Poslovni broj P-236/2022-43

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CL, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništavosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 19. prosinca 2024. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanih zamjenika punomoćnika tuženice, 07. veljače 2025. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništave odredbe Ugovora o kreditu koji je 24. listopada 2005. godine, pod brojem partije 5102682663, sklopljen između tužitelja CL i tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom imenovane tuženice, i to:

- odredba čl. 8. st. 1. u dijelu koji glasi: ''(...) je promjenjiva (...)''

- odredba čl. 8. st. 2. koja glasi: ''Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.''

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju CL isplati iznos od 108,09 eura (slovima: sto osam eura i devet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 10. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% te za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,83 eura od 10. siječnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 13. veljače 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 13. ožujka 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 14. travnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 13. svibnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 10. lipnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 10. srpnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 07. kolovoza 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 09. rujna 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 10. listopada 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 12. studenog 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 10. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 13. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 10. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 10. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 09. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 12. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 09. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 10. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 12. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 11. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 13. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 10. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 10. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 13. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 09. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 09. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 08. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 11. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 10. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 08. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 09. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 09. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 11. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 09. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 10. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 11. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 09. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 08. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 08. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 09. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 3,10 eura od 07. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 3,08 eura od 07. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 3,32 eura od 04. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 3,02 eura od 08. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 2,90 eura od 07. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 2,89 eura od 07. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 2,81 euro od 07. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 2,81 euro od 09. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 2,81 euro od 07. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 2,75 eura od 07. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 2,68 eura od 10. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 2,64 eura od 10. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 2,60 eura od 13. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 2,53 eura od 12. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 2,48 eura od 13. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 2,38 eura od 13. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 2,36 eura od 12. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 2,32 eura od 15. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 2,25 eura od 13. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 2,18 eura od 15. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 2,11 eura od 14. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 2,07 eura od 14. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 2,04 eura od 15. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,93 eura od 15. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,87 eura od 14. lipnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,81 euro od 12. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,76 eura od 12. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,71 euro od 13. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,67 eura od 14. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,61 euro od 13. studenog 2013. godine do isplate te

- na iznos od 1,57 eura od 13. prosinca 2013. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. II., a do zatraženog iznosa od 324,91 euro, s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev se odbija.

IV. Utvrđuje se da su ništave odredbe Ugovora o kreditu koji je 24. listopada 2005. godine, pod brojem partije 5102682663, sklopljen između tužitelja CL i tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak pa je stoga ništava:

- odredba čl. 7. st. 3. koja glasi: ''VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.''

V. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju CL isplati iznos od 2.449,39 eura (slovima: dvije tisuće četiristo četrdeset devet eura i trideset devet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 07. lipnja 2011. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% te za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 34,39 eura od 07. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 34,42 eura od 07. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 34,18 eura od 04. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 34,48 eura od 08. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 34,59 eura od 07. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 34,60 eura od 07. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 34,68 eura od 07. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 38,88 eura od 09. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 38,89 eura od 07. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 38,94 eura od 07. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 39,02 eura od 10. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 39,06 eura od 10. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 39,09 eura od 13. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 39,17 eura od 12. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 39,22 eura od 13. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 39,31 euro od 13. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 39,33 eura od 12. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 39,37 eura od 15. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 39,44 eura od 13. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 39,51 euro od 15. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 39,58 eura od 14. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 39,63 eura od 14. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 39,65 eura od 15. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 39,76 eura od 15. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 39,82 eura od 14. lipnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 39,88 eura od 12. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 39,93 eura od 12. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 39,98 eura od 13. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 40,03 eura od 14. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 40,09 eura od 13. studenog 2013. godine do isplate

- na iznos od 40,13 eura od 13. prosinca 2013. godine do isplate

- na iznos od 41,69 eura od 14. siječnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 41,69 eura od 13. veljače 2014. godine do isplate

- na iznos od 41,69 eura od 14. ožujka 2014. godine do isplate

- na iznos od 41,69 eura od 14. travnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 41,69 eura od 15. svibnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 41,69 eura od 13. lipnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 41,69 eura od 14. srpnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 41,69 eura od 12. kolovoza 2014. godine do isplate

- na iznos od 41,69 eura od 12. rujna 2014. godine do isplate

- na iznos od 41,69 eura od 10. listopada 2014. godine do isplate

- na iznos od 41,69 eura od 12. studenog 2014. godine do isplate

- na iznos od 41,69 eura od 12. prosinca 2014. godine do isplate

- na iznos od 41,69 eura od 14. siječnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 41,69 eura od 12. veljače 2015. godine do isplate

- na iznos od 39,90 eura od 01. ožujka 2015. godine do isplate

- na iznos od 39,90 eura od 01. travnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 39,90 eura od 01. svibnja 2015. godine do isplate te

- na iznos od 606,98 eura od 04. svibnja 2015. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. V., a do zatraženog iznosa od 3.712,52 eura, s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev se odbija.

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice, čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. prema tužitelju CL, u iznosu od 182,44 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. studenog 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% te za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,01 euro od 02. studenog 2005. godine do isplate

- na iznos od 0,19 eura od 02. prosinca 2005. godine do isplate

- na iznos od 0,09 eura od 02. siječnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 0,97 eura od 02. veljače 2006. godine do isplate

- na iznos od 2,46 eura od 02. ožujka 2006. godine do isplate

- na iznos od 3,21 euro od 02. travnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 2,92 eura od 02. svibnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 2,65 eura od 02. lipnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 3,19 eura od 02. srpnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 3,36 eura od 02. kolovoza 2006. godine do isplate

- na iznos od 2,41 euro od 02. rujna 2006. godine do isplate

- na iznos od 2,72 eura od 02. listopada 2006. godine do isplate

- na iznos od 2,67 eura od 02. studenog 2006. godine do isplate

- na iznos od 3,11 eura od 02. prosinca 2006. godine do isplate

- na iznos od 4,37 eura od 02. siječnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 5,22 eura od 02. veljače 2007. godine do isplate

- na iznos od 4,82 eura od 02. ožujka 2007. godine do isplate

- na iznos od 5,05 eura od 02. travnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 7,20 eura od 02. svibnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 7,73 eura od 02. lipnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 8,43 eura od 02. srpnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 8,42 eura od 02. kolovoza 2007. godine do isplate

- na iznos od 7,47 eura od 02. rujna 2007. godine do isplate

- na iznos od 8,89 eura od 02. listopada 2007. godine do isplate

- na iznos od 8,92 eura od 02. studenog 2007. godine do isplate

- na iznos od 7,92 eura od 02. prosinca 2007. godine do isplate

- na iznos od 8,03 eura od 02. siječnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 6,00 eura od 02. veljače 2008. godine do isplate

- na iznos od 4,56 eura od 02. ožujka 2008. godine do isplate

- na iznos od 3,01 euro od 02. travnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 6,47 eura od 02. svibnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 7,40 eura od 02. lipnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 6,39 eura od 02. srpnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 8,40 eura od 02. kolovoza 2008. godine do isplate

- na iznos od 7,95 eura od 02. rujna 2008. godine do isplate

- na iznos od 5,96 eura od 02. listopada 2008. godine do isplate te

- na iznos od 3,71 euro od 02. prosinca 2008. godine do isplate.

VIII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice, čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. prema tužitelju CL, u iznosu od 64,54 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. veljače 2014. godine do 30. srpnja 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% te za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 5,95 eura od 02. veljače 2014. godine do isplate

- na iznos od 5,72 eura od 02. ožujka 2014. godine do isplate

- na iznos od 5,46 eura od 02. travnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 5,17 eura od 02. svibnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 4,90 eura od 02. lipnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 4,65 eura od 02. srpnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 4,43 eura od 02. kolovoza 2014. godine do isplate

- na iznos od 4,21 euro od 02. rujna 2014. godine do isplate

- na iznos od 3,94 eura od 02. listopada 2014. godine do isplate

- na iznos od 3,68 eura od 02. studenog 2014. godine do isplate

- na iznos od 3,43 eura od 02. prosinca 2014. godine do isplate

- na iznos od 3,15 eura od 02. siječnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 2,88 eura od 02. veljače 2015. godine do isplate

- na iznos od 2,60 eura od 02. ožujka 2015. godine do isplate

- na iznos od 2,32 eura od 02. travnja 2015. godine do isplate te

- na iznos od 2,04 eura od 02. svibnja 2015. godine do isplate.

IX. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju CL naknadi troškove postupka, u iznosu od 2.231,14 eura (slovima: dvije tisuće dvjesto trideset jedan euro i četrnaest centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 07. veljače 2025. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

X. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. IX., a do zatraženog iznosa od 2.356,14 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužitelja CL za naknadu troškova postupka odbija se.

XI. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 1.750,00 eura.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da tuženica Erste & Steiermärkische Bank d.d. nije pristala na djelomično povlačenje tužbe, i to u odnosu na tražbinu po osnovi ništave odredbe o valutnoj klauzuli s iznosa od 3.712,52 eura na iznos od 2.499,39 eura, a u odnosu na tražbinu po osnovi ništavih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi s iznosa od 324,91 euro na iznos od 108,09 eura.

II. Nalaže se tužitelju CL da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 19. prosinca 2024. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 48-12-2024.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj Općinskom sudu u Bjelovaru 08. travnja 2021. godine, a ustupljenoj Općinskom sudu u Rijeci na temelju rješenja koje je Općinski sud u Bjelovaru donio 19. siječnja 2022. godine pod poslovnim brojem P-332/2021-7 i koje je postalo pravomoćno 10. veljače 2022. godine, navodi se da je 24. listopada 2005. godine tužitelj CL (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.200,00 CHF, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništave („ništetne“) te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila na temelju ništavih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. Prvotno istaknutim kondemnatornim dijelovima tužbenog zahtjeva traži se isplata iznosa od 3.712,52 eura (27.972,00 HRK) po osnovi ništave odredbe o valutnoj klauzuli te isplata iznosa od 324,91 euro (2.448,00 HRK) po osnovi ništavih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, s pripadajućim kamatama i s troškovima postupka.

2. Iako nije krucijalno, nije na odmet navesti da je, nakon donošenja rješenja kojim se Općinski sud u Bjelovaru proglasio mjesno nenadležnim, Općinski sudu u Rijeci nastavio postupak kao da je kod njega bio pokrenut, i to u skladu s obvezom iz odredbe čl. 21. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavio 06. rujna 2024. godine, tužbeni zahtjev je smanjen, i to kako u dijelu isplate po osnovi ništavih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi (s iznosa od 324,91 euro na iznos od 108,09 eura), tako i u dijelu isplate po osnovi ništave odredbe o valutnoj klauzuli (s iznosa od 3.712,52 eura na iznos od 2.499,39 eura).

4. Smanjenje tužbenog zahtjeva formalno-pravno predstavlja djelomično povlačenje tužbe.

5. Stoga je, u smislu pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, tuženica imala pravo dati ili uskratiti svoj pristanak u odnosu na djelomično povlačenje tužbe, i to posebno zato jer se podnošenjem odgovora na tužbu od 28. svibnja 2021. godine upustila u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. 193. st. 1. i 2. ZPP-a).

6. Podnesak tužitelja od 06. rujna 2024. godine uredno je dostavljen tuženici 25. listopada 2024. godine (prema potvrdi o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, s poleđine lista 573. sudskog spisa), s tim da je kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavila 31. listopada 2024. godine (s lista 559. sudskog spisa) tuženica s pravom primijetila da smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, i to, k tome, takvo do kojega je došlo nakon što se ona (tuženica) podnošenjem odgovora na tužbu upustila u raspravljanje o glavnoj stvari.

7. Stoga je za tuženicu bilo pridržano pravo izjasniti se o pristanku na (djelomično) povlačenje tužbe, pa i uskraćivanjem pristanka na to. Tuženica je postupila na takav način, i to kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavila 31. listopada 2024. godine, ističući da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe.

8. U takvoj procesno-pravnoj situaciji za sud nije postojala mogućnost donošenja rješenja o djelomičnom povlačenju tužbe, nego je, upravo suprotno, za sud bila pridržana obveza donošenja meritorne odluke.

9. Sud je to učinio kroz izreku presude (t. III. i t. VI. izreke presude), s tim da je ujedno donio (i) rješenje deklaratorne prirode (t. I. izreka rješenja) kojim je utvrdio da tuženica nije pristala na djelomično povlačenje tužbe.

10. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnovanosti, tako i u svezi visine zatraženog novčanog iznosa, uz isticanje prigovora zastare, uz upiranje na to da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli isključene od ispitivanja (ne) poštenosti budući da su odraz zakonske regulacije, kao i zato jer su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

11. Tuženica je u odgovoru na tužbu istaknula (procesno-pravni) prigovor radi prebijanja, točnije predložila je da, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga odredbu o valutnoj klauzuli smatra ništavom pa tuženicu obveže da tužitelju obavi isplatu po toj osnovi, ujedno utvrdi da po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta, za vrijeme kada je tečaj za CHF bio niži od početno ugovorenog, postoji tražbina tuženice prema tužiteljici, i to u iznosu od 182,44 eura (1.374,56 HRK), s kamatama. Isto tako, tuženica je prigovor radi prebijanja istaknula i po osnovi razlike u kamatnim stopama; između one koja je početno ugovorena i one koja je fiksirana na stopu od 3,23% godišnje.

12. U podnesku koji je sudu dostavila 29. rujna 2022. godine tuženica je istaknula da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača.

13. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

14. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem svjedoka ĆL i tužitelja u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku.

15. Unatoč tome što je tuženica predlagala da se u svojstvu svjedokinje sasluša službenica tužene banke IL, od ovog je dokaza personalne naravi izrijekom odustala na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 03. travnja 2023. godine (list 484. sudskog spisa).

16. Tuženica se pozvala na pisani iskaz svjedokinje VL (u sadržaju odgovora na tužbu).

17. U odnosu na pisani iskaz svjedokinje VL za istaknuti je sljedeće.

18. Mogućnost pisanih iskaza svjedoka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika uvedena je u hrvatsko procesno pravo kroz odredbu čl. 100. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, koji je donesen 24. srpnja 2019. godine (Narodne novine broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/19). Tom je odredbom izmijenjena odredba čl. 492.c ZPP-a.

19. Međutim, kako to slijedi i iz same te odredbe, takva je mogućnost predviđena samo za postupke pred trgovačkim sudovima, a ne i za postupke pred redovnim sudovima, kakav predstavlja i ovaj parnični postupak koji se vodi pred općinskim sudom.

20. Stoga sud drži da pisani iskaz imenovane svjedokinje ne predstavlja dokaz u procesnom smislu, što znači da ga je, da mu je tuženica takav iskaz dostavila, sud mogao ocijeniti kao i bilo koju drugu ispravu koju su mu stranke predočile tijekom spora. No, pisani iskaz svjedokinje VL tuženica sudu tijekom spora nije niti dostavila pa takav dokaz sud nije mogao razmotriti čak niti kao bilo koju drugu ispravu u spisu.

21. Uz izvedene dokaze, onaj od čijeg je provođenja tuženica odustala i onaj na koji se tuženica pozvala, ali ga sudu nije predočila, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (prvom) pripremnom ročištu koje je održano 20. listopada 2022. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 473. sudskog spisa).

22. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra konačno postavljeni, smanjeni tužbeni zahtjev, iz podneska tužitelja od 06. rujna 2024. godine, djelomično osnovanim.

23. Među strankama nije sporno da su 24. listopada 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 17.200,00 CHF, koji joj se tužitelj obvezao vratiti otplatom kroz 120 mjesečnih anuiteta. Također, nije sporno da je u Ugovoru o kreditu od 24. listopada 2005. godine ugovorena valutna klauzula, točnije obveza tužitelja da mjesečne anuitete otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti za CHF prema srednjem tečaju tuženice na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo do promjene tečaja za CHF. Isto tako, nije sporno da je u Ugovoru o kreditu od 24. listopada 2005. godine regulirana promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja tog pravnog posla iznosila 05,490% godišnje.

24. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništave („ništetne“) odredbe Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute i kamatnih stopa te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara.

25. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskazi svjedoka ĆL i tužitelja te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

26. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskazi svjedoka i tužitelja su dosljedni, logični i životni, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

27. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužitelja iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništavost odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništavosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

28. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP).

29. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

30. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO/05).

31. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, prije no što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a/05, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a/05, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

32. Kako je, pak, i odredbama ZZP-a i odredbama ZOO predviđen pojam “ništavosti” (a ne “ništetnosti”, koji rabi ZOO/05) te kako je, po odredbi čl. 59. st. 2. Sudskog poslovnika (Narodne novine broj 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/22, 12/23, 122/23 i 55/24), u odlukama i ostalim pismenima obavezna uporaba zakonskih izraza, tako sud prvog stupnja za sadržaj tužbenog zahtjeva koristi pojam “ništavost” (a ne „ništetnost“, kako to, pravno i jezično neispravno, piše tužitelj u tužbi i tuženica u odgovoru na tužbu).

33. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je najprije razmotrio ovo pitanje. Ovo posebno i zato jer je to pitanje pred njega stavila tuženica kroz sadržaj podneska koji mu je dostavila 29. rujna 2022. godine.

34. Međutim, tužitelj je u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazao kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom i svjedočenjem ĆL).

35. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 24. listopada 2005. godine, možebitno, sklopio u svrhe namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

36. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, konkretno iz čl. 3. tog pravnog posla (list 11. sudskog spisa), jasno je vidljiva namjena sklapanja tog Ugovora i ta se namjena očituje u stambenom kreditiranju građana za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora.

37. Iz svjedočenja ĆL (list 484. sudskog spisa) slijedi da je tužitelj kredit realizirao za stambenu namjenu, dok je iz stranačkog iskaza tužitelja (list 485. sudskog spisa) razvidno da je tužitelj kredit ishodio kako bi sredstvima kredita financirao radove koje je obavljao na novoj kući te kako je tu kuću oduvijek koristio isključivo za stanovanje, bez da ju je bilo kada iznajmljivao.

38. Takvi dokazi; materijalno-pravnog karaktera (Ugovor o kreditu od 24. listopada 2005. godine) i personalne naravi (iskaz tužitelja i svjedočenje ĆL) bezrezervno upućuju na to da je, u smislu utanačenja iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a, tužitelj u ovom sporu dokazao svoj status potrošača

39. Nakon što je utvrdio da je tužitelj potrošač, sud je razmotrio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

40. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

41. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine, kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbom Ugovora od 24. listopada 2005. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to, u konačnici, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužitelja rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi ništave te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužitelju pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

42. Iz čitavog sadržaja Ugovora od 24. listopada 2005. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope i/ili do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 82. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati), odnosno o tečaju za CHF.

43. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 24. listopada 2005. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljem, te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora od 24. listopada 2008. godine, izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to posebno zato jer je u svakoj konkretnoj situaciji izmjene kamatne stope dolazilo do toga da je za tužitelja porasla mjesečna obveza plaćanja anuiteta, što znači da su odredbe Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine, o kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, stipulirane na štetu njega, kao potrošača.

44. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužitelju u samom trenutku sklapanja tog Ugovora.

45. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine, koji je obuhvaćao 10-godišnje razdoblje (jer je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu od 28. listopada 2005. godine otplata kredita ugovorena kroz 120 mjeseci, dakle kroz 10 godina), bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužitelj mogao pročitati i da su mu oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužitelj došao u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za njega proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom.

46. U svakom slučaju suprotnom od potonje prikazanog, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužitelj je doveden u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužitelju. U tom kontekstu važno je apostrofirati dio iskaza tužitelja iz kojega slijedi da mu od strane banke nisu predočeni kriteriji uz koje može doći do promjene kamatne stope (list 486. sudskog spisa).

47. Odredbom čl. 11. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 12. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

48. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelja, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

49. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 24. listopada 2005. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (t. 8. st. 2. Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine), na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužitelj nije mogao biti čak niti upoznat, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora od 24. listopada 2005. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljem.

50. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s važećim odlukama banke iz Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine ništava, i to zato jer predstavlja nepoštenu odredbu po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a, te da je, posljedično, zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi promjene kamatnih stopa na temelju jednostranih odluka tuženice pravno utemeljen (po pitanju njegove pravne osnove, a o visini tog zahtjeva sud će svoje pravno uvjerenje iznijeti u nastavku obrazloženja ove odluke).

51. U odnosu, pak, na valutnu klauzulu, sadržanu u odredbi Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a na koji se tijekom ovog spora pozvao i tužitelj (navodi tužitelja iz t. III. povijesnog dijela tužbe) te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

52. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

53. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužitelj s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

54. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

55. Tužitelj se pozvao na upravo citiranu „novu“ presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 14. lipnja 2018. donesena pod brojem Pž- 6632/2017-10 (navod tužitelja iz t. III. tužbe). Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno citiranom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

56. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništavosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

57. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 81. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbi Ugovora o kreditu od 28. listopada 2005. godine, u dijelu u kojemu je tom odredbom predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo (svjedok ĆL tvrdi da su ugovori bili unaprijed pripremljeni i da su „izlazili“ iz sistema banke, a tužitelj navodi da je u banci dobio gotov i unaprijed pripremljeni ugovor, što u svojoj ukupnosti ukazuje na izostanak pojedinačnog pregovaranja kod sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu).

58. Ponavlja se da je odredbom čl. 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

59. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe Ugovora o kreditu od 24. listopada 2008. godine kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nepoštene, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništavost, tako su navedene odredba ništave i, po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu.

60. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

61. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelja da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

62. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužitelj tuženici više platio upravo zbog posljedica takve ništavosti.

63. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 110. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništavog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništavosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

64. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 110. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništavosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništavosti po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništavosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništavosti.

65. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništavog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništavošću.

66. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništavosti (čl. 110. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništavosti (čl. 104. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništavosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

67. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

68. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

69. Ništavost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 24. listopada 2005. godine sklopljen između tužitelja i tuženice, utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja, upravljenom na ništavost odredaba Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

70. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni u t. II. i V. dispozitiva presude temelji na odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

71. U slučaju ništavosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

72. Kako je, pak, na temelju ništavih odredaba Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, tuženica od tužitelja primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužitelj dobio od tuženice otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništavosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništavih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu.

73. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano o tome da je u jednom svom dijelu tuženi zahtjev smanjen i da se takvoj procesnoj dispoziciji tužitelja tuženica protivila, o čemu je prvostupanjski sud donio odgovarajuću procesnu odluku, deklaratorne naravi (iz t. I. izreke rješenja).

74. Na ovom, pak, mjestu treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog, smanjenog tužbenog zahtjeva.

75. Zato su o visini tužbenog zahtjeva donesene odluke iz t. II., III., V. i VI. izreke presude (uz onu sadržanu u t. I. izreke rješenja).

76. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev- 999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti.

77. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. II. i V. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a/05.

78. Stoga je sud respektirao ovu okolnost, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a/05 od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

79. U sadržaj t. II. i V. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO- a/05, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2025. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

80. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

81. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 07. veljače 2025. godine, tako su u toj odluci iznosi novčanih obveza izraženi samo u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

82. U odnosu na prigovor radi prebijanja, koji je tuženica utemeljila na dvije pravne osnove; na razlici u tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog i na razlici između početno ugovorene kamatne stope i one koja je zakonski fiksirana na stopu od 3,23% godišnje, potrebno je ukazati da sud nalazi da tuženici ne pripada pravo na isplatu koju je tražila postavljenim prigovorom radi prebijanja.

83. Potrošački sporovi, a takav predstavlja i ova parnica, nisu predviđeni radi zaštite interesa onih osoba koje nemaju svojstvo potrošača, pa tako niti radi zaštite bilo kojih i bilo kakvih interesa banaka. Upravo suprotno, takvi sporovi imaju za svoju svrhu i cilj zaštititi interese onih osoba koje se, po odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a, smatraju potrošačima (a ne interese onih osoba koje potpadaju pod pojam trgovaca koji određuje čl. 3. st. 1. t. 2. ZZP-a).

84. Pored toga, čak i da je sud držao da tuženica može s uspjehom tražiti ono što je u ovom sporu zahtijevala isticanjem prigovora radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a), zbog činjenice da je kroz vještačenje koje je u konkretnoj parnici provedeno po vještaku Darku Haniku utvrđeno da u okviru razdoblja obuhvaćenog tražbinama stranaka nije bilo tzv. manje plaćenih iznosa, prigovor radi prebijanja ukazao se pravno neutemeljenim i iz tog razloga.

85. Zato je o prigovoru radi prebijanja sud donio po tuženicu negativne odluke i presudio kao u t. VII. i VIII. izreke presude.

86. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke IX. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a.

87. U odnosu na osnovu tužitelj je u ovom sporu uspio u omjeru od 100%, dok je u odnosu na visinu tražbine uspio u omjeru od 64,58% (jer mu je od ukupno zahtijevanog iznosa od 4.037,43 eura – 3.712,52 eura po osnovi ništave odredbe o valutnoj klauzuli i 324,91 euro po osnovi ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sud dosudio ukupno 2.607,48 eura – 2.499,39 eura po osnovi ništave odredbe o valutnoj klauzuli i 108,09 eura po osnovi ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), što znači da ukupni uspjeh tužitelja u sporu iznosi 82,29%.

88. Potonje naznačeni postotak uspjeha u sporu, po pravnom uvjerenju ovoga suda, s pravom se može podvesti pod regulaciju iz odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, a to onda znači da je tuženica dužna tužitelju nadoknaditi sve troškove koje je imao i koji su, po odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni za vođenje parnice.

89. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje četiri podneska, od kojih su oni od 26. kolovoza 2021. godine, od 16. ožujka 2022. godine i od 06. rujna 2024. godine bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23, dok je podnesak od 18. travnja 2023. godine predstavljao tzv. „ostali“ podnesak pa nagrada za njegovo sastavljanje iznosi 50,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 4. Tarife/23.

90. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na tri ročišta, od 20. listopada 2022. godine, od 03. travnja 2023. godine i od 19. prosinca 2024. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

91. Na nabrojane radnje tužitelju je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 362,50 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

92. Uz sve nabrojane troškove, tužitelju je dosuđen trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 331,81 euro, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 86,83 eura.

93. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 07. veljače 2025. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

94. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen je u dijelu u kojemu se takav zahtjev odnosi na naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude (u zatraženom iznosu od 100,00 eura). Takav trošak sud ne nalazi utemeljenim na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, dakle ne smatra ga potrebnim za vođenje parnice pa je zato taj dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka odbio kao neosnovan.

95. Pri tome je sud imao na umu Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, međutim u prilici u kojoj se odredba Tarife/23, kao podzakonskog akta, te zakona (ZPP-a, i to čl. 155. st. 1. tog procesnog propisa) razlikuju i u kojoj stranci pravo na troškove postupka pripada samo onda kada se radi o troškovima koji su potrebni za vođenje parnice, sud je dužan primijeniti zakon (a ne podzakonski akt).

96. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate (u sadržaju konačno postavljenog tužbenog zahtjeva), s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude jer je to u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20 i 114/22), kao i s čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22).

97. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. IX. dispozitiva presude.

98. Budući da je tuženica gotovo u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, pa tako niti u zatraženoj visini od 1.750,00 eura, zbog čega je odlučeno kao u t. XI. dispozitiva presude.

99. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 21. lipnja 2024. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik. 100. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 03. srpnja 2024. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 19. prosinca 2024. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun 48/12/2024 od 18. prosinca 2024. godine (s lista 574. sudskog spisa).

101. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

102. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 19. prosinca 2024. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura. 103. U situaciji u kojoj vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

104. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od iznosa koji mu ukupno pripada po osnovi troškova dolaska na spomenuto ročište, točnije iznos od 58,39 eura, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 19. prosinca 2024. godine dosuđen mu je iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

105. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužitelja, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 19. prosinca 2024. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP-a valjalo je tužitelju naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

106. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u t. II. dispozitiva rješenja.

U Rijeci 07. veljače 2025.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluke iz t. II. izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP- a).