REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-266/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], HZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i SZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], svi zastupani po punomoćniku Milošu Kandžiji, odvjetniku iz Trogira, protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Građansko-upravnom odjelu Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 654/2020-5 od 8. rujna 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-5724/18 od 14. travnja 2020., ispravljene rješenjem broj P-5724/2018 od 20. svibnja 2021., u sjednici održanoj 6. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda drugog stupnja (toč. I. izreke) prihvaćena je žalba tužene i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrđeno da su tužitelji suvlasnici svaki u 1/3 dijela 10573/10693 dijela čkbr. [katastarska čestica] i čkbr. [katastarska čestica] obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i da je tužena Republika Hrvatska obvezana trpjeti uknjižbu opisanog prava suvlasništva.
2. Protiv (toč. I. izreke) presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovoga suda Revd 5448/2021-3 od 29. studenog 2022. podnose tužitelji pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja:
„Da li je u postupcima utvrđenja prava vlasništva temeljem dosjelosti na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, sud dužan primijeniti odredbu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te u rok dosjelosti uračunati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ukoliko se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno da li je sud u tim postupcima, a budući je Republika Hrvatska potpisnik Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dužan primjenjivati europsko pravo, odnosno Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te protokole koji su sastavni dio te Konvencije, a koje pravo je iznad nacionalnog prava?“
3. Predlaže da se revizija prihvati i pobijane nižestupanjske presude preinače ili ukinu uz naknadu parničnih troškova.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija nije osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na nekretninama opisanim u izreci presude temeljem zakona – dosjelosti.
7. Pobijana presuda ispitana je u skladu sa čl. 391. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i u pogledu pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Imajući u vidu sadržaj postavljenog pravnog pitanja sporna je ocjena suda drugog stupnja prema kojoj na strani tužitelja i njihovih pravnih prednika nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću a s time u svezi i primjena čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj, 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14, 81/15, dalje: ZVDSP).
9. Prema činjeničnim utvrđenjima na kojima se temelji primjena materijalnog prava prilikom donošenja pobijane presude proizlazi da tužitelji nisu dokazali da bi nekretnine (ukupne površine 33.828 m2) bile u posjedu pravnih prednika tužitelja u razdoblju od 1897. pa do podnošenja tužbe (kako u tužbi tvrde). Pritom sud drugog stupnja analizirajući priložene isprave (rješenje o nasljeđivanju, izvod iz katastra, historijat upisa u zemljišnu knjigu, pogodbu odreke nasljednih prava i dr.) ocjenjujući priložene isprave zaključuje da tužitelji nisu dokazali da su zajedno sa svojim pravnim prednicima bili u poštenom posjedu spornih nekretnina neovisno o razdoblju do 1941., odnosno nakon tog razdoblja.
10. Ocjena je suda drugog stupnja da se niti iz jednog od provedenih dokaza ne može utvrditi na koji je način najstariji prednik tužitelja pok. HZ ušao u posjed spornih nekretnina, na koji su način tužitelji vršili posjed tih nekrentina nakon 1941. pa i suvremeno, niti je utvrđen historijat upisa vlasništva u zemljišnu knjigu, kao i uopće nastanak predmetnih oznaka nekretnina a nije razmatran niti utvrđivan historijat upisa u katastarske (posjedovne) evidencije, a da tužitelji na navedene okolnosti nisu predlagali dokaze niti su se tijekom postupka pred sudom prvog stupnja u pogledu ovih okolnosti izjasnili, iako su prethodnom ukidnom odlukom donijetom u ovom postupku (Gž-135/17-2 od 12. studenog 2018.) bili upućeni da dopune činjenični supstrat tužbe i predlože dokaze radi utvrđivanja spornih činjenica.
11. O stjecanju vlasništva nekretnina dosjelošću na nekretninama koje su do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ovaj sud je izrazio shvaćanje u više odluka (npr. broj Rev 4438/2019-2 od 20. prosinca 2022., Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev-3014/2019 od 12. svibnja 2020. i dr.) prema kojem se u odnosu na te nekretnine treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, kao i vrijeme nakon toga, sve do 17. studenoga 1999.
12. Ovime je ujedno odgovoreno na postavljeno pravno pitanje.
13. Međutim, imajući u vidu činjenična utvrđenja suda drugog stupnja temeljem kojih primjenjuje materijalno pravo i ocjenjuje da tužitelji nisu dokazali da bi uopće vršili posjed spornih nekretnina, kako prije 8. listopada 1991., tako, nakon tog razdoblja, odnosno da uopće nisu dokazali da bi vršili posjed tih nekretnina, pravno shvaćanje iznijeto u odgovoru na postavljeno pravno pitanje ne utječe na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja jer ne postoji osnovna pretpostavka za stjecanja prava vlasništva dosjelošću (najmanje pošten posjed zakonom predviđeno razdoblje – čl. 159. st. 4. ZVDSP).
14. Odluka na koju se tužitelji, kao razlog važnosti u reviziji, pozivaju (Rev 2756/2017- 2 od 17. studenog 2021.) pored činjeničnih utvrđenja suda drugog stupnja da tužitelji nisu dokazali da su vršili posjed spornih nekretnina nije činjenično podudarna u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja (budući da sud drugog stupnja nije odbio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da se ne pozivaju na stjecanje prava vlasništva dosjelošću u vrijeme dok su te nekretnine bile u režimu društvenog vlasništva, već je u ovom predmetu sud drugog stupnja ocijenio da tužitelji nisu dokazali da su bili posjednici spornih nekretnina).
15. Stoga je revizija tužitelja odbijena i temeljem čl. 393. st. 1. ZPP je odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 6. veljače 2025.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
