REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3443/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Valentinu Lovriću odvjetniku iz Odvjetničkog društva Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 14. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Valentina Lovrića, odvjetnika u Zagrebu, a u izočnosti uredno pozvanog tuženika, dana 7. veljače 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2.376,09 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- 5,28 EUR od 2. srpnja 2009.

- 10,36 EUR od 2. kolovoza 2009.

- 11,89 EUR od 2. rujna 2009.

- 12,39 EUR od 2. listopada 2009.

- 12,03 EUR od 2. studeni 2009.

- 14,78 EUR od 2. prosinca 2009.

- 17,25 EUR od 2. siječnja 2010.

- 19,13 EUR od 2. veljače 2010.

- 18,67 EUR od 2. ožujka 2010.

- 23,27 EUR od 2. travnja 2010.

- 21,86 EUR od 2. svibnja 2010.

- 24,26 EUR od 2. lipnja 2010.

- 35,77 EUR od 2. srpnja 2010.

- 32,96 EUR od 2. kolovoza 2010.

- 42,78 EUR od 2. rujna 2010.

- 37,80 EUR od 2. listopada 2010.

- 33,33 EUR od 2. studeni 2010.

- 46,16 EUR od 2. prosinca 2010.

- 53,09 EUR od 2. siječnja 2011.

- 46,75 EUR od 2. veljače 2011.

- 47,53 EUR od 2. ožujka 2011.

- 44,73 EUR od 2. travnja 2011.

- 47,93 EUR od 2. svibnja 2011.

- 58,03 EUR od 2. lipnja 2011.

- 60,71 EUR od 2. srpnja 2011.

- 77,39 EUR od 2. kolovoza 2011.

- 72,12 EUR od 2. rujna 2011.

- 61,74 EUR od 2. listopada 2011.

- 61,96 EUR od 2. studeni 2011.

- 61,07 EUR od 2. prosinca 2011.

- 65,79 EUR od 2. siječnja 2012.

- 66,84 EUR od 2 veljače 2012.

- 69,16 EUR od 2. ožujka 2012.

- 67,10 EUR od 2. travnja 2012.

- 67,94 EUR od 2. svibnja 2012.

- 69,17 EUR od 2. lipnja 2012.

- 67,85 EUR od 2. srpnja 2012.

- 67,96 EUR od 2. kolovoza 2012.

- 66,73 EUR od 2. rujna 2012.

- 64,47 EUR od 2. listopada 2012.

- 67,23 EUR od 2. studeni 2012.

- 68,23 EUR od 2. prosinca 2012.

- 67,83 EUR od 2. siječnja 2013.

- 63,80 EUR od 2. veljače 2013.

- 66,60 EUR od 2. ožujka 2013.

- 67,23 EUR od 2. travnja 2013.

- 65,98 EUR od 2. svibnja 2013.

- 62,27 EUR od 2. lipnja 2013.

- 60,89 EUR od 2.srpnja 2013.

do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.032,61 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 7. veljače 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s Novom hrvatskom bankom d.d. (ranije Volksbank d.d. i Sberbank d.d.) zaključio dana 10. srpnja 2006. Ugovor o kreditu broj 718146 kojim mu je odobren kredit u iznosu 17.699,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate te je ugovorena redovna kamatna stopa u iznosu od 6,15 %. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Poziva se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da je tužena, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača u kojem je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017-4 od 14. lipnja 2018. utvrđeno, među ostalim, da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Tijekom trajanja otplate kredita, tečaj CHF rastao u odnosu na kunu, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u kunama. U razdoblju otplate kredita, tužitelj je plaćalo znatno veće anuitete od onih koje je plaćao na početku korištenja kredita. Ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke u razdoblju 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovoren odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta na koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom dogovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su tužene banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom kojim traži isplatu 2.376,09 EUR, na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamate i valutne klauzule sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe prigovor zastare, smatra da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti u ovom postupku. Drži da ugovorne odredbe Ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima u postupku kolektivne zaštite. Tužitelj nije ni pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, nego tvrdi suprotno. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, uočljiva i lako razumljiva, a odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Samu visinu tužbenog zahtjeva ne osporava. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu broj 718146 od 10. srpnja 2006. (stranica 6-13 spisa), otplatna tablica za izračun efektivne kamatne stope za kredit (stranica 14-16 spisa), otplatna tablica po kreditu (stranica 17-19 spisa), prometna kartica po kreditu (stranica 20-27 spisa,) te je saslušan tužitelj (stranica 403 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da je pravni prednik tuženika s tužiteljem zaključio Ugovor o kreditu broj: 718146, 10. srpnja 2006., za iznos 17.699,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa u visini 6,15 %, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

- da je rok otplate kredita je određen na 84 mjeseca, kredit za kupnju vozila u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća,

- da obroci dospijevaju na otplatu svakog prvog u mjesecu,

- da je tužitelj u cijelosti otplatio svoju obvezu po Ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva.

6. Prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i je li potraživanje tužitelja u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. U svom iskazu tužitelj navodi da je kupovao vozilo i od strane auto kuće je upućen kod pravnog prednika tuženika radi realizacije kredita. Predočen mu je kredit u CHF kao najpovoljniji i uopće mu nije ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti. Službenik ga nije upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem valute CHF kao i na parametre na temelju kojih se mijenja kamatna stopa. Ugovor je bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika i on ga je pročitao i potpisao. Vozilo koje je kupio koristio je za osobne potrebe. Po zanimanju je strojarski tehničar i u vrijeme ugovaranja kredita nije bio vlasnik trgovačkog društva ili obrta. Bio je zaposlen u brodogradilištu 3. Maj. Kredit je u cijelosti otplatio.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju, što znači ugovaranje promjenjive kamatne stope, na temelju kojih parametara se ona formira, kao i valute CHF, te i rizike koje on preuzima na sebe.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u kojem je Udruga Potrošač - Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, posl. br Pž-7129/2013, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa, naveo kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom, te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, a razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

11. Nije prijeporno da je tuženik, odnosno njegov pravni prednik, sastavio Ugovor o kreditu.

12. Iz navedenog obrazloženja presude VSRH proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je ona na to mogla utjecati.

13. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da ga je tuženik obavještavao o promjeni kamatnih stopa, ali tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču.

14. Stav VSRH u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je nadmoćno, pa isti sud smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju. Nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

15. Nadalje, ugovorne kamate u Ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO, a sam Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja, te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope, kako je to učinio tuženik, suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču niti približnu procjenu kako će se ta kamatna stopa kretati, Slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.

16. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba ništetna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP u svezi s čl. 322. st. 1. ZOO. Primjenom čl. 323. st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi čl. 324. st. 1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora, niti je bila odlučna pobuda. Tužitelju je trebao nenamjenski kredit za kupnju vozila za osobne potrebe, kojeg će moći otplatiti, pa nije sklapao pravni posao niti djelovao na tržištu u svrhe koje bi bile namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili slobodnom zanimanju, što tuženik ni ne dokazuje. Sve i da su ispunjene odredbe čl. 324. st. 1. ZOO, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s čl. 87. st. 2. ZZP.

17. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba sadržana u čl. 2. toč. 2.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, uslijed koje je došlo do povećanja kamatne stope, ništetna.

18. Naime, sklopljeni Ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 2. ZZP), dok tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

19. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

20. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedene odredbe prijepornog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj mu način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužitelj mora vratiti tuženiku.

21. Glede valutne klauzule, VSRH je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik, pa slijedom toga ovaj sud utvrđuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da su u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi on mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno načelu savjesnosti i poštenja, što tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu. Primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

22. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

23. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba je bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike, pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio, niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo. Treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnici iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, jer tužitelj nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora, te kako je Ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik, to je primjenom odredbe čl. 319. st. 2. i čl. 320. st.1. ZOO Ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj Ugovor kako to odgovara navedenim načelima ugovorenog prava.

24. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda iz kolektivnog spora, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, radi čega je taj prigovor neosnovan.

25. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom VSRH poslovni broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015., što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za tuženika o kojem i VTSRH po istoj tužbi za zaštitu kolektivnog interesa potrošača odlučivao svojom odlukom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a VSRH odbio njegovu reviziju svojom presudom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Stoga sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl. 241. i čl. 225. ZOO-a jer je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu ništetnosti za tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je VTSRH potvrdio tu prvostupanjsku odluku u odnosu na tuženika svojom presudom poslovni broj Pž-6632/17-10. Budući da je tužba u ovom predmetu podnijeta 11. svibnja 2023. jasno je razvidno da je podnijeta unutar zastarnog roka.

26. Ono što tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom jest razlika između redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prema naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatnim stopama, te razliku u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute, te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

27. Budući da među strankama visina tužbenog zahtjeva nije prijeporna, to je tužitelju dosuđena preplaćena razlika u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i u odnosu na početni tečaj iz Ugovora o kreditu u iznosu 2.376,09 EUR temeljem čl. 1111. ZOO-a.

28. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbo o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je, uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a, dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

29. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (2.572,65 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23), u daljnjem tekstu: OT.

30. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 2.7.2024. i 11.1.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 200 bodova), sastava podneska od 7.9.2023. (Tbr 8. toč. 1. OT 100 bodova), odnosno ukupno 400 bodova ili 800,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u iznosu 200,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 35,11 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.032,61 EUR, (budući je tako tužitelj tražio u podnesku od 14.1.2025.), sukladno čl. 155. ZPP-a.

31. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 7. veljače 2025. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

U Zagrebu 7. veljače 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika