REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4480/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski Telekom d.d., OIB 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Županijska uprava za ceste Primorsko-Goranske županije, OIB 97967544201, Rijeka, Nikole Tesle 97X, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić u Rijeci, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 776/2024-3 od 22. svibnja 2024., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-458/2022-12 od 13. studenoga 2023., na sjednici održanoj 6. veljače 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.
II. U odnosu na povredu temeljnih prava prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova povodom odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelj je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 776/2024-3 od 22. svibnja 2024., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-458/2022-12 od 13. studenoga 2023. postavljajući slijedeća pravna pitanja:
„1. Prestaje li obveza plaćanja naknade za pravo puta ex lege u slučaju postojanja drugog prava na temelju kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje nekretnine u svrhu elektroničke komunikacijske infrastrukture, odnosno
može li korištenje cestovnog zemljišta u svrhu elektroničke komunikacijske infrastrukture biti regulirano pravom puta i njome pripadajućom naknadom za korištenje nekretnine te istovremeno pravu puta suprotstavljenim ugovorenim pravom i ugovorenom naknadom za korištenje te iste nekretnine, osobito imajući na umu članak 8. stavak 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine br. 152/2011, 151/2014, 95/2017; dalje u tekstu Pravilnik)
2. Je li pojam drugo pravo, u smislu Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine br. 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17; dalje u tekstu Zakon o elektroničkim komunikacijama) i članka 8. st. 4. Pravilnika, ograničen isključivo na pravo služnosti ili je riječ o bilo kojem drugom pravu na temelju kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje?
3. Predstavlja li pravomoćno rješenje HAKOM-a, kojim je sukladno Zakonu o elektroničkim komunikacijama utvrđen status infrastrukturnog operatora, vrsta i količina elektroničke komunikacijske infrastrukture te visina naknade za pravo puta, u ovom predmetu prepreku da sud odlučuje o prestanku obveze plaćanja naknade za pravo puta, pa posljedično i o stjecanju bez osnove?
4. Da li je izgradnjom elektroničko komunikacijske mreže i plaćanjem naknade ispunjen ugovor kojim su ugovorne strane uredile međusobna prava i obveze glede korištenja zemljišta temeljem odredbi Zakona o cestama (Narodne novine 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21; dalje u tekstu Zakon o cestama)?
5. Da li je pravo puta iz članka 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama i Pravilnika sadržano u služnosti odnosno u pravu korištenja osnovanom Ugovorom u korist tužitelja sukladno Zakonu o cestama?
6. Da li su nižestupanjski sudovi postupili nezakonito kada nisu prihvatili utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž- 6372/2019 od 08.10.2020. godine, dok su istovremeno bezrezervno prihvatili utvrđenja iz pravomoćnog upravnog akta HAKOM-a?
7. Da li jednostrani otkaz ugovora o osnivanju prava služnosti, zaključenog temeljem članka 25. stavka 8. Zakona o cestama, radi podnošenja zahtjeva za utvrđenje statusa infrastrukturnog operatera sukladno članku 2. Pravilnika, predstavlja protupravno postupanje u smislu propisa o obvezi naknade štete te postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja i načelu suradnje iz Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje u tekstu Zakon o obveznim odnosima)?“
pozivajući na čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) navodeći da je riječ o pravnim pitanjima o kojima nema prakse revizijskog suda a praksa viših sudova nije jedinstvena. Također navodi da su mu postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđena temeljna prava zajamčena čl. 29. i čl. 48. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) kao i čl. 1. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovoriˮ broj: 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, i 13/2017.; - dalje: Konvencija).
2. Odgovorom na prijedlog tuženik osporava navode iz prijedloga za dopuštenje revizije i predlaže da se odbaci, podredno odbije uz naknadu troškova povodom odgovora na prijedlog.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja nije osnovan, a u odnosu na povrede temeljnih prava nije dopušten.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a vijeće revizijskog suda je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije.
4.1. Tužitelj nije izložio odgovarajuće odnosno dostatne razloge važnosti postavljenih pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a. Tako i odluke na koje se tužitelj u odnosu na postavljena pravna pitanja poziva (čl. 387. st. 3. ZPP) ne koincidiraju u odnosu na predmet spora, odnosno u tim odlukama, glede vezanosti suda za pravomoćnu i izvršnu odluku upravnog tijela nije izraženo pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno pravnom shvaćanju na kojem sud drugog stupnja temelji odbijanje postavljenog zahtjeva tužitelja, a niti je u priloženim odlukama izraženo pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno pravnom shvaćanju suda drugog stupnja na kojem temelji svoju odluku.
5. Na temelju čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.
5.1. U odnosu na navode tužitelja da je do došlo povrede prava na pravično suđenje u smislu čl. 6. Konvencije i čl. 29. Ustava, valja odgovoriti da ove odredbe sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
5.2. U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje.
5.3. Budući da je sud drugog stupnja pošao od utvrđenja da je o tužiteljevoj obvezi na plaćanje naknade za pravo puta pravomoćno odlučeno rješenjima nadležnog upravnog tijela (HAKOM-a), koja sud nije ovlašten preispitivati, neodlučni su bili ostali navodi tužitelja, pa time što drugostupanjski sud nije odgovarao na takve, neodlučne tvrdnje, nije došlo do povrede prava na pravično suđenje koje uključuje i pravo na obrazloženu odluku.
5.4. Što se tiče tužiteljevih navoda koji se odnose na povredu prava vlasništva zajamčenog čl. 48. Ustava Republike Hrvatske i mirno uživanje služnosti, pored činjeničnih utvrđenja na kojima sud temelji primjenu mjerodavnih odredbi materijalnog prava (postojanja rješenja HAKOMA temeljem kojeg je izvršeno plaćanje), ocijenjeno je da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva.
6. Slijedom iznesenog prijedlog za dopuštenje revizije je u dijelu u kojem je isti sastavljen u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a, a glede pozivanja na povrede temeljnih ljudskih prava, valjalo odbaciti i na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja (tako i Revd-3045/2023 od 26. ožujka 2024.).
7. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog nije prihvaćen (točka III. izreke), jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 6. veljače 2025.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
