REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-394/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČF, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, Kranjčevićeva 8, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1307/2024-2 od 12. rujna 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8025/2021-20 od 7. lipnja 2024., u sjednici održanoj 6. veljače 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika odbija se u odnosu na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude citirane u izreci ove odluke, zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
2. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije je djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.
4. Postupajući prema odredbama čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., - dalje: ZPP) ovaj revizijski sud je ocijenio da u pogledu pitanja:
"1. Ima li banka (tuženik), prilikom sklapanja ugovora o kreditu, pravo naplatiti klijentu (tužitelju) uslugu obrade tog kredita kao dio ukupne cijene kredita ili ima pravo naplatiti isključivo ugovornu kamatu (koja predstavlja cijenu zajma konkretnog iznosa te se u tom smislu obračunava u ovisnosti o iznosu preostale glavnice u trenutku naplate)?
2. Je li sud povrijedio zabranu ocijene poštenosti ugovornih odredbi o cijeni, propisanu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03), ocjenjujući poštenost ugovorne odredbe kojom je u ugovoru o kreditu propisana obveza plaćanja naknade za obradu kredita, ako ta naknada predstavlja cijenu koju banka (tuženik) određuje za pružanje usluge obrade (tužiteljevog) kredita, a za koju odredbu je sud istovremeno utvrdio da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva?
3. Može li se stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je zauzeto shvaćanje da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, primijeniti i na ugovor o kreditu?",
nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. alineja 1. ZPP.
5.1. U postupku koji je prethodio ovom prijedlogu nije bilo sporno da je tužitelj potrošač a tuženik trgovac, te da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90%, i to odredbom čl. 5. ugovora između stranaka.
5.2. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da se o toj odredbi nije pregovaralo, kao odredbi iz tipskog ugovora, da je ona jasna, uočljiva i razumljiva i omogućavala tužitelju da precizno odredi njene ekonomske posljedice, čime da je odredba transparentna. Polazeći od odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03., 46/07.) koja određuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odredbe o predmetu i cijeni ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive, sudovi su zaključili da sporna odredba ne ulazi u kategoriju predmeta ugovora i cijene, jer da se radi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koja se ne smatra bitnom činidbom ugovora o kreditu. Nastavno su sudovi proveli test nepoštenosti te odredbe (u užem smislu - je li protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača) i zaključili da se radi o nepoštenoj odredbi. U pobijanoj odluci naznačen je zaključak da je odredba o troškovima uz točke 5. ugovora o kreditu akcesorne prirode, a ne odredba o predmetu i cijeni te da stoga nije isključena od ocjene nepoštenosti.
6. Pravilo je da pojam "glavni predmet ugovora" treba vrlo usko tumačiti kao i pojam cijene (Kásler i Káslerné Rábai, C 26/13, EU:C:2014:282,). Tako je u tom predmetu jasno rečeno da odredbe akcesorne naravi u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovora ne mogu biti obuhvaćene pojmom "glavnog predmeta ugovora" – recital 49,50, 51 (u kojem su data mjerila za ocjenu i pravilo tko to cijeni), te 54: "49. Nasuprot tome, uzimajući u obzir da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 također odstupa od općeg pravila kao i, zbog te činjenice, potrebu uskog tumačenja navedene odredbe Direktive, pod ugovornim odredbama koje su obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora" u smislu te odredbe Direktive treba razumjeti one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga određuju kao takav.
"50. S druge strane, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora“ u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13.
51. Sud koji je uputio zahtjev pozvan je ocijeniti je li odredba kojom se određuje važeći tečaj za mjesečne rate bitan dio činidbe dužnika koja se sastoji od otplate iznosa koji mu je davatelj kredita stavio na raspolaganje, uzimajući u obzir narav, opću strukturu i druge odredbe ugovora o kreditu kao i pravni i činjenični kontekst.
54. S tim u vezi, iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 proizlazi da je ova druga kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničenog opsega, s obzirom na to da se to izuzeće odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti.".
Dakle, upravo je u odlomku 54. rečeno da se izuzeće (iz kontrole) u odnosu na cijenu robe ili usluge odnosi isključivo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a ne svih dijelova cijene.
6.1. Isto tako u predmetu C-186/16 Andriciuc i dr., C 186/16, EU:C:2017:703, je navedeno:
"34 U tom pogledu Sud je presudio da se člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 propisuje iznimka od mehanizma sadržajne ocjene nepoštenih odredbi koji je predviđen u sklopu sustava zaštite potrošača što ga je uspostavila ta direktiva i da se zato takva odredba mora usko tumačiti (vidjeti u tom smislu presude od 30. travnja 2014., Kásler i Káslerné Rábai, C 26/13, EU:C:2014:282, t. 42., i od 23. travnja 2015., Van Hove, C 96/14, EU:C:2015:262, t. 31.). Osim toga, za izraze „glavni predmet ugovora” i „primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe na drugoj” iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 u pravilu treba u cijeloj Europskoj uniji postići samostalno i ujednačeno tumačenje, do kojeg treba doći uzimajući u obzir kontekst te odredbe i zadani cilj propisa o kojem je riječ (presuda od 26. veljače 2015., Matei, C 143/13, EU:C:2015:127, t. 50.).
35 Što se tiče kategorije ugovornih odredbi koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, Sud je presudio da pod tim odredbama treba razumjeti one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju (presude od 3. lipnja 2010., Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C 484/08, EU:C:2010:309, t. 34., i od 23. travnja 2015., Van Hove, C 96/14, EU:C:2015:262, t. 33.).
36 Međutim, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” u smislu tog članka (presude od 30. travnja 2014., Kásler i Káslerné Rábai, C 26/13, EU:C:2014:282, t. 50., i od 23. travnja 2015., Van Hove, C 96/14, EU:C:2015:262, t. 33.).
37 U ovom slučaju nekoliko elemenata iz spisa dostupnog Sudu upućuje na to da je ugovorna odredba, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržana u ugovoru o kreditu sklopljenom u stranoj valuti između pružatelja usluga i potrošača, o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori i na temelju koje se kredit mora vratiti u istoj valuti, obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13.
38 U tom pogledu treba napomenuti da se ugovorom o kreditu zajmodavac prije svega obvezuje staviti na raspolaganje zajmoprimcu određeni iznos novaca, a potonji se pak ponajprije obvezuje taj iznos vratiti, uglavnom s kamatama, u skladu predviđenim rasporedom plaćanja. Bitne obveze takvog ugovora odnose se dakle na novčani iznos koji se mora odrediti u odnosu na ugovorom utvrđenu valutu isplate i otplate. ....".
7. Cijeneći prethodno navedena utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova u ovoj pravnoj stvari (odlomak 5.1. i 5.2. ove odluke) u kontekstu citiranih shvaćanja Suda EU te pravno shvaćanje iz odluke ovog revizijskog suda poslovni broj Rev-673/2023- 2 od 13. veljače 2024. gdje je u odlomku 26.1. rečeno:
"To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).",
za zaključit je da prva dva pitanja iz prijedloga za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu s obzirom na to da je pravno shvaćanje iz pobijane odluke u skladu s pravnim shvaćanjem iz citirane odluke ovog suda i citiranih smjernica iz odluka Suda EU.
8. U odnosu na treće pitanje iz prijedloga, za koje ovaj sud isto tako ocjenjuje da nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ili za razvoj prava kroz sudsku, ukazuje se na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja. U tom smislu i Rev- 364/2022-2 od 25. travnja 2023.
9. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP riješeno kao u izreci pod toč. I.
10. U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a koji tužitelj podnosi zbog povrede prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 26. Ustava RH, valja reći da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu nekom osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo na zakonito i pravično suđenje te pravo na obrazloženu odluku. Nižestupanjske odluke su obrazložene, sadrže dostatne i relevantne razloge i ne mogu se po ocjeni ovoga suda smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa slijedom navedenog nije učinjeno vjerojatnim da bi zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
11. U opisanim okolnostima kada tužitelj nije dokazao da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje niti pravo na jednakost svih pred zakonom, njegov je prijedlog temeljen na citiranoj odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP i riješiti kao u toč. II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 6. veljače 2025.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
