Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj:14 P-671/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužiteljice UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darku Gojaku, odvjetniku u Karlovcu, protiv tužene ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po OD Hanžeković i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 16. siječnja 2025., u nazočnosti punomoćnika stranka, 6. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, isplati iznos od 4.324,36 EUR (32.581,89 kn), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1.3.2017. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te iznos od 580,22 EUR (4.371,67 kn) na ime zakonskih zateznih kamata, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od € 86,66 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) sa zz kamatama tekućim na iznose:

- € 1,83 od 02.01.2007. pa do isplate,

- € 3,31 od 02.02.2007. pa do isplate,

- € 2,62 od 02.03.2007. pa do isplate,

- € 3,02 od 02.04.2007. pa do isplate,

- € 6,76 od 02.05.2007. pa do isplate,

- € 7,68 od 02.06.2007. pa do isplate,

- € 8,89 od 02.07.2007. pa do isplate,

- € 8,88 od 02.08.2007. pa do isplate,

- € 7,22 od 02.09.2007. pa do isplate,

- € 9,69 od 02.10.2007. pa do isplate,

- € 9,75 od 02.11.2007. pa do isplate,

- € 8,02 od 02.12.2007. pa do isplate,

- € 8,21 od 02.01.2008. pa do isplate,

- € 0,77 od 02.08.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. Zakona obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodiša za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati i to u iznosu od CHF 659,94 odnosno € 554,52 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- CHF 34,63 izraženo u € 28,75 od 02.02.2014. pa do isplate,

- CHF 34,46 izraženo u € 28,79 od 02.03.2014. pa do isplate,

- CHF 34,30 izraženo u € 28,57 od 02.05.2014. pa do isplate,

- CHF 34,13 izraženo u € 28,25 od 02.05.2014. pa do isplate,

- CHF 33,96 izraženo u € 28,03 od 02.06.2014. pa do isplate,

- CHF 33,79 izraženo u € 27,92 od 02.07.2014. pa do isplate,

- CHF 33,62 izraženo u € 28,00 od 02.08.2014. pa do isplate,

- CHF 33,45 izraženo u € 28,09 od 02.09.2014. pa do isplate,

- CHF 33,28 izraženo u € 27,92 od 02.10.2014. pa do isplate,

- CHF 33,11 izraženo u € 27,89 od 02.11.2014. pa do isplate,

- CHF 32,93 izraženo u € 27,90 od 02.12.2014. pa do isplate,

- CHF 32,75 izraženo u € 27,68 od 02.01.2015. pa do isplate,

- CHF 32,58 izraženo u € 27,63 od 02.02.2015. pa do isplate,

- CHF 32,40 izraženo u € 27,48 od 02.03.2015. pa do isplate,

- CHF 32,21 izraženo u € 27,32 od 02.04.2015. pa do isplate,

- CHF 32,04 izraženo u € 27,17 od 02.05.2015. pa do isplate,

- CHF 31,85 izraženo u € 27,01 od 02.06.2015. pa do isplate,

- CHF 31,67 izraženo u € 26.86 od 02.07.2015. pa do isplate,

- CHF 31,48 izraženo u € 26,70 od 02.08.2015. pa do isplate,

- CHF 31,30 izraženo u € 26,55 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodiša za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.071,60 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 6. veljače 2025. pa do isplate pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženom bankom dana 6.11.2006. sklopila ugovor o kreditu kojim je podignula kredit od 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tužene na dan puštanja kredita u tečaj, te s promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom tužene.

Navodi da je tužena u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tužene, a o čemu se nije pojedinačno pregovarala, a što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), te je posljedica toga ništetnost, a osim što je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i ništetna po Zakonu o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredaba ZOO-a jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe također dovodi do ništetnosti u smislu čl. 269. do 272. ZOO-a.

Navodi da je ujedno tužena s tužiteljem ugovorila i valutnu klauzulu u CHF koja je isto ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je isto protivno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i posljedica je ništetnost te ugovorne odredbe.

Navodi da je VTSRH donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio odredbu o valutnoj klauzulu nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stop, a radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te da se radilo o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Navodi da je tužiteljica 5.2.2016. s tuženom sklopila Aneks Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, da je čl. 5.2. Aneksa utvrđeno da preostala nedospjela glavnica kredita prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, iznosi 19.715,09 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, dok je čl. 5.3. utvrđeno da nakon provedbe konverzije postoji više uplaćeni iznos od strane tužiteljice od 10.475,03 kn, koji je tužiteljici vraćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta.

Navodi da postavlja zahtjev prema tuženiku za vraćanje onoga što je primljeno po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama prema Odluci tužene i valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zz kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate.

U tužbenom zahtjevu u tužbi tužiteljica potražuje iznos od 36.000,00 kn sa zz kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koje će iznose specificirati nakon nalaza i mišljenja vještaka.

1.1. Nakon što je u ovom postupku provedeno financijsko vještačenje tužiteljica je podneskom od 27.11.2020. (strana 247 do 251 spisa) specificirala tj. povisila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka tako da na ime preplaćenih kamata potražuje iznos od 4.371,67 kn, na ime preplaćenog tečaja iznos od 32.581,89 kn, sve sa zz kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

1.2. Podneskom od 15.1.2025. (str. 492 spisa), tužiteljica je obzirom na promjenu službene valute u RH tužbeni zahtjev postavila u eurima te potražuje :

- na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 32.581,89 kn / 4.324,36 EUR, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1.3.2017. pa do isplate,

-te iznos od 4.371,67 kn / 580,22 EUR na ime zateznih kamata

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 16. ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, pa da je stoga nadležan Općinski sud u Rijeci.

Navodi da je tužba tužitelja neuredna iz razloga jer tužbeni zahtjev nije postavljen određeno kako u pogledu glavnog zahtjev tako i u pogledu sporednih tražbina. Navodi nadalje da su stranke sklopile 28.1.2016. Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15, te da su tim Aneksom stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljičin kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kreditu denominiran u kunama s valutnom kaluzulom u EUR, te je Aneksom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužiteljica prihvatila i promjenjivu kamatnu stopi u čl. 6. Aneksa, koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom kaluzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora, kod čega je tuženik pravovremeno i u skladu s ZIDZPK/15 tužiteljici dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora, te je potpisivanju Aneksa prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija. Navodi da su sukladno čl. 19.c t.4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF, te je utvrđen iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF po srednjem tečaju tuženik na dan isplate kredita, definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, te su u obzir uzete i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredit u valutnom klauzulom u eurima, kreiran je otplatni plan za novi eurski kredit, a iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunati su u eure po tečaju na dan uplate, te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EUR-ski kredit.

Navodi da je tuženik bio u zakonskoj obvezi tužitelju ponuditi sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao da li želi i ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, te je upravo tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom i sklopiti Aneks ugovora.

U odnosu na odluku VTS navodi da je tuženik smatra nezakonitom i nepravilnom. Navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te je moga shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u valutnoj klauzuli u CHF, a informacije su bile dostupne u reklamnom materijalu i oglasima tuženika, a osim toga potrošačima pa tako i tužitelju su prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjene tečajeva stranih valuta za koje je vezana glavnica, da je i iz ugovora o kreditu vidljivo da isti sadrži posebnu odredbu "Valutna klauzula" u kojoj je jasno navedeno da će se povrat obveze obračunavati prema srednjem tečaju banke za CHF, a tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i eventualnim rizicima tečaja. Navodi da je tuženik u ponudi imao više vrsta kredita koji su se razlikovali po namjeni, valuti, ročnosti, kamatnim stopama, te je upravo klijent, u konkretnom slučaju tužitelj bio taj koji je donosio odluku o izboru vrste proizvoda, te je imao i pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, pa se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora tj. valutnoj klauzuli,, a svaki korisnik kredita a tako i tužitelj j dobio brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USDF I EUR. u periodu od 1998. od 2004. Navodi da je slijedom svega navedenog postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, te da je tužitelj i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita kojim se glavnica kredita veže za stranu valutu pa tako i za CHF, da je to tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču bilo jasno, te je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik, te je tužitelj ugovaranjem valutne klauzule, dobrovoljno pristao na rizik promjenjivosti tečaja.

Navodi nadalje kako su sve promjene kamatne stope izvršene sukladno važećim pozitivnim propisima, te se tuženik u vrijeme sklapanja ugovora u postupanju prema tužitelju vodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5.4.1993. koja predviđa i slučajeve u kojima odredbe sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako ni odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmjeni ugovor ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da pružatelj usluga o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor. Navodi da je tuženik donio Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stupa sukladno obvezi iz novele ZIDZPK, u kojoj Metodologiji je definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa. Navodi da su stranke u vrijeme zasnivanja ugovornog odnosa jasno očitovale svoju volju na način da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva a ne fiksna kamatna stopa.

Navodi da osporava da bi na strani tužitelja nastupila šteta i da bi tuženik tužitelju prouzročio bilo kakvu štetu svojim ponašanjem. Ističe i prigovor zastare jer je protekao rok od tri godine koji se primjenjuje. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Prije zaključenja prethodnog postupka tuženik je podneskom od 30.10. 2019. (dan predaje pošti), zaprimljenog na sudu 4.11.2019. (list 155 do 159 spisa) istaknuo prigovor radi prijeboja odnosno ukoliko bi sud u postupku iz bilo kojeg razlog utvrdio ništenom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava, tada ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.003,31 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), sa zz kamatama na pojedine iznose, a ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, a što tuženik osporava, tada ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati i to za iznos od 659,83 CHF sa zz kamatom na pojedine iznose.

2.3. Nakon provedenog vještačenja tuženik je podneskom od 3.11.2020. (list 96 do 202 spisa), u skladu s nalazom vještaka precizirao prigovor radi prijeboja tako da traži da radi valutne klauzule (za period kad je tečaj CHF bio niži od početnog) sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 652,92 kn zz kamatama, te radi kamatne stope (za period kad je kamatna stopa bila niža od početne) da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 659,94 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 4.178,01 kn, sve sa zz kamatama.

2.4. Podneskom od 25.11.2024. tuženik je obzirom na promjenu valute postavio prigovor radi prijeboja u eurima.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, proveden je dokaz vještačenjem po vještaku knjigovodstvene struke iz D&S d.o.o. [adresa], te izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 20.10.2020. na str. 175 do 192 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka UVZ, i saslušanjem tužiteljice.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

O prigovoru mjesne nenadležnosti.

5. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 16. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a da je to u konkretnom slučaju Općinski sud u Rijeci.

5.1. Iz sadržaja spisa proizlazi:

-da tužiteljica ima prebivalište u [adresa],

-da je tužbu u ovom predmetu podnijela Općinskom sudu u Karlovcu,

-da na osnovnom ugovoru o kreditu od 6.11.2006. (str. 4 do 7 spisa) na kraju ugovora kod potpisa je štambilj banke "Ersteseiermarkische bank d.d. Rijeka",

-da je osnovni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika u [adresa] -da su stranke istim ugovorom (čl.16. ) u slučaju spora suda ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Kreditora, time da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika u [adresa]

-da je na Aneksu ugovora o kreditu od 5.2.2016. (str.11 do 13 spisa) na kraju ugovora kod potpisa je štambilj banke "Ersteseiermarkische bank d.d.", time da je vidljivo da je aneks solemniziran kod javnog bilježnika u [adresa].

-da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je da je ugovor o kreditu zaključila u poslovnici tužene banke u [adresa], da je nitko kod sklapanja ugovora nije upozorio na odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Rijeci, da u situaciji da je tužila u Rijeci bi joj bilo otežano ići na rasprave u rijeku, da bi bilo izvedivo , ali da je Rijeka udaljena.

5.2. Iz iskaza svjedokinje UVZ, djelatnice tužene banke, koja je u vrijeme sklapanja konkretnog (osnovnog) ugovora o kreditu 2006. počela kod tužene banke raditi kao financijski savjetnik proizlazi:

-u odnosu na pitanje da li su klijenti pa tako i tužiteljica mogli utjecati na ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti u smislu da je mogla tražiti nadležnosti suda u mjestu svog prebivališta svjedokinja je je iskazala da ne zna i da nitko to nije tražio,

-sjeća se samo u situacijama kada su imali poslovnu suradnju s nekim firmama da su oni imali neku kamatu ali isto nisu mogli utjecati baš na odredbe ugovora pa tako ni na mjesnu nadležnost.

5.3. Sud je raspravnim rješenjem na ročištu odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku (čl. 301. st. 2. ZPP-a).

5.4. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno raniji Zakoni o potrošačima koji su bili ranije na snazi, a u vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača NN 96/2003- dalje ZZP/2003 ( a nakon toga još i Zakon o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr. – dalje ZZP/2007).

5.5. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.6. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

5.7. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

5.8. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

5.9. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

5.10. Člankom 49. ZZP/2014, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Identično je propisano bilo i čl. 81. st.1. i 2. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 96. st.1.i 2. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.

5.11. Nadalje, članak 50. ZZP/14 navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

5.12. Identično je propisano bilo i čl. 82. t. 19.. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 97. t. 19. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.

6.12. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP/14 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (kao i čl. 87. st.1. ZZP/2003 i čl. 102. st.1. ZZP/2007.

5.13. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.14. Ovaj sud je stajališta, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP/14 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP/14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 50. ZZP/14 (a kao što je rečeno identične odredbe sadrže raniji ZZP/2003 i ZZP/2007), takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

5.16. Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika (to je dakle [adresa] u kojoj poslovnoj jedinici je ugovor sklopljen, a što je utvrđeno temeljem iskaza tužitelja), a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.

5.17. Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o krediti u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

5.18. Također se ukazuje da je na sastanku predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020. usvojen Zaključak (broj. Su-IV-308/2020), pa je tako na postavljeno pitanje: "Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14, 110/15, 14/9) ?", zauzet stav tj. donijet Zaključak kako slijedi:

Prorogacijska klauzula ( mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

5.19. Odredba čl. 16. Ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nije bila posebno pregovarana, formulirana je od strane trgovca pa potrošač (tužitelj) nije imao utjecaj na njezin sadržaj i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a imajući u konkretnom slučaju u vidu vrijednost predmeta spora, troškove koje tužiteljica sada ima u postupku, udaljenost te troškove postupka koje bi tužiteljica imala da se postupak vodi u mjestu sjedišta banke, te da bi nedvojbeno tužiteljica koja ima prebivalište u [adresa] radi ostvarenja svojih prava morala putovati u Rijeku, što bi iziskivalo dodatne financijske troškove tj. dodatni trošak putovanja u Rijeku i natrag, dodatne troškove u vidu odvjetničkih troškova zbog odlaska odvjetnika na rasprave u Rijeku, dodatno vrijeme, itd.

5.20. Upućuje se na odluke Upućuje se na odluke ŽS Rijeka, broj: Gž-2066/2017, ŽS Split broj Gž-429/2022 od 30. 3. 2022., ŽS Dubrovnik broj: Gž-367/2022 od 25. 2. 2022, Gž-367/2022, ŽS Zagreb broj Gž-2438/2022 od 3. 5. 2022., ŽS Zadar broj: Gž- 858/2021, ŽS Vukovar broj: Gž-69/2022 od 7. 2. 2022.

5.21. Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.

5.22. I konačno kao što je rečeno ovaj sud je raspravnim rješenjem na ročištu odbio istaknuti prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda, i nastavio odmah raspravljanje o glavnoj stvari a koju mogućnost izričito dopušta odredba čl. 301. st.2. ZPP-a.

5.23. Naime prema odredbi čl. 301. ZPP-a ako stranka prigovori da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost, da sud nije stvarno ili mjesno nadležan, da o istom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, ili da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom (st.1.).

Protiv rješenja kojim se odbijaju prigovori stranaka nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari (st.2.).

5.24. Dakle, kada prvostupanjski sud odbije prigovor mjesne nenadležnosti i odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari, tada protiv tog rješenja o odbijanju prigovora nije dopuštena posebna žalba (što je u raspravnom rješenju o odbijanju prigovora i navedeno) i u takvoj situaciji sud nije dužan donositi posebno obrazloženo rješenje, o razlozima odbijanja prigovora obrazlaže u konačnoj odluci.

O preinaci tužbenog zahtjeva.

6. Nakon što je u postupku provedeno financijsko vještačenje tužiteljica je podneskom od 27.11.2020. (strana 247 do 251 spisa) povisila dakle preinačila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka .

6.1. Tužena se preinaci protivila, međutim sud je preinaku dopustio.

6.2. Naime, čl. 39. ZID ZPP-a (NN 70/19), koji je stupio na snagu 1. 9. 2019., izmijenjen je dosadašnji čl. 190. tako da je iza stavka 1. dodan novi stavak 2. koji glasi: »Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.«

6.3. Odredba čl. 39. ZID ZPP-a, a prema prijelaznim i završnim odredbama (čl. 117. st.2. ZID ZPP-a) primjenjuje se i na postupke u tijeku.

6.4. Ovaj sud je dopustio preinaku tužbe, jer smatra da su ispunjeni uvjeti iz citiranog čl. ZID ZPP-a, jer tužiteljica nije mogla preinačiti tužbeni zahtjev u pogledu visine do zaključenja prethodnog postupka, već je tek nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine zahtjeva mogao preinačiti tužbeni zahtjev, jer je tek vještačenjem saznala kolika je visina zahtjeva tj. da je veća od one koju je utužio, te ovaj sud smatra, iako se tuženik protivio preinaci, da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a sve ovo u smislu čl. 190. st.2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 142/12 , 103/14, NN 118/14 i NN 107/159, 70/19).

7. Ističe se da je u ovom predmetu bila donijeta (ranija) prvostupanjska presuda koja je po žalbi tuženika rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj: Gž-705/2022 od 5. studenog 2024. ukinuta u točki 1., 3., 4. i 5. izreke, pa je dakle točka 2. izreke (odbijajući dio u odnosu na tijek zz kamata) postala pravomoćna, uz obrazloženje da će u ponovnom postupku sud saslušati tužiteljicu i svjedoka s kojim je tužiteljica neposredno pregovarala prilikom vođenja pregovora oko spornog ugovora, utvrditi ukupno preplaćen iznose koji proizlazi iz osnovnog ugovora o kreditu do trenutka zaključenja Aneksa I ugovora o kreditu tj. do 5. veljače 2016., utvrditi iznos preplate koji je tužiteljici priznat u konverziji, te navedene iznose umanjiti za priznati iznos, kod čega će i odluka o mjesnoj nadležnosti biti sastavni dio konačne odluke, a kako bi se o istoj, povodom eventualne žalbe moglo odlučiti.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), kod čega je nesporno da je između stranka osim osnovnog ugovor o kreditu zaključen i sporazum o konverziji (Aneks I ugovora o kreditu).

9. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

10. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 6.11.2006. (list 4 do 7 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanje kredita u tečaj (točka 2. ugovora), a namjena kredita je bila kunja nekretnine – stambeni kredit,

- da se tužiteljica obvezala platiti kredit kroz 216 mjeseci u mjesečnim anuitetima pod 1.150,08 CHF, time da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke,

- da su tužiteljica i tužena banka dana 5.2.2016. (str.11 do 13 spisa), zaključile Aneks broj 1 ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz ugovorenog kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

11. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

12. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

12.1. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.travnja 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

13. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.1. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

16. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom toč. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

17. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa.

18. U postupku je proveden dokaz saslušanjem svjedokinje UVZ, djelatnice tužene banke (time da je tužena odustala od saslušanja svjedokinja FV), i tužiteljice.

18.1. Iz iskaza svjedokinje UVZ proizlazi:

-da je u tuženoj banci počela raditi 2006. time da se u početku učila se poslu, a inače je bila financijski savjetnik, još uvijek zaposlena u banci ali ne kao financijski savjetn,

-da se sjeća tužiteljice i konkretnog ugovora jer joj je to bio prvi ugovor na kojem sam radila, ali ne sjeća se detalja, da se radilo o ugovoru za stambeni kredit i zna da su imali u ponudi kredite u eurima i CHF i da ni jednog klijenta nije nagovarala bilo na jedan bilo na drugi kredit već je to bilo na njima da odluče,

- sjeća se da je tada kamata na kredit u CHF bila manja u odnosu na kamatu za kredit u eurima, i da su klijenti znali ako im je falila kreditna sposobnost izabirati baš taj kredit u CHF, da su inače govorili klijentima da važi kamata tečaj na dan plaćanja rate, time da je u to vrijeme tečaj CHF bio stabilan,

-na pitanje da li su klijenti bili upozoreni da bi tečaj mogao znatno rasti svjedokinja je iskazala da tada nije bio ni na kraj pameti da bi tečaj CHF mogao tako divljati,

-na pitanje da li su klijenti banke pa tako i tužiteljica mogli utjecati na sadržaj ugovornih odredbi npr. tražiti fiksnu kamatu svjedokinja je iskazala da tada za kredit u CHF nije bilo ponude za fiksnu kamatu, a inače su klijentima davali i letke u kojima su bili prikazani uvjeti za pojedini model kredita, kamata instrument osiguranja,

-da je uvijek sa klijentom prolazila odredbe ugovora, i govorila im i ukazivala na odredbe ugovora npr. ovo vam je kamatna stopa ovo valuta, iznos anuiteta i zadnja stavka koliko se sjeća je bila oko mjesne nadležnosti,

-na pitanje da li je sa tužiteljicom prolazila i prošli sve odredbe ugovora i pročitala joj ugovor svjedokinja je iskazala da misli da nije jer ja taj ugovor nije ni potpisala jer tada za to nije imala ovlasti ali zna da je inače za sve klijente to radila pa čak i kad se radilo o manjim kreditima,

-tek kada je dobila ovlasti onda sam kao financijski savjetnik mogla potpisati ugovor. -na pitanje da je u ugovoru navedena valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa pa da li je tužiteljica mogla utjecati na odredbe tog ugovora i zahtijevati nešto drugo prema svojoj želi svjedokinja je odgovorila da misli da nije

-na pitanje je li se tijekom tih razgovora i pregovara s klijentima radi izračun i otplatni planovi svjedokinja je iskazala da jesu to radili ako je klijent tražio, tada bi napravili izračun u odnosu na eure i koliko bi bio anuitet i tako isto u odnosu na CHF.

-na pitanje da li je imala informaciju o povijesnom tečaju valute svjedokinja je iskazala da je tada bilo sve stabilno kako tečaj CHF tako i eura.

18.2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi:

-da je odigla kredit u CHF 2006. za kupnju stana, da svjedokinju (VV) koja je sada saslušana ne zna s njom nije razgovarala u vezi zaključenja ugovora,

-da joj je trebao kredit za stan i došla je u Erste banku na kreditni odjel i informirala se, pitala je službenicu da jusavjetuje oko kredita, i tada joj je rečeno da je najpovoljniji kredit u CHF i da je povoljniji od EUR i da klijenti najčešće uzimaju taj kredit u CH,

-da se odlučila za taj kredit u CHF time da nije išla u drugu banku se informirati, prije zaključenja ugovora i kod zaključenja nije joj rečeno da je kamata promjenjiva, a što ugovor je pročitala ali ne svaki detalj,

-na pitanje da li je bankarica kod zaključenja ugovora s njom prolazila svaku točku ugovora i čitala joj ugovor tužiteljica je iskazala da nije, da joj od strane službenika nije rečeno da bi rata kredita mogla rasti zbog rasta kamate i tečaja,

-da joj je početna rata bila koliko se sjećam oko 1.500,00 kn a kasnije kad je CHF počeo divljati narastala je na 2.100,00 kn,

-odlučila se za konverziju i zaključenje Aneksa ugovora, upravo iz razloga jer joj je rata bila povećana i dosezala je nešto malo manje od polovice joj plaće i bilo je neizdrživo, odlazila je na sastanke Udruge Franak i tamo je upoznata s tim da može konvertirati kredit u eure,

-na pitanje da li su joj službenici prilikom sklapanja ugovora vam rekli razliku između kredita u CHF, EUR i kunama tužiteljica je iskazala da se sjeća da je kamata za kredit u CHF bila 4,7 %, a u EUR više od 5,00% i da joj je rečeno da je zato kredit u CHF povoljniji.

-da se kredit u Erste banci odlučila podići jer je klijent te banke.

19. Osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapala tužena banka u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Tužena banka nije dokazala da je tužiteljica bila informirana o riziku promjene tečaja valute švicarski franak, i riziku promjenjive kamatne stope, te cijeneći iskaz svjedokinje i tužiteljice, ovaj sud nalazi da se nikako ne može govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, a kredit u CHF joj je od strane djelatnika bio predstavljen kao najpovoljniji kredit u pogledu stabilnosti tečaja i kamate, bez upoznavanja i upozoravanja na rizike promjene tečaja i kamate i u tom pravcu mogućnosti rasta rate kredita, niti da je u pregovorima oko sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica mogla utjecati na uvjete i sastojke ugovora, a što se nedvojbeno zaključuje temeljem iskaza saslušane svjedokinje, djelatnice banke, već upravo suprotno tužiteljica nije mogla utjecati na bitne sastojke ugovora, jer je ugovor bio tipski, unaprijed formuliran u pogledu bitnih sastojaka.

20. Nadalje nije sporno da su tužiteljica i tužena banka dana od 5.2.2016. (str.11 do 13 spisa), zaključile Aneks broj 1 ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz ugovorenog kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, iz sadržaja kojih slijedi da je tužitelj kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristao na konverziju kredita radi promjene valute temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, te je nadalje Aneksom ugovora utvrđeno:

-da na dan 30. 9. 2015. nedospjela glavnica kredita 29.446,88 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja,

- da je po provedenoj konverziji utvrđena obveza korisnika kredita, na dan 30.9.2015., na ime nedospjele glavnice kredita u iznosu od 19.715,09 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan pomirenja, koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu,

-da na dan sklapanja Aneksa postoji preplata odnosno da je tužiteljica preplatila iznos od 10.475,03 kn, te da će se dio više uplaćenog iznosa koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.9.2015., koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti sve dok se iznos iz preplate ne iskoristi u cijelosti.

.

21. Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa osnovnog ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) dakle da li tužitelj ima pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da li su sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Dodatka ugovora primjenom ZID ZPK- a otklonjene posljedice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu.

21.1. Naime, tužena banka tvrdi tužiteljica nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopila Aneks ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno ZID ZKP/15, te su Aneksom stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljičin kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kreditu denominiran u kunama s valutnom kaluzulom u EUR, te da je sklapanjem Aneksa stovrena nova pravna osnova plaćanjima izvršenim od strane tužiteljice.

22. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

23. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju

24. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

25. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

25.1. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

26. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita i nema spora da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, međutim sve to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

27. Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

27.1. Također u odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

28. Nadalje u vidu treba imati i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C- 452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, a u kojoj odluci se navodi:

- „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.,

-da "članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

28.1. Dakle, prema stajalištu Suda EU, smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

29. Također treba imati u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od **.**.2019. (GV protiv Erste Bank Hungary Zrt.) u kojem je izraženo stajalište:

-kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima,

-te kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju naveden nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

29.1. Dakle, prema stajalištu suda EU iz ove odluke, smatra se da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

29.2. U odnosu na ovo pravno shvaćanje neodlučno je što je prema ZID ZPK/15 potrošaču tj. korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

30. U konkretnom slučaju tužiteljica se odlučila za konverziju odnosno odabrala zaključiti dodatak osnovnog ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP-a, koji je uostalom zakonodavac i donio u cilju sprječavanja nastavljanja nepoštene prakse banka i dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF.

31. Međutim, to što se tužiteljica odlučila na zaključenje Aneksa ugovora o kreditu, tj. konverziju ne znači da je samim time u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti da se tužitelj zaključenjem ugovora o konverziji odrekao potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

32. Naime, Aneks ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP, je sklopljen 5.2.2016., te u to vrijeme presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., te u vrijeme sklapanja aneksa ugovora primjenom ZID ZKP tužitelj kao prosječni potrošač nije znao niti je mogo znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi pokrenutoj po udruzi "Potrošač".

33. U vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, presuda u kolektivnom sporu je bila pravomoćna u odnosu na ništetne i nepoštene odredbe ugovora o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi (postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.).

34. Međutim tužiteljica se kod sklapanja tog Aneksa ugovora o kreditu tim aneksom nigdje nije odrekla potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pa tako ni u pogledu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

35. Sklapanjem Aneksa osnovnog ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije se radilo o sklapanju sasvim novog ugovora te je osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao i od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu taj osnovni ugovor je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

35.1. Osim toga u odluci VSRH Rev-18/2018 je zauzeto je shvaćanje da sve kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

35.2. Sklapanjem aneksa osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora, ali nisu regulirale prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, niti se kao što je rečeno tužitelj tim aneksom odrekao potraživanja po ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora iz osnovnog ugovora.

36. Također ni odredbama ZID ZKP/15 nije regulirano niti je isključeno pravo na restituciju (po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu) potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.

37. Ističe se da se potrošač, odnosno korisnik kredita mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

37.1. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu u CHF odluka odnosno pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu uslijedilo je nakon sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita nedvojbeno nije mogao u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

37.2. S druge strane u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti iz jednog provedenog dokaza u postupku ne proizlazi da se tužitelica kao potrošač na bilo koji način pa ni Aneksom ugovora o kreditu nagodila i dogovorila s bankom u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu u pravcu odricanja potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

38. Imajući u vidu sadržaj Aneksa ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tužena te naprijed citirane odredbe ZID ZPK, kao i naprijed navedena stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev 18/2018, stajalište je ovoga suda da tužitelj pristankom na konverziju tj. sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji u situaciji kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredi te je stajalište ovoga suda da tužitelj osnovano (kondemnatornim zahtjevom) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji zahtjeva povrat preplaćenih iznosa, s osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stupi te s osnova valutne klauzule.

39. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po D&S d.o.o. [adresa] te je zadatak vještak je bio utvrditi koliki je iznos tužiteljica preplatila na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, koliki je iznos je preplatila na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužiteljica platio zbog rasta tečaja CHF, te utvrditi da li je i koji iznos koji je prilikom konverzije tužena banka vratila tužiteljici kroz smanjenje anuiteta, te izvršiti uračunavanje tog iznosa vraćenog u konverziji sa potraživanjem tužiteljice, a temeljem čl. 171. i 172. ZOO-a, zatim dati izračun u odnosu na istaknuti prigovor tužene radi prebijanja, te dati nalaz i po prijedlogu tuženika za vještačenje (točka C rješenja o vještačenju).

40. Iz nalaza vještaka (list 165 do176 spisa) proizlazi:

-da je po otplatnom planu početno ugovorena kamatna stopa 4,50 % , promjenjiva, a ugovorom je tužiteljici odobren kreditu u kunskoj protuvrijednosti 48.000,00 kn, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, rok otplate je 216 mjeseci, a kredit se otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima od po 324,64 CHF svakog prvog u mjesecu, da je kredit konvertiran u EUR, i da je po izvršenoj konverziji utvrđeno da postoji višak uplaćenog iznosa od 10.475,03 kn, koji će se prema aneksu koristiti za podmirenje 50% budućih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti sve dok iznos te pretplate se ne iskoristi u cijelosti, da je iznos anuiteta 222,92 Eur u kunskoj protuvrijednosti,

- vještak je na strani 3. svog nalaza dao pregled kamatnih stopa kako su se mijenjala, te je vještak u svojoj tablici (stupci 3 do 7), dao prikaz otplatnog plana po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,50 %, te otplatni plana po stvarno korištenim, promjenjivim, kamatnim stopama (tablica stupci 8 do 12), u stupcu 15 (CHF) i stupcu 16 (u kunama po tečaju na dan plaćanja) prikazao je razlike u visini anuiteta koje su rezultat promjene kamatne stope, a u stupcu 17 koje su rezultat promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio kod isplate kredita (4,613800 HRK/KN),

-da je tužiteljica zbog promjene kamatnih stopa kredit platila 836,59 CHF više no što bi platila da se kamatna stopa nije mijenjala, a što u kunama iznosi 4.371,67 kn prema srednjem tečaju tuženika na dan svake izvršene uplate, a pojedinačni iznosi su iskazani u tablici u stupcu 15 u CHF, te u stupcu 16 u kunama,

-da razlika s osnove valutne klauzule, zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obačunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, iznosi ukupno 32.581,89 kn, a pojedinačni iznosi razlika su iskazani u tablici u stupcu 17,

-da ukupna razlika po obje osnove iznosi 36.953,56 kn i prikazana je u mjesečnim iznosima u stupcu 18 tablice,

- da je kod konverzije tužiteljici priznata preplata u iznosu od 10.475,03 kn (dakle to je tužiteljica preplatila a tužena banka je tužiteljici to vratila kroz smanjenje anuiteta) što predstavlja iznos od 1.369,49 EUR po srednje tečaju HNB za EUR-o na dan sklapanja Aneksa ugovoru,

- da po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja dug tuženika na dan zadnjeg povrata/prijeboja 1.3.2017. iznosi 44.024,99 kn, od čega 36.953,56 kn na ime glavnice duga, a 7.071,43 kn na ime zatezne kamate obračunate do 28.2.2017. ,

-da su povratom priznate preplate isplaćene samo obračunate zatezne kamate u iznosu od 10.475,03 kn. Zatezna kamata na glavnicu (iskazane razlike u stupcu 2. obračuna kamate te 17. tablice utvrđenja razlika) teče i dalje od 1.3.2017. pa do isplate.

-u odnosu na pitanje koje postavlja tuženik, a koje glasi jesu li prilikom konverzije i sklapanja Aneksa 1 predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje početka otplate predmetno kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračun konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF – EUR), iz nalaza vještaka proizlazi da cilj konverzije koje je provedba naložena Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN broj 102/15) nije bio nadoknada preplaćene kamate zbog toga što se tijekom otplate kredita mijenjala jednostranim odlukama banaka već izjednačavanje položaja potrošača korisnika kredita vezanih uz valutu CHF s onima vezanim uz valutu EUR, a ukoliko je postojala kakva razlika između kredita denominiranog u CHF u odnosu na isti takav kredit koji bi bio denominiran u EUR-u tada je ta razlika prilikom konverzije iskazana u aneksima kojima je ugovorena konverzija te kompenzirana/vraćena u budućim ratama kredita u EUR-ima ili, u suprotnom slučaju, naplaćena od korisnika kredita.

- u odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja prigovor radi i vještačenja na tu okolnost, a po prijedlogu tuženika sudski vještak navodi:

da razlika između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa od 4,50 % i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama, a za razdoblje od 2.2.2014. do 2.9.2015. godine iznosi 659,94 CHF, što predstavlja iznos od 4.178,01 kn prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, svakomjesečne iznos je vještak prikazao u tablici 2 – razlike za prijeboj tuženik u stupcu 7.

nadalje, razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a za razdoblje od 2.7.2007. do 2.12.2008. iznosi 228,90 kn u korist tužene, a čini ju negativna tečajna razlika u vremenu od isplate kredita do 2.12.2008., koja ide u korist tuženika, od 652,92 kn, te pozitivna tečajna razlika koja ide u korist tužiteljice od 423,93 kn, svakomjesečne iznose ovih razlika vještak je prikazao u tablici 2 – razlike za prijeboj tuženik u stupcu 5.

Kod toga vještak navodi da mjesečne razlike kamate nisu iznosi koje je tužiteljica manje platila radi promjene kamatne stope na nižu u odnosu na ugovorenu, već se razlika zbog promjene kamatne stope bilo naviše bilo naniže ogleda se u povećanju ili smanjenju anuiteta koji je plaćen u odnosu na početno ugovoreni anuitet. 41. Tužiteljica na nalaz vještaka nije imala primjedbu.

42. Tužena nije imala primjedbi na matematički izračun, već se prigovori tužene svode na prigovore pravne naravi.

43. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, jer je izrađen objektivno i stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

44. Podneskom od 15.1.2025. (str. 492 spisa), tužiteljica je (obzirom na promjenu službene valute u RH) tužbeni zahtjev postavila u eurima te potražuje :

- na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 32.581,89 kn / 4.324,36 EUR, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1.3.2017. pa do isplate,

-te iznos od 4.371,67 kn / 580,22 EUR na ime zateznih kamata,

44.1. Obzirom da je tužiteljici u konverziji nesporno vraćen iznos od 10.475,03 kn, to je vještak sukladno zadatku suda izvršio uračunavanje iznosa koji je tužiteljici kroz konverziju vraćen i dakle iz nalaza vještaka ( a kao što je i naprijed navedeno) proizlazi:

- da po izvršenom uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznatog i vraćenog iznosa u konverziji (10.475,03 kn) dug tuženika na dan zadnjeg povrata tj. uračunavanja, na dan 1.3.2017. iznosi 44.024,99 kn, od čega 36.953,56 kn glavnice duga, a 7.071,43 kn zatezne kamate obračunate do 28.2.2017. ,

-da su povratom priznate preplate isplaćene samo obračunate zatezne kamate u iznosu od 10.475,03 kn,

-da zatezna kamata na glavnicu, koja je 36.953,56 kn teče i dalje od 1.3.2017. pa do isplate.

45. Dakle, nakon uračunavanja ostaje glavnica od 36.953,56 kn sa zz kamatom tekućom od 1.3.2017., te ostaje neplaćena kamata od 7.071,43 kn – Tablica 3 uračunavanja vještaka str. 190 do 192 spisa.

46. Kako tužiteljica nije tako postavila tužbeni zahtjev, a sud u pogledu glavnog potraživanja ne može ići preko postavljenog zahtjeva, to je sud tužiteljici dosudio:

- na ime glavnice duga, a koja se dakle odnosi na razliku u tečaju, iznos od 32.581,89 kn, koliko tužiteljica i traži, i to sa sa zz kamatom tekućom od 1.3.2017.

- na ime duga s osnova kamata iznos od 4.371,67 kn, koji iznos tužiteljica i potražuje,

a kako je tužiteljica i postavila tužbeni zahtjev.

47. Kako sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu i kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF koje je tužiteljica platila u ispunjenju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, razlika u konvertiranoj glavnici, to je tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice valjalo udovoljiti, na način kako to proizlazi iz točke I. izreke presude.

47.1. Naime, konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ništetnih ugovornih odredbi, već od toga da se kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF konvertira tj. denominira u kredit denominiran u EUR.

O prigovoru zastare.

48. Odredbom čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

48.1. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

48.2. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

48.3. Nadalje, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4.4.2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

48.4. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017. -gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

48.5. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

48.6. Slijedom navedenog, prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023., a kako je ovdje tužba podnesena 11.6.2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to proizlazi da zastara nije nastupila.

49. Dakle, slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u točki I. izreke presude.

O tuženikovom prigovoru radi prebijanja.

50. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor radi prebijanja a koji je specificirao nakon provedenog vještačenja.

50.1. Prigovor radi prebijanja je procesno pravni prigovor reguliran procesnim pravom. Ovim prigovorom tuženi ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3. - ZPP-a) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

50.2. Sud je u postupku, a na prijedlog tuženika odredio i vještačenje u odnosu na tražbinu koju je tuženik istaknu u prigovoru radi prebijanja, te je vještak dao nalaz i mišljenje kako to je to naprijed navedenog, nakon čega je tuženik u skladu s nalazom specificirao tražbinu u odnosu na koju ističe prigovor radi prebijanja.

50.3. Ovaj sud nalazi da istaknuti prigovor radi prebijanje nije osnovan tj. da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja.

50.4. Obzirom je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, tuženik tražbinu istaknutu radi prebijanja traži s osnova razlike koja je nastala u periodima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, time da se tuženik nije izričito izjasnio da li tražbinu istaknutu radi prebijanja temelji na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete, ali dakle u svakom slučaju iz činjeničnih navoda tuženika u odgovoru na tužbu i postupku proizlazi i zaključuje se da tražbinu tj. prigovor radi prebijanja temelji na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

50.5. Radi se o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima NN 96/06 i dr. – dalje: ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora ( ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.

50.6. U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora.

50.7. Nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete.

50.8. Naime, čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti.

50.9. U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe. može

50.10. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju tj. valjalo je presuditi kao u točki 3 i 4. izreke presude.

O troškovima postupka.

51. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.5. ZPP-a, kod čega se te omjer uspjeha u postupku ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a tužitelj je u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev nije uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom radi kojeg nisu nastali posebni troškovi.

51.1. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 238/2023), te troška knjigovodstvenog vještačenja, te trošak plaćenih sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

51.2. Tužiteljici pripada trošak kako slijedi:

-sastava tužbe od 200,00 EUR,

- sastava podneska od 28.10.2019.(očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t.1.),

-zastupanje na ročištu 11.11.2019. u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade Tbr. 9. t.5.),

-zastupanje na ročištu 16.1.2020. u iznosu od 200,00 EUR,

-sastava podneska od 25.11.2020. (očitovanje na nalaz vještaka) u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t.1.),

-sastava podneska od 27. 11.2020. u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade Tbr. 8. t.4.)

-zastupanje na ročištu 7.12. 2020. u iznosu od 200,00 EUR,

- pristupa ročišta za objavu presude (28. 12. 2020) u iznosu od 100,00 EUR,

-sastav podneska od 27. 12. 2024. u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade Tbr. 8. t. 4)

-zastupanje na ročištu 16. 1. 2025. u iznosu od 200,00 EUR

-pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR

što je sveukupno 1.550,00 EUR čemu treba pridodati trošak plaćenog predujma za vještačenje u ovom premetu u iznosu od 331,81 EUR što je 1.881,81 EUR, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 94,23 EUR i plaćene pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 95,56 EUR, što je sveukupno 2.071,60 EUR. U [adresa] 6. veljače 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Darko Gojak, odvjetnik u Karlovcu

2. OD Hanžeković i partneri d.o.o. Zagreb