Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-618/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici iz Bjelovara, Ul. Ivana Viteza Trnskog 9E, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Željki Lisec, odvjetnici Odvjetničkog društva Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 6. prosinca 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP-a), 7. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 2.650,52 eura sa zateznim kamatama po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja 2024., i to:

- na iznos od 16,75 eura tekućim od 23. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,15 eura tekućim od 01. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 4,86 eura tekućim od 21. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 12,05 eura tekućim od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,11 eura tekućim od 22. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,89 eura tekućim od 01. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 4,20 eura tekućim od 19. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 4,78 eura tekućim od 01. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 4,47 eura tekućim od 01. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 1,19 eura tekućim od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 6,80 eura tekućim od 01. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 10,60 eura tekućim od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 13,04 eura tekućim od 23. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 14,63 eura tekućim od 27. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 22,39 eura tekućim od 01. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 20,39 eura tekućim od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 19,98 eura tekućim od 23. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 32,49 eura tekućim od 24. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 35,32 eura tekućim od 30. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 55,52 eura tekućim od 01. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 51,07 eura tekućim od 29. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 42,62 eura tekućim od 30. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 57,03 eura tekućim od 30. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 79,01 eura tekućim od 24. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 69,06 eura tekućim od 19. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 60,68 eura tekućim od 12. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 70,01 eura tekućim od 18. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 57,71 eura tekućim od 13. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 94,68 eura tekućim od 01. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 93,61 eura tekućim od 19. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 113,38 eura tekućim od 16. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 165,42 eura tekućim od 12. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 100,72 eura tekućim od 18. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 88,40 eura tekućim od 16. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 89,24 eura tekućim od 16. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 98,12 eura tekućim od 30. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 101,97 eura tekućim od 15. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 915,18 eura tekućim od 21. veljače 2012. do isplate, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.960,66 eura eura, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine tekućim od 7. veljače 2025., kao od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj TA protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, podnio je tužbu dana 13. lipnja 2023. radi isplate.

U tužbi tvrdi da su stranke zaključile dana 30. rujna 2005. Ugovor o kreditu broj 9010753465 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisnika kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 35.085,68 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama.

Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci (7 godina) te je istim ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja ugovora o kreditu.

2. Tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

3. Tužitelj ističe da u navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. kojom utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena.

Nadalje, tužitelj navodi da je:

- iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu,

- uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije.

Stoga navodi da iz navedenoga proizlazi ništetnost dijela odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

4. Obzirom na navedene presude kojima je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklopljeni, zaključeni u razdoblju između 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve to u svezi i s odredbom čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Tužitelj je temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi ugovora o kreditu tuženiku preplatio određeni iznos koji tužitelj ne može odrediti i to konkretno razliku između iznosa koje je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kune tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platilo da je tečaj CHF u odnosu na kune ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu, a sve kako tuženik nije dostavio tužitelju potrebnu dokumentaciju na njegov zahtjev.

Obzirom da tužitelj nije u mogućnosti postaviti određeni zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa sve dok se od tuženika ne pribave svi potrebni podaci odnosno dok se ne provede vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke radi utvrđivanja tog iznosa, to tužitelj podnio stupnjevitu tužbu i postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a.

5. Tužitelj je podneskom od 2. kolovoza 2023. naveo da je izračunom vještaka procijenio da razlika između iznosa koje je tužitelj tuženiku platio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kunu tijekom otplate kredita i iznosa koje bi tužitelj platio da tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 2.618,22 eura koji je iznos temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj tuženiku pretplatio.

Kako je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva, to je po prijedlogu tužitelja izveden dokaz knjigovodstvenim vještačenjem te je nakon knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj podneskom od 29. lipnja 2024., od tužitelja zahtijevao isplatu iznos od 2.650,52 eura sa zateznom kamatom tekućom na iznose pobliže navedenih pod toč. I. izreke presude.

Predložio je da sud prihvati tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

6. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe da je odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti.

Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

7. Tuženik ističe da postavljeni tužbeni zahtjev glasi na isplatu bez prethodno postavljenog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, čime je tako postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Naime u historijatu tužbe tužitelj pojašnjava kako smatra nepoštenom odredbu ugovora o kreditu o obvezi povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, te se u tom smislu poziva na presudu VTS-a broj Pž-6632/17, međutim u konkretnoj situaciji nije moguće postaviti tužbeni zahtjev za isplatu bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, stoga tužba sadrži nedostatke uslijed kojih je istu potrebno odbaciti, obzirom da je tužbeni zahtjev nejasan i nepotpun.

8. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete.

Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632-17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a ZZP i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

9. Nadalje, tuženik ističe da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost.

10. Smatra da valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju.

11. Tuženik navodi da je prema odredbi čl. 22 i čl. 26. Zakona o obveznim odnosima dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj Ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis-zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Ističe da se u čl. 7. Ugovora o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

12. Navodi da je sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

13. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.

Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

14. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“

Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24. ZOO).“

15. Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB 4 regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.

Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

16. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta.

Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnome slučaju nije riječ o Ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga Ugovora je neosnovan.

U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“

17. Tuženik ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni Ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama Ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog Ugovora te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije Ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja.

18. Naime, u takvom bi slučaju prema mišljenju tuženika upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos, jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. 19. Nadalje, tuženik smatra da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama Ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a usluga banke bi time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti Ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

20. Iz odredbi Ugovora o kreditu, konkretno čl.11.9. proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje.

Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-6632/17 te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.

21. Tuženik se, nadalje, protivi i provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem.

22. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja.

Tuženik ističe prigovor zastare, protivi se preinaci tužbenog zahtjeva, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

23. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u Zahtjev za dostavu ugovorne dokumentacija (list 7-10), potvrda o prigovoru (list 10), Ugovor o kreditu od 30. rujna 2005. (list 11-16), Obavijest od 9 konačnoj otplati kredita od 23. veljače 2012. (list 17), potvrda o prijevremenoj otplati kredita (list 18), obračun plaćenih anuiteta (list 23-26), preslika računa (list 27-28), pregled uplata o kreditu (list 29-30), plan otplate (list 31- 32), izvod iz knjigovodstvene kartice (list 33-42), otplatna tablica (list 43-44), opći uvjeti poslovanja s građanima (list 53-69).

24. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 90-91).

25. Izveden je dokaz knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje od 16. svibnja 2024. (list 101-105), dopunski nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještačenja Ručević vještačenje d.o.o. od 4. srpnja 2024. (list 127-128).

26. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

27. Tužbeni zahtjev je osnovan.

28. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu dana 30. rujna 2005. broj 9010753465, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), solemiziran kod javnog bilježnika Marine Ostović iz [adresa], pod brojem Ou-1114/005-1 od 7. listopada 2005. na iznos od 35.085,68 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika važeće na dan korištenja kredita.

29. U točki 2. Ugovora o kreditu navedena je namjena kredita za kupnju vozila, dok iz iskaza tužitelja (list 90-91) i čl. 8., proizlazi da je kupio automobil marke Renault Senic 1,9 dci Confort Dynamique u auto kući u [adresa].

30. U članku 1. Ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važeće na dan korištenja kredita, dok je odredbom čl. 5 ugovorena kamatna stopa od 5,5% godišnje i to promjenjiva kamatna stopa i koja se obračuna u CHF mjesečno dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu s njima.

31. U članku 7. Ugovora o kreditu naveden je rok otplate kredita od 84 mjeseca, računajući od dana prijenosa kredita u otplatu, a prijenos kredita u otplatu je zadnji dan u mjesecu u kojem je kredit korišten te se kredit i kamata iz toč. 4 Ugovora otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, a anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta.

32. U točki 8. Ugovora o kreditu navedeni su instrumenti osiguranja naplate kredita i to solidarni dužnik, zapiljena po pristanku dužnika i ovjerovljene zadužnice izdane od korisnika kredita i solidarnog dužnika, prijenos prava vlasništva na vozilo Renault Senic 1,9 dci Confort Dynamique, dostave original knjižice vozila.

33. Kredit je otplaćen, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, što nije sporno između stranaka.

34. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno kako je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

35. Također je istom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i čl. 97., te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

Navedeno utvrđenje potvrđeno je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.

36. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09) dodan je čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

37. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

38. U smislu odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

39. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

40. Stoga, imajući u vidu sadržaj izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud utvrđuje kako navedeno utvrđenje u pravomoćnoj sudskoj odluci ima direktan učinak u ovom postupku glede utvrđenja ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

41. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe čl. 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

42. Presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor te je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog automobila, a temeljem provedenih dokaza sud zaključuje da je tužitelj kupio osobno vozilo za osobne potrebe, što proizlazi iz samog iskaza tužitelja u auto kući u [adresa] te je upravo iz razloga što se radi o potrošačkom Ugovoru ugovor o kreditu i sklopljen pod uvjetima navedenim u Ugovoru o kreditu te se tužitelj smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03).

43. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

44. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. naveo je da je postupanje banaka, tuženika, od samog početka ugovornog odnosa bilo suprotno načelima obveznog prava, da je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj, da tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu korisnicima kredita nije na valjan i njima razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te zaključuje da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

45. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci iznio je zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

46. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što znači, da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi tj. odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

47. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Niti o toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao te tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na takvu odredbu.

48. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), odnosno prema Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna.

Ništetnost navedenih odredbi u Ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF potvrđena je pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa tako o osnovanosti ovih navoda postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćalo tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli definitivno i potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Odredba o valutnoj klauzuli je jasno uočljiva, no nije lako razumljiva.

49. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o niz tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupan trošak kredita, a osobito uzevši u obzir da je o tome već postojala javna informacija kroz izvješće MMF od 04. lipnja 2007.

50. Tuženik je pri sklapanju Ugovora osigurao svoje interese na način da je ugovorio niz instrumenata, kako je to navedeno pod obrazloženjem 32 pa je u konačnici tuženik svoju tražbinu još zaštitio i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužitelja na koje u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično utjecaja na ukupni trošak kredita.

Stoga, okolnost da je tuženik upravo ovakve stipulacije u tipskom ugovoru predvidio kao i da je predvidio niz instrumenata osiguranja upućuje na zaključak da je znao rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF i od tog rizika se zaštitio prevaljujući svaki rizik na drugu ugovornu stranu odnosno tužitelja.

51. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, posebice u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valutna klauzula, razvidno je da u Ugovoru nisu navedeni objektivni kriteriji. Iz provedenih dokaza proizlazi da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. 51.1. Obzirom na utvrđenja koje proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249-14-2 od 9. travnja 2015. te presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1410/12 od 4. srpnja 2013., a iz kojih pravomoćnih presude proizlaze da su povrijeđeni kolektivi interesa potrošača, uključujući pritom i tužitelja između ostalog i od strane tuženika kao davatelja kredita, a kako je sud u odnosu na navedene odluke vezan za činjenična i pravna utvrđenja tih presuda, s obzirom na sve prethodno izneseno, po ocjeni suda neosnovano tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu za isplatu, jer nije postavio deklaratorni tužbeni zahtjev.

52. Iz iskaza tužitelja (list 90-91) proizlazi kako je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu za kupnju automobila u auto kući u [adresa], podignut je kredit u švicarskim francima u kunskoj protuvrijednosti na razdoblje od 7 godina (84 mjeseca), radi se o tipiziranom, unaprijed napisanom Ugovoru, da su u Auto kući u Koprivnici ponudili da zaključi Ugovor o kreditu sa tuženikom, da mu nije ponuđen kreditu u drugoj valuti, već da je dočekao napisan Ugovor o kreditu nakon što se je u Auto kući suglasio da kupi automobil. Tužitelj je Ugovor pročitao, nije pregovarao niti o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, jer je isti bio unaprijed napisan. Prihvatljivo mu je bila mjesečna otplatna rata koja je iznosa oko 2.200,00 kn, nema ekonomsku naobrazbu pa što se tiče pojedinih parametara za izračun kamatne stope, odnosno rizike tečaja koje bi eventualno mogli nastati nije imao saznanja niti je mogao očekivati da će otplatna rata naglo porasti, sve do iznosa od 3.800,00 kn u koje je vrijeme u razdoblju od 2008. do 2009. primao rodiljnu naknadu.

Kredit je prijevremeno otplaćen, a plaćen je uplatnicama u poslovnici tuženika u [adresa], kako su mjesečne rate kredita naglo porasle, nije se raspitivao što je razlog tome, a kao prosječnom potrošačku bilo mu je jasno ukoliko dođe do promjene tečaja, to može utjecati na otplatu kredita, ali nije očekivao da bi moglo doći do takovog naglog porasta mjesečne otplatne rate. U vlasništvu nema nikakovu tvrtku niti obrt. Prije zaključenja Ugovora, a ni kod potpisivanja te kod solemizacije, nije zahtijevao pojašnjenje Ugovora, jer mu je bila prihvatljiva mjesečna otplatna rata i što je Ugovor o kreditu zaključen u Auto kući gdje je kupljen automobil. Također, nije se raspitivao o drugim kreditima niti kod tuženika niti kod drugih banaka, jer su mu u Auto kući gdje je kupio automobil ponudili sklapanje Ugovora o kreditu u valuti CHF, a nije mu ponuđen Ugovor u drugoj valuti i prije tog Ugovora, nije sklapao druge Ugovore o kreditu. O rizicima Ugovora nije ga nitko informirao niti u Auto kući niti kod tuženika u poslovnici u [adresa].

53. Imajući u vidu iskaz tužitelja, činjenice da tužitelju nisu na potpun i adekvatan način objašnjeni parametri valutne klauzule i rizici tečaja, glede poremećaja na tržištu, stoga ne mogu prihvatiti osnovnim navodi tuženika da je tužitelj upoznat sa svim rizicima konkretnog Ugovora, da mu je na razumljiv i jasan način obrazložena valutna klauzula. Stoga je sud prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan.

Životno je i logično da se tužitelj nije dalje raspitivao o Ugovoru o kreditu u valuti euro ili nekoj drugoj valuti, kako je utvrđeno da je kreditno sposoban, a u Auto kući mu je predloženo da Ugovor o kreditu zaključi s tuženikom.

54. Nadalje, po ocijeni suda također su neutemeljeni navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli i razumljivi tužitelju, obzirom da su ti termini za prosječnog potrošača, a kakav je tužitelj, ne razumljivi. Naime, terminologija koja je korištena u aktima tuženika, razumljiva je osobama koje imaju koje se bave bankarskim poslovanjem. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelju stavili u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.

55. Na osnovu provedenih dokaza, utvrđeno je da je odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli, uslijed čijeg kumulativnog učinka je ukupni trošak kredita na štetu tužitelja znatno rastao, to je tuženik rizik potpuno prebacio na tužitelja kako ugovornim odredbama tako i instrumentima osiguranja. U tome se ogleda znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja.

56. Opći uvjeti ugovora u smislu čl. 295. st. 1. ZOO su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

57. Ranijom odredbom člankom 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača/03, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Isto tako, odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje, uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

57.1. Odredba čl. 81. ZZP-a temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje u tekstu: Direktiva 93/13). Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, to jest, nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

58. Obzirom na utvrđenja u ovom postupku temeljem provedenih dokaza, iz kojih nesumnjivo proizlazi kako je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveza prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorne odredbe valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.

59. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile uvjet Ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa je sud zaključio da Ugovor može opstati i unatoč ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli.

60. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba Ugovora o kreditu, a kojim su ugovorena valutna klauzula (čl. 1., čl. 7 Ugovora o kreditu). Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ugovornih odredbi. Stoga je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a/05 tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

61. Radi utvrđivanja utuženog iznosa, sve za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do otplate kredita tečaja CHF, obzirom na činjenicu da tuženik osporava osnov već i visinu tužbenog zahtjeva, to je po prijedlogu tužitelja izveden dokaz knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenje d.o.o. Zagreb.

62. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka od 16. svibnja 2024. (list 101-105) proizlazi da je tužitelju isplaćen iznos kredita kunske protuvrijednosti od 35.085,68 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,5% godišnje, a koja se je kamatna stopa mijenjala, do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2006., 5,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2006. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2007., 6,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2008., 7,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 29. veljače 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2011., 7,45 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2012. do konačne prijevremene otplate 20. veljače 2012.

Dospijeće prve obveze je 30. studenog 2005., a svaka sljedeća je dospijevala svakog zadnjeg dana u mjesecu, otplata mjesečnih anuiteta iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećeg za CHF na dan plaćanja. Kredit je isplaćen 12. listopada 2005., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,767442 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 35.085,68 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 167.268,94 kn, odnosno 22.200,40 eura.

62.1. Nadalje, iz nalaza i mišljenja proizlazi da je ugovoreni iznos od 35.085,68 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost od 167.268,94 kn, odnosno 22.200,40 eura.

Iznos koji je tužitelj više platio u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2005.) do konačne prijevremene otplate (20. veljače 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 2.650,52 eura, a koji su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika).

62.2. Međutim, ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2005.) do konačne prijevremene otplate (20. veljače 2012.), a koja proizlazi iz razlike izmjenu tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 2.127,34 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza.

63. Pisanom nalazu i mišljenju tužitelj nije prigovorio, dok je tuženik smatrao da je nalaz i mišljenje baziran na pogrešan premisi, da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, jer to ne proizlazi iz Ugovora o kreditu.

Očitujući se na prigovore tuženika, vještak je u pisanom očitovanju od 4. srpnja 2024. osporio osnovanost takovih navoda jer je nalaz i mišljenje dan na temelju rješenja kojim je određeno knjigovodstveno vještačenje broj P-618/2023-15 od 28. ožujka 2024.

63.1. Danji prigovori koji su navedeni u podnesku tuženika od 23. svibnja 2024., na nalaz i mišljenje, pravne su prirode o kojima odlučuje sud, a ne knjigovodstveni vještak. Naime, kako je tuženik osim osnova, osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, to je izveden dokaz knjigovodstvenim vještačenjem po prijedlogu tužitelja na kojem je teret dokaza u odnosu na osporavan po tuženiku osnov i visinu. U konkretnom slučaju, tuženik je imao mogućnost i sam dostaviti izračun u odnosu na visinu, a što isti nije učinio pa je upravo iz tog razloga i izveden navedeni dokaz.

Prije svega, nalaz i mišljenje knjigovodstveno vještaka dan je na temelju citiranog rješenja o knjigovodstvenom vještačenju i to na temelju dokumentacije dostavljene po tužitelju, a koja je dokumentacija vještaku dana od tuženika, vjerodostojnost koje dokumentacije nije bila sporna između stranaka.

Nakon što se knjigovodstveni vještak očitovao na prigovore tuženika, tuženik nije imao prigovore na očitovanje vještaka niti je predlagao da se isti sasluša.

Kako dakle, nakon očitovanja knjigovodstvenog vještaka na prigovore tuženika nije bilo primjedbe, a kako je nalaz i mišljenje dan na temelju dokumentacije priložene po strankama i prema rješenju o knjigovodstvenom vještaku broj P-618/2023-15 od 28. ožujka 2024., nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka prihvaćen je kao objektivan i stručan, prema pravilima struke. U istom nije utvrđeno da postoje proturječja, ne jasnoće niti je utvrđeno da bi nalaz bio nepotpun niti da ima nedostataka. Osim toga, tuženik nije niti predlagao da se izvede dokaz novim knjigovodstvenim vještačenjem.

64. U kontekstu navedenog, valja dodati da tuženik nije postavio procesno pravni prigovor radi prebijanja niti je istakao prigovor prijeboja pa sukladno aktualnoj sudskoj praksi i izraženom pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republici Hrvatskoj Rev 549/23- 4 od 18. prosinca 2023., nema pravo potraživati eventualne "negativne" razlike. Naime, u citiranoj presudu Vrhovnog suda navedeno je da " U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.", iako je sud dao u zadatak izračun negativnih razlika knjigovodstvenom vještaku.

65. Kako visina tužbenog zahtjeva utvrđena nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka, koju je visinu tuženik osporavao, a utvrđeno je da zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku preplatio iznos od 2.650,52 eura, sud je kao pod toč. I. izreke presude obvezao tuženika isplatiti navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose preplate pa do isplate kako je to zahtijevao tužitelj, jer dospijeće zatezne kamate kao ni visina između stranaka nije bila sporna.

66. Kako je nesporno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavio tuženik, proizlazi da je do stjecanja u korist tuženika došlo na temelju po tuženiku sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi zbog čega tuženik ima položaj nesavjesnog stjecatelja, pa je na tako stečene novčane iznose tuženik dužan platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu svakog pojedinog anuiteta po tužitelju, kako je pobliže određeno pod toč. I. izreke ove presude.

67. Tuženik kao nepošten stjecatelj u obvezi je tužitelju platiti dosuđeni iznos od 2.650,52 eura, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a prema odredbama čl. 1115 ZOO-a koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a koje se na odgovarajući način primjenjuju i kod vraćanja primjenom temeljem ništetnih ugovornih odredbi (tako u odlukama Županijskog suda u Zagrebu Gž-1200/2021-2 od 2. lipnja 2021., i Županijskog suda u Splitu Gž-755/2021-2 od 13. listopada 2021.).

68. To stoga, što tužitelj zahtijeva da joj se vrate svi iznosi koje je zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pretplatio pa da bi se postigla restitucija, to tužitelju pripadaju preplaćeni iznosi upravo na dan kada je pojedine iznose pretplatio (čl. 7. ZOO), sa zateznom kamatom prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, a kako je presuđeno kao pod točkom I. izreke presude.

69. Neosnovan je prigovor zastare koji ističe tuženik. Tražbine stečene bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci kreditora i ništetnost ugovorene valutne klauzule postala je pravomoćna 14. lipnja 2018.

Tužitelj je tužbu u ovom postupku podnio 13. lipnja 2023., dakle sve unutar petogodišnjeg roka zastare od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu (tj. od 14. lipnja 2018.).

Pravni stav izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i opetovano u odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

70. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. donio je zaključak: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Stoga, imajući u vidu ovakav pravni stav, zastara tražbine tužitelja u konkretnom slučaju nije niti nastupila (čl. 225. ZOO). Takvo pravno stajalište proizlazi i iz odluka Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-503/2020-2 od 19. svibnja 2020., Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., te Županijskog suda u Puli broj Gž-435/2021-2 od 20. travnja 2021.

71. Tuženik se nakon knjigovodstvenog vještačenja protivio preinaci tužbenog zahtjeva, a koju je preinaku sud dopustio raspravnim rješenjem broj P-618/2023-31 od 6. prosinca 2024., a koja je preinaka izvršena u podnesku tužitelja od 29. svibnja 2024. Naime, tužitelj je dana 13. lipnja 2023. podnio stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186b st. 3. ZPP-a.

Potom je, podneskom od 2. kolovoza 2023. tužitelj naveo da je dostavljena dokumentacija po tuženiku te je citiranim podneskom tužitelj zahtijevao isplatu iznos od 2.618,22 eura sa pripadajućom zateznom kamatom. Kako je tuženiku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporavao ne samo osnov već i visinu tužbenog zahtjeva, a s druge strane sam tuženik nije dostavio obračun, to je po prijedlogu tužitelja izveden dokaz knjigovodstvenog vještačenja. Nakon knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 29. svibnja 2024. postavio tužbeni zahtjev zahtijevajući isplatu iznos od 2.650,52 eura sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako su isti navedeni pod toč. I. izreke presude.

Navedenoj preinaci tuženik se protivio podneskom od 4. lipnja 2024.

71.1. Sud je dopustio preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 190 st. 3. ZPP-a. Naime, prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a propisano je da se tužba može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a st. 2. istog članka propisana je iznimka od st. 1. citiranog članka kojom je odredbom propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U konkretnoj situaciji, tužitelj doista nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, obzirom na činjenicu da je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva, zbog čega je bilo i nužno provesti dokaz knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđivanja visine.

U konkretnom slučaju, tužitelj je nakon knjigovodstvenog vještačenja sukladno odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a, povećao postojeći tužbeni zahtjev sa iznos od 2.618,22 eura na iznos od 2.650,52 eura koji je iznos utvrđen nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.

Dakle, kako je između stranaka bila sporna visina, to je radi utvrđenja te sporne činjenice izveden dokaz knjigovodstvenim vještačenje, pa je s obzirom na sve izneseno ispunjena pretpostavka iz čl. 191. st. 2. u svezi čl. 190. st. 3. ZPP-a, uz napomenu da je i sam tuženik uz odgovor na tužbu i tijekom postupka mogao dostaviti izračun, a što nije učinio.

72. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je uspio u cijelosti, a troškovi se sastoje od troškova za sastav tužbe u iznosu od 13. lipnja 2023. u iznosu 200,00 eura, sastav podneska od 1. kolovoza 2023. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 8. toč. 4), sastav podneska od 19. rujna 2023. kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. toč. 1), sastav podneska od 24. listopada 2023., 7. lipnja 2024., 8. srpnja 2024. za svaki u iznosu od 50,00 eura (tbr. 8. toč. 4),zastupanje na 1. pripremnom ročištu dana 21. ožujka 2024. na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na raspravi dana 6. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 29. svibnja 2024. kojim je dano očitovanje na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. toč. 1), troška PDV-a u iznosu od 312,50 eura, predujma za knjigovodstveno vještačenje u iznos od 398,16 eura, ukupnom iznosu od 1.960,66 eura, na koji je iznos tužitelju priznata i zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 30 Ovršnog zakona Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 dalje OZ), tekuća od 7. veljače 2025., kao od dana donošenja presude do isplate, po stopi prema čl. 29 st. 2 ZOO-a kako je presuđeno u toč. II. izreke presude.

73. Parnični troškovi odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora, u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23).

74. Nisu priznati troškovi tužitelju za predujam za preliminarno vještačenje u iznosu od 80,00 eura, obzirom da isto u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, nije bilo nužno za vođenje postupka niti predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe.

75. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru 7. veljače 2025.

Sudac

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Presudu dostavi:

- punomoćnik tužitelja Melita Babić, e-komunikacijom

- punomoćniku tuženika Željki Lisec, e-komunikacijom