REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4212/2024-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog Telekoma d.d., Zagreb, Roberta Franeša Mihanovića 9, OIB 81793146560, koga zastupa predsjednik uprave i član uprave, a ove punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri j.t.d., Zagreb, Miramarska 24, protiv tuženice Županijske uprave za ceste Istarske županije, Pazin, M. B. Rašana 2/4, OIB 29919922049, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić d.o.o., Rijeka, Trg 128. brigade Hrvatske vojske 4, radi utvrđivanja predmnijevane služnosti, neosnovanosti otkaza i utvrđenja prestanka obveze, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-48/2022-3 od 13. veljače 2024. kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-2361/2019-20 od 5. studenoga 2021., na sjednici održanoj 6. veljače 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Tuženiku se dopušta podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-48/2022-3 od 13. veljače 2024. u odnosu na slijedeće pravno pitanje:
„Je li sama činjenica da je ugovor sklopljen, te da je usmjeren na osnivanje prava služnosti i stvaranje stvarnopravnog odnosa, dovoljan osnov da takav ugovor ne može prestati otkazom (vodeći pri tom računa da je odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (čl. 220. st. ZV-a) jasno određeno da sam sklopljeni pravni posao o osnivanju prava služnosti ne predstavlja stvarnopravni, već samo obveznopravni odnos, jer tek upis u zemljišne knjige prava služnosti predstavlja konstitutivni element osnivanja tih služnosti)?“.
II. Prijedlog tužitelja za podnošenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.
III. Prijedlog tužitelja u odnosu na povredu temeljnih prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-48/2022-3 od 13. veljače 2024., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P- 2361/2019-20 od 5. studenoga 2021. postavljajući slijedeće pravno pitanje:
„1. Je li sama činjenica da je ugovor sklopljen, te da je usmjeren na osnivanje prava služnosti i stvaranje stvarnopravnog odnosa, dovoljan osnov da takav ugovor ne može prestati otkazom (vodeći pri tom računa da je odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (čl. 220. st. ZV-a) jasno određeno da sam sklopljeni pravni posao o osnivanju prava služnosti ne predstavlja stvarnopravni, već samo obveznopravni odnos, jer tek upis u zemljišne knjige prava služnosti predstavlja konstitutivni element osnivanja tih služnosti)?“,
pozivajući na čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) navodeći da je riječ o pravnom pitanju u pogledu kojeg pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda.
2. Protiv rješenja kojim je odbačena tužba radi utvrđenja da ne postoji obveza plaćanja naknade za pravo puta prijedlog za dopuštenje revizije podnosi tužitelj postavljajući slijedeća pravna pitanja:
„1. Je li u smislu općih pravila o deklaratornoj tužbi iz čl. 187. Zakona o parničnom postupku, osobi s pravnim interesom dopušteno parničnom sudu podnijeti tužbu (isključivo ograničenu) na utvrđenje da zbog postojanja drugog pravnog temelja (u konkretnom slučaju sklopljenog ugovora o služnosti), ne postoji izvanugovorni odnos prava puta (zakonske služnosti) s posljedicom da ne postoji niti obveza koju je svojim rješenjem utvrdilo nadležno upravno tijelo (u konkretnom slučaju Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti), a sve u smislu zakonom propisanih pretpostavki o prestanku obveze (u konkretnom slučaju čl. 63. st. 8. Zakona o elektroničkim o komunikacijama te čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta, a u vezi sa čl. 160. st.1. Zakona o obveznim odnosima), odnosno je li u tom slučaju parnični sud deklaratornom presudom ovlašten utvrditi prestanak takve obveze?
2. Da li sklapanjem Ugovora o služnosti, kojim su stranke temeljem načela dispozitivnosti i supsidijarnosti iz čl. 2. i 11. Zakona o obveznim odnosima uredile svoj obveznopravni odnos vezano za način i uvjete na ime korištenja cestovnog zemljišta pod upravom županijske uprave za ceste, prestaje izvanugovorni odnos prava puta kojim je kao zakonskom služnosti (ograničenju prava vlasništva u smislu čl. 185. Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima) po sili samog zakona, u javnom bio uređen odnos infrastrukturnog operatora i upravitelja javnih cesta i iz kojeg je proizlazila izvanugovorna obveza plaćanja naknade na ime prava puta? 3. Je li u slučaju istovremenog postojanja, s jedne strane ugovora o služnosti, kojim je između infrastrukturnog operatora i upravitelja javnih cesta temeljem prisilne odredbe čl. 122. u vezi sa čl. 3., 25, 87. st. 6. i dr. Zakona o cestama, uređen pravni odnos korištenja javnih cesta za potrebe elektroničke komunikacijske infrastrukture (a koje postojanje takvog ugovora o služnosti je u međuvremenu potvrđeno pravomoćnom presudom), te s druge strane rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, kojim je infrastrukturnom operatoru utvrđeno pravo puta i obveza plaćanja naknade za pravo puta, infrastrukturni operator za sadržajno ista prava dužan plaćati naknadu za korištenje tog istog cestovnog zemljišta temeljem tog ugovora o služnosti ili temeljem rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti?
4. Je li parnični sud u slučaju pojave pravne antinomije – u konkretnom slučaju okolnosti da dva konkurirajuća pravna akta (s jedne strane ugovor o služnosti te s druge strane rješenje Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti) kojima je istovremeno reguliran odnos korištenja javnih cesta za potrebe elektroničke komunikacijske infrastrukture, dužan odlučiti koji će od ta dva međusobno konkurirajuća pravna akta primijeniti na konkretan slučaj i tako razriješiti sporan odnos između stranaka?“,
pozivajući se na razloge propisane čl. 385.a st. 1. ZPP navodeći da je riječ o pravnim pitanjima koja su važna za odluku u sporu i rješavanja pravnih odnosa između parničnih stranaka. Također navodi da su mu postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđena temeljna prava zajamčena čl. 29. i čl. 48. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14, - dalje: Ustav) kao i čl. 6. te čl. 1. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj:
18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, i 13/2017; - dalje: Konvencija).
3. Odgovorom na prijedlog tužitelj osporava navode iz prijedloga za dopuštenje revizije tuženika i predlaže da se odbaci, podredno odbije uz naknadu troškova povodom odgovora na prijedlog.
4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da je pravno pitanje tuženika navedeno pod I. izreke ovog rješenja važno pravno pitanje za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a također je vidljivo da se u vezi predmeta spora vodi veći broj postupaka iste činjenične i pravne naravi (u tom smislu i ovaj sud u Revd-243/2022-2 od 2. veljače 2022., Revd-1505/2024 od 2. listopada 2024.).
5. Slijedom navedenog, na temelju čl. 389.b st. 3. ZPP, riješeno je kao pod I. izreke.
6. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a vijeće revizijskog suda je ocijenilo da u odnosu na postavljena pravna pitanja tužitelja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije.
6.1. Tužitelj nije izložio odgovarajuće odnosno dostatne razloge važnosti postavljenih pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a. Tako i odluke na koje se tužitelj u odnosu na postavljena pravna pitanja poziva (čl. 387. st. 3. ZPP) ne koincidiraju u odnosu na predmet spora, odnosno u tim odlukama, glede vezanosti suda za pravomoćnu i izvršnu odluku upravnog tijela, nije izraženo pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno pravnom shvaćanju na kojem se temelji pobijana odluka – da sud nije ovlašten utvrđivati da ne postoji obveza plaćanja naknade koja je određena pravomoćnim upravnim aktom (rješenjem HAKOM-a). Nadalje, odgovor na postavljeno pravno pitanje tužitelja (pod rednim brojem 1.) proizlazi iz samog zakona (čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24.).
6.2. Preostalim pravnim pitanjima tužitelj izlazi izvan okvira postavljenog zahtjeva u pogledu kojeg je pobijanim odlukama nižestupanjskih sudova tužba odbačena jer je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio da se sudskom odlukom utvrdi nepostojanje obveze koja je utvrđena pravomoćnim upravnim rješenjem upravnog tijela.
7. Na temelju čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.
7.1. U odnosu na navode tužitelja da je do došlo povrede prava na pravično suđenje u smislu čl. 6. Konvencije i čl. 29. Ustava, valja odgovoriti da ove odredbe sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
7.2. U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje.
7.3. Budući da je sud drugog stupnja pošao od utvrđenja da je o tužiteljevoj obvezi na plaćanje naknade za pravo puta pravomoćno odlučeno rješenjem nadležnog upravnog tijela (HAKOM-a), neodlučni su bili ostali navodi tužitelja, pa time što drugostupanjski sud nije odgovarao na takve, neodlučne tvrdnje, nije došlo do povrede prava na pravično suđenje koje uključuje i pravo na obrazloženu odluku.
7.4. Što se tiče tužiteljevih navoda koji se odnose na povredu prava vlasništva zajamčenog čl. 48. Ustava Republike Hrvatske i mirno uživanje služnosti, pored činjeničnih utvrđenja na kojima sud temelji primjenu mjerodavnih odredbi materijalnog prava (postojanja rješenja HAKOMA kojim je utvrđena obveza plaćanja), ocijenjeno je da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva.
8. Stoga je temeljem čl. 389.b st. 1. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja (čl. 385.a st. 1. ZPP) odbijen, dok je u odnosu na povredu temeljnih prava temeljem čl. 389.a st. 4. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja odbačen te je odlučeno kao pod II. i III. izreke.
Zagreb, 6. veljače 2025.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
