REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Posl. br. P-638/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matija Šljivić, odvjetnik u Rovinju, Augusto Ferri 35, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 16. siječnja 2025., održane u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika Matiju Šljivića, odvjetnika iz Rijeke, radi isplate, te presude objavljene dana 6. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj: 743487, sklopljen između pravnog prednika tuženice Volksbank d.d., odnosno kasnije Sberbank d.d., a sada Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, kao kreditora i tužiteljice GM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, a kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu po prodajnom tečaju tuženice za CHF na dan plaćanje i kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope, i to:

- čl. 2.1. u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora;

- čl. 2.4. u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa po dospijeću promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora;

- čl. 4. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, odnosno da se kredit ugovora u valuti;

- čl. 8. u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 222,69 u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća.

II Nalaže se tuženici da na ime stjecanja bez osnove, s osnove razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženice, isplati tužiteljici GM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 252,13 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako slijedi:

- na iznos od 2,51 € od 2.4.2008 do isplate,

- na iznos od 2,49 € od 3.5.2008 do isplate,

- na iznos od 2,36 € od 3.6.2008 do isplate,

- na iznos od 2,29 € od 2.7.2008 do isplate,

- na iznos od 2,28 € od 2.8.2008 do isplate,

- na iznos od 2,27 € od 2.9.2008 do isplate,

- na iznos od 2,27 € od 2.10.2008 do isplate,

- na iznos od 2,60 € od 4.11.2008 do isplate,

- na iznos od 2,12 € od 2.12.2008 do isplate,

- na iznos od 4,25 € od 3.1.2009 do isplate,

- na iznos od 4,10 € od 3.2.2009 do isplate,

- na iznos od 4,07 € od 3.3.2009 do isplate,

- na iznos od 3,83 € od 2.4.2009 do isplate,

- na iznos od 4,03 € od 3.5.2009 do isplate,

- na iznos od 3,66 € od 2.6.2009 do isplate,

- na iznos od 3,66 € od 2.7.2009 do isplate,

- na iznos od 3,62 € od 2.8.2009 do isplate,

- na iznos od 3,60 € od 2.9.2009 do isplate,

- na iznos od 6,81 € od 2.10.2009 do isplate,

- na iznos od 6,91 € od 3.11.2009 do isplate,

- na iznos od 6,46 € od 2.12.2009 do isplate,

- na iznos od 6,86 € od 3.1.2010 do isplate,

- na iznos od 6,37 € od 2.2.2010 do isplate,

- na iznos od 6,44 € od 2.3.2010 do isplate,

- na iznos od 6,46 € od 2.4.2010 do isplate,

- na iznos od 6,70 € od 4.5.2010 do isplate,

- na iznos od 5,82 € od 2.6.2010 do isplate,

- na iznos od 6,47 € od 2.7.2010 do isplate,

- na iznos od 6,18 € od 2.9.2010 do isplate,

- na iznos od 6,09 € od 2.10.2010 do isplate,

- na iznos od 5,98 € od 3.11.2010 do isplate,

- na iznos od 5,82 € od 2.12.2010 do isplate,

- na iznos od 6,44 € od 4.1.2011 do isplate,

- na iznos od 5,31 € od 2.2.2011 do isplate,

- na iznos od 5,54 € od 2.3.2011 do isplate,

- na iznos od 5,30 € od 2.4.2011 do isplate,

- na iznos od 5,38 € od 3.5.2011 do isplate,

- na iznos od 5,09 € od 2.6.2011 do isplate,

- na iznos od 5,14 € od 2.7.2011 do isplate,

- na iznos od 5,32 € od 2.8.2011 do isplate,

- na iznos od 5,00 € od 2.9.2011 do isplate,

- na iznos od 4,57 € od 2.10.2011 do isplate,

- na iznos od 4,53 € od 3.11.2011 do isplate,

- na iznos od 4,02 € od 2.12.2011 do isplate,

- na iznos od 4,18 € od 3.1.2012 do isplate,

- na iznos od 3,72 € od 2.2.2012 do isplate,

- na iznos od 3,63 € od 2.3.2012 do isplate,

- na iznos od 3,53 € od 3.4.2012 do isplate,

- na iznos od 3,21 € od 3.5.2012 do isplate,

- na iznos od 2,91 € od 2.6.2012 do isplate,

- na iznos od 2,86 € od 3.7.2012 do isplate,

- na iznos od 2,46 € od 2.8.2012 do isplate,

- na iznos od 2,30 € od 2.9.2012 do isplate,

- na iznos od 2,05 € od 2.10.2012 do isplate,

- na iznos od 1,89 € od 3.11.2012 do isplate,

- na iznos od 1,56 € od 2.12.2012 do isplate,

- na iznos od 1,41 € od 3.1.2013 do isplate,

- na iznos od 1,07 € od 2.2.2013 do isplate,

- na iznos od 0,88 € od 2.3.2013 do isplate,

- na iznos od 0,65 € od 3.4.2013 do isplate,

- na iznos od 0,36 € od 2.5.2013 do isplate,

sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena - na iznos od 6,44 € / 48,50 kn od 3.8.2010 do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženici da na ime stjecanja bez osnove, s osnove razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta zbog ugovorene ništetne valutne klauzule, isplati tužiteljici GM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 1.766,01 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako slijedi:

- na iznos od 0,86 € od 2.6.2006 do isplate,

- na iznos od 0,62 € od 2.9.2006 do isplate,

- na iznos od 0,50 € od 3.10.2006 do isplate,

- na iznos od 0,18 € od 3.11.2006 do isplate,

- na iznos od 0,18 € od 2.4.2008 do isplate,

- na iznos od 7,59 € od 4.11.2008 do isplate,

- na iznos od 9,63 € od 3.1.2009 do isplate,

- na iznos od 10,91 € od 3.2.2009 do isplate,

- na iznos od 11,84 € od 3.3.2009 do isplate,

- na iznos od 10,19 € od 2.4.2009 do isplate,

- na iznos od 9,81 € od 3.5.2009 do isplate,

- na iznos od 7,86 € od 2.6.2009 do isplate,

- na iznos od 5,34 € od 2.7.2009 do isplate,

- na iznos od 6,21 € od 2.8.2009 do isplate,

- na iznos od 7,49 € od 2.9.2009 do isplate,

- na iznos od 5,98 € od 2.10.2009 do isplate,

- na iznos od 5,68 € od 3.11.2009 do isplate,

- na iznos od 7,96 € od 2.12.2009 do isplate,

- na iznos od 9,95 € od 3.1.2010 do isplate,

- na iznos od 11,53 € od 2.2.2010 do isplate,

- na iznos od 11,16 € od 2.3.2010 do isplate,

- na iznos od 14,94 € od 2.4.2010 do isplate,

- na iznos od 13,76 € od 4.5.2010 do isplate,

- na iznos od 15,82 € od 2.6.2010 do isplate,

- na iznos od 25,27 € od 2.7.2010 do isplate,

- na iznos od 22,95 € od 3.8.2010 do isplate,

- na iznos od 31,14 € od 2.9.2010 do isplate,

- na iznos od 27,01 € od 2.10.2010 do isplate,

- na iznos od 23,32 € od 3.11.2010 do isplate,

- na iznos od 34,02 € od 2.12.2010 do isplate,

- na iznos od 39,66 € od 4.1.2011 do isplate,

- na iznos od 34,61 € od 2.2.2011 do isplate,

- na iznos od 35,22 € od 2.3.2011 do isplate,

- na iznos od 32,93 € od 2.4.2011 do isplate,

- na iznos od 35,59 € od 3.5.2011 do isplate,

- na iznos od 44,10 € od 2.6.2011 do isplate,

- na iznos od 46,34 € od 2.7.2011 do isplate,

- na iznos od 60,29 € od 2.8.2011 do isplate,

- na iznos od 55,96 € od 2.9.2011 do isplate,

- na iznos od 47,35 € od 2.10.2011 do isplate,

- na iznos od 47,55 € od 3.11.2011 do isplate,

- na iznos od 46,92 € od 2.12.2011 do isplate,

- na iznos od 50,86 € od 3.1.2012 do isplate,

- na iznos od 51,87 € od 2.2.2012 do isplate,

- na iznos od 51,97 € od 2.3.2012 do isplate,

- na iznos od 52,14 € od 3.4.2012 do isplate,

- na iznos od 52,94 € od 3.5.2012 do isplate,

- na iznos od 54,06 € od 2.6.2012 do isplate,

- na iznos od 52,95 € od 3.7.2012 do isplate,

- na iznos od 53,16 € od 2.8.2012 do isplate,

- na iznos od 52,17 € od 2.9.2012 do isplate,

- na iznos od 50,31 € od 2.10.2012 do isplate,

- na iznos od 52,70 € od 3.11.2012 do isplate,

- na iznos od 53,64 € od 2.12.2012 do isplate,

- na iznos od 53,34 € od 3.1.2013 do isplate,

- na iznos od 50,00 € od 2.2.2013 do isplate,

- na iznos od 52,43 € od 2.3.2013 do isplate,

- na iznos od 53,04 € od 3.4.2013 do isplate,

- na iznos od 52,21 € od 2.5.2013 do isplate,

sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženoj da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 706,18 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamata tekućim od 6. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

V Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao kao korisnik kredita sa pravnom prednicom tuženice Volksbank d.d., odnosno kasnije Sberbank d.d., a sada Nova hrvatska banka d.d., tokom 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu broj: 743487 (u daljnjem tekstu: Ugovor) s valutnom klauzulom u švicarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom na iznos od 15.249,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseci. Iznos kredita tuženica je isplatila u kunama prema kupovnom tečaju tuženice za CHF. Anuitete kredita tužiteljica je bila dužna uplaćivati u kunama po prodajnom tečaju tuženice za CHF na dan plaćanja. Kamate su se sukladno Ugovoru obračunavale i plaćale mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, po kamatnoj stopi koja je bila promjenjiva sukladno jednostranim odlukama tuženice, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 5,99% godišnje. Iznos anuiteta kredita prema početnom otplatnom planu iznosio je 222,69 CHF. Tužiteljica je 9. svibnja 2013. u cijelosti otplatila kredit. Tužiteljica je glavnicu kredita i kamate podmirivala po prodajnom tečaju tuženice za CHF na dan plaćanja i po kamatnoj stopi koja je vrijedila u vrijeme plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a koji tečaj i kamatna stopa su bili značajno viši od tečaja i kamatne stope u vrijeme isplate kredita tužiteljici. Predmetni Ugovor je tipski ugovor o kojem se nije pregovaralo. Tuženica nije obavijestila tužiteljicu o svim parametrima važnim za donošenje valjane odluke, a što je neminovno dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kolektivnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, a koja je potvrđena kolektivnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, pravomoćno je utvrđeno kako je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i njegovim drugim internim aktima, a prije sklapanja ugovora i prilikom sklapanja ugovora potrošači kao korisnici kredita nisu s tuženicom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo uza posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Navedenom kolektivnom presudom također je utvrđeno da nepoštenost i ništetnost promjenjive kamatne stope, ne znači da je ništetna i ugovorena početna kamatna stopa. Revizija tuženice odbijena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Kolektivnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno je utvrđeno kako je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetene i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Revizija tuženice odbijena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. godine. Navedenim pravomoćnim presudama gotovo u potpunosti je potvrđena prvostupanjska kolektivna presuda u kojoj je utvrđeno kako je tuženica potpuno izbjegla utjecaj jedne od ugovornih strana (korisnika kredita) na cijenu što je protivno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosim („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; u daljnjem tekstu: ZOO). Također, utvrđeno je da je gore navedenim postupanjem tuženica postupila protivno čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07; u daljnjem tekstu: ZZP/03), odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, u daljnjem tekstu: ZZP/07). Presude se temelje na Direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja je temeljni akt donesen s ciljem usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Navedena Direktiva je putem bogate sudske prakse Europskog suda dovela do visoke razine zaštite prava potrošača pri čemu je praksa Europskog suda razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti. Tužiteljica ističe kako su utvrđenja iz gore navedene presude obvezujuća i u ovoj pravnoj stvari sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014; u daljnjem tekstu: ZPP) kojim su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude. Sukladno navedenom članku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama radi naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivne presude. Shodno navedenom, tužiteljica smatra da naslovni Sud, uzimajući u obzir utvrđenje iz postupka pokrenutog radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, može deklaratorno utvrditi ništetnost odredbi Ugovora kojima je uređen način promjenjivosti kamatne stope te valutna klauzula, a kako je preciznije navedeno u petitum tužbe, te da tuženica ne može nanovo u ovome postupku osporavati utvrđenja iz kolektivne presude. Navedeno stajalište potvrđuje i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. U predmetnoj odluci, VSRH je utvrdio kako „Suprotno tvrdnji tuženice da su nižestupanjski sudovi zanemarili činjenicu da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, (...) pa da su u tom smislu pogrešno primijenili odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe o potrošačkim ugovorima (...), nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju. (...) Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. (...) prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“ S obzirom na gore citirani stav VSRH, tužiteljica smatra da Sud nije dužan zasebno utvrđivati ništetnost predmetnih odredbi Osnovnog ugovora u ovom konkretnom postupku, već isti može utvrditi ništetnost predmetnih odredbi na temelju utvrđenja iz kolektivne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena kolektivnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Tužiteljica ovim putem ukazuje i na bogatu sudsku praksu utvrđenu odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojima su razjašnjena mnoga pravna pitanja vezana uz potraživanje tužiteljice. Tako je odlukama posl. br. Rev 2245/17 i Rev 1404/18 utvrđen prekid zastare danom podnošenja kolektivne tužbe za tužbe koje se temelje na činjenicama utvrđenim u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava i posl. br. Rev-18/2018 utvrđeno je kako je banka ta koja mora dokazati da tužitelj nije potrošač. Ugovorom je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, a da prethodno tužiteljica nije obaviještena kako ova odredba utječe na njezina prava i obveze. Umjesto da tuženica tužiteljicu upozna sa svim važnim činjenicama koje se tiču ovog pitanja, tuženica je uvjerila tužiteljicu da je ugovaranje valutne klauzule za nju najpovoljnije. Opće je poznata činjenica da su poslovne banke, uključujući i tuženicu, reklamirale kredite u CHF-u kao akcijske dovodeći na taj način potencijalne korisnike u zabludu. Tuženica nije obavijestila tužiteljicu o predvidivom rastu CHF-a unatoč činjenici da je gore navedenim kolektivnim presudama utvrđeno da je tuženica bila upoznata s predvidivom aprecijacijom CHF-a prema kuni. Suprotno tome, tuženica je prezentirala tužiteljici CHF kao stabilnu valutu kojoj se ne predviđa rast. Tuženica se nije zadužila u CHF-u, niti je kupila CHF kako bi tužiteljici isplatila pozajmljeni iznos novca. Samim tim nije bila opravdana niti primjena valutne klauzule. Tuženica je nesavjesno postupala prema tužiteljici jer ju je propustila informirati o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, uz rizik da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u i da je rast CHF-a vrlo vjerojatan. Tuženica je također propustila informirati tužiteljicu o riziku istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je sve u konačnici utjecalo na ukupnu cijenu kredita. Tužiteljica nije financijski stručnjak koji je mogao ili morao predvidjeti kretanje CHF-a ili znati da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Tuženica je povrijedila načelo jednake vrijednosti činidaba, a odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorila sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. Cilj i svrha valutne klauzule iz ZOO-a su uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valute obveze. Takav cilj i svrha u konkretnom slučaju nisu postignuti jer u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj. Stoga je grubo prekršeno načelo jednake vrijednosti činidaba. Odredbom čl. 21. ZOO-a propisano je da kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo. Valutna klauzula, kako je navedena u predmetnom ugovoru, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba, načelu zabrane prouzročenja štete. Da je tužiteljica bila svjesna svih rizika zaključenja spornog ugovora, nikad ga ne bi sklopila. Promjena kamatne stope nepoštena je i ništetna na temelju čl. 81. ZZP/03 i čl. 96. ZPP/07. Takva kamatna stopa je neodrediva na temelju čl. 269. do 272. ZOO-a, jer ugovorom nisu utvrđeni parametri na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Ta neodredivost uzrokuje također ništetnost tako ugovorene kamatne stope, a što je propisano prethodno navedenim člancima. Odredbom čl. 84. ZZP/03, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Navedene odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli nisu jasne i lako razumljive jer se ne mogu promatrati samo na gramatičkoj razini. Na smislenoj razini, navedena odredba nije razumljiva uzevši u obzir da pri ocjeni razumljivosti treba uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnim u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu. U ugovoru moraju biti objašnjeni na transparentan način razlozi ugovaranja određenog mehanizma, a potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupni trošak kredita. Tužiteljica na temelju sklopljenog Ugovora, a niti na temelju dobivenih informacija od banke, nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF-u koje zajedno utječu na ukupan trošak kredita, a koje su u trenutku sklapanja kredita bile poznate tuženici. Sukladno navedenom, za vrijeme otplate kredita primjenjiva je isključivo početno ugovorena kamatna stopa, ali nije primjenjiva niti jedna uvećana kamatna stopa koju je banka kasnije svojevoljno mijenjala. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope jest nepoštena i ništetna, a sav iznos preplaćene kamate tuženica je stekla bez osnove.Tuženica je kao sastavljač ugovora maksimalno zaštitila svoju ugovornu poziciju. Osim ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ugovorena su višestruka sredstva osiguranja vraćanja kredita i nametnuta obveza plaćanja svih troškova i na taj način ukupan rizik ovog poslovnog odnosa tuženica je prenijela na tužiteljicu. Sve navedeno upućuje na zaključak o nejednakosti položaja stranaka i dominaciji tuženice u ovom ugovornom odnosu. Ništetnost ugovora i posljedice ništetnosti regulirane su i čl. 322. do 329. ZOO-a. Zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorene kamatne stope te promjene tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a sve na temelju ništetnih odredbi Ugovora, posljedično je mijenjan i svaki iznos anuiteta. Stoga tužiteljica na temelju ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru i na temelju čl. 1111. ZOO-a, ovom tužbom potražuje razlike stvarno plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta prema početnom otplatnom planu (uz primjenu početnog tečaja CHF i početne kamatne stope), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na razliku anuiteta od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta kredita pa do isplate. Prije pokretanja ovog parničnog postupka, tužiteljica se tuženici obratila radi pribave dokumentacije koja je potrebna radi izračuna preplaćenih iznosa. Tuženica je u poslovnici tuženici na adresi [adresa], zatražila dokumentaciju potrebnu za postavljanje tužbenog zahtjeva, međutim ista je bila odbijena. S obzirom na navedeno, tuženica se pisanim putem obratila tuženici 13. lipnja 2023. slanjem zahtjeva preporučenim pismom na adresu sjedišta tuženice. Tuženica do dana podnošenja tužbe nije dostavila dokumentaciju po predmetnom Ugovoru o kreditu. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom, podneskom od 17. kolovoza 2023. (list 48-53 spisa) tužiteljica predlaže da sud donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Pazinu, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11.3. Ugovora o kreditu br. 743487, sklopljenog 27.4.2006., (dalje u tekstu kao: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Tuženik ovim putem, dodatno pojašnjava navode nepostojanja mjesne nenadležnosti suda iz naslova, te u tom pravcu dostavlja i dodatnu sudsku praksu. Naime, ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl. 70. ZPP-a) ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti. Identično pravno shvaćanje prisutno je i u sudskoj praksi, izraženoj u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-409/09-2 od 29. travnja 2009. Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Nadalje, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu. Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja (dalje u tekstu kao: „Tužba“), te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su jer je potraživanje tužitelja u zastari, utvrđenja iz parnice potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, sve i kada bi utvrđenja iz parnice potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a, sve i kada bi presuda iz parnice potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici potrošač, tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP/03) te zbog visine tužbenog zahtjeva. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 2.8.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006.za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenihdavanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a ušto se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi:„Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog poslašto u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 15.249,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,99 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredba navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a ne može!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice potrošač. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje u tekstu kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stopa zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje u tekstu kao:„ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu kao: „ZPK“) Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111.stavka 3. ZOO-a. Pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“ Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju kreditora za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog,pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. mTužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u dopise, ugovor o kreditu (list 54-75), rješenje (list 90-91), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 110), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke te je izvršen uvid u svu dokumentaciju priležeću spisu.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao kao korisnik kredita sa pravnom prednicom tuženice Volksbank d.d., odnosno kasnije Sberbank d.d., a sada Nova hrvatska banka d.d. 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu broj: 743487 s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom na iznos od 15.249,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseci te da je iznos kredita tuženica isplatila.

6. Između stranaka je sporno da li se presude Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 04.srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od dana 13.lipnja 2014. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14 od 09.travnja 2015. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, mogu primijeniti u ovom postupku odnosno da li je istima odlučeno o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužiteljice, a sve jer tuženik osporava ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu zaključenog sa tužiteljem. Sporno je da li se među strankama može primijeniti i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 04.srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.lipnja 2018.) koju također osporava tuženik. Sporno je također da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

7. Prije svega sud nije našao osnovanim prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku. Naime kako je ugovor sklopljen među strankama potrošački ugovor, za odlučivanje o prigovoru tuženika da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje: ZZP) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, („Narodne novine“ br. 78/12, dalje ZIDZZP). Već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 96. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.), dok odredba čl. 102. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kao što je i naprijed navedeno da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda je formulirao unaprijed tuženik, kao trgovac, jer je sklopljena na unaprijed formuliranom obrascu, a o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na prednika tužitelja kao korisnika kredita, što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 96. ZZP ništetna pa kako tuženik ima poslovnu jedinicu u [adresa] nadležnost prvostupanjskog suda postoji na temelju odredbe čl. 59. ZPP, kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

8. Nadalje valja pojasniti da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da su kamatne stope tuženici mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno, navedenom presudom VTSRH-a (Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.) preinačena je odluka prvog stupnja na način da je odbijen zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Protiv odluke VTSRH-a broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. tamošnji tužitelj i prvo-sedmotužene su izjavile revizije koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-

III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tamošnjeg tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo", te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika Sberbank d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske trebao ponovno odlučiti o podnesenim revizijama stranka i to u dijelu spora koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu odnosno na zahtjev da se te ugovorne odredbe utvrde ništetnim te u dijelu glede ugovorene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom sklopljenih s osmotuženikom Sberbank d.d. Ustavni sud Republike Hrvatske je ocijenio nedostatnim razloge kojima je sud obrazložio jasnoću i razumljivost odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom uz korištenje švicarskog franka, odnosno jasnoću i razumljivost, te poštenost ugovornih odredbi, a koje su se odnosile na ugovorenu kamatnu stopu u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom sklopljenih s osmotuženikom. Ponovno odlučujući o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a, te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu Sberbanku d.d. (i u pogledu promjenljive kamatne stope i valutne klauzule). Predmet je stoga vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u njegovoj ukidnoj odluci odnosno da se ispita:

-jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.,a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena-Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. (Sberbanke d.d.). Drugim riječima, Visoki trgovački sud RH je novom odlukom (od 14. lipnja 2018.) pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, međutim za Sberbanku d.d. su obje osnove (i kamata i valuta) utvrđene pravomoćno tek tom presudom od 14. lipnja 2018.

10.Stoga je ocjena ovog suda da se odluka Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske kojim je donio novu presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.,a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ima primijeniti u konkretnom slučaju. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 24.05.2007. u razdoblju obuhvaćenom kolektivnim sporom. Kamatna stopa mijenjana je jednostranom odlukom banke tuženika a takve odredbe kao i odredbe o valutnoj klauzuli su proglašene ništetnim u kolektivnom sporu. Navedena utvrđenja imaju se dakle primijeniti i na konkretan slučaj i sve polazeći od odredbi članka 502.a.st.1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 13/08, 57/11, 148/1, 25/13,89/14 i 70/19 dalje u tekstu: ZPP), te odredbe članka 502.c ZPP-a koja daje pravo fizičkoj osobi da u posebnom parničnom postupku za naknadu štete ili isplatu (potonje je ovdje slučaj) pozove se na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu (članak 502.a.st.1. ZPP-a). Konačno isto proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu vođenom pod brojem Rev-3412/2018 (pojedinačnom postupku potrošača) u kojoj se navodi direktan učinak kolektivnih presuda na pojedinačne parnične postupke.

11. Nadalje što se tiče promjene kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita ocjena je ovog suda da su u konkretnom slučaju odredbe o tome nepoštene i ništetne. Predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno je da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate.U kolektivnom sporu u pogledu promjene kamatnih stopa jasno je presuđeno da je ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. U predmetnom ugovoru o kreditu parametri promjene kamatne stope nisu određeni niti su odredivi, budući je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika i na koju tužitelji nije mogao utjecati, već je to bilo isključivo ovisno o samostalnoj odluci koju je donosio tuženik svojim odlukama. Člankom 270. st.1. ZOO/05 propisano je da je ugovor ništetan ako je između ostaloga činidba neodređena li neodrediva. Nadalje člankom 272. ZOO/05 propisano je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili ako su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Nadalje bitno je istaći da je kamata koju je tužitelj plaćao cijena i ona je kao takva bitan element ugovora o kreditu i ista cijena kao takva mora biti određena ili odrediva. U konkretnom ugovoru između parničnih stranaka određena je isključivo početna kamatna stopa i ta je tužiteljiu jedina bila poznata. Sve kasnije izmjene te kamatne stope vršene su jednostrano odlukom banke, a na temelju parametara koje tužitelju nisu bili poznati niti ga je itko upoznao sa istima, dakle na temelju neodredivih parametara isključivo jednostranim odlukama banke. Niti iz jedne odredbe predmetnog ugovora o kreditu i priloženih dokumenata od strane tuženika nije vidljiva niti referenta stopa koja bi se primjenjivala na početnu kamatnu stopu niti je na jedan način utvrđen mehanizam utvrđivanja promjene kamatne stope sa točnim i razumljivim kriterijima temeljem kojih bi tužitelj mogao predvidjeti i sagledati kakve ekonomske posljedice nosi za nju navedeni kreditni odnos i potom odlučiti da li će sklopiti ugovor ili neće. Takvim postupanjem, a što je već potvrđeno i u kolektivnom sporu tuženik je postupio i suprotno za ovaj slučaj mjerodavnoj odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („NN“ 96/03), jer se o u konkretnom slučaju nije dakle niti pregovaralo pojedinačno o odredbama ugovora o promjeni kamatne stope, a što se povezano sa prethodno citiranim odredbama ZOO-a protivi načelu savjesnosti i poštenja i što je uzrokovalo u konačnici i u ovom slučaju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to upravo na štetu tužitelja kao potrošača. Posebno valja uzeti u obzir činjenicu da je tuženik profesionalac kojemu je kreditiranje jedna od glavnih djelatnosti i koji ima sva potrebna financijska i ekonomska znanja koje tužitelj kao evidentno slabija ugovorna strana nema i koji je kako takav bio dužan prije sklapanja navedenog ugovora o kreditu pružiti tužitelju sve informacije vezane za moguće promjene kamatne stope i to na jasan potpuno razumljiv, predvidiv i jasno odrediv način. Dakle po ocjeni suda tuženik nije primjenio stupanj profesionalne pažanje koju je dužan primijeniti kada kao trgovac sklapa ugovore sa potrošačima. Kako je sve to u konkretnom slučaju izostalo to su sve jednostrane odluke banke kojim je mijenjana početna kamatna stopa nepoštene i ništetne odluke sve sukladno prethodno navedenim odredbama članka 270.st.1. i 272. ZOO/05 i odredbi članka 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača/03, zbog čega je presuđeno kao u točci I izreke ove presude. Valja napomenuti da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila za potrebu kupovine osobnog vozila za svakodnevne potrebe kako proizlazi iz njezina iskaza koji sud cijeni vjerodostojnim pa ista nedvojbeno ima status potrošača u smislu naprijed citiranih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

12. Nastavno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012. od 04.srpnja 2013. potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke, pa tako dakle i tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošača u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača. Dakle u tom sporu jasno je utvrđena ništetnost odredbi kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, a sve jer banke nisu informirale potrošača o riziku koji sa sobom nosi valutna klauzula kojom se glavnica veže za tu valutu. U konkretnoj situaciji i vezano za navedeno evidentno, a kako proizlazi i iz iskaza tužitelja, da niti iz jedne odredbe ugovora o kreditu i općih uvjeta tuženika ne proizlazi da bi isti kao profesionalac upoznao tužitelja kao ekonomskog laika sa svim mogućim rizicima koji nose vezivanje dodijeljenog kreditnog iznosa uz švicarski franak, a na osnovu kojeg bi tužitelj kao slabija ugovorna strana mogao u svjetlu primjene odredbi Zakona o zaštiti potrošača (kako je pojašnjeno) mogao na temelju svega potpuno i jasno mu obrazloženog i protumačenog te gledajući i presudu Europskog suda pravde od 30.travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 odlučiti da li sklopiti predmetni ugovor o kreditu ili ne. Dakle tuženik je morao u vrijeme ugovaranja kredita upoznati tužitelja sa svim rizicima ugovaranja u valuti CHF te mogućim pojavama tijekom otplate koje mogu uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao slabije ugovorene strane. Dakle evidentno proizlazi iz provedenog dokaznog postupka da tužitelj nije bilo ničim upozoren od strane tuženika da valutna klauzula CHF nije isto što i valutna klauzula euro, da povezano s tim Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na euro i povezano sa tim i intervenira na tržištu radi očuvanja tečaja. U slučaju CHF toga nema, te su promjene tog tečaja u odnosu na kunu potpuno slobodniji i mogu padati i dizati se neovisno o utjecaju HNB-a. Nije tužitelja upoznao ni sa značajem valute CHF u vrijeme krize, da je to valuta tkz. „utočišta“ u koju se sklanja kapital u vrijeme krize, da je i Međunarodni monetarni fond višekratno upozoravao na mogućnost rasta CHF-a (o čemu se detaljno i obrazlaže u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.srpnja 2013.), te da se CHF kao valuta u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima i da su mali depoziti i štednja u istome. Dakle nesporno i u ovom slučaju proizlazi da u predmetnom ugovoru u kojem je glavnica kredita vezana za CHF nisu od strane tuženika tužitelju objašnjeni razlozi niti rizici ugovaranja takvog kredita, a na temelju kojih bi tužitelji kao potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći ugovaranjem kredita uz tu valutu. Tužitelj kao slabija ugovorna strana nije raspolagao svim potrebnim informacijama niti je mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice može za njega prouzročiti takva odredba, tako da je ista kao takva nepoštena i ništetna u smislu odredbi članka 81.st.1. i 87. Zakona o zaštiti potrošača/03. Neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika nastala je u trenutku sklapanja ugovora, s obzirom da je tužitelj na sebe preuzeo sav rizik konkretne valutne klauzule, a da to nije ni znao. S druge strane tuženik je znao i bio svjestan posebnih rizika koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskom franku a tužitelj je bio taj koji je cijelo vrijeme imao na sebi sav rizik tečaja. Slijedom navedenog je i valjalo utvrditi ništetnom odredbu čl. 4. Ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu vezano uz CHF zbog čega je odlučeno kao u toč. II izreke

13. Prigovor zastare sud nije našao osnovanim. Naime kako je naprijed obrazloženo Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.,a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena-Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. (Sberbanke d.d.). Drugim riječima, Visoki trgovački sud RH je novom odlukom (od 14. lipnja 2018.) pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, međutim za Sberbanku d.d. su obje osnove (i kamata i valuta) utvrđene pravomoćno tek tom presudom od 14. lipnja 2018. i od tada teče petogodišnji rok zastare, te je svako drugo tumačenje pogrešno. Dakle navedenom presudom iz 2018. godine za tuženika (Nova hrvatska banka d.d. -ranije Sberbank d.d.) vrijedi i ima pravni učinak samo ta presuda iz lipnja 2018. jer je tuženik kao kreditor kasnije pravomoćno suđen u kolektivnom sporu pa bi zastarijevanje u odnosu na njega počelo teći 14.06.2018. po obje osnove, dakle i za kamatu i za valutu. Kako je tužba podnesena 14.06.2023. nikako se ne može raditi o zastari jer je za tuženika (ranije Sberbank d.d.) kolektivna presuda pravomoćna za obje osnove od 14. lipnja 2018. što znači da se tužbe mogu podići po obje osnove (i kamata i valuta) sve do 14. lipnja 2023.

14. Slijedom svega navedenog obzirom visina tužbenog zahtjeva nije sporna između stranaka valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Usvojen je i zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na svaki pojedini dosuđeni iznos od dana plaćanja, sukladno čl. 1115. i čl.29. Zakona o obveznim odnosima.

15. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

16. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je tužitelju priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 14.06.2023. 25 bodova (Tbr.8/3), za sastav podneska od 22.11.2023. 25 bodova (Tbr. 8/3), za zastupanje na ročištu 04.12.2024. 50 bodova (Tbr.9/2) i na ročištu 16.01.2025. 100 bodova (Tbr.9/1) što ukupno iznosi 600,00 eur. Tužitelju je nadalje priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eur i na presudu u iznosu od 53,09 eur pa mu je ukupno na ime parničnog troška priznat iznos od 706,18 eur.

U Puli, 6. veljače 2025.

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

- tužiteljici po pun.

- tuženiku