječnom građaninu, korisniku kredita, bez stručnih uputstava što to znači i kakve su posljedice za iste. Jedina zaštićena strana u predmetnom ugovoru je banka, ovdje tuženik jer kamatna stopa ovisi o njezinom poslovanju, tržištu što je također moglo biti naznačeno s gornjom granicom kamata, iako je nelogično da banka kao institucija koja posluje s novcem i svoje poslovanje bazira na zaradi, i to nije prijeporno, no prijeporan je rizik koji prebacuje na teret klijenta.

17. Nije prijeporno da naša pravna regulativa poznaje i priznaje promjenjivu kamatnu stopu no ista mora biti razumljiva i određena parametrima, kvalitativno i kvantitativno razrađena uzročno posljedična veza kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, kao i određenje razdoblja za donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope, koji će biti razumljivi korisnicima kredita kako ne bi došli u poziciju da samo mogu primiti obavijest o Odluci banke bez da na nju mogu reagirati i o istom pregovarati.

18. Prema odredbi čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

19. Ni odredbe ZZP-a ni Zakona o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja.

20. U čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11,78/15., dalje u tekstu ZOO), samo je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti poštenja.

20.1. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese druge strane, vodeći pri tome računa u smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja uzima se u obzir kako bi se ponašao prosječan čovjek, s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik, s druge strane.

21. Samo nepostojanje propisa, koji nalažu bankama da se u ugovor o kreditu precizno utvrde uvjeti promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju, ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze dužnika. Upravo u tome se i ogleda primijena načela savjesnosti i poštenja sklapanja dvostranih ugovora. Koristeći tu činjenicu banka je nametnula tužiteljici ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/17, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

24. Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

25. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

26. Prema odredbama čl. 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

27. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt. 249/14-2 od 09.04.2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

28. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 10.09. 2003.g. do 31.12. 2008.g., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. 90., a od 07.08. 2007.g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.".

29. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

30. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da je između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

31. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

32. Stoga se po ocjeni suda tužitelj s pravom poziva na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13.06.2014.g., Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.g. te odluku Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., kojim je utvrđena ništetnost odredbe promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženih banaka, a od koje pravomoćnosti, po mišljenju tužiteljice, i teče rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva u posebnim parnicama.

33. Osim toga tužitelj se poziva i na odluku VTS RH Pž-6632/17 kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i to iz razloga što potrošači nisu u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesti i poštenja, a što je izazvalo upravo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

34. Sud je dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190.st.3. ZPP-a jer je to svrsishodno za konačno rješenje cjelokupnog odnosa među strankama. Osim toga, tužitelj je naveo da zadržava pravo specificiranja tužbenog zahtjeva nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

35. Sud ne prihvaća istaknuti prigovor tuženika nedostatka aktivne legitimacije na strani 1. i 2. tužiteljica jer prihvaća navode 1. i 2. tužiteljica da su one zakonske nasljednice pok. EO bez obzira što u rješenju o nasljeđivanju od 16.09.2019. nije navedeno i predmetno potraživanje prema tuženiku po kreditu koji je otplaćen 2013.

36. Sud ne prihvaća prigovor tuženika da je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik jer iako je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik, Slavonska banka d.d. Osijek je pripojena Hypo Alpe Adria bank temeljem Ugovora o pripajanju (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-09/1533-3 od 27.02.2009.), a društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb upisala je promjenu tvrtke pod nazivom Addiko banka d.d. Zagreb rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria Bank ili Slavonska banka s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

36.1. Isto tako i Hrvatska narodna banka 9. prosinca 2008. donijela je rješenje kojim se ocjenjuje dopuštenom provedba koncentracije koja će nastati pripajanjem Slavonske banke d.d. Osijek banci Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (NN 15/2009 od 4.2.2009).

37. Sud nije provodio dokaz saslušanjem svjedokinje VO jer je tuženik u podnesku od 5. prosinca 2024. odustao od njenog saslušanja.

38. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika za valutnu klauzulu, jer sud prihvaća stav 1. i 2. tužiteljica da je tuženik, s pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala, i to tek pravomoćnošću presude CHF (14.06.2018.) kojom je utvrđena ništetnost odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezivanjem glavnice uz valutu CHF. Od pravomoćnosti te presude teče zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike, a navršava se dana 14.06.2023. Naime, u konkretnom slučaju isprepliću se instituti ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda u predmetu Franak postala pravomoćna u dijelu koji se tiče konkretnog spora, sve ono što je tuženik stekao od tužiteljice ugovaranjem sporne odredbe, ujedno je za tuženika postala „osnova koja je kasnije otpala“. Prema stavu suda zastarni rok od 5 godina, sukladno čl. 220 ZPP-a u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2018. te su potrošači ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. U svezi s tim 1. i 2. tužiteljice se s pravom poziva na odluku Vrhovnost suda RH br. Rev-2245/2017 iz čijeg stajališta nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara njihova potraživanja.

38.1. Stoga sud smatra da se zastara smatra prekinutom danom podnošenja tužbe u kolektivnom sporu u predmetu Franak (4. travnja 2012.) sve u skladu sa čl. 241. i 245 ZOO-a a do pravomoćne odluke (14.6.2018.) ista zastara je bila u prekidu. Jednom prekinuta zastara počinje teći ispočetka, što bi značilo da nije u zastari sve što je uplaćivano unazad 5 godina od dana podnošenja kolektivne tužbe.

39. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude temeljem čl. 3., 4., 6., 29., 296., 322., 323., 1111. u svezi čl.1115. ZOO-a i čl. 49., 54., 81., 82., 87., 90., 96., 97., 117. i 138.a Zakona o zaštiti potrošača.

40. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

41. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

42. 1. i 2. tužiteljice zahtijevaju troškove u iznosu od 3.986,56 €, a priznati su im troškovi postupka u iznosu od 3.946,75 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14., 138/23, dalje: Tarife), šest iznosa od po 200,00 € na ime sastava obrazloženog podneska po punomoćniku od 30.12.2021., 14.04.2022., 25.04.2022., 23.05.2022., 29.10.2024. i 16.01.2025. sve po Tbr.8/1. Tarife, četiri iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 01.03.2022., 01.06.2022., 10.12.2024. i 24.01.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, dva iznosa od po 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta za objavu presuda po Tbr. 9/3. Tarifa, iznosa od 240,00 € na ime zastupanja više osoba po Tbr. 36.Tarife, iznosa od 660,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 2.640,00 €, iznosa od 331,81 € na ime predujma za vještačenje, iznosa od 200,00 € na ime dopune vještačenja, iznosa od 39,82 € na ime plaćene pristojbe na tužbu i iznosa od 75,12 € na ime plaćene pristojbe na presudu.

42.1. Sud je odbio 1. i 2. tužiteljice s dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 39,81 € na ime pristojbe na tužbu jer je plaćena pristojba u iznosu od 39,82 €, a što je već priznato.

43. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 7. veljače 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu pisanim putem.

Dostaviti:

1. Pun. 1. i 2. tužiteljica

2. Pun. tuženika