REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5144/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŽN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika tužiteljice odvjetnika Matka Novinca i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice BN, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 6. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu br. 016- 1067/2006 od dana 05.05.2006.g. koji su sklopili tužiteljica ŽN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d., Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877 (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužiteljici ŽN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, iznos od 1.732,55 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

7,09 EUR

od dana 04.11.2008.g.

pa do isplate

9,17 EUR

od dana 06.01.2009.g. pa do isplate

9,91 EUR

od dana 04.02.2009.g. pa do isplate

10,23 EUR od dana 03.03.2009.g. pa do isplate

8,67 EUR

od dana 02.04.2009.g. pa do isplate

8,79 EUR

od dana 01.05.2009.g. pa do isplate

5,89 EUR

od dana 02.06.2009.g. pa do isplate

3,60 EUR

od dana 02.07.2009.g. pa do isplate

4,32 EUR

od dana 01.08.2009.g. pa do isplate

6,06 EUR

od dana 03.09.2009.g. pa do isplate

4,43 EUR

od dana 03.10.2009.g.

pa do isplate

4,24 EUR

od dana 05.11.2009.g.

pa do isplate

6,21 EUR

od dana 03.12.2009.g.

pa do isplate

8,39 EUR

od dana 05.01.2010.g. pa do isplate

9,60 EUR

od dana 04.02.2010.g. pa do isplate

9,73 EUR

od dana 04.03.2010.g. pa do isplate

14,51 EUR od dana 03.04.2010.g. pa do isplate

12,84 EUR od dana 05.05.2010.g. pa do isplate

17,70 EUR od dana 09.06.2010.g. pa do isplate

23,76 EUR od dana 06.07.2010.g. pa do isplate

19,33 EUR od dana 05.08.2010.g. pa do isplate

31,35 EUR od dana 09.09.2010.g. pa do isplate

26,31 EUR od dana 02.10.2010.g. pa do isplate

21,53 EUR od dana 05.11.2010.g. pa do isplate

31,42 EUR od dana 03.12.2010.g. pa do isplate

38,43 EUR od dana 06.01.2011.g. pa do isplate

34,28 EUR od dana 08.02.2011.g. pa do isplate

35,88 EUR od dana 05.03.2011.g. pa do isplate

31,10 EUR od dana 07.04.2011.g. pa do isplate

34,85 EUR od dana 05.05.2011.g. pa do isplate

45,32 EUR od dana 03.06.2011.g. pa do isplate

44,41 EUR od dana 07.07.2011.g. pa do isplate

70,84 EUR od dana 10.08.2011.g. pa do isplate

49,77 EUR od dana 09.09.2011.g. pa do isplate

46,65 EUR od dana 07.10.2011.g. pa do isplate

44,99 EUR od dana 09.11.2011.g. pa do isplate

45,04 EUR od dana 08.12.2011.g. pa do isplate

48,81 EUR od dana 08.01.2012.g. pa do isplate

51,54 EUR od dana 09.02.2012.g. pa do isplate

51,47 EUR od dana 08.03.2012.g. pa do isplate

50,00 EUR od dana 07.04.2012.g. pa do isplate

50,66 EUR od dana 11.05.2012.g. pa do isplate

52,00 EUR od dana 06.06.2012.g. pa do isplate

50,76 EUR od dana 05.07.2012.g. pa do isplate 51,10 EUR od dana 07.08.2012.g. pa do isplate 49,66 EUR od dana 06.09.2012.g. pa do isplate 47,87 EUR od dana 10.10.2012.g. pa do isplate 50,12 EUR od dana 09.11.2012.g. pa do isplate 48,97 EUR od dana 07.12.2012.g. pa do isplate 50,80 EUR od dana 08.01.2013.g. pa do isplate 47,28 EUR od dana 02.02.2013.g. pa do isplate 48,68 EUR od dana 07.03.2013.g. pa do isplate 50,65 EUR od dana 04.04.2013.g. pa do isplate 49,58 EUR od dana 04.05.2013.g. pa do isplate 45,96 EUR od dana 04.06.2013.g. pa do isplate

po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnova manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike (kada je tečaj CHF bio niži od početnog) u iznosu od 350,00 EUR.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.894,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 06. veljače 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 05.05.2006. sklopila Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.057,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika s ugovorenim rokom otplate od 7 godina. Navodi da stranke o ugovorenoj valutnoj klauzuli nisu pojedinačno pregovarale niti je tuženik upozorio tužiteljicu na sve specifičnosti predmetne valute. Ističe nadalje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužiteljica predlaže presudom utvrditi ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF te svojim konačno preciziranim tužbenim zahtjevom predlaže da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, sve to uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare, osporava tužiteljici svojstvo potrošača s obzirom da je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila vlasnica obrta. Tuženik nadalje smatra da tužiteljica nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka jer je na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 dopušteno pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Ističe da se tužiteljica prije sklapanja ugovora o kreditu obratila tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučila zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužiteljica jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. U daljnjem tijeku postupka ističe prigovor radi prebijanja i to u iznosu od 350,00 eur, a što se odnosi na razdoblja u kojima je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Slijedom navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 05.05.2006. (list 13), otplatni plan (list 31), specifikaciju uplata (list 36), pregled prometa po kreditu (list 40), nalaz i mišljenje vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. HN (list 338)., iskaz tužiteljice (list 350).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

5. Nesporna je činjenica da je dana 05.05.2006. sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Sporno je da li se radi o ništavim odredbama te da li tužiteljica ima pravo potraživati razliku između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja. Također je sporna i osnovanost istaknutog prigovora zastare te prigovora radi prebijanja, kao i to da li tužiteljica ima svojstvo potrošača u navedenom odnosu.

6. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

8. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

10. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

11. Pritom valja navesti i da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

12. Međutim, tuženik je u ovom predmetu predložio provođenje dokaza saslušanjem tužiteljice, a sve na okolnost obaviještenosti o rizicima i značenju ugovornih odredbi.

13. S obzirom na utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., koja govori o povredi prava na jednakost oružja, odnosno o potrebi provođenja predloženih dokaza na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu, to je sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni kredit podignut za kupnju automobila za osobne potrebe. Za kredit u valuti CHF odlučila se po preporuci bankara, ali i poznanika koji su u to vrijeme podizali slične kredite. Djelatnica banke objasnila joj je da je taj kredit najpovoljnija opcija koju oni nude, no ni na koji način nije ju upozorila na rizike ili mogućnost nekontroliranog rasta valute CHF. Jasno joj je značenje termina valutna klauzula ali nije znala niti mogla pretpostaviti da će rata toliko rasti, a da je to znala ne bi se odlučila na tu opciju ugovora. Ugovor je sastavila banka i čekao ju je gotov radi ovjere, a ugovor je pročitala.

14. Sud navedenom iskazu vjeruje u cijelosti jer je logičan i životan te je u skladu s ostalim provedenim dokazima. Pritom sud vjeruje da tužiteljici djelatnik banke nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora te da pregovaranje u biti nije bilo niti vođeno, a niti je u biti ono bilo moguće, s obzirom da je ugovor bio unaprijed pripremljen, odnosno od strane dužnika preuzet tek radi ovjere.

15. Pritom valja istaknuti da tuženik tijekom postupka nije predložio provođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara, odnosno djelatnika banke koji je sudjelovao u pregovorima i sklapanju predmetnog ugovora. Stoga je na konkretnu pravnu situaciju i upitna primjena utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., jer tuženik zapravo u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije predložio relevantan dokaz na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu.

16. Sud je odbio provesti predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor stranaka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

17. Slijedom navedenog, iz provedenog konkretnog dokaznog postupka, a također i iz spomenute kolektivne tužbe, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

18. Iz toga nadalje proizlazi da tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. HN sa zadatkom utvrditi da li je bilo i kolika je bila preplata u mjesečnim iznosima anuiteta po Ugovoru o kreditu od 05.05.2006. ako bi se kao tečaj valute CHF uzeo onaj tečaj na dan isplate ugovora te primijenio na čitavo ugovorno razdoblje trajanja kredita.

20. Iz nalaza proizlazi da razlika u preplaćenim anuitetima iznosi 1.732,55 EUR s iznosima i datumima dospijeća upravo kako je to tužiteljica i precizirala u svom konačno postavljenim zahtjevu.

21. Stranke matematičkom izračunu iz nalaza nisu prigovarale, a sud ga je prihvatio kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu.

22. Pritom valja istaknuti da je sud dopustio preinaku tužbe kako je to zatraženo u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime, tužiteljica je tek nakon provedenog vještačenja saznala za točne iznose koje tuženik duguje, odnosno za ukupni iznos razlike. Stoga je takva preinaka dopuštena u smislu 192. st. 2. ZPP-a, pri čemu valja ukazati na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. Su-IV-162/2021 prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

23. Nadalje, nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe, koja je uslijedila ovdje odmah nakon provedenog vještačenja, ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te ovaj sud cijeni da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

24. Pritom se ističe da je tužiteljica svoj zahtjev odredila i postavila već podneskom od 13.11.2023., nakon što je od tuženika zaprimila potrebnu dokumentaciju, pa ne stoji navod tuženika da joj je zahtjev do vještačenja bio neodređen.

25. Slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu vještaka (list 338 spisa), to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki I izreke.

26. U odnosu na navode da je došlo do preinake tužbe povišenjem zahtjeva, pa da je u odnosu na te povišene iznose nastupila zastara, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, tužbeni zahtjev je specificiran nakon provedenog financijskog vještačenja jer to bez provedenog vještačenja nije bilo moguće učiniti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je već u tužbi utužen iznos koji je konačnim zahtjevom preciziran, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, dakle, nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari.

27. Pritom da tuženik nije osporavao visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, kako je do zaključenja prethodnog postupka bilo postavljeno, ne bi bilo ni potrebno provoditi niti financijsko vještačenje, pa činjenica da je došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva ne može u konkretnom slučaju ići na štetu potrošača, koji se na ništetnost poziva još u tužbi, slijedom čega za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara. Svako suprotno tumačenje bi pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 te bi dovodilo do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio UN - [adresa] w Warszawie od 8. rujna 2022.).

28. Nadalje, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba, s obzirom na to da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga, kada tužitelj temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa, on time nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužitelj ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu nije važna odredba čl. 191. st. 1. ZPP-a, koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe, jer je njeno značenje samo procesne naravi i ima svrhu da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz čl. 191. st. 2. ZPP-a.

29. Konačno, tu se ukazuje i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-123/2024-5 zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

30. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja ovaj sud ocjenjuje da je isti neosnovan u cijelosti. Naime, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time ne postoji niti tražbina tuženika. U odnosu na valutnu klauzulu, tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio trenutku isplate kredita, posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se ne njega nje primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija, čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita, što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja.

31. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Nadalje, uzimajući u obzir da tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti, tj. pravila vraćanja, na temelju kojih bi tužiteljica bilo što trebala vratiti, odnosno isplatiti tuženiku. Stoga sud zaključuje da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu 350,00 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama.

32. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

33. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje dakle za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

34. Pritom valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

35. Slijedom navedenog dakle prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom smislu utvrđen je neosnovanim, dok je tužiteljici valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kao je to navedeno u toč. II izreke.

36. Konačno, u odnosu na prigovor tuženika o tome da u ovoj pravnoj stvari nije dokazano svojstvo potrošača, valja reći da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta iz članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača i to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužiteljica fizička osoba, te nije sporno da je odredbama predmetnog Ugovora ugovoreno da je namjena kredita bila za kupovinu osobnog automobila, pa sud ne vidi razloga zašto se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je vozilo kupljeno i korišteno isključivo za potrebe obitelji, te da se radilo o osobnom a ne dostavnom vozilu, kojem iskazu sud u cijelosti poklanja vjeru kao životnom i logičnom. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), slijedom čega sud smatra da tužiteljica ima pravo uživati zaštitu koju potrošačima pruža Zakon o zaštiti potrošača, kao i pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu jer predmetno vozilo nije kupljeno niti korišteno u sklopu poslovne djelatnosti s kojom je tužiteljica tada djelovala na tržištu, već za osobne potrebe.

37. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 323 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom ugovaranja valutne klauzule rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

38. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužiteljici zastupanoj po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (Tbr. 7/1) 100 bodova, sastav podnesaka od 13.11.2023., 24.04.2024., 08.08.2024. (Tbr. 8/1) po 100 bodova, sastav podneska od 17.06.2024. (Tbr. 8/4) 25 bodova i zastupanje na ročištima 05.06.2024. i 13.01.2025. (Tbr. 9/1) po 100 bodova, ukupno 625 bodova odnosno 1.250,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 312,50 EUR i predujam za vještačenje u iznosu od 331,81 EUR, pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 1.894,31 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.

39. Na tako utvrđeni trošak tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

U Zagrebu 6. veljače 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćnici