REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1378/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 24. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 7. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3205430381 od 19. listopada 2005. sklopljenog između PC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, i to čl. 1. st. 2. u dijelu kojim glasi "... uz valutnu klauzulu ..." i čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi: "... sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja".

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 123,63 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,04 EUR od 15. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 123,59 EUR od 23. listopada 2008. do isplate,

sve po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 123,63 EUR po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta iz ugovora o kreditu 3205430381 od 19. listopada 2005. sklopljenog između pravnog prednika tužitelja PC i tuženika.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.125,84 EUR sa zateznim kamatama počev od 7. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 818,14 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao manifestacijski zahtjev od 12. lipnja 2023.

II. Odbacuje se kao nedopušten prigovor radi prijeboja tuženika iznad iznosa od 123,63 EUR do iznosa od 8.570,19 EUR (za iznos od 8.446,56 EUR).

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2023. navodi da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koju su sklopili PC, kao ustupitelj i tužitelj, kao primatelj, kojim ugovorom je tražbina iz ovog predmeta u cijelosti prenesena na tužitelja, kao novog vjerovnika. Ističe da je tuženik uredno obaviješten o prijenosu tražbine te da nije u pogledu toga iznio nikakve upite, niti prigovore. Ističe da su PC i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 3205430381, od 19. listopada 2005., kojim ugovorom je tuženik odobrio potrošaču PC i stavio na raspolaganje iznos od 233.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (očito omaškom naznačeno 233000). Objašnjava da je vraćanje kredita ugovoreno s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Navodi da se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tuženik u cijelosti, niti potpuno informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvo nepostupanje tuženika uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, na štetu korisnika kredita. Poziva se na presudu ovoga suda posl. br. P-1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017. Navodi da ne raspolaže nikakvom kreditnom dokumentacijom zbog čega se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije, a kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio. Postavlja manifestacijski zahtjev na dostavu eventualnih aneksa ugovoru o kreditu, odluka o promjeni kamatnih stopa, karticu kredita po kupcu, promet po kreditu, knjigovodstvenu karticu. Predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te da naloži tuženiku naknaditi tužitelju iznos koji će biti postavljen po dostavljenoj dokumentaciji sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da potraživanje tužitelja nije određeno, zbog čega predlaže postupiti po čl. 109. st. 1. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na zahtjev za dostavom dokumentacije, poziva se na čl. 160. Zakona o kreditnim institucijama te navodi da je tuženik dužan jedanaest godina čuvati sve isprave koje se odnose na otvaranje, zatvaranje i evidentiranje promjena stanja na računima za plaćanje te depozita, kao i ugovore i druge isprave o zasnivanju poslovnog odnosa. Navodi da je predmetni kredit zatvoren 23. listopada 2008. zbog čega tuženik više ne raspolaže s predmetnom dokumentacijom. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Poziva se na čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te navodi da se predmetna tražbina ne može ustupiti, odnosno da se ista po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Objašnjava da se radi o pravima strogo osobne naravi. Navodi da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Poziva se na čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača i na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Ističe prigovor zastare. Navodi da su odluke Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. nepravilne i nezakonite. S navedenim u vezi poziva se na odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20 iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Stoga navodi da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, koja je sukladno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, isključena od ispitivanje poštenosti/nepoštenosti, sve primjenom Direktive i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača. Poziva se na stav iz odluka Ustavnog suda u predmetima br. U-III- 4372/21 i U-III-5458/21. Valutna klauzula dopuštena je po čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Osporava tijek zateznih kamata. Poziva se na pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004. te ukazuje na primjenu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima. Odnosno navodi da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od podnošenja zahtjeva. Protivi se provođenju financijskog vještačenja. Predlaže prvenstveno provesti personalne dokaze. Predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj se u podnesku od 25. listopada 2023. navodi da su ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku. Poziva se na čl. 84. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je teret dokaza o odlučnoj činjenici je li tužitelj potrošač, a ne trgovac, na banci, kao kreditoru, a kakvo stajalište je navedeno u rješenju Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-18/28 od 26. svibnja 2020. Status potrošača korisnika kredita proizlazi iz samog ugovora o kreditu. Ističe da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastarijevanja. S navedenim u vezi poziva se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH posl. br. Su-IV-47/20-2 od 30. siječnja 2020. Ističe da je tuženik nepošten stjecatelj svakog preplaćenog iznosa anuiteta, što je utvrđeno u tzv. kolektivnom sporu. Navodi da tuženik nije postavio određen zahtjev vezano uz prigovor radi prijeboja zbog čega sud o takvom nepostojećem zahtjevu tuženika ne može odlučivati.

4. Tuženik u podnesku od 16. travnja 2024. ističe uvjetni prigovor radi prebijanja tražbine tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 7.110,34 EUR kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Predlaže da sud utvrdi postojanje takve tražbine tuženika prema tužitelju sa zateznim kamatama. Ističe da zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja radi provođenja financijskog vještačenja.

5. U podnesku od 24. travnja 2024. tužitelj prigovora procesno pravnom prigovoru radi prijeboja po osnovi i visini. Ističe da je tražbina tuženika zastarjela.

6. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o namjenskom kreditu sklopljen između tuženika i PC od 19. listopada 2005. (listovi 7. – 14. spisa), dopis tuženika upućen tužitelju od 31. kolovoza 2023. (list 31. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine (list 52. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 53. spisa), izvadak sa 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. veljače 2004. (list 51. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 135. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine (listovi 136. i 137. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 7. lipnja 2023.(listovi 138. – 142. spisa), kreditna dokumentacija (listovi 169. – 180. spisa), saslušao svjedokinju KC na glavnoj raspravi 18. listopada 2024. (listovi 183. i 184. spisa) te svjedoka PC na istom ročištu (list 184. spisa) te pročitao nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja od 9. prosinca 2024. (listovi 199. – 204. spisa).

7. Sud je, također, pročitao i sudsku praksu, koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije, pa tako rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-633/2021-2 od 14. srpnja 2021. (listovi 32. – 41. spisa), presuda Suda EU u predmetu C-243/20 (listovi 43. – 51. spisa), presudu Vrhovnog suda RH posl. br. rev-2781/2011-2 od 16. lipnja 2015. (listovi 56. -58. spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 1562/2021-2 od 5. listopada 2021.(listovi 59. – 63. spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1748/2021-2 od 27. svibnja 2021. (listovi 64. – 71. spis), odluku Ustavnog suda RH br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. (listovi 74. – 90. spisa), presuda Suda EU u predmetu C-81/19 (listovi 91. – 96. spis), odluku Ustavnog suda RH br. U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2021. (listovi 97. – 115. spisa), presudu ovoga suda posl. br. P-1687/2023-31 od 8. studenog 2024.(listovi 223. – 237. spisa), presudu Vrhovnog suda posl. br. Rev-1460/2013-2 od 24. siječnja 2017. (listovi 245. – 247. spisa), presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-627/2022-2 od 19. svibnja 2022. (listovi 248. – 255. spisa), presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1378/2021-2 od 14. siječnja 2022. (listovi 256. – 261. spisa), presudu Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-80/2023-2 od 8. veljače 2023. (listovi 262. – 267. spisa), presudu Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-21/2020-2 od 17. siječnja 2012.(listovi 268. – 270. spis) te sentencu Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž- 80/2023-2 od 8. veljače 2023. (list 271. spisa)

8. Raspravnim rješenjem od 24. siječnja 2025. (list 280. spisa) sud je odbio preostale predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Tako je, među ostalim, sud odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javne bilježnice jer javna bilježnica nije stranka u ovom postupku, dok je istovremeno dužnost tuženika bila pravovremeno i cjelovito informirati i dati sve nužne obavijesti pravnom predniku tužitelja za sklapanje ugovora o kreditu.

9. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovi preplaćenih i povlaštenih anuiteta iz predmetnog ugovora o kreditu u iznosu od 123,63 EUR, dok je prigovor radi prebijanja iznad tog iznosa pa do traženog iznosa od 8.570,19 EUR (za iznos od 8.446,56 EUR) nedopušten.

10. Predmet spora jest zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu br. 3205430381 od 19. listopada 2005. sklopljenog između pravnog prednika tužitelja i tuženika u odnosu na dio čl. 1. st. 2. i čl. 2. st. 1. vezano uz valutnu klauzulu u CHF, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 123,63 EUR na ime stečenog bez osnove, koji iznos je pravni prednik, odnosno korisnik kredita PC preplatio tuženiku po prethodno navedenim ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu br. 3205430381 od 19. listopada 2005. Ujedno, tuženik ističe procesno pravni prigovor radi prijeboja u iznosu od 8.570,19 EUR sa zateznim kamatama po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta iz predmetnog ugovora o kreditu.

11. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja, odnosno korisnik kredita PC i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 3205430381 od 19. listopada 2005. kojim ugovorom je tuženik, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 233.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a. Između stranaka nije sporno da je tuženik korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF.

12. Sporna je aktivna legitimacija. Sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja PC prenosiva ili je strogo osobne naravi. Među strankama je sporan osnov i visina. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Također, sporno je postojanje novčane tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 8.570,19 EUR na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta, a za koji iznos je pravni prednik tužitelja manje platio po navedenom ugovoru o kreditu od početnog tečaja.

13. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja PC i tužitelja od 7. lipnja 2023. (listovi 138. – 141. spisa) vidljivo je da je korisnik kredita PC, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 3205430381 od 19. listopada 2005.

14. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

15. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

17. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja PC strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja PC, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

18. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 7. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

19. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

20. Zaključno, novčana tražbina potrošača (PC) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 3205430381 od 19. listopada 2005.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.

21. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu br. 3205430381 od 19. listopada 2005. (listovi 7. – 14. spisa) vidljivo je da je ugovor sklopljen između pravnog prednika tužitelja PC, kao korisnika kredita i tuženika za iznos od 233.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a. Namjena kredita je kupnja stana u [adresa] (posebice uvid u čl. 1. i čl. 6. navedenog ugovora o kreditu). Iz ugovora ne proizlazi da je kredit dan PC, kao trgovcu. Iz ugovora ne proizlazi da je predmetni kredit dan radi obavljanja kakve trgovačke djelatnosti, suprotno upiranjima tuženika (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

22. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.

23. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d. (ovdje tuženika), Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. Presudom posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. (ovdje tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačka banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačka banka d.d. o promjeni stope ugovorene kamate , a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

25. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe tuženika u tom postupku i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kao što je prethodno naveden.

26. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., u navedenim dijelovima, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

27. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

28. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

29. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik PC. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu, suprotno svim upiranjima tuženika.

31. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

32. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o vezivanju glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili pravni prednik tužitelja PC i tuženik. 33. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 19. listopada 2005., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

34. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva pravnom predniku tužitelja PC, odnosno da je tuženik PC dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedena odredba podrazumijeva i koje sve rizike nosi, kao i je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

35. Dakle, valja zaključiti da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu, koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franaka utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu ali na apstraktnoj razini.

36. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

37. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

38. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

39. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

40. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

41. Valja navesti da je već u u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 1. i čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja PC navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li PC bio od strane tuženika obaviješten o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

42. U slučaju da sud utvrdi da PC valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava.

43. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe prigovore da je sporna odredba pravnom predniku tužitelja bila razumljiva te da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo. U prilog svojih navoda tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke ali u nastavku postupka od tog dokaznog prijedloga odustaje. Takav dokazni prijedlog, s druge strane, tijekom postupka, stavlja tužitelj, zbog čega je sud raspravnim rješenjem od 4. lipnja 2024. pozvao tuženika dostaviti podatke o imenima i prezimenima djelatnika tuženika koji su sudjelovali u pregovorima i pri sklapanju ugovora o kreditu (list 182. spisa). Po navedenom raspravnom rješenju tuženik je postupio na pripremnom ročištu 4. lipnja 2024. te naveo da je u pregovorima i prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s PC sudjelovala djelatnica tuženika KC (list 182. spisa). Ujedno je tužitelj u nastavku postupka stavio dokazni prijedlog da se sasluša djelatnica tuženika FC. Takvom dokaznom prijedlogu tuženik se protivio jer je stavljen nakon zaključenja prethodnog postupka (list 184. spisa). Vezano uz navedeno, tužitelj je predložio da tuženik dostavi adresu ili OIB predložene svjedokinje FC ali se tuženik očitovao da ne raspolaže s takvom podacima. Nadalje, tuženik je u prilogu svojih navoda predložio da sud sasluša pravnog prednika tužitelja, odnosno korisnika kredita, koji dokazni prijedlog je sud usvojio i proveo. Također, tuženik je predložio da sud sasluša javnu bilježniku (koji dokaz je sud odbio, a što je već obrazloženo).

44. Sud je saslušao svjedokinju KC, djelatnicu tuženika, na glavnoj raspravi 18. listopada 2024. (listovi 183. i 184. spisa), koja je navela da je 2005. pa i danas, zaposlenica tuženika. U odnosu na predmetni ugovor o kreditu objasnila je da je ona bila samo drugi potpisnik ugovora. PC poznat joj je iz viđenja i bio je klijent njene kolegice. Nije prisustvovala pregovorima i sklapanju ugovora s PC, niti o tome ima kakvih saznanja. Pregovore i dogovore s PC vodila je FC.

45. Nadalje, sud je radi utvrđenja odlučnih činjenica je li korisnik kredita imao status potrošača ili je bio trgovac, namjene korištenja kredita, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli u CHF korisniku kredita bila razumljiva, saslušao pravnog prednika tužitelja, odnosno korisnika kredita PC, na glavnoj raspravi 15. listopada 2024. (listovi 184. i 185. spisa), koji je naveo da je podigao kod tuženika kredit za kupnju stana u kojem i danas živi. Kupljeni stan nije koristio za poslovne potrebe, niti ga je ikada iznajmljivao ili davao u zakup. Oko kredita razgovarao je s djelatnicom FC. Ona mu je predložila kredit s valutnom klauzulom u CHF te mu je rekla da je to najpovoljniji kredit. Ne sjeća se što mu je rekla zašto je to najpovoljniji kredit. Nije mu objasnila rizike dizanja kredita s valutnom klauzulom u CHF. Ugovor je pročitao te mu je bilo jasno i da mora vratiti i glavnicu i kamatu dok mu nisu bile jasne neke bankarske stvari ali u njih nije ulazi. Sve mu je od strane banke prikazano kao povoljno i bez rizika. Nije mu palo na um da mu anuitet može toliko varirati. To mu je bio prvi i zadnji kredit koji je podigao u CHF.

46. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze svjedokinje KC i PC, kao istinite, jer su navedeni svjedoci iskazivali životno, logično te suglasno jedan drugome, kao i svim ispravama u spisu.

47. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita PC, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora - dakle, valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, zbog nedostatka dokaza sud nije ni mogao utvrditi suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

48. Pritom je valjalo otklonite kao neosnovane prigovore tuženika kojima navodi da je pravni prednik tužitelja imao mogućnost izbora različitih kredita te da se o valutnoj klauzuli pregovaralo. Navedeno stoga jer takve činjenične navode tuženik tijekom postupka nije s uspjelom dokazao, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a

49. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelji izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

50. S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF između pravnog prednika tužitelja PC i tuženika moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu.

51. Slijedom iznesenog, sud je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu br. 3205430381 od 19. listopada 2005. koji su sklopili pravni prednik tužitelja PC, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, a u kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, ništetne. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. I. izreke presude.

52. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

53. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

54. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli.

55. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

56. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 9. prosinca 2024. (listovi 199. – 204. spisa) vidljivo je da je vještakinja utvrdila da je ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosio 123,63 EUR. Vještakinja je ujedno tablično prikazala svaki pojedini iznos preplate i datum plaćanja u nalazu i mišljenju (posebice listovi 202. i 203. spisa). Vještakinja je izračunala i ukupan iznos koji je pravni prednik tužitelja manje platio zbog toga što je u određenom razdoblju bio niži tečaj u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita u iznosu od 8.570,19 EUR. Također, i u odnosu na manje plaćene anuitete vještakinja ih je vremenski tablično prikazala (posebice list 202. i 203. spisa).

57. Na nalaz i mišljenje od 9. prosinca 2024. tuženik nije imao prigovora te je uredio svoj istaknuti prigovor radi prijeboja na način da je predložio, u slučaju da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, da ističe prigovor radi prijeboja na iznos od 8.570,19 EUR sa zateznim kamatama (posebice listovi 212. – 215. spisa).

58. Tužitelj se na nalaz i mišljenje od 9. prosinca 2024. očitovao u podnesku od 8. siječnja 2025. na način da nije stavio prigovore te da je, sukladno izrađenom nalazu im mišljenju, postavio određen tužbeni zahtjev (listovi 221. i 222. spisa). U odnosu na istaknut prigovor radi prijeboja ponovio je prigovor zastare te je istakao prigovor promašene pasivne legitimacije. Objasnio je da je takav zahtjev tuženik eventualno mogao postaviti prema korisniku kredita.

59. U podnesku od 15. siječnja 2025. tuženik se protivio nedopuštenoj preinaci tužbenog zahtjeva te ponovio istaknut prigovor zastare sada u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev.

60. U podnesku od 20. siječnja 2025. tuženik je uredio tužbeni zahtjev na način da je predložio utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz čl. 1. st. 2. i čl. 2. st. 1. ugovora o kreditu te predložio da sud naloži tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 123,63 EUR sa zateznim kamatama.

61. Na glavnoj raspravi 24. siječnja 2025. tuženik se protivio preinaci tužbe.

62. S obzirom na to da je nalaz i mišljenje sačinjen stručno, detaljno i obrazloženo, dok istovremeno stranke na predmetni nalaz i mišljenje nisu imali prigovora, to sud, na temelju čl. 492.c st. 3. ZPP-a, nije pozivao stalnu sudsku vještakinju na glavnu raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, već je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje.

63. Slijedom navedenog, sud je iz nalaza i mišljenja od 9. prosinca 2024. utvrdio da je obveza tuženika po osnovi ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, vratiti ukupno preplaćeni iznos od 123,63 EUR, sve po tablično prikazanim pojedinim iznosima preplate i danom preplate, a sa zateznim kamatama od svake pojedine preplate (čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a).

64. Naime, prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

65. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi.

66. U odnosu na procesno pravni prigovor prijeboja, valja navesti da je u ovoj pravnoj stvari tuženik ovlašten takav prigovor istaknuti do iznosa kojeg tužitelj potražuje od njega, a to je u ovom slučaju iznos od 123,63 EUR. Zbog toga je sud o navedenom prigovoru radi prijeboja odlučivao samo u odnosu na navedeni iznos te je zaključio da je takav prigovor neosnovan. Navedeno posebice stoga jer je tuženik po o snovi predmetnog ugovora o kreditu bio u ugovornom odnosu s korisnikom kredita PC, odnosno pravnim prednikom tužitelja, a ne s tužiteljem, pa time tužitelj nije ni pasivno legitimiran za podnošenje takvog prigovora. Naime, tuženik bi takav prigovor mogao eventualno isticati samo prema korisniku kredita. Također, valja navesti da je potraživanje tuženika prema (pravilno) korisniku kredita i zastarjelo. Ovo stoga jer iz tabličnog prikaza nalaz i mišljenja od 9. prosinca 2024. (listovi 202. i 203. spisa) proizlazi da je najmlađa preplata anuiteta izvršena 1. listopada 2008., zbog čega je od tada pa do isticanja prigovora radi prijeboja u podnesku od 16. travnja 2024. (listovi 160. – 162. spisa) prošlo više od pet godina. Stoga je takvo potraživanje tuženika prema (pravilno) korisniku kredita zastarjelo, sve primjenom odredbe iz čl. 225. ZOO-a. Zbog navedenog, sud je odlučio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 123,63 EUR po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta. Stoga je odlučeno kao u t. III. izreke presude.

67. Međutim, a kako je tuženik postavio procesno pravni prigovor radi prijeboja na iznos od 8.570,19 EUR, odnosno iznad iznosa čiju isplatu tužitelj potražuje u ovom postupku od 123,63 EUR, to je u odnosu na razliku između navedenih iznosa, odnosno za iznos od 8.446,56 EUR, valjalo zaključiti da je u navedenom dijelu prigovor radi prijeboja nedopušten. Stoga je takav prigovor radi prijeboja valjalo odbaciti zbog čega je riješeno kao u t. II. izreke rješenja.

68. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

69. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

70. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

71. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

72. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

73. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023. (list 1. spisa), dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare).

74. Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“ 75. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

* Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ 3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

* Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

76. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

77. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241. ZOO-a, a suprotno navodima tuženika.

78. Pritom je sud zauzeo stav da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe (12. lipnja 2023.), a ne u trenutku kada je tužitelj postavio određen tužbeni zahtjev (u podnesku od 8. siječnja 2025.). Ujedno valja navesti da jest točno da se u konkretnom predmetu radi o stupnjevitoj tužbi, odnosno da je postavljen, prilikom podnošenja tužbe, manifestacijski zahtjev te time i neodređeni tužbeni zahtjev, odnosno da je tužitelj u tužbi naveo da će tužbeni zahtjev odrediti tek po dostavi zatražene dokumentacije od tuženika. Međutim, podnesena tužba je dopuštena na temelju odredbe iz čl. 186.b ZPP-a, suprotno osporavanjima tuženika. Sud nije odlučivao o manifestacijskom zahtjevu jer je u konačnici tužitelj sam uredio tužbeni zahtjev na način da je postavio određen tužbeni zahtjev dok je stalna sudska vještakinja financijske struke s uspjehom izradila nalaz i mišljenje na temelju spisu priležećih isprava, čemu tuženik nije prigovarao. Stav je suda da tužitelj ne raspolaže s dovoljno znanja koje su sve isprave dovoljne, odnosno potrebne za izradu stručnog vještačenja, dok bi nametanje obveze tužitelju, da prije podnošenja tužbe, privatno izrađuje nalaz i mišljenje po financijskim vještacima dodatno opteretilo tužitelja te mu time onemogućilo pristup sudu. Činjenica što sud nije odmah, po primitku tužbe, pristupio odlučivanju o manifestacijom zahtjevu, dovela bi do istih posljedica pa se navedeni, eventualni propust suda, ne može uzeti na štetu tužitelja. Valja uvažiti i da tuženik tijekom cijelog postupka nije dostavio traženu dokumentaciju, dok se istovremeno radi o tuženoj banci, koja sasvim sigurno raspolaže s dovoljno stručnog znanja i vještina da zna koja je dokumentacija potreba da bi se izradio nalaz i mišljenja, odnosno čak i na temelju kojeg dijela je teže, a na temelju kojeg dijela dokumentacije je lakše izraditi nalaz i mišljenje (postojanje i/ili nepostojanje otplatnog plana), pa čak, dapače, raspolaže i sa znanje da sama izvrši izračun pretplata, a kao što je i to razvidno iz toga što je tuženik izradio izračun kako bi istakao procesno pravni prigovor radi prijeboja. Takav prigovor radi prijeboja postavljen je određeno iako je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da je protekao zakonski rok u kojem je dužan čuvati kreditnu dokumentaciju, zbog čega više s takvom dokumentacijom ne raspolaže te ju ne može dostaviti u spis.

79. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

80. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je pod točkom VI. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene.

81. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

82. Ujedno, valja navesti da se tuženik neosnovano poziva na čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se u konkretnom predmetu ne radi o zabrani manjeg značenja. Dapače, u kolektivnom sporu već je pravomoćna presuda u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF kojom su takove odredbe potrošačkih ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, zbog čega nema mjesta tuženikom pozivanju na čl. 326. st. 2. ZOO-a.

83. Slijedom iznesenog, a kako je sud iz nalaza i mišljenja utvrdio da je ukupan iznos preplata po ništetnim odredbama ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule 123,63 EUR, to je za taj iznos valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev, zbog čega je odlučeno je kao u t. II. izreke presude.

84. O troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife). Pritom valja navesti da je sud pri ocjeni troškova parničnog postupka uzeo u obzir da je u tužbi bila naznačena vrijednost predmeta spora od 6.650,00 EUR. Tužitelj je tijekom postupka objasnio da da se tako naznačena vrijednost predmeta spora odnosi na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva. Po postavljanju određenog kondemnacijskog dijela tužbenog zahtjeva, tužitelj je naznačio vrijednost predmeta spora i u odnosu na taj dio na iznos od 123,63 EUR. Zbog toga je vrijednog predmeta spora u ovoj pravnoj stvari 6.773,63 EUR, a za koju vrijednost predmeta spora jedna radnja vrijedi 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, uvećano za PDV-e.

85. Stoga, a kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici (čl. 154. st. 1. ZPP-a), to je u odnosu na vrijednost predmeta spora od 6.773,63 EUR, tužitelju, kao potrebne za vođenje parnici, valjalo priznati troškove i to: za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, za sastav podnesaka od 25. listopada 2023., 24. travnja 2024., 8. siječnja 2025. i 20. siječnja 2025., za svaki iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, te za zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 4. lipnja 2024., 18. listopada 2024. i 24. siječnja 2025., za svako iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9.3. Tarife, sve uvećano za PDV-e. Tužitelju je valjalo dosuditi i troškove vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, kao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 114,36 EUR. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.125,84 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima. Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao u t. IV. izreke presude.

86. Međutim, valjalo je, kao neosnovan, odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 818,14 EUR. Navedeno stoga jer podnesak od 3. lipnja 2024. nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. V. izreke presude.

87. Tuženik se u podnesku od 15. siječnja 2025. te ponovno na glavnoj raspravi 24. siječnja 2025. protivi preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 8. siječnja 2025., koji je ispravljen podneskom tužitelja od 20. siječnja 2025. Ovakvo protivljenje preinaci tužbe valjalo je otkloniti, kao neosnovano. Prema odredbi iz čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest: a) promjena istovjetnosti zahtjeva, b) povećanje postojećeg ili c) isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. U ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev, kao što je postavljen u tužbi, nije bio uopće određen, odnosno nije postojao u određenom iznosu, zbog čega postavljanje određenog tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 8. siječnja 2025., odnosno ispravku kao u podnesku od 20. siječnja 2025., ne može biti, prema stavu ovog suda, tumačeno kao preinaka u smislu odredbe iz čl. 191. st. 1. ZPP-a, suprotno upiranjima tuženika.

88. Nadalje, u odnosu na manifestacijski zahtjev, sud je donio odluku na temelju odredbi iz čl. 190. st. 2. i st. 3. te čl. 191. ZPP-a. Naime, tužitelj je uz tužbu 12. lipnja 2023. postavio manifestacijski zahtjev, dok je podneskom od 8. siječnja 2025., odnosno 20. siječnja 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da nije ostao kod manifestacijskog zahtjeva te je istovremeno postavio određen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 123,63 EUR. Stoga je sud zaključio da je tužitelj podneskom od 8. siječnja 2025., odnosno 20. siječnja 2025. povukao manifestacijski zahtjev, zbog čega je sud riješio kao u t. I. izreke rješenja.

U Zagrebu 7. veljače 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 114,36 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana