Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-264/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sisku, po sucu tog suda Vedranu Medakoviću, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĆL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Danku Kovaču i Ivanu Boriću, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Danko Kovač i Ivan Borić iz Siska, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, koju zastupa Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba,, radi isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave na ročištu 20. studenog 2024., na ročištu za objavu presude 7. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju ĐĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.443,70 eura po osnovi preplate na temelju ništetne valutne klauzule CHF, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023. do 29.12.2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30.12.2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:

Na iznos od 2,46 € od 05.03.2008. do isplate

Na iznos od 2,01 € od 05.04.2008. do isplate

Na iznos od 10,24 € od 05.11.2008. do isplate

Na iznos od 5,62 € od 07.12.2008. do isplate

Na iznos od 17,01 € od 05.01.2009. do isplate

Na iznos od 17,27 € od 05.02.2009. do isplate

Na iznos od 21,44 € od 09.03.2009. do isplate

Na iznos od 14,73 € od 05.04.2009. do isplate

Na iznos od 15,61 € od 05.05.2009. do isplate

Na iznos od 12,40 € od 05.06.2009. do isplate

Na iznos od 10,68 € od 06.07.2009. do isplate

Na iznos od 10,93 € od 05.08.2009. do isplate

Na iznos od 12,94 € od 05.09.2009. do isplate

Na iznos od 11,39 € od 06.10.2009. do isplate

Na iznos od 11,28 € od 09.11.2009. do isplate

Na iznos od 13,34 € od 07.12.2009. do isplate

Na iznos od 15,74 € od 05.01.2010. do isplate

Na iznos od 18,82 € od 06.02.2010. do isplate

Na iznos od 18,32 € od 07.03.2010. do isplate

Na iznos od 22,70 € od 07.04.2010. do isplate

Na iznos od 22,48 € od 05.05.2010. do isplate

Na iznos od 26,68 € od 06.06.2010. do isplate

Na iznos od 36,73 € od 05.07.2010. do isplate

Na iznos od 30,73 € od 05.08.2010. do isplate

Na iznos od 44,84 € od 05.09.2010. do isplate

Na iznos od 40,89 € od 05.10.2010. do isplate

Na iznos od 33,73 € od 05.11.2010. do isplate

Na iznos od 47,13 € od 05.12.2010. do isplate

Na iznos od 56,31 € od 05.01.2011. do isplate

Na iznos od 51,01 € od 05.02.2011. do isplate

Na iznos od 48,52 € od 05.03.2011. do isplate

Na iznos od 45,11 € od 05.04.2011. do isplate

Na iznos od 54,97 € od 11.05.2011. do isplate

Na iznos od 66,03 € od 05.06.2011. do isplate

Na iznos od 63,13 € od 06.07.2011. do isplate

Na iznos od 92,19 € od 05.08.2011. do isplate

Na iznos od 91,51 € od 05.09.2011. do isplate

Na iznos od 68,13 € od 05.10.2011. do isplate

Na iznos od 66,87 € od 07.11.2011. do isplate

Na iznos od 63,96 € od 07.12.2011. do isplate

Na iznos od 68,63 € od 05.01.2012. do isplate

Na iznos od 73,17 € od 05.02.2012. do isplate

Na iznos od 72,55 € od 05.03.2012. do isplate

Na iznos od 70,48 € od 06.04.2012. do isplate

Na iznos od 71,25 € od 07.05.2012. do isplate

Na iznos od 73,14 € od 06.06.2012. do isplate

Na iznos od 70,80 € od 06.07.2012. do isplate

Na iznos od 71,95 € od 07.08.2012. do isplate

Na iznos od 70,15 € od 06.09.2012. do isplate

Na iznos od 67,35 € od 05.10.2012. do isplate

Na iznos od 71,18 € od 05.11.2012. do isplate

Na iznos od 69,12 € od 06.12.2012. do isplate

Na iznos od 71,53 € od 05.01.2013. do isplate

Na iznos od 67,16 € od 05.02.2013. do isplate

Na iznos od 68,94 € od 05.03.2013. do isplate

Na iznos od 71,62 € od 05.04.2013. do isplate

Na iznos od 69,22 € od 06.05.2013. do isplate

Na iznos od 64,67 € od 05.06.2013. do isplate

Na iznos od 63,21 € od 05.07.2013. do isplate

Na iznos od 63,63 € od 06.08.2013. do isplate

Na iznos od 66,74 € od 05.09.2013. do isplate

Na iznos od 70,04 € od 05.10.2013. do isplate

Na iznos od 68,65 € od 05.11.2013. do isplate

Na iznos od 69,94 € od 05.12.2013. do isplate

Na iznos od 68,40 € od 05.01.2014. do isplate

Na iznos od 66,98 € od 05.02.2014. do isplate

Na iznos od 67,98 € od 05.03.2014. do isplate

Na iznos od 66,52 € od 05.04.2014. do isplate

Na iznos od 66,21 € od 06.05.2014. do isplate

Na iznos od 64,67 € od 05.06.2014. do isplate

Na iznos od 66,00 € od 06.07.2014. do isplate

Na iznos od 67,50 € od 05.08.2014. do isplate

Na iznos od 68,85 € od 05.09.2014. do isplate

Na iznos od 69,28 € od 05.10.2014. do isplate

Na iznos od 70,58 € od 07.11.2014. do isplate

Na iznos od 71,80 € od 07.12.2014. do isplate

Na iznos od 71,29 € od 05.01.2015. do isplate

Na iznos od 72,08 € od 05.02.2015. do isplate

Na iznos od 72,08 € od 05.03.2015. do isplate

Na iznos od 72,08 € od 07.04.2015. do isplate

Na iznos od 72,08 € od 05.05.2015. do isplate

Na iznos od 72,08 € od 05.06.2015. do isplate

Na iznos od 72,08 € od 07.07.2015. do isplate

Na iznos od 72,08 € od 06.08.2015. do isplate

Na iznos od 72,08 € od 06.09.2015. do isplate.

II/ Utvrđuje se neosnovanost zahtjeva tuženika usmjerenog na postojanje potraživanja radi prebijanja u visini od 56,14 Eura s osnova tzv. negativne tečaje razlike te iznosa od 3.534,87 eura s osnove preplate u konverziji.

III/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu 1.825,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 7. veljače 2025. po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a gdje referentnu stopu čini kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke ( čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a), u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I/ Dopušta se kao svrsishodna preinaka tužbe tužiteljice ĐĆL sadržana u podnesku od 18. listopada 2024..

Obrazloženje

1. U tužbi dostavljenoj **.**.2023. ĐĆL ( u nastavku: tužiteljica ) u bitnome navodi da je sa tuženikom 30. 3. 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj: 070330277973 kojim je odobren stambeni kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 32.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a s rokom otplate od 12 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja. Ugovor je izmijenjen aneksom od 4. 1. 2016. kojim je učinjena konverzija te je preostala neotplaćena glavnica od 19.940,91 Eura, koja je za 757,96 eura veća od glavnice koja je trebala biti utvrđena imajući u vidu posljedice ništetnih ugovornih odredbi. Tužiteljica pri tome ukazuje da takvu razliku u glavnicama ne potražuje, već potražuje preplatu nastalu do obračuna konverzije na dan 30. 9. 2015. temeljem ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora u CHF. Dalje navodi da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranu – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time dužnik postupio suprotno odredbama odnosno u vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Osim valutne klauzule, ukazuje i na ništetnost odrede ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi (kamati) a što također proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 a takav pravni stav je dodatno potvrđen i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. povodom revizije. Dalje ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske po izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i postavljanjem kondemnatornog zahtjev za isplatom. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, postavlja zahtjev za vraćanjem onog što je primila na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezana uz švicarski franak pa tužbom uslijed ništetnihi odredbi o valutnoj klauzuli u CHF postavlja zahtjev za isplatom iznosa od 4.092,16 eura sa pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visini tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zakonskih zateznih kamata. Kao razloge osporavanja navodi sljedeće:

- tužitelj je prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno ZID ZPK/15 iz kojeg razloga je tužbu potrebno odbiti,

- tuženik osporava tužiteljeve svojstvo potrošača te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije,

- navodi da je potraživanje zastarjelo jer da tužitelj nije prekinuo zastaru, jer da podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru obzirom da tužitelj nije bio stranka kolektivnog spora te zbog toga jer sud ne može mijenjati odredbe o zastari koje su kogentne naravi.

- da odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nisu ništetne jer su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, u skladu su s odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer su jasne, lako razumljive i uočljive te je tužitelj o istima bio u razumnoj vjeri obaviješten,

- da su se uvjeti na tržištu naknadno nepredvidljivo izmijenili te su bili rezultatom izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je na njih mogao utjecati,

- da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovom postupku koji je pokrenut zbog navodnog stjecanja bez osnove jer na temelju čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove.

Posebno u odnosu na provedenu konverziju, tuženik ukazuje da je dodatkom ugovora utvrđen ostatak glavnice u iznosu od 19.940,91 EUR, a osim toga je utvrđena i razlika ( preplata ) između ukupno uplaćenih iznosa prema novom otplatnom planu u iznosu od 3.534,87 EUR-a, pa tuženik u sklopu odgovora na tužbu ističe prigovor radi prijeboja u minimalnom iznosu od 3.534,87 EUR-a koji odgovara iznosu preplate utvrđene konverzijom, sa pripadajućim kamatama od 13. 11. 2015..

Potom podrobnije pojašnjava svaku osnovu pobijanja tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, ističe kako:

- ugovor kojim je bila ugovorena CHF valutna klauzula više ne postoji,

- tužitelj je prihvatio izračun konverzije sukladno ZID ZPK/15 u EUR valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu za EUR kredit s retroaktivnim učinkom, tj. s učinkom od sklapanja osnovnog Ugovora (30.03.2007.g.),

- je tuženik konverziju proveo upravo na način kako je to zakonodavac propisao ZID ZPK/15,

- ugovorena je valuta kredita je EUR te se na ugovorni odnos tužitelja i tuženika navedena valuta vezana uz EUR primjenjuje od 30.03.2007.g., tj. od sklapanja osnovnog Ugovora.

Tuženik zaključno predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

3. Podneskom od 18. listopada 2024., tužiteljica je nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, specificirala zahtjev na način da traži isplatu 4.443,70 Eura sa pripadajućom kamatom na pojedine mjesečne iznose od ožujka 2008. do zaključno rujna 2015..

4. Navedeno postupanje u procesnoj osnovi čini preinaku u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22 i 155/23;; - u daljnjem tekstu: ZPP) do koje dolazi nakon zaključenja prethodnog postupka te u trenutku u kojem tužitelj po provođenju dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem stječe saznanje o visini potraživanja. Stoga je riječ o postupanju koje je dopušteno ( čl. 190. st. 2. ZPP) i svrsishodno radi rješavanja konačnog odnosa između stranaka.

5. Nadalje, u odnosu na takva postupanja Vrhovni sud RH je na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova te Građanskog odjela VSRH održanom 26. studenog 2021. donio zaključak broj Su IV-162/2021 koji glasi:

"...U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.."

6. Stoga je uzimajući u obzir navedeno stajalište VSRH-a, kao i činjenicu da je riječ o postupanju koje je svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, ovaj sud dopustio preinaku te je o istome odlučeno izrekom rješenja sadržanoj u predmetnoj presudi i rješenju ( točka I/ izreke rješenja).

7. Podneskom od 25. 10. 2024. tuženik je uz ranije ( u odgovoru na tužbu) istaknut prigovor radi prijeboja ( u odnosu na iznos od 3.534,87 EUR-a koji odgovara iznosu preplate utvrđene konverzijom ) istaknuo dodatni prigovor prijeboja u ukupnom iznosu od 56,14 EUR-a a koji se odnosi na vještačenjem utvrđenu razliku manje plaćenih anuiteta zbog nižeg tečaja CHF u periodu od svibnja 2007. do listopada 2008..

U odnosu na dokazni postupak

8. U postupku je proveden uvid u dostavljene dokaze i dokumentaciju i to tužbu sa dopisom tuženika od 13. studenog 2015. u pogledu konverzije, otplatni plan, prikaz prometa računa, dodatak ugovora o kreditu ovjeren kod javnog bilježnika Tihane Sudar 4. siječnja 2016., pregled uplata, ugovor o kreditu od 30. ožujka 2007. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, izvatkom iz knjige položenih ugovora i solemnizacijom (str. 1 - 47 spisa), odgovor na tužbu tuženika sa pregledom kreditnog kalkulatora i sudskom praksom (str. 51-117 spisa), podnesak tužitelja od 6. studenog 2024. sa sudskom praksom (str. 156-170 spisa), proveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po imenovanom vještaku Kseniji Vrebac koja je dostavila pismeni nalaz i mišljenje od 4. listopada 2024. (str. 132-143 spisa) a koji je potom iznesen i usmeno na ročištu 20. studenog 2024., te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku.

9. Saslušana u svojstvu stranke u postupku tužiteljica je u bitnome navela da se 2007. odlučila za rješenje stambenog pitanja, a kako nije raspolagala gotovinom morala se kreditno zadužiti. Obratila se banci tuženika iako nije bila njihov klijent temeljem reklamiranja. Prilikom sklapanja ugovora joj je bila bitna visina mjesečne rate i to da li će je moći plaćati. Misli da je ugovorena rata iznosila oko 1.200,00 kuna što joj je bilo prihvatljivo pa je pristala na ugovor. Bila je svjesna da je ugovorena valutna klauzula u CHF ali nije od strane djelatnika banke upozorena na rizičnost takvog ugovaranja već je naprotiv čak i nagovarana na takvo kreditiranje jer da je povoljno i pouzdano. Mjesečne rate su naknadno rasle, iznosile preko 2.000,00 kuna, a što joj je predstavljalo financijsko opterećenje jer je tada imala plaću nešto višu od 4.000,00 kuna. Sa kreditom je kupljen stan u [adresa] gdje je i radila, i čiji je vlasnik i danas, a koji nije koristila za komercijalne svrhe. Nije nikada bila vlasnica OPG-a ili obrta.

10. Tužiteljica je u sklopu iskaza odgovorila i na upite tuženika te ukazala kako je do banke tuženika došla preporukom oca koji je osobno poznavao bankara kojemu se u njeno ime obratio, a radi čega se nije obraćala drugim bankama. Misli da je pogledala i kakvi su krediti kod PBZ-a, ali su se kod tuženika činili povoljniji. Ne sjeća se da bi joj bio ponuđen ili pokazan izračun kreditiranja vezanog uz valutu Euro. Ne sjeća se da bi cijeli ugovor pročitala. Ne može reći da joj je sadržaj ugovora bio nerazumljiv. Ne sjeća se da bi ju djelatnik informirao o rizicima ugovaranja već je naprotiv ukazivao na stabilnost valute CHF. Nije se sama informirala o kretanju tečaja u CHF. Konverziju je prihvatila da bi si olakšala situaciju jer je ona dovela do manje mjesečne rate otplate.

11. Iskazu tužiteljice sud je priklonio vjeru nalazeći kako iz istoga jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju nastupala kao potrošač sklapajući ugovor radi rješavanja stambenog pitanja. Iz iskaza je osim toga razvidno da nije bila upoznata na rizičnost ugovaranja valutne klauzule u CHF već je naprotiv poticana na sklapanje ugovora sa tom klauzulom.

12.Kako je odluka o visini postavljenog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju ovisila o stručnom financijsko-knjigovodstvenom znanju predmetne materije, sud je temeljem dokaznog prijedloga tužitelja odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Kseniji Vrebac, dipl.oec, koja je dostavila nalaz i mišljenje ( str. 132-143 spisa ), u sklopu kojega je na razumljiv, logičan i stručan način pojasnila sve segmente sklapanja osnovanog ugovora o kreditu kao i same konverzije odnosno dodatka ugovoru, pri čemu je u odnosu na osnovni ugovor ukazala da su stranke 30. 3. 2007. sklopile ugovor o stambenom kreditu u kojem se u bitnome navode sljedeći uvjeti kreditiranja:

- iznos odobrenog kredita je kunska protuvrijednost od 32.400,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita,

- redovna kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosi 4,39 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukama banke,

- rok otplate kredita iznosi 12 godina (144 mjeseci),

- korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita,

- anuiteti dospijevaju na naplatu petog dana u mjesecu,

- početni anuitet je dospio na naplatu 5. 5. 2007.,

- kredit je isplaćen 2. 4. 2007. u iznosu od 147.213,13 kn,

- srednji tečaj HNB za CHF na dan isplate kredita je iznosio 4,543615,

- temeljem ZIDZPK 4. 1. 2016. je između stranka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je po prihvatu izračuna na dan 30. 09. 2015., izvršena konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR,

- tijekom otplate kredita tuženik je u više navrata jednostranom odlukom mijenjao visinu kamatne stope, a time i visinu anuiteta.

13.Zadatak vještačenja se odnosio na izračun pozitivne razlike između početno ugovorenih te stvarno plaćenih anuiteta po kreditu, odnosno preplate po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope od realizacije kredita do 1. 1. 2014. ( kao dana kojim su kamate zakonski određene u visini od 3,23 %) pa je utvrđeno da ukupna pozitivna razlika po toj osnovi iznosi 2.645,59 CHF ili 12.020,55 kn odnosno 1.595,40 Eura ( pri čemu se napominje da je riječ o izračunu koji tužitelj nije obuhvatio tužbenim zahtjevom pretpostavljeno uslijed zastare tog dijela potraživanja).

14.Drugi zadatak vještačenja se odnosio na pozitivnu razliku iznosa koji je tužitelj u utuženom razdoblju ( od potpisivanja ugovora do konverzije ) stvarno plaćao po osnovi valutne klauzule u CHF i iznosa koji bi plaćao da je anuitete plaćao po tečaju važećem na dan isplate. Vještak je takav izračun prikazao u tablici broj 2 ( str. 136-137 spisa) te je utvrdio da u razdoblju otplate kredita do konverzije ta razlika na štetu tužitelja iznosi 33.481,08 kn odnosno 4.443,70 eura.

15.Kao treće, vještak se očitovao i na izračun razlike neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF u prvotno ugovorenim uvjetima te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije. Naime, na dan konverzije ( 30. 9. 2015. ) prema aktualnom otplatnom planu kredita, nedospjela glavnica je iznosila 11.928,58 CHF, odnosno uz tekući tečaj CHF 83.270,70 kuna. Konverzijom je utvrđena nova nedospjela glavnica te ona iznosi 7.611,69 EUR, odnosno 58.093,01 kuna. Dakle, konverzijom je tužitelju smanjena glavnica za 25.117,69 kuna (83.270,70 – 58.039,01) čime je donekle postignuta kompenzacija drastično poraslog tečaja CHF u odnosu na tečaj EUR-a. Međutim, da tužitelj nije proveo konverziju, a pod pretpostavkom ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, tada bi na isti dan ( 30. 09. 2015. ) prema početnom otplatnom planu kredita, nedospjela glavnica iznosila 11.512,64 CHF, odnosno 52.309,00 kuna, što je 5.784,01 kn ili 767,67 EUR manje od glavnice utvrđene konverzijom.

16.Kao četvrto, vještak se izričito očitovao na sporno pitanje da li je konverzijom ispravljena ravnoteža u ugovornim odnosima nastalim po uvjetom nepoštenog ugovaranja. Za odgovor na to pitanje vještak je uzeo u obzir posljedice nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope, valutne klauzule te razlike u izračunu nedospjele glavnice na dan konverzije ( jasno ukazujući da je i sa tim segmetnom tužitelj oštećen ). Pri tome je naglasio da ukupne uplate za kreditne obveze do konverzije iznose 175.110,65 kuna. Pod uvjetom da su ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, početno ugovoreni uvjeti (tečaj CHF i kamatna stopa) daju anuitet u iznosu od 1.316,97 kuna (289,85 CHF x 4,543615) pa potrebne uplate do konverzije 30.09.2015. za 101 dospjelih anuiteta iznose 133.013,97 kuna (1.316,97 x 101).

17.Međutim, nakon gotovo 8,5 godina otplate kredita ( od ukupno ugovorenih 12 godina ) sa ukupno uplaćenim iznosom od 175.110,65 kuna, nedospjela CHF glavnica kredita na dan konverzije izražena u kunama iznosi 83.270,70 kuna, i ona je niža za 63.942,43 kune od početnog stanja isplaćene glavnice (147.213,13 – 83.270,70), što znači da je ukupna uplata od cca 175 tisuća kuna iskorištena za otplatu početno ugovorenih anuiteta od 289,95 CHF, razliku plaćene kamate, a ponajviše za drastičan porast tečaja CHF u razdoblju otplate kredita.

18.Vještak ukazuje kako upravo taj podatak upućuje na enorman rast tečaja CHF, koji je posljedično povećavao stanje neotplaćene glavnice tijekom otplate kredita, izraženu u protuvrijednosti u kunama, jer kako je tečaj rastao, tako je i neotplaćena glavnica protuvrijednosti u kunama rasla, čak bez obzira na sve veće kunske uplate usmjerene za zatvaranje obveza za mjesečne anuitete. Pri tome je u tijeku otplate kredita došlo i do bitnog poremećaja u strukturi samoga anuiteta jer se zbog povećanja kamatnih stopa povećavala visina anuiteta, a mijenjala se i struktura unutar samog anuiteta u korist kamata, a na štetu glavnice.

19.Stoga vještak ističe ( str. 139 spisa ) da je konverzijom ustanovljena nova glavnica izražena u EUR, pri čemu ona nije dovoljno smanjena, nego je veća za 767,67 eura od onog iznosa koji bi u otplati kredita bio postignut, pod uvjetom ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu.

20.Vještak je potom na razumljiv način ta tri elementa nepoštenosti ugovaranja ( promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu i razliku neotplaćene glavnice na dan konverzije) i koji iznose u konkretnom slučaju 6.806,77 Eura ( 1.595,40 eura po osnovi preplaćene kamate, 4.443,70 eura po osnovi valutne klauzule u CHF te 767,67 eura po osnovi razlike u neotplaćenoj glavnici na dan 30. 9. 2015. ) stavio u odnos sa pozitivnim učincima konverzije, a riječ je o iznosu viška uplate utvrđenom u iznosu od 3.534,87 eura, nakon čega zaključuje da je provedenom konverzijom tužitelj obeštećen ali samo djelomično pa razlika za koju nije obeštećen ( sagledavajući predmetne elemente ) iznosi u kunama 26.987,40 (51285,64 – 26978,40), odnosno 3.217,90 eura (6806,77 – 3534,87).

21. Osim navedena tri segmenta ( izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF, razlike neotplaćene glavnice na dan konverzije te pitanja potpunog obeštećenja u sklopu konverzije ) vještak se osvrnuo i na tzv. negativne razlike te ukazao da razlika manje plaćenih anuiteta zbog primjene niže kamatne stope u odnosu na ugovorenu iznosi – 1091,73 kuna, odnosno – 144,89 eura, dok negativne razlike po osnovi ništetne valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita do 5.10.2008. iznose -422,90 kuna, odnosno – 56,14 eura.

22.Imenovana vještakinja je svoj nalaz i mišljenje iznijela i usmeno na ročištu 20. studenog 2024. kojom prigodom je u cijelosti ostala kod pismenog nalaza i mišljenja. Osim toga je ukazala da se detaljno osvrnula na sva sporna pitanja te posebno na pitanje da li je tužiteljica u konkretnom slučaju provođenjem konverzije obeštećena u odnosu na pretpostavku nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope nakon čega je iznesen zaključak da provedenom konverzijom nije u cijelosti obeštećena, pri čemu nije sporno da je konverzija provedena u skladu sa zakonskim okvirom. Za stajalište o tome da li je tužiteljica obeštećena konverzijom je krenula od tri pretpostavke koje čine ugovaranje promjenjive kamatne stope, zatim valutne klauzule u CHF te izračun koliko bi iznosila glavnica kredita na dan 30. rujna 2015., pod pretpostavkom takvog ništetnom ugovaranja. Utvrdila je da bi pod takvom pretpostavkom glavnica bila za 767,67 Eura niža od glavnice utvrđene konverzijom. Nije sporno da je konverzijom tužiteljica dovedena u povoljniji položaj od onog u kojem se nalazila prije sklapanja tog dodatka, ali iz izračuna vještačenja proizlazi da bi bila u još povoljnijem položaju da nije pristala na konverziju, a da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne. Ta tri elementa je potom stavila u omjer sa onim što je utvrđeno i nastalo konverzijom, a to je novi iznos glavnice te iznos preplate nakon čega je utvrđeno da ti elementi ne dovode do ravnopravnosti u ugovornom odnosu pod uvjetom da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne. U sklopu izračuna je iskazala i tzv. negativne razlike odnosno periode u kojima je plaćanje za tužiteljicu bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta. Osim navedenog je ukazala da se kao vještak susrela sa većim brojem izračuna poput onog koji je predmetnom ovog postupka te je potvrdila da dani izračun u ničemu ne odstupa od metodologije i načina izračuna koji se primjenjuju u takvim postupcima.

23.Nalazu i mišljenju vještakinje Ksenije Vrabac, kako pismeno tako i usmeno iskazanom, ovaj prvostupanjski sud je priklonio vjeru u cijelosti budući da je vještak na izuzetno jasan, stručan, prihvatljiv, logičan i razumljiv način pojasnio metodologiju primjene i sam način izračuna konkretnog potraživanja po svakoj utuženoj osnovi. Vještak se pri tome očitovao i u pogledu tzv. negativne razlike kao i pitanja viška utvrđenog konverzijom. Vještak se osim toga detaljno i razumljivo osvrnuo na provedenu konverziju te ukazao na razloge i zaključak da tužiteljica provedenom konverzijom nije obeštećena u pogledu potraživanja koje je predmetom ovog postupka.

U odnosu na primjenu materijalnog prava

24. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), ), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023.), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

25.Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

26.Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2023;dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. ZOO-a propisano kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

27.Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

28.Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka).

29.Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

30.Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

31.Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka je propisano da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

32.Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Općenito u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice i prigovore tuženika

33.Predmet postupka u konkretnom postupku predstavlja tužbeni zahtjev u kojem tužiteljica, nakon što ukazuje na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka 2007., postavlja tužbeni zahtjev za isplatom isključivo temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF. Tužiteljica pri tome jasno ukazuje da iako smatra kako je i ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo ništetno, ne potražuje iznose po toj osnovi ( pretpostavljeno uslijed zastare tog potraživanja).

34.Tuženik s druge strane osporava svojstvo potrašača i aktivnu legitimaciju, ističe prigovor zastare te prigovor prijeboja kojim tražbinu tužiteljice predlaže prebiti sa utvrđenim viškom u sklopu konverzije te tzv. negativnim razlikama po osnovi promjene tečaja.

35.U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev te prigovore tuženika, utvrđeno je, te nije sporno, da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 30. 3. 2007. ugovor o stambenom kreditu u visini od 32.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja od 12 godina.

36.Nadalje, nije sporno da je u ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,39% ( čl. 3.1. Ugovora ), pri čemu je određeno da ona promjenjiva sukladno odluci banke na koju korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

37.Odredba čl. 1. Ugovora sadrži valutnu klauzulu obzirom da je navedeno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

38.Nadalje, u postupku je temeljem dostavljene dokumentacije te provedenog vještačenja utvrđeno da je tuženik nakon sklapanja ugovora o kreditu višekratno puta jednostrano mijenjao visinu kamatne stope kredita, čime su rasli i sami ugovoreni mjesečni anutiteti.

39.Također, nije sporno da su stranke provele konverziju ugovora sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015; u nastavku: ZID ZPK/15), a tako što su 4. 1. 2016. potpisale dodatak ugovoru o kreditu čemu je kreditni aranžman konvertiran na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U sklopu provedene konverzije je utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015..

40.Stoga je za predmet postupka odlučujuće utvrđenje da li je takvo postupanje tuženika, glede ugovaranja i primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu utuženih novčanih iznosa. Također, kako nije sporno da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ugovora o kreditu, to je od utjecaja na tužbeni zahtjev za isplatom odgovor na pitanje da li tužiteljica ( u slučaju da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično ništetne ) ostvaruje pravo na isplatu u slučaju kada je provedena konverzija osnovnog ugovora. Uz navedeno, potrebno se osvrnuti i na sve istaknute prigovore tuženika koji uključuju prigovor svojstva potrošača, zastare i prigovor radi prijeboja. S obzirom na značaj svakog od iznesenih spornih pitanja ista će se pojasniti zasebno.

Posebno u odnosu na prigovor svojstva potrošača

41. U odnosu na navode tuženika kojima u sklopu odgovora na tužbu osporava tužiteljici svojstvo potrošača, valja ukazati da su odredbom čl. 2. točkom b) i c) Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima definirani pojmovi potrošača i prodavatelja robe ili davatelja usluga. Te odredbe su također implementirane u odredbama ZZP-a kojim se pojašnjavaju osnovni pojmovi na koje se odnosi taj Zakon. Potrošača u tom smislu čini svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim direktivom nastupa izvan okvira svoje djelatnosti, poslovanja ili struke. Europski sud je pojasnio pojam potrošača na način da je riječ o autonomnom i objektivnom pojmu koji treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju kao i da li određeni ugovorni odnos predstavlja djelovanje izvan okvira obrta, poduzeća i profesije ( u tom smislu vidi rješenje u predmetu C-534/15 Đ od 14. rujna 2016., ECLI:EU:C:2016:700; toč. 32., u kojem sud naglašava da je pojam potrošača u smislu čl. 2. točke b) Direktive objektivan pojam). S druge strane pojam pružatelja ili davatelja usluge koji treba tumačiti ekstenzivno ( vidi predmet C-147/16 Karel de Grote od 17. svibnja 2018., ECLI:EU:C:2018:320., toč. 48. gdje sud navodi: …“ iz samog teksta te odredbe proizlazi da je zakonodavac Unije namjeravao široko tumačiti pojam „prodavatelj ( robe ) ili pružatelj ( usluge ) …“).

42.Provedenim postupkom je utvrđeno da je između stranka 2007. sklopljen stambeni kredit, pri čemu ih samog ugovora jasno proizlazi da je dodijeljen tuženiku kao potrošaču. Ovo stoga jer je čl. 1. ugovora ( str. 41 navedeno): "..Na temelju Odluke Komisije za odobravanje kredita građanima …..Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit za mlade za kupnju stana…"

43.Takvu činjenicu potvrđuje i iskaz tužiteljice kojim je utvrđeno da je kredit uzela kao potrošač za privatne svrhe i kupnju stana, pri čemu je riječ o stanu koji nije korišten za iznajmljivanje niti komercijalne svrhe.

44.Stoga, kako pojam potrošača valja razmatrati objektivno, a tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora djelovala u svojstvu fizičke osobe i potrošača te je kredit korišten radi rješavanja stambenog pitanja tj. unutar okvira raspolaganja i djelovanja fizičke osobe, u konkretnom slučaju predstavlja potrošača, radi čega navodi tuženika istaknuti u tom smislu nisu osnovani.

Posebno u odnosu na nepoštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF

45.Tužiteljica u navodima tužbe kao i naknadno u tijeku postupka iznosi stajalište uslijed kojega pronalazi da su ugovorne odredbe u prvotnom ugovoru o kreditu, koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, nepoštene i posljedično ništetne, čime predstavljaju osnovu za vraćanjem onoga što je tuženik kao banka primila temeljem takvih ugovornih odredbi. Pri tome se posebno naglašava da na ništetnost ugovaranja promjenjive kamatne stope tužitelj ukazuje ne iz razloga da bi potraživao takve iznose ( jasno navodi da isto ne obuhvaća tužbenim zahtjevom ) već stoga jer i takvu nepoštenu posljedicu želi staviti u odnos prema ukupnim učincima konverzije i odgovora na pitanje da li je u cijelosti obeštećena istom.

46.U tom smislu valja primijetiti da su stranke predmetni ugovor o kreditu sklopile u ožujku 2007., što znači da se kao materijalno pravni propisi primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023. ).

47.Predmetne odredbe su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

48.Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. . Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

49.Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

50.U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP-a u dosegu sudova RH.

51.Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.

52.Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.

53.U tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske iznosi stajalište da se u sklopu kolektivne tužbe i zaštite koja je potrošačima pružena tim putem raspravljalo pitanje koje je provedeno tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora ( USRH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja).

54.Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 ĐĆ i LĆ, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 L od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 BĆ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 B i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

55.Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, što je proizlazi iz presude suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009., ECLI:EU:C:2009:350, t. 32. Takvo stajalište je osim toga u skladu sa nacionalnim odredbama Zakon o obveznim odnosima ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ) koje također propisuju obvezu suda da na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.

56.Navedeno je od naročitog utjecaja na tužbeni zahtjev poput ovog koji je predmetom konkretnog postupka i gdje tužiteljica zahtjevom ne obuhvaća utvrđenje ništetnosti već u činjeničnom opisu tužbe pojašnjava razloge uslijed kojih smatra da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF nije bilo pošteno te je posljedično ništetno, a na što je sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

57.Nadalje, za predmet spora je od utjecaja i činjenica da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ( koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ), utvrđeno da je upravo i tuženica ( u predmetu trgovačkog suda navedena kao šestotuženica) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništeta.

58.Stoga iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i koji je stekao status pravomoćnosti, nedvosmisleno proizlazi da je upravo tuženica u vremenskom periodu koji obuhvaća i sklapanje ugovora između samih stranaka u ovom parničnom postupku povrijedila prava potrošača na način da je koristila nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

59.U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem VSRH broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude VTS RH broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).

60.Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

61.Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

62.Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice konkretnog postupka ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane nesporna činjenica da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te s druge strane činjenica da je promjenjiva kamatna stopa mijenjana u više navrata jednostranom odlukom banke ( što također nije sporno).

63.Teret dokazivanja činjenice da li se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo je u konkretnom slučaju na banci ( u tom smislu i Ustavni sud RH U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 26. obrazloženja).

64.U odnosu na pojedinačno pregovaranje ovaj sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP-a koji je vrijedio u trenutku kada su stranke sklapale ugovor o kreditu, sadrži presumciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

65.U ovom postupku tuženik nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o konkretnim odredbama ugovora, niti da bi tužiteljica bila informirana o rizicima takvog ugovaranja.

66.Ovo stoga jer tuženik nije predložio dokaze u prilog svojim tvrdnjama, dok je tužiteljica iskazom potvrdila da nije upozorena na mogućnost rasta valute i kamate niti na rizike koje nosi takvo ugovaranje. Osim toga, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je od strane djelatnika banke i nagovarana na takvo kreditiranje sa tvrdnjom da je ono za nju povoljno i pouzdano. 67.Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Tuženik je pri tome raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

68.Kod takvog ugovaranja dolazi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani ( u ovom slučaju banki tj. tuženiku) da promjenu ugovorne kamate ( koja predstavlja visinu tj. cijenu usluge) čini ovisnom isključivo i izričito o volji same banke tj. tuženika, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti. Isto vrijedi i za ugovorenu valutnu klauzulu koja unosi nesigurnost u vidu toga kakvo će biti kretanje tečaja valute CHF- a u odnosu prema kuni.

69.Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja predstavlja odredivost cijene, prema kojoj sama cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva. Kada tužiteljica sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena između ostalog i ugovorenim kamatama u točno određenoj visini te tečajem CHF koji je bio važeći u tom trenutku.

70.Tužiteljici se na potpisivanje daje ugovor koji u sebi navodi da se kredit otplaćuje u 144 jednakim mjesečnim anuitetima ( čl. 2.4. ugovora ) te joj se predočava iznos tog mjesečnog anuiteta i na temelju kojeg ona pristaje na sklapanje ugovora, čime ju se dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata i vršiti prema tako ugovorenim i predočenim uvjetima.

71. Međutim, upravo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te naknadni rast tečaja i mijenjanje kamatne stope, dovode do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužiteljica ne može biti niti približno sigurna koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu.

72.U tom smislu je vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica ugovor sklopila na 12 godina, da je do konverzije ukupno platila 175.110,65 kn, pa je nakon 8,5 godina ( više od 2/3 ugovorenog razdoblja ) joj preostala nedospjela glavnica u iznosu od 83.270,70 kn što je za 63.942,43 kn niže od početnog stanja isplaćene glavnice. Drugim riječima, tužiteljica je kreditom dobila iznos od 147.213,13 kn, kroz 8 i pol godina je platila 175.110,65 kn, da bio joj u rujnu 2015. neotplaćena glavnica iznosila još cca 83 tisuće kuna, iz čega proizlazi da su ukupne uplate korištene za otplatu početno ugovorenih anuiteta, razliku plaćene kamate, ali ponajviše za drastičan porast tečaja CHF u razdoblju otplate kredita.

73.Takav podatak po vještaku upućuje na enorman rast tečaja CHF, koji je posljedično povećavao stanje neotplaćene glavnice tijekom otplate kredita, izraženu u protuvrijednosti u kunama, jer kako je tečaj rastao, tako je i neotplaćena glavnica protuvrijednosti u kunama rasla, čak bez obzira na sve veće kunske uplate usmjerene za zatvaranje obveza za mjesečne anuitete.

74. Stoga je rast mjesečnih anuiteta uslijed ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF zasigurno dovelo do znatne neravnoteže u odnosima stranaka, a što predstavlja pretpostavku nepoštenog ugovaranja.

75.Stoga je na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, pa je provođenjem kontrole ništetnosti po službenoj dužnosti utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredbe čl. 1. i 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da on može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO- a) odnosno u opsegu prvotno ugovorene kamatne stope te tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan odnosno po osnovi valutne klauzule kako bi se plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita. Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nepoštene odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužiteljici vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule ( koja je utužena za razliku od kamate ) a iznosi ukupno 4.443,70 eura u periodu od ožujka 2008. do rujna 2015. i koji se odnosi na periode u kojima je nepošteno ugovaranje dovelo do neravnoteže na štetu potrošača ( tzv. pozitivne razlike ), a riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a).

Posebno u odnosu na provedenu konverziju

76. U odnosu konverziju provedenu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK ) ovaj prvostupanjski sud prije svega ističe kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela, a priori, isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

77.Nacionalna sudska praksa u odnosu na takvo sporno pitanje nije bila jedinstvena niti ujednačena, slijedom čega se ovim putem iznose stajališta koje po stavu ovog suda potvrđuju pravilnost iznesenog mišljenja.

78.U tom smislu prije svega valja ukazati kako iz odredaba ZIDZPK –a, kao niti iz odredaba ZZP-a, a niti iz općih odredbi ZOO-a, ne proizlazi da bi potrošač u slučaju provođenja konverzije bio lišen prava i mogućnosti ostvarivati obeštećenje po osnovi ugovornih odredaba koje su postojale u prvotnom ugovoru u kreditu i koje su utvrđene nepoštenim te posljedično ništetnim.

79.Nadalje, potrošači u RH ostvaruju pravo na zaštitu u skladu sa materijalno pravnim propisima ZZP-a kojim odredbama je implementirano sekundarno zakonodavstvo Europske unije u vidu Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993).

80.Slijedom toga ne postoje zapreke da se i navedeno sporno pitanje uz primjenu nacionalnog prava, promotri putem tumačenja domaćeg prava u duhu prava Europske unije ( vidi točku 53. ovog obrazloženja).

81.U tom smislu je predmetnom direktivom u odnosu na posljedicu nepoštenog ugovaranja propisano da nakon što određene ugovorne odredbe budu utvrđene nepoštenim, potrošač mora imati pravo na potpuno obeštećenje, pri čemu države članice trebaju osigurati da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače ( čl. 6. st. 1. Direktive ).

82.Stoga posljedica nepoštenog ugovaranja treba biti takva da osigurava potpuno obeštećenje potrošača.

83.Iz navedenog dalje proizlazi da nacionalna praksa koja unaprijed isključuje pravo na obeštećenje samom činjenicom sklapanja konverzije, nije u skladu sa pravom potrošača na potpuno obeštećenje, iz razloga jer ne pruža odgovor na pitanje da li je potrošač obeštećen u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe ( već takvu mogućnost otklanja samom činjenicom da je provedena konverzija).

84.Europski sud u tom smislu navodi da odredbu čl. 6. st. 1. Direktive treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati u načelu kao da nikada nije postojala ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 BĆ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 61.; ) iz čega proizlazi nepoštenost treba imati retroaktivno djelovanje ( ex tunc ).

85.Takvo stajalište je u cijelosti sukladno sa nacionalnim pravom (čl. 323. st. 1. ZOO-a).

86.Opravdanje za takvo djelovanje Europski sud pronalazi i u tome što bi se ograničavanjem nepoštenosti na trenutak donošenja odluke, onemogućila restitucija u odnosu na učinak koji je određeni ugovor imao između stranaka u periodu od nastanka njegovih učinaka pa do donošenja odluke o nepoštenosti ugovorne odredbe ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 BĆ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 62. i 63.;).

87.Iz navedenog je razvidno kako je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjeren na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošače u neravnopravan položaj.

88.Stoga, kada su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice nepoštenog ugovaranja.

89.U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate ( u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu.

90.Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka ( tj. kada je potrošač pristao na konverziju ) potrebno je razmotriti kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

91.Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od potpuno različite metodologije od one primijenjene u ovom postupku ( tj. izračuna glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule).

92..Konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u drugi i različiti bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

93.U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR .“ 94.Dakle, kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provedena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed utvrđene nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

95.Ovo poglavito u tužbama poput ove koja je predmetom postupka i u sklopu koje tužitelj traži obeštećenje isključivo za vremenski period prije provođenja konverzije odnosno period u kojem je plaćao anuitete temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

96.Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je navedeno da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

97.Kada su stranke u slučaju poput ovog, u ožujku 2007. sklopile ugovor o kreditu čije odredbe su djelomično utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnima, a potrošač je do konverzije potpisane u siječnju 2016. plaćao mjesečne anuitete koji su obračunati prema ništetnim odredbama, tada provođenje konverzije nakon više od osam i pol godina od sklapanja ugovora može isključivati pravo na obeštećenje temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, ali samo i isključivo ukoliko je ona u potpunosti obeštetila potrošača u odnosu na ono što je plaćao temeljem nepoštenih odredbi.

98. U konkretnom slučaju provedenim financijskim vještačenjem nije utvrđeno da bi to bio slučaj.

99.Stoga, kako zaštita potrošača polazi od prava na ostvarivanje potpunog obeštećenja tj. restitucije, kao i uspostave pravednog stanja u ugovornom odnosu za koji je utvrđeno da sadrži nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, to tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za period do konverzije kada ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja, a kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ( već ispravljanja i izjednačavanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR ), to nije ispravljena neravnoteža koja je u ugovornim odnosima između stranaka nastala uslijed nepoštenog ugovaranja po tim osnovama. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a koje stajalište je kao takvo osnovano.

Posebno u odnosu na pitanje da li je konverzija dovela do potpunog obeštećenja potrošača u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe te s time u vezi visinu potraživanja

100.Nakon što je u postupku utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu bilo nepošteno i posljedično ništetno, te s druge strane nesporne činjenice u sklopu koje su stranke provele konverziju u skladu da prisilnim propisom ZIDZPK, valjalo je odgovoriti na pitanje da li je konverzija dovela do potpunog obeštećenja u odnosu na nepoštene ugovorene odredbe.

101.Provedenim vještačenjem je u tome pogledu dan izračun iz kojeg je vidljivo da tužiteljica kao potrošač konverzijom nije u cijelosti obeštećena. Do takvog zaključka vještak dolazi tako da je sa jedne strane sagledao posljedice nepoštenog ugovaranja kroz tri elementa. Riječ je posljedicama nepoštenosti u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope, zatim valutne klauzule u CHF te konačno razlike u neotplaćenim glavnicama na dan 30. rujna 2015. kao datuma sa kojim je sačinjen izračun konverzije. 102.Takvim izračunom je dobiven ukupan iznos od 6.806,77 eura a koji se sastoji od 1.595,40 eura po osnovi preplaćene kamate, 4.443,70 eura po osnovi valutne klauzule u CHF te 767,67 eura po osnovi razlike u neotplaćenoj glavnici na dan 30. 9. 2015. .

103.Navedene iznose vještak je stavio u odnos sa viškom uplate prema izračunu konverzije koji iznosi 3.534,87 eura i koji predstavlja razliku između ukupno uplaćenog u korist partije EUR kredita i ukupno dospjelih obveza za EUR kredit do konverzije 30.09.2015..

104.Vještak stoga zaključuje da ako bi se takvi elementi uzeli u obzir, tužiteljica je konverzijom obeštećena ali samo djelomično, pri čemu razlika između iznosa izračunatog u nalazu na štetu tužiteljice i iznosa priznatog konverzijom, iznosi 3.271,90 eura ( 6.806,77 eura – 3.534,87 eura). 105.Stoga, kada se uzmu u obzir pozitivni učinci zakonito provedene konverzije u vidu nove neotplaćene glavnice i viška koji je utvrđen u iznosu od 3.534,87 eura, te kada se isti stave u omjer sa iznosima za koje je tužiteljica oštećena uslijed nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, proizlazi da konverzijom nije obeštećena te konverzija nije dovela do potpunog izjednačavanja posljedica nepoštenog ugovaranja u sklopu osnovnog ugovora o kreditu sklopljenog 2007. i činjenice prema kojoj je tužiteljica sve do 2015. plaćala više iznose upravo temeljem takvog nepoštenog ugovaranja.

Posebno u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja

106.Iz do sada iznesenog proizlazi da je u postupku utvrđeno nepošteno ugovaranje osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužiteljica je u tom smislu utužila potraživanje temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, dok isplata temeljem nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope nije utužena ( pretpostavljeno uslijed zastare tog dijela potraživanja).

107.S druge strane tuženik je pravovremeno u postupku već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja.

108.Takav prigovor se sastoji od dva elementa. Prvi se odnosi na višak odnosno preplatu utvrđenu u sklopu konverzije ( str. 54 spisa) a drugi na tzv. negativne razlike po osnovi valutne klauzle u CHF ( str. 154-155 spisa). 109.U odnosu na tako istaknuti prigovor tuženika valja prije svega ukazati kako treba razlikovati građanskopravni prijeboj (compensatio civilis) čije osnove su uređene ZOO-om, i gdje je riječ o prijeboju u kojem dva subjekta steknu jedan prema drugom istovrsno i dospjelo potraživanje uslijed kojeg može doći do prestanka uzajamnih potraživanja prijebojem do visine do koje su uzajamna potraživanja jednaka. Postojanje međusobnih potraživanja nema konstitutivni značaj za institut civilnog prijeboja, a za konstituiranje ovog instituta potrebno je da jedna od strana slobodnim očitovanjem volje drugoj strani da kompenzacijsku izjavu.

110.Kako tužiteljica u konkretnom postupku nije dala kompenzacijsku izjavu ( u cijelosti se protivi prijeboju ), to nije riječ o građanskopravnom prijeboju ( kako pogrešno smatra tuženik), već o institutu prijeboja u parnici na temelju odluke suda ( compensatio per judicem) predviđenog odredbama čl. 333. st.

3. i 338. st. 3. ZPP-a.

111.Procesnopravni prigovor prijeboja uređen ZPP-om nema iste učinke kao građanskopravna izjava o kompenzaciji. Kod takvog procesnog prigovora prijeboja oba potraživanja egzistiraju i prigovor ih konstitutivno ne gasi. Ovo iz razloga što taj prigovor tek predstavlja zahtjev za kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda kojim ga treba utvrditi.

112.Stoga u sklopu istaknutog prigovora poput onog koji je predmetom ovog postupka, sud donosi odluku o postojanju ili nepostojanju takvog potraživanja ( čl. 333. st. 3. ZPP-a), a nakon čega pod uvjetom da utvrdi kako je potraživanje osnovano, temeljem čl. 338. ZPP-a u izreci mora izvršiti kompenzaciju konstitutivnom odlukom na način da za iznos tražbine koju je utvrdio kao osnovanom na strani tuženika umanjiti tražbinu tužitelja koju je utvrdio kao osnovanom u tom postupku ( tako i ŽS Varaždin u odluci Gž- 2189/2017-2 od 12. 1. 2018.).

113.U tom smislu valja ponoviti da je u ovom postupku utvrđeno da je osnovano potraživanje tužiteljice temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF i po kojoj osnovi je u periodu do konverzije oštećena za ukupan iznos od 4.443,70 eura prema pojedinačnim mjesečnim iznosima.

114.Da bi se takvo potraživanje prebilo, nužno je utvrditi da li tuženik raspolaže istovrsnim i dospjelim potraživanjem koje se može suprotstaviti zahtjevu tužiteljice u ovom postupku.

115.Ovaj prvostupanjski sud u tom smislu pronalazi da tuženik u smislu čl. 333. st. 3. ZPP-a ne posjeduje potraživanje koje bi se moglo staviti u prijeboj sa potraživanjem tužiteljice.

116.Naime, da bi se neko potraživanje moglo staviti u prijeboj ono mora biti istovrsno i dospjelo.

117.U odnosu na prijeboj po osnovi viška iz konverzije je nužno promotriti karakteristike takvog iznosa te ovaj sud primjećuje da iznos od 3.534,87 eura koji tuženik predlaže staviti u prijeboj ( str. 54 spisa) a koji je utvrđen kao višak u sklopu konverzije prema simuliranom izračunu, zapravo ne predstavlja potraživanje tuženika tj. banke, već je riječ o iznosu razlike između ukupno uplaćenog u korist partije EUR kredita i ukupno dospjelih obveza za EUR kredit do konverzije 30.09.2015..

118.Dakle, iznos utvrđenog viška konverzijom, ne predstavlja dospjelo potraživanje tuženika ( banke ) prema tužitelju ( potrošaču), već iznose koje je tužiteljica više uplatila na dan 30. 9. 2015. prema simuliranom otplatnom planu u eurima, koji se sukladno odredbama ZIDZPK-a koristi za namirenje 50% iznosa budućih EUR anuiteta, u razdoblju nakon konverzije (nalaz i mišljenje vještaka str. 140 spisa ).

119.Stoga, da bi se određena tražbina tuženika stavila u prijeboj, mora se raditi o dospjeloj i utvrđenoj tražbini koju on ime prema tužitelju, što međutim utvrđeni višak u sklopu konverzije ne predstavlja, jer nije riječ o tražbini tuženika već višku uplate tužitelja u simuliranom otplanom planu i prema kojemu tužitelj zapravo ima buduću dospjelu tražbinu u toj visini prema tuženiku koji se pak obvezao istu platiti umanjivanjem budućih iznosa nakon 30. 9. 2015.

120.U prilog stajalištu da se u konkretnom slučaju ne radi o dospjelom potraživanju tuženika ( banke) govori činjenica da tuženik temeljem konverzije kao pravne osnove, nema pravo od tužiteljice kao potrošača potraživati iznos od 3.534,87 eura ( koji predlaže staviti u prijeboj), već taj iznos predstavlja višak uplata koje je tužiteljica kao potrošač preplatila prema simuliranom otplatnom planu na određeni konkretni dan. 121.Niti iznose tzv. negativnih tečajnih razlika u iznosu od 56,14 eura, po stajalištu ovog suda nije moguće staviti u prijeboj.

122.Pri tome je taj dio zahtjeva tuženika potrebno promotriti kroz posljedicu djelomične ništetnosti ugovaranja.

123.U odnosu na taj dio ovaj prvostupanjski sud pronalazi kako cjelokupno potraživanje negativnih razlika nije moguće uzeti u prijeboj jer pretpostavku ništetnosti potrošačkih ugovora u skladu sa čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, čini postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

124.Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže, ali isključivo na štetu potrošača. 125. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike ( a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode.

126.U ovom postupku nije utvrđena ništetnost cjelokupnog ugovora ( i u kojem slučaju bi svaka stranka morala vratiti ono što je primila na temelju cjelokupnog ugovora), već je utvrđeno da ugovor može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorene kamatne stope te valutne klauzule kako bi se plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita.

127. Ta djelomična ništetnost je nastala samo i isključivo u mjesecima u kojima je plaćanje za potrošača uslijed nepošteno ugovorenih odredbi bilo nepovoljno ( tzv.pozitivne razlike ).

128.To s druge strane znači da u mjesecima u kojima je tužiteljica plaćala manje od početno ugovorenih uvjeta ( u konkretnom slučaju po osnovi koju tuženik predlaže prebiti je riječ o iznosu od 56,14 eura nastalog u periodu od svibnja 2007. do listopada 2008. ) nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima a posljedično niti nepoštenosti ugovaranja odnosno ništetnosti ugovora. 129. Stoga se posljedica ništetnosti ( čl. 323. st. 1. ZOO-a) u predmetu poput ovog gdje je utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 1. i 2. ZOO-a ) odnosi na ispravljanje nepoštenih posljedica u onim mjesecima u kojima je nastala neravnoteža u ugovornim odnosima na štetu potrošača, ali ne i u mjesecima u kojima takve neravnoteže nije bilo. 130.Tuženik kao banka je i u takvim periodima ( u kojima su postojale tzv. negativne razlike ) također ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima.

131.Stoga uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika " i konstitutivno prebijanje istih sa pozitivnim razlikama u predmetu poput ovog nije prihvatljivo jer bi se anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka ( tzv. pozitivne razlike ) prebijali sa anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a potrošač je vršio plaćanja prema uvjetima koji su kao takvi bili povoljniji od početno ugovorenih. 132.Negativni iznosi upravo i potvrđuju ranije iznesena stajališta ovog suda prema kojoj je banka mogla svoje poslovanje voditi pozitivno na način da početno ugovorene uvjete poboljša na korist potrošača, a da svejedno takvim poslovanjem ostvaruje profit. 133.Stoga prijeboj negativnih razlika u konkretnim okolnostima slučaja uslijed nepostojanja znatne neravnoteže na štetu potrošača nije moguće, čemu osim gore navedenog govori u prilog i stajalište ( izraženo presudom ŽS Varaždin broj Gž 987/2023-2 od 19.10.2023.) prema kojem banka nema pravo na isplatu tražbine s osnove negativne razlike uslijed primjene čl. 323. st. 2. ZOO-a.

134.Slijedom svega iznesenog istaknuti prigovor prijeboja tuženika u ovom postupku nije osnovan, radi čega je temeljem čl. 333. st. 3. ZPP-a valjalo odlučiti kao pod točkom II/ izreke presude.

Posebno u odnosu na prigovor zastare potraživanja

135.U odnosu na prigovor zastare potraživanja, valja ukazati kako je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

136.Dakle, iako tužiteljica osobno nije podnosila tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je isto bio ovlaštena podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP- a), takva kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. 137.To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu ( u tom smislu i Županijski sud u Varaždinu Gž- 1315/2019-2 od 19. svibnja 2020), te druga prema kojoj ista počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. odnosu na promjenjivu kamatnu stopu a u odnosu na valutnu klauzulu tek 14. lipnja 2018. ( trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu ). Navedeno stajalište biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru ( čl. 245. st. 1. ZOO-a).

138.U odnosu na takvo stajalište valja ukazati kako je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:

" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

139. Vrhovni sud od zauzetog stajališta nije odstupio te je isto potvrdio i shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

140.Stoga se u odnosu na zastare odnose dvije činjenice. Prva prema kojoj je podnošenjem tužbe 9. lipnja 2023. ista podnesena unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

141.S druge strane, tužiteljica ne bi mogla ostvarivati pravo na isplatu glede novčanih iznosa koji su dospjeli i plaćeni pet godina prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, odnosno prije 4. travnja 2007., tj. petogodišnjeg roka zastare koje se računa za stjecanje bez osnova.

142.Kako je najstarije potraživanje tužitelja dospjelo 5. 3. 2008. to prigovor zastare niti u tom dijelu nije osnovan. 143. Stoga istaknuti prigovor zastare tuženika nije osnovan.

Posebno u odnosu na troškove postupka

144.U odnosu na trošak postupka sud je donio odluku o istome temeljem čl. 154. st. 5., čl. 155., i čl. 164. ZPP-a, kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora i samog troškovnika, pa je tužitelju dosuđen trošak koji se odnosi na:

- sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1. Tarife sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 46. Tarife ( 100 bodova x 15,00 kn + PDV) od 250 eura,

- trošak zastupanja na ročištima 4. listopada 2024. i 20. studenog 2024. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od po 250 eura ( x 2 ) za svako ročište temeljem Tbr. 9. 1. u vezi. Tar.br. 7. 1. Tarife i 46. Tarife, ukupno 500,00 eura po toj osnovi,

- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 25. listopada 2023. ( kojim se očitovalo na navode i progovore iznesene u odgovoru na tužbu ) te 6. studenog 2024. ( kojim se očitovalo na prigovor radi prijeboja tuženika naknadno iznesen u pogledu negativnih razlika ) u iznosu od po 250 eura ( x 2) za svaki podnesak temeljem Tbr. 8.1. i 46. Tarife, ukupno 500,00 eura po toj osnovi,

- trošak sastava ostalog podneska od 18. listopada 2024. kojim je postavljen tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja u iznosu od 50,00 eura temeljem Tbr. 8.4 i 46. Tarife,

- trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 125,00 eura temeljem Tbr.

9.3. u vezi Tbr. 7.1. i 46 Tarife,

- materijalni trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura

što sve čini ukupni parnični trošak u iznosu od 1.825,00 eura ( 5 x 250 eura + 50 eura + 125 eura + 400 eura ).

Zaključno

145. Prema tome i zaključno, kada je u sklopu provedenog postupka utvrđeno da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu sklopljenom 30. ožujka 2007. nije bilo dopušteno, a riječ je o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, takvo utvrđenje dovodi do djelomične ništetnosti odredbi čl. 1. i 3. Ugovora o kreditu ali samo u odnosu na vremenske periode u kojima je takvo nepošteno ugovaranje dovelo do neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača ( tzv. pozitivne razlike) i što ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da on može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorene kamatne stope i tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan, a na koje okolnosti je sud osim navoda tužbe morao paziti i po službenoj dužnosti,

pri čemu činjenica da su stranke sa datumom izračuna 30. 09. 2015. na temelju zakona provele konverziju ne isključuje tužiteljici kao potrošaču pravo na isplatu temeljem ništetnosti dijela ugovornih odredbi u odnosu na nepošteno ugovaranje valutne klauzule u CHF, u slučaju kada konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na posljedice ništetnog ugovaranja, a što je u ovom postupku utvrđeno, pa kako je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. ZOO-a), to je tuženik dužan vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule i tečaja važećeg kod isplate kredita a iznosi ukupno 4.443,70 eura ( točka I/ izreke presude) prema pojedinačnim mjesečnim iznosima, pri čemu je riječ o imovini tužiteljice koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a) a tužiteljica na iznose glavnog potraživanja ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i 1086. ZOO-a,

dok istaknuti prigovor radi prebijanja tuženika u odnosu na utvrđeni višak u sklopu konverzije nije osnovan ( točka II/ izreke ) jer ne predstavlja dospjelo potraživanje tuženika ( banke ) prema tužitelju ( potrošaču), već iznose koje je tužiteljica više uplatila na dan 30. 9. 2015. prema simuliranom otplatnom planu u eurima, i koji se sukladno odredbama ZIDZPK-a koristi za namirenje 50% iznosa budućih EUR anuiteta, u razdoblju nakon konverzije, dok prebijanje tzv. negativnih razlika nije moguće jer se posljedica ništetnosti ( čl. 323. st. 1. ZOO-a) kada je utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 1. i 2. ZOO-a ) odnosi na ispravljanje nepoštenih posljedica u onim mjesecima u kojima je nastala neravnoteža u ugovornim odnosima na štetu potrošača, ali ne i u mjesecima u kojima takve neravnoteže nije bilo i u kojima je potrošač plaćao niže iznose od početno ugovorenih uvjeta. 125. Stoga je slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Sisak, 7. veljače 2025.

Sudac

Vedran Medaković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ovog rješenja. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

• Tužitelju po pun.

• Tuženiku po pun.