REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1193/2023-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Marku Ivrlaču, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ines Bojić, odvjetnici u Zagrebu, Gorjanska 29, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupano po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 28. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 7. veljače 2025.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva sa iznosa od 2.065,21 Eura na iznos od 2.095,16 Eura.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak, (valutna klauzula), sadržane u čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 066-287/2008, između tužiteljice VM, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (danas Addiko bank d.d.), OIB: 14036333877, sklopljenog dana 8. srpnja 2008., solemniziranog dana 9. srpnja 2008. po javnom bilježniku Željki Horvat Pernar, broj ovjere: OV-8635/2008.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju VM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.095,16 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od: na iznos od 0,86 EUR od 2. listopada 2008. godine do isplate
na iznos od 11,79 EUR od 4. studenog 2008. godine do isplate
na iznos od 4,47 EUR od 3. prosinca 2008. godine do isplate
na iznos od 13,87 EUR od 6. siječnja 2009. godine do isplate
na iznos od 15,31 EUR od 3. veljače 2009. godine do isplate
na iznos od 15,96 EUR od 3. ožujka 2009. godine do isplate
na iznos od 14,17 EUR od 2. travnja 2009. godine do isplate
na iznos od 14,66 EUR od 6. svibnja 2009. godine do isplate
na iznos od 11,89 EUR od 6. lipnja 2009. godine do isplate
na iznos od 9,85 EUR od 3. srpnja 2009. godine do isplate
na iznos od 10,39 EUR od 2. kolovoza 2009. godine do isplate
na iznos od 11,47 EUR od 3. rujna 2009. godine do isplate
na iznos od 11,38 EUR od 4. listopada 2009. godine do isplate
na iznos od 10,29 EUR od 3. studenog 2009. godine do isplate
na iznos od 12,33 EUR od 8. prosinca 2009. godine do isplate
na iznos od 13,97 EUR od 5. siječnja 2009. godine do isplate
na iznos od 16,29 EUR od 3. veljače 2010. godine do isplate
na iznos od 15,76 EUR od 3. ožujka 2010. godine do isplate
na iznos od 18,92 EUR od 2. travnja 2010. godine do isplate
na iznos od 18,32 EUR od 4. svibnja 2010. godine do isplate
na iznos od 19,49 EUR od 3. lipnja 2010. godine do isplate
na iznos od 29,59 EUR od 3. srpnja 2010. godine do isplate
na iznos od 27,51 EUR od 7. kolovoza 2010. godine do isplate
na iznos od 33,87 EUR od 5. rujna 2010. godine do isplate
na iznos od 31,67 EUR od 3. listopada 2010. godine do isplate
na iznos od 28,14 EUR od 9. studenog 2010. godine do isplate
na iznos od 35,59 EUR od 3. prosinca 2010. godine do isplate
na iznos od 45,08 EUR od 5. siječnja 2011. godine do isplate
na iznos od 38,36 EUR od 3. veljače 2011. godine do isplate
na iznos od 40,95 EUR od 6. ožujka 2011. godine do isplate
na iznos od 37,95 EUR od 7. travnja 2011. godine do isplate
na iznos od 38,49 EUR od 5. svibnja 2011. godine do isplate
na iznos od 51,18 EUR od 5. lipnja 2011. godine do isplate
na iznos od 52,42 EUR od 5. srpnja 2011. godine do isplate
na iznos od 63,02 EUR od 2. kolovoza 2011. godine do isplate
na iznos od 57,58 EUR od 1. rujna 2011. godine do isplate
na iznos od 51,61 EUR od 4. listopada 2011. godine do isplate
na iznos od 50,97 EUR od 4. studenog 2011. godine do isplate
na iznos od 50,52 EUR od 8. prosinca 2011. godine do isplate
na iznos od 53,36 EUR od 4. siječnja 2012. godine do isplate
na iznos od 55,84 EUR od 3. veljače 2012. godine do isplate
na iznos od 950,02 EUR od 17. veljače 2012. godine do isplate
po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, platiti tužitelju VM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.744,22 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. veljače 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja VM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 254,92 Eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. veljače 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke 8. srpnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj 066-287/2008 (dalje u tekstu: ugovor o kreditu) kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 11.520,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništetni. Dakle, tužitelj deklaratornim zahtjevom predlaže sudu utvrditi da su dijelovi odredaba čl. 2 i čl 4. ugovora o kreditu ništetni. Poziva se na presude:
Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. rev -2221/2018, Rev -2245/17 i Rev - 3142/2018, Tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 2.065,21 Eura uvećano za zatezne kamate na ime preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule u valuti CHF.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Tuženik ne osporava da je sa tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 066-287/2008 dana 8. srpnja 2008. Tuženik ističe da je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati o ugovornim odredbama da nije postupao nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu kao i da ga je upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula te osporava da bi ugovor bio protivan ustavu, prisilnim propisima i moralu društva.
3. Radi utvrđivanja odlučnih činjenica u dokaznom postupku sud je proveo dokaz čitanjem dokumentacije koja prileži spisu i to: ugovor o kreditu (list 7-12 spisa), otplatni plan (list 13-14 spisa), specifikacija uplata (list 15-16 spisa), tečajnu listu (list 17-18 spisa), izračun (list 19 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću (list 98-104 spisa), saslušao je tužitelja (list 154-155 spisa).
4. Sud nije izveo dokaz saslušanjem zaposlenika tuženika GM budući da je na ročištu održanom 15. svibnja 2024. tuženik odustao od navedeNog dokaznog prijedloga. Sud nije izveo uvid u izjavu VMĆ, budući da pisani iskazi svjedoka mogu biti dokaz samo u postupcima koji se vode pred trgovačkim sudovima
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Tužitelj je podneskom od 27. srpnja 2024. preinačio tužbu na način da je povećao tužbeni zahtjev te zahtjeva isplatu iznosa od 2.095,16 Eura uvećano za zakonske zatezne kamate. Podneskom od 25. rujna 2024. tuženik se protivio preinaci tužbe. Ovaj sud je dopustio preinaku budući da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka. Valja navesti i to da je tužitelj tužbu preinačio na način da je visinu tužbenog zahtjeva uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka, a tužitelj nije mogao znati konačnu visinu tužbenog zahtjeva do primitka pisanog nalaza i mišljenja vještaka.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 066-287/2008 o valutnoj klauzuli te utvrđenje ništetnim dijelova čl. 2. i 4 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.
8. Među strankama nije sporno da su tuženik i tužitelj sklopili ugovor o kreditu broj 066-287/20208 od8. srpnja 2008.
9. Između stranaka je sporna osnova i visina utužene tražbine, i to prije svega jesu li pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica u CHF. Ujedno je tijekom postupka bilo sporno je li nastupila zastara potraživanja tužitelja prema tuženiku.
10. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca. Iz svega navedenog sud zaključuje da je tužiteljica potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) jer je ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
11. Člankom 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da banka tužitelju odobrava potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 11.520,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.
12. Člankom 4. ugovora o kreditu je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 225,41 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja
13. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom IV izreke utvrđeno je da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d., (i ostali tuženici u tom predmetu) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Hypo Alpe-Adria Bank d.d., kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Hypo Alpe-Adria Bank d.d., postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Hypo Alpe-Adria Bank d.d., (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 4. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d., u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
15. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.
16. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
17. Pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Točno je da je ta odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11), a da je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, se primjenjuje na sve postupke koji su u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.
18. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
19. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje u tekstu: ZOO), jer navedeno nije bila stvarna intencija zakonodavca te bi svako drugačije tumačenje predstavljalo pretjerano usko tumačenje odredaba čl. 502.c ZPP-a I čl. 138.a Zakona o potrošačima.
20. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 8. srpnja 2008., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima, jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.
21. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
22. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
23. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak presude u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koji se odnosi i na tuženika, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača.
24. Navedeno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.
25. S obzirom na to da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, a ovaj sud je vezan tom odlukom, to se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati.
26. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule za više plaćeni iznos iznosi 2.095,16 Eura, a manje plaćeni iznos iznosi 0,58 Eura.
27. Sud je u cijelosti prihvatio dopunjeni nalaz i mišljenje Darka Prpića jer je izrađen stručno i argumentirano. Stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje te su na ročištu održanom 28. siječnja 2025. stranke suglasno navele da nije potrebno da vještak daje nalaz i mišljenje na ročištu za glavnu raspravu.
28. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje motornog vozila, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnica obrta niti je bila članica nekog trgovačkog društva te da je vozilo kupila i koristila za osobne potrebe. Tužiteljica je iskazala da je nakon odabira vozila, pregledala nekoliko ponuda banaka je odabrala najpovoljniju ponudu koja je bila tuženikova, išla je u poslovnicu tuženika koja se nalazi na Slavonskoj aveniji u Zagrebu, da joj je otac pribavio ponude različitih banka te ju je savjetovao vezano za odluku u kojoj banci sklopiti ugovor o kreditu. Tužiteljica je navela da je otišla u poslovnicu tuženika gdje ju je već čekao pripremljen ugovor o kreditu, da je ugovor o kreditu pročitala na licu mjesta koliko ga je mogla sa svojim znanjem razumjeti, da joj je je u vrijeme sklapanje ugovora o kreditu bilo poznato značenje pojma valutna klauzula, da se ne sjeća da li se raspitivala o sklapanju ugovora o kreditu u nekoj drugoj valuti, međutim, sjeća se da je tada bilo uvriježeno mišljenje da je sklapanje ugovora u valuti CHF najsigurnija opcija, ne sjeća se da li je u banci prilikom sklapanja ugovora nešto pitala vezano za valutu u kojoj je ugovoren kredit, da o nijednoj odredbi ugovora o kreditu nije posebno pregovarala niti je pokušavala pregovarati. Ne sjeća se točno, ali bi rekla da joj zaposlenik banke nije ništa posebno objašnjavao vezano za sadržaj ugovora o kreditu, da je ugovor o kreditu potpisala samo u banci i da joj se čini da nije išla kod javnog bilježnika na ovjeru (solemnizaciju) ugovora, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radila na poziciji asistenta u nabavi, da njezin posao nije obuhvaćao bilo kakav rad sa kreditima da se nije došla žaliti kod tuženika ili pitati da li može nešto promijeniti u trenutku kada joj je počela rasti rata kredita te da joj je to bio prvi ugovor o kreditu koji je sklopila i da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imala 3 mjeseca radnog iskustva.
29. Sud smatra da je iskaz tužitelja istinit budući da je isti logičan i životan, a tužitelj je jasno i sigurno odgovarao na sva pitanja suda imajući u vidu činjenicu da je prošlo gotovo 12 godina od sklapanja ugovora o kreditu. Sud smatra da iskaz tužiteljice nije istinit u dijelu u kojem je iskazala da ugovor o kreditu nije solemnizirala kod javnog bilježnika. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije obaviješten o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valuti CHF te da je bilo uvriježeno da je ugovor u valuti CHF najsigurnija opcija. Činjenica da je tužiteljica po zanimanju ekonomist samo po sebi ne znači da ista nema status potrošača.
30. Ništetnost odredbi o promjenjivoj valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.
31. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.
32. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.
33. Korisnik kredita (tužitelj) je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, a to ukupno iznosi 3.845,37 Eura. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule, navedeno ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta, jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule, jer je ugovor bez te klauzule i dalje na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.
34. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a.
35. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos 2.095,16 Eura.
36. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.
37. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).
38. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 21. veljače 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.
39. Valja istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno stajalište kako „zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, stoga je sud u ovom postupku utvrdio da tuženikov prigovor zastare nije osnovan. 40. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev je osnovan za iznos od 2.095,16 Eura.
41. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 4. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Stopa zatezne kamate određena je za razdoblje do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 153/04), a od 1. siječnja 2008. prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.
42. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj je uspio u parnici u cijelosti te ima pravo na naknadu troškova temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.
43. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23.) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.
44. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podneska od 3. listopada 2023. i 25. srpnja 2024. u iznosu od po 100 bodova prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, pristup na ročišta od 15. svibnja 2024. i 28. siječnja 2025. u iznosu od po 100 bodova za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, pristup na ročište od 24. listopada 2023. u iznosu od 25 bodova za svako ročište prema Tbr. 9. t. 5. Tarife što ukupno iznosi 525,00 bodova, a pomnoženo sa 2 Eura/1 bod iznosi 1.050,00 Eura. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) na iznos odvjetničke nagrade prema Tbr. 42. Tarife, što ukupno iznosi 1.312,50 Eura. Nadalje, tužitelj ima pravo na trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,55 Eura i na naknadu troška predujma za izvedeno vještačenje u iznosu od 398,17 Eura, u cijelosti, slijedom čega je tužitelju dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 1.744,22 Eura.
45. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište 24. listopada 2023. preko dosuđenog iznosa budući da je navedeno ročište odgođeno prije početka raspravljanja niti mu je priznat trošak sudske pristojbe na presudu, budući da tužitelj nije obveznik plaćanja navedene pristojbe. a slijedom čega je sud odbio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 254,92 Eura.
U Zagrebu, 7. veljače 2025.
SUDAC:
Marko Ivrlač
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu županijskom sudu u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st.1. ZPP-a).
