REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

P-452/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI TELEKOM d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & partneri u Zagrebu, Miramarska cesta 24, protiv tuženika ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE, Rijeka, Nikole Tesle 9/X, OIB: 97967544201, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić u Rijeci, Trg 128. brigade Hrvatske vojske 4, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 3. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja – tuženika Županijska uprava za ceste Primorsko-goranske županije, Rijeka, Nikole Tesle 9/x, OIB: 97967544201, protiv ovršenika tužitelja - Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, u predmetu Ovr-317/2023 kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka s pripadajućom zakonskom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju HRVATSKI TELEKOM d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, naknaditi tuženiku ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE, Rijeka, Nikole Tesle 9/X, OIB: 97967544201, trošak parničnog postupka u iznosu od 26.525,00 eura (dvadeset i šest tisuća petsto dvadeset i pet eura) u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 6. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 15.915,00 eura.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba u dijelu koji glasi:

„1. Utvrđuje se da od dana sklapanja Ugovora F4.1. -510/2013 od 17. prosinca 2013. i njegovog Aneksa 1 od 21. prosinca 2015. sve do danas između tužitelja i tuženika ne postoji izvanugovorni obveznopravni odnos prava puta te stoga tužitelj nije dužan plaćati tuženiku naknadu na ime prava puta za korištenje cestovnog zemljišta pod njegovom upravom utvrđenu Rješenjem HAKOM-a, KLASA: UP/I-344- 03/18-11/740, URBROJ: 376-10-18-20 od 31. listopada 2018., a tuženik nema pravo naplaćivati naknadu za pravo puta utvrđenu tim predmetnim rješenjem.“

II. Odbacuje se tužba u dijelu koji se odnosi na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

„ 1. Utvrđuje se da Ugovor F4.1.-510/2013 od 17. prosinca 2013. i njegov Aneks 1 od 21. prosinca 2015. isključuje iz primjene izvanugovorni odnos prava puta i sve dok je predmetni ugovor na snazi tužitelj nije dužan plaćati tuženiku naknadu na ime prava puta za korištenje cestovnog zemljišta pod njegovom upravom utvrđenu Rješenjem HAKOM-a, KLASA: UP/I-344-03/18-11/740, URBROJ: 376-10-18-20 od 31. listopada 2018., a tuženik nema pravo naplaćivati naknadu za pravo puta utvrđenu tim rješenjem.

2. Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja – tuženika Županijska uprava za ceste Primorsko-goranske županije, Rijeka, Nikole Tesle 9/x, OIB: 97967544201, protiv ovršenika tužitelja - Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560 u predmetu Ovr-317/2023 kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu.“

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-317/2023 od 1. kolovoza 2023., kojeg je zaprimio 24. kolovoza 2023., upućen u roku od 15 dana od njegove dostave pokrenuti protiv tuženika parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Sukladno navedenom zaključku tužitelj je podnio ovu tužbu jer smatra da zbog postojanja na drugom pravnom temelju uređenog odnosa, tuženiku nije dužan izvršiti plaćanje naknade za korištenje nekretnina (cestovnog zemljišta) u njegovom vlasništvu po pravnoj osnovi prava puta utvrđenoj rješenjem Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM), Klasa: UP/I-344-03/17-11/2343, Urbroj: 376-10-18-14 od 1. ožujka 2018. Navedeno zato jer prema izričitoj odredbi čl. 63. st. 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama (dalje: ZEK) tu naknadu nije dužan plaćati jer je primjenom čl. 8 st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (dalje: Pravilnik) takva obveza plaćanja prestala ex lege, što znači da tuženik istu nema pravo prisilno naplaćivati pa je samim time ovrha koju tuženik želi provesti na temelju rješenja o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Ovr-317/2023 od 27. ožujka 2023. nezakonita i nedopuštena. Naime, iako je tuženik znao da nema pravo od tužitelja naplaćivati naknadu za pravo puta, ipak je protiv tužitelja na temelju rješenja HAKOM-a pokrenuo ovršni postupak u kojem pokušava prisilnim putem naplatiti naknadu za pravo puta u iznosu od 282.102,46 eura/ 2.125.500,99 kn na koju nema pravo. 2. Tužitelj je pojasnio kako su stranke 2013. godine sklopile Ugovor F.4.1- 510/2013 od 17. prosinca 2013., a potom i njegov Aneks 1 od 21. prosinca 2015. kojim je u smislu čl. 63. st. 8. ZEK-a uređeno korištenje nekretnina pod upravljanjem tuženika i to u odnosu na iste nekretnine i isto korištenje na koje se odnosi naprijed navedeno rješenje HAKOM-a kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja naknade na ime prava puta. Postojanje predmetnog Ugovora potvrđeno je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6372/2019 od 8. listopada 2020., koja je donesena povodom pokušaja njegovog nezakonitog otkaza od strane tuženika, a sve sa ciljem da bi takvim nezakonitim otkazivanjem Ugovora ostvario procesnu pretpostavku za priznavanje prava na naknadu za pravo puta. Dakle, predmetna pravomoćna presuda kao javna isprava, dokazuje činjenicu postojanja Ugovora odnosno tužiteljevog predmnijevanog prava služnosti kao drugog uređenog odnosa iz čl. 63. st. 8. ZEK-a i čl. 8. st. 4. Pravilnika. Iz navedenog proizlazi da tužitelj nema obvezu plaćanja naknade za pravo puta iz predmetnog rješenja HAKOM-a, odnosno da tuženik nema pravo naplaćivati potraživanje koje proizlazi iz takvog rješenja.

3. Nadalje je pojasnio kako je prema tuženiku uredno ispunio obvezu plaćanja naknade za korištenje nekretnina (cestovnog zemljišta) u njegovom vlasništvu temeljem predmetnog Ugovora. Naime, nakon što je nadležni parnični sud pravomoćno utvrdio da je otkaz predmetnog Ugovora neosnovan i bez pravnog učinka, čime je za tužitelja ex lege prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta, tužitelj je istu prestao plaćati, ali je tuženiku za 2023. godinu platio naknadu utvrđenu predmetnim Ugovorom u iznosu od 113.805,48 eura/857.467,20 kn. Iako je tuženik nesporno primio navedenu godišnju naknadu za period od 15. prosinca 2022. do 15. prosinca 2023., on pored toga zahtjeva isplatu iznosa od 282.102,46 eura/ 2.125.500,99 kn za taj isti period na ime naknade za pravo puta.

4. Tražbina tuženika iz toč. III. rješenja HAKOM-a prestala je na temelju činjenice nastale nakon njegovog donošenja (čl. 50. st.1. toč. 9. i 10. Ovršnog zakona) te tuženik na temelju takvog rješenja nije bio ovlašten tražiti ovrhu (čl. 50. st.1. toč. 7. Ovršnog zakona). Kako je pravomoćna presuda kojom je otkaz predmetnog Ugovora utvrđen neosnovanim donesena 8. listopada 2020., tužitelj u postupku koji je prethodio donošenju rješenja HAKOM-a na koje se tuženik ovdje poziva, iz opravdanih razloga nije mogao isticati okolnost da je takav otkaz predmetnog Ugovora pravomoćnom sudskom presudom utvrđen nezakonitim, s posljedicom da je uslijed takvog pravomoćnog utvrđenja prestala tražbina tuženika po osnovi utvrđenoj rješenjem HAKOM-a (čl. 50. st.1. toč. 9. OZ-a) uslijed čega je ispunjenje tražbine onemogućeno (čl. 50. st.1. toč. 10. OZ-a) pa tuženik na temelju tog rješenja nije više bio ovlašten zatražiti ovrhu (čl. 50. st.1. toč. 7 OZ-a). Ono u čemu se u bitnome razlikuje odnos uređen predmetnim Ugovorom (o služnosti) od prava puta je isključivo razlika u visini naknade predviđene Ugovorom (i propisane Odlukom Vlade RH) u visini od 2,4 kn/m2 u odnosu na onu cijenu koja je utvrđena rješenjem HAKOM-a (u prosjeku 8,00 kn/m2). Zbog te razlike koja proizlazi iz niže cijene naknade predviđene Ugovorom proizlazi sporni odnos između tužitelja i tuženika koji rezultira i ovim postupkom jer tuženik nastoji prisilnim putem naplatiti veću naknadu na koju nema pravo (utvrđenu rješenjem HAKOM-a).

5. Tužitelj je nadalje ukazao na to da se u smislu čl. 12. Zakona o parničnom postupku, za potrebe odlučivanja o osnovanosti ove tužbe, a time i o osnovanosti osporenog rješenja o ovrsi, pojavljuje potreba za odlukom o prethodnom pitanju o tome postoji li u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika drugi pravni odnos kojim su tužitelj i tuženik uredili svoja prava i obveze u smislu čl. 63. st. 8. ZEK-a i čl. 8. st. 4. Pravilnika te posljedično tome postoji li s obzirom na Ugovor i primjenu ovih mjerodavnih odredbi, pravo tuženika na naplatu potraživanja koje je predmet prisilne naplate u ovršnom postupku. Zbog postojanja uređenog odnosa u trenutku pokretanja ovršnog postupka i prisilnog prijenosa novčanih sredstava temeljem ovršne isprave, obveza tužitelja utvrđena rješenjem HAKOM-a nije postojala niti se smjela ovršiti jer je ta obveza po ovršnoj ispravi prestala najkasnije u trenutku donošenja pravomoćne presude. Tužitelj se pozvao na odluke Upravnog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da, kada je odnos tužitelja i upravitelja općeg dobra uređen sklopljenim ugovorom, nema mjesta da te odnose u istoj pravnoj stvari rješava HAKOM, a takav stav je zauzeo i HAKOM u nizu svojih rješenja. Tužitelj se pozvao i na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske objavljenu u „Narodnim novinama“ broj 4/23 od 11. siječnja 2023. u kojoj je izraženo mišljenje koje se u cijelosti podudara s pravnim stavovima tužitelja po kojem pravo puta i sklapanje ugovora (o služnosti) stoje u odnosu dispozitivnosti i supsidijarnosti, pri čemu je po svojoj naravi pravo puta dispozitivne i supsidijarne naravi koje se primjenjuje samo u slučaju ako stranke svoj međusobni odnos nisu uredile ugovorom. Dakle, ako postoji Ugovor (kao što je to u konkretnom slučaju), odnosno dispozitivno uređen odnos, tada nema mjesta primjeni prava puta i plaćanju naknade za pravo puta, a ako je prije Ugovora rješenjem HAKOM-a bilo utvrđeno pravo puta i obveza plaćanja naknade za pravo puta, tada je činjenicom utvrđenja postojanja Ugovora takva obveza plaćanja naknade za pravo puta prestala ex lege.

6. Tužitelj je pojasnio da, kada bi tuženik na temelju predmetnog rješenja HAKOM-a bio ovlašten provesti ovrhu, tada bi ovrha, zbog primjene jedinične cijene od 2,4, kn/m2 iz Odluke o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti („Narodne novine“ broj 87/14) koja je na snazi od 29. srpnja 2014., također bila neosnovana. Naime, dana 4. siječnja 2022. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 144/21) kojim je, između ostalog, izmijenjen čl. 86. st. 2. Zakona o cestama (ZOC) i kojim je propisano da se visina naknade koja se ima plaćati na ime prava služnosti, prava građenja i prava puta ili nekog drugog prava koje se odnosi na korištenje cestovnog zemljišta, plaća u visini iznosa koji je određen Odlukom o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti. Odredbe ZOC-a kojima je uređena visina naknade su prisilne naravi, što znači da se odredbe o isključivom plaćanju naknade za služnost, uključujući i kad se radi o pravu puta, moraju primjenjivati na sve osobe kod plaćanja cijene utvrđene navedenom Odlukom Vlade RH, i to s učinkom od stupanja predmetne odredbe na snagu, tj. od 4. siječnja 2022. ubuduće. Ovakva prisilna norma, koja predstavlja jedinstvenu i isključivu naknadu propisnu Odlukom Vlade RH, djeluje ubuduće s učinkom da se takvom sada propisanom cijenom moraju uskladiti i obveze plaćanja naknade iz predmetnog rješenja HAKOM-a, na način da se naknada za korištenje cestovnog zemljišta za razdoblje od 4. siječnja 2022. obračunava po jedinstvenoj cijeni od 2,4 kn/m2, kako to određuje ZOC, a naknadu za period od 15. prosinca 2022. do 15. prosinca 2023. je tuženik primio u iznosu od 113.805,48 eura/857.467,70 kn. Dakle, tuženik je svoje potraživanje za period od 15. prosinca 2022. do 15. prosinca 2023. bio dužan uskladiti s važećom visinom naknade od 2,4 kn/m2 propisanom Odlukom Vlade RH. Zbog svega navedenog, predložio je da sud proglasi nedopuštenom predmetnu ovrhu.

7. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev. Naveo je kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6372/2019 od 8. listopada 2020. na koju se poziva tužitelj za ovaj postupak u cijelosti irelevantna. Podredno je napomenuo da je protiv te presude u tijeku postupak koji se vodi povodom revizije koju je dopustio Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revd-1120/2021. Pogrešni su tužiteljevi navodi kojima ističe da tuženik u smislu odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta i čl. 63. st. 8. ZEK-a nema pravo naplaćivati svoju tražbinu utvrđenu rješenjem HAKOM-a. U tom kontekstu je naveo kako je predmetno rješenje HAKOM-a tužitelj nastojao poništiti podnošenjem tužbe Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske te je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6372/2019 od 8. listopada 2020. kojom je utvrđeno da je otkaz Ugovora kojeg je tuženik izjavio neposredno prije izdavanja rješenja, neosnovan i bez pravnog učinka, tužitelj je odmah podnio HAKOM-u zahtjev za utvrđenje da obveza tužitelja za plaćanje naknade za pravo puta ne postoji te je HAKOM rješenjem, klasa: UP/I-344-08/21-04/07, ur.broj: 376-08-21-01 od 26. veljače 2021. zahtjev tužitelja odbacio, a protiv tog rješenja tužitelj je podnio upravnu tužbu koja je odbijena. Nadalje je ukazao na to da je tužitelj, pozivajući se na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, protiv rješenja od 1. ožujka 2018. podnio HAKOM-u i prijedlog za obnovu postupka i poništenje točke III. rješenja te je rješenjem HAKOM-a, klasa: UP/I-344-08/21-04/01, ur.broj: 376-08-21-4 od 26. veljače 2021. prijedlog tužitelja odbijen kao neosnovan. Ukazivao je na mnogobrojnu praksu Upravnog suda Republike Hrvatske te na odluke u kojima je prijedlog tužitelja za obnovu postupka odbijen. Posebno je isticao da sud u ovom postupku nije nadležan mijenjati ili utvrđivati nešto drugo ili drugačije od onoga što je utvrđeno i o čemu je odlučeno pravomoćnim i izvršnim rješenjem, niti je parnični sud ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost tog rješenja. Osporio je tužiteljeve navode prema kojima je tuženik za korištenje nekretnina u svom vlasništvu uprihodio naknadu po dvije različite pravne osnove. Naime, tužitelj je neosnovano i samoinicijativno uplatio tuženiku naknadu sukladno Aneksu 1 Ugovora br. F4.1-510/201, međutim, zbog činjenica navedenih u odgovoru na tužbu, tuženik je taj iznos vratio tužitelju. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev.

8. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod navoda iz tužbe. Isticao je kako je Ugovor sklopljen između stranaka u svojoj suštini bio usmjeren na zasnivanje prava služnosti, kako to proizlazi iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6372/2019 od 8. listopada 2020. te se njegov sadržaj ispunjava kao faktično izvršavanje posjeda prava služnosti. Dakle, predmetni Ugovor ispunjava pretpostavku valjanog pravnog temelja za stjecanje stvarnog prava predmnijevane služnosti iz čl. 235. u vezi sa čl. 233. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje je po svojim stvarnopravnim učincima i zaštiti izjednačeno sa služnosti koja je u smislu čl. 220. Zakona o vlasništvu osnovana uknjižbom u zemljišnoj knjizi te se tužitelj temeljem tog sklopljenog Ugovora na predmetnom cestovnom zemljištu pod upravljanjem tuženika nalazi u kvalificiranom posjedu stečenom uz suglasnost i odobrenje tuženika. Ove činjenice (postojanje Ugovora i posjed služnosti) predstavljaju pretpostavke iz čl. 235. u vezi s čl. 233. Zakona o vlasništvu kojima je propisana predmnijevana služnost kao pravna presumpcija koja se štiti na isti način kao i upisana služnost pa je samim time drugo pravo koje tužitelj ima na nekretninama u vlasništvu tuženika stvarno pravo predmnijevane služnosti.

9. Podneskom od 1. ožujka 2024. tužitelj je, pored do sada istaknutog tužbenog zahtjeva, istaknuo i dodatni eventualno kumulirani deklaratorni tužbeni zahtjev kako je navedeno u izreci rješenja. Pravni interes za podnošenje takvog incidentalnog tužbenog zahtjeva, pojasnio je ističući kako bi se odlukom o takvom zahtjevu učinilo nespornim po kojoj pravnoj osnovi je tužitelj dužan plaćati tuženiku naknadu za korištenje cestovnog zemljišta za potrebe elektroničke komunikacijske infrastrukture. Osim toga, pravni interes za podnošenje incidentalne tužbe za utvrđenje proizlazi i iz činjenice da donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je utvrđena neosnovanost otkaza predmetnog Ugovora, tužitelju nije pružena dovoljna pravna zaštita, jer se, unatoč pravomoćnoj presudi i utvrđenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, tuženik i dalje ponaša kao da predmetni Ugovor ne postoji i da njime stranke u pogledu korištenja cestovnog zemljišta za potrebe EKI nisu uredile međusobne odnose. Pravni interes za podnošenje incidentalne tužbe za utvrđenje proizlazi i iz presude ovog suda poslovni broj P-561/2022 od 29. siječnja 2024. iz koje proizlazi da sud također nije uzeo u obzir pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Odlukom o deklaratornom tužbenom zahtjevu bi se u pravni odnos između stranaka unijela izvjesnost o međusobnim pravima i obvezama koja je narušena ignoriranjem formalnih i materijalnih učinaka pravomoćne presude te njegovim neosnovanim i prisilnim naplaćivanjem naknade za korištenje cestovnog zemljišta (naknade za pravo puta) koja je isključena iz primjene još u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, čime bi se tužitelj i za ubuduće osigurao od povreda svojih prava i pravnih interesa.

10. U nastavku postupka tuženik je ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu ukazujući na pogrešne stavove tužitelja prema kojima je postojanjem Ugovora zaključenog između stranaka kojima su uredili svoje pravne odnose, ovršna isprava izgubila svoju djelotvornost. Isticao je i pogrešan stav tužitelja prema kojem je on predmnijevani ovlaštenik prava služnosti navodeći kako je tužitelj stekao samo pravo puta kao zakonsku služnosti i to temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja HAKOM- a, klasa: UP/I-344-03/17-11/2343, ur.broj: 376-10-18-14 od 1. ožujka 2018. Isticao je i kako je odredbom članka 187. ZEK-a normirano da Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u „Narodnim novinama“, a to je 12. srpnja 2022. Dakle, odredbe ZEK-a odnose se na one pravne odnose nastale od 12. srpnja 2022. pa nadalje, odnosno na postupke koji će provoditi HAKOM-a s ciljem donošenja odgovarajućih rješenja od 12. srpnja 2022. pro futuro i nema retroaktivne učinke. Ukazivao je na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u brojnim odlukama zauzeo stav o tome da je parnični sud vezan za pravomoćne odluke upravnog tijela o prethodnom pitanju te da parnični sudovi ne mogu odlučivati o zakonitosti odluke upravnog tijela već se njezina zakonitost može ispitivati samo u upravnom postupku povodom pravnih lijekova propisanih za taj postupak i u upravnom sporu. Prema tome, u ovom parničnom postupku sud je vezan za pravomoćno rješenje HAKOM-a. Podneskom od 30. travnja 2024. tuženik se protivio preinaci tužbe, postavljanjem dodatnih (deklaratornih) tužbenih zahtjeva od strane tužitelja. U bitnom je isticao kako tužitelj u ovoj parnici nije dokazao ni jednu od pretpostavki normiranih člankom 50. točkama 7., 9. i 10. OZ-a, a radi upravo i isključivo kojih razloga je od strane ovršnog suda bio upućen na njeno pokretanje.

11. Podneskom od 20. rujna 2024. tužitelj se pozivao na rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-51/2023-31 od 17. rujna 2024. kojim je u činjenično-pravno istovjetnom predmetu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom određen prekid postupka do donošenja odluke o neosnovanosti otkaza Ugovora o služnosti kojeg je izjavio ŽUC Varaždinske županije pozivanjem na čl. 212. Zakona o obveznim odnosima, a koji postupak se vodi u parnici pred Općinski sudom u Varaždinu pod poslovnim brojem P-498/2021 kojim rješenjem su potvrđeni tužiteljevi pravni stavovi istaknuti u ovoj parnici.

12. Sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu.

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan, dok su eventualno kumulirani tužbeni zahtjevu nedopušteni.

14. Predmet ovog spora je proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-317/2023 od 27. ožujka 2023., a koja je ovrha određena na temelju ovršne isprave – izvršnog rješenja HAKOM-a od 1. ožujka 2018., klasa: UP/I-344-03/17-11/2343, urbroj: 376-10-18-14. Ovršenik (ovdje tužitelj) upućen je pokrenuti navedenu parnicu zbog razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22; dalje: OZ), a sukladno rješenju i zaključku Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 1. kolovoza 2023. (stranica 11 spisa) pa je u ovoj parnici bilo potrebno ispitati jesu li ostvareni razlozi nedopuštenosti ovrhe na koje se tužitelj poziva.

15. Među strankama nije sporno te proizlazi iz isprava u spisu:

- da su stranke 17. prosinca 2013. sklopile Ugovor oznake F4.1-510/2013 kojim su utvrdile godišnju naknadu za korištenje cestovnog zemljišta za izgrađenu telekomunikacijsku infrastrukturu i kojim su se usuglasile da nisu u mogućnosti u ovom trenutku potpisati Ugovor o osnivanju prava služnosti i prava građenja iz razloga opisanih u čl. 5. Ugovora te da će sklopiti navedeni Ugovor kada se za to ispune uvjeti. Predmetnim Ugovorom stranke su također utvrdile da iznos naknade koji je utvrđen Ugovorom predstavlja predujam naknade koji će konačno biti utvrđen kada se provede postupak izrade elaborata katastra telekomunikacijske mreže koja je položena na javnim županijskim i lokalnim cestama kojima upravlja tuženik (čl. 9. u vezi sa čl. 5. Ugovora),

- da su stranke sklopile i Aneks 1 navedenog Ugovora kojim su izmijenile iznose predujma naknade iz glavnog Ugovora,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6372/2019-4 od 8. listopada 2020. preinačena presuda ovog suda od 5. rujna 2019. i utvrđeno je da je neosnovan i bez pravnog učinka otkaz Ugovora F4.1- 510/2013 te Aneksa 1 tom Ugovoru od 21. prosinca 2015. (koji otkaz je izjavio tuženik) te da je protiv navedene presude dopušteno podnošenje revizije koju je tuženik i podnio (stranica 38 do 42 spisa),

- da je rješenjem HAKOM-a klasa: UP/I-344-03/17-11/2343, urbroj: 376-10-18- 14 od 1. ožujka 2018. utvrđena visina naknade za pravo puta koju je tužitelj obvezan plaćati tuženiku u visini od 2.125.500,99 kn te da je u ovršnom postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu (koju ovrhu tužitelj ovdje proglašava nedopuštenom), tuženik na temelju tog rješenja (kao ovršne isprave) podnio prijedlog za ovrhu radi naplate glavnice u visini od 282.102,46 eura/2.125.500,99 kn s pripadajućim kamatama za 2023. godinu,

- da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj OsII-135/18-8 od 11. ožujka 2020. odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja HAKOM-a od 1. ožujka 2018.,

- da je rješenjem HAKOM-a od 26. veljače 2021. odbačen zahtjev ovdje tužitelja za potvrdom da obveza plaćanja naknade za pravo puta ne postoji te je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. odbijen zahtjev ovdje tužitelja za poništenje i tog rješenja,

- da je rješenjem HAKOM-a od 26. veljače 2021. odbijen prijedlog tužitelja za obnovu postupka i poništenje točke III. rešenja HAKOM-a od 1. ožujka 2018.

16. Sporno je, je li ovdje tuženik osnovano naplatio tražbinu u ovršnom postupku prema rješenju HAKOM-a klasa: UP/I-344-03/17-11/2343, urbroj: 376-10-18-14 od 1. ožujka 2018., a s obzirom na postojanje ugovornog odnosa među strankama (Ugovor oznake F4.1-510/2013 i njegov Aneks) koji Ugovor nije otkazan jednostranom izjavom tuženika (kako je to utvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom presudom od 8. listopada 2020.), odnosno jesu li zbog činjenice prema kojoj je Ugovor među strankama na snazi nastupili razlozi za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz čl. 50. st. 1. t. 7., 9. ili 10. OZ-a t. 9.

17. U parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom dopušteno je raspravljati isključivo o razlozima koje je ovdje tužitelj istaknuo u žalbi protiv rješenja o ovrsi, a na kojim je razlozima utemeljio tužbu. Tužitelj se pozvao na razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a u vezi sa čl. 55. OZ-a iz koje proizlazi da je ovrha nedopuštena ako ovrhovoditelj (ovdje tuženik) nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika (ovdje tužitelja). Radi se o opugnacijskom razlogu koji upućuje na nedostatak aktivne ili pasivne legitimacije. Dakle, da bi tužitelj osnovano isticao ovaj razlog nedopuštenosti ovrhe u parnici mora dokazati da ovrha nije određena u korist osobe koja je u ovršnoj ispravi navedena kao vjerovnik ili protiv osobe koja je u ovršnoj ispravi navedena kao dužnik. U ovršnoj ispravi na temelju koje je određena ovrha – izvršnom rješenju HAKOM-a klasa: UP/I-344-03/17-11/2343, urbroj: 376-10-18-14 od 1. ožujka 2018., kao vjerovnik je naveden upravo ovdje tuženik, kojemu je tužitelj kao dužnik dužan plaćati iznos od 282.102,46 eura/2.125.500,99 kn godišnje na ime naknade za pravo puta za nekretnine iz točke I. izreke tog rješenja. Navedeno rješenje HAKOM-a predstavlja upravni akt donesen po pravilima Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21) kojim su sudovi vezani u granicama njihove pravomoćnosti sukladno odredbi čl. 12. ZPP-a. Predmetno rješenje bilo je predmet ispitivanja pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske koji je odbio zahtjev tužitelja za poništenje tog rješenja (stranica 109 spisa), a odbijen je i zahtjev za obnovu postupka, kao i zahtjev za poništenje tog rješenja (stranica 122 do 131 spisa). Prema tome, a kako je tuženik kao ovrhovoditelj na temelju pravomoćnog i izvršnog rješenja HAKOM-a kojim je utvrđena visina naknade koju je dužan plaćati tužitelj na godišnjoj razini podnio prijedlog za ovrhu, nije ostvaren razlog iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a kao razlog nedopuštenosti ovrhe na koji se poziva tužitelj. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o nedostatku aktivne ili pasivne legitimacije, a posljedično niti o ostvarenju opugnacijskog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a.

18. Tužitelj se nadalje pozvao na opozicijski razlog nedopuštenosti ovrhe iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a iz kojeg proizlazi nedopuštenost ovrhe u slučaju ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada ju ovršenik više nije mogao isticati u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. Dakle, mora se raditi o prestanku tražbine do kojeg je došlo naknadno. Tražbina može prestati ispunjenjem, prijebojem, odricanjem, nagodbom, polaganjem dužne tražbine u sudski ili javnobilježnički polog i sl. Tužitelj u bitnom ističe kako je tuženikova tražbina prestala jer tužitelj sukladno odredbi čl. 63. st. 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj ("Narodne novine" broj 73/2008, 90/2011, 133/2012, 80/2013, 71/2014, 72/2017, 76/22) i čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj 152/11, 151/14, 95/17; dalje: Pravilnik) nema pravo na naplatu tražbine koja proizlazi iz rješenja HAKOM-a, a s obzirom na to da je među strankama sklopljen Ugovor broj F 4.1. - 510/2017 kojim su stranke ugovorile plaćanje naknade za korištenje cestovnog zemljišta. Takvim navodima tužitelj osporava učinke pravomoćnog i izvršnog rješenja HAKOM-a koje je na snazi i koje ni u upravnom postupku, niti u upravnom sporu koji je uslijedio nije preinačeno ili na bilo koji način stavljeno van snage. Tužitelj je u suštini ukazivao na to da je tužitelju (pravomoćnim i izvršnim rješenjem) naloženo plaćanje nečega što nije dužan platiti jer je s tuženikom u ugovornom odnosu na temelju Ugovora broj F 4.1.-510/2017 koji nije otkazan pa sukladno odredbi čl. 63. st. 8. ZEK-a nije dužan plaćati naknadu za pravo puta jer je s tuženikom (kao upraviteljem cesta) u drugom pravnom odnosu, odnosno sukladno odredbi čl. 8. st. 1. Pravilnika ta je obveza plaćanja naknade za pravo puta prestala jer je na temelju Ugovora zasnovan drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine.

19. Suprotno tužiteljevim navodima, njegova tražbina utvrđena pravomoćnim i izvršnim rješenjem HAKOM-a nije prestala na temelju citirane odredbe ZEK-a i Pravilnika. Naime, iz odredbe čl. 12. st. 1. toč. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17; dalje: ZEK/08) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja HAKOM-a od 1. ožujka 2018. na temelju kojeg je određena ovrha proizlazi da je upravo u nadležnosti HAKOM-a utvrđivanje infrastrukturnog operatora na općem dobru i nekretninama drugih osoba te utvrđivanje visine naknade za pravo puta. Nadalje, iz odredbe čl. 29. ZEK/08 proizlazi da se izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju pravilnikom koji donosi Vijeće HAKOM-a, da se naknada plaća godišnje po četvornom metru zemljišta koje se upotrebljava za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu te se pravilnikom posebno propisuje i postupak izdavanja te oblik i sadržaj obrasca potvrde o pravu puta. Prema odredbi čl. 5. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta, upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može HAKOM-u podnijeti zahtjev za pokretanje postupka utvrđivanja infrastrukturnog operatera te utvrđivanja količine i vrste EKI i visine naknade za pravo puta te će HAKOM rješenjem utvrditi infrastrukturnog operatora, količinu i vrstu EKI koja je na nekretninama podnositelja izgrađena, kao i visinu godišnje naknade. U skladu sa svojom nadležnošću koja proizlazi iz Zakona i Pravilnika, HAKOM je upravo to i učinio predmetnim rješenjem od 1. ožujka 2018. koje je postalo pravomoćno i izvršno sukladno odredbi čl. 133. u vezi sa čl. 13. ZUP-a, a protiv tog rješenja tužitelj je podnio i tužbu radi njegovog poništenja koja je odbijena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj UsII-135/18-8 od 11. ožujka 2020. Dakle, predmetno rješenje HAKOM-a predstavlja upravni akt kojim je, sukladno odredbama ZEK-a i Pravilnika nadležno tijelo (HAKOM) utvrdilo tužiteljevu obvezu plaćanja naknade za pravo puta i visinu te naknade.

20. S obzirom na navedeno, tužitelj ne može osnovano tvrditi da je obveza plaćanja naknade koja je utvrđena tim rješenjem prestala ex lege, sukladno odredbi čl. 63. st. 8. ZEK-a i čl. 8. st. 4. Pravilnika jer je odluka HAKOM-a kojom su utvrđene tužiteljeve obveze i dalje na snazi te proizvodi pravne učinke, odnosno ista nije poništena, ukinuta ili izmijenjena. Dakle, jedino je HAKOM kao javnopravno tijelo ovlašten utvrditi da je prestala obveza utvrđena rješenjem iz njegove zakonom ustanovljene nadležnosti. Prema tome, a kako pitanje obveze plaćanja naknade za pravo puta predstavlja prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari o kojem je odlučio HAKOM pravomoćnim i izvršnim rješenjem (čl. 12. ZPP-a), ovaj sud je takvom odlukom vezan, nije ju ovlašten preispitivati niti može drugačije odlučiti o tom pravnom pitanju (o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka – Rev-x 1037/12-2, Rev-531/07-2, Revt-275/14-3). Slijedom navedenog, tužitelj se ne može osnovano pozivati na to da je njegova obveza na plaćanje naknade utvrđena rješenjem HAKOM-a prestala zbog postojanja drugog pravnog odnosa s tuženikom koji je uređen Ugovorom, odnosno da je prestala ex lege pozivom na odredbe ZEK-a i Pravilnika jer obveza plaćanja predmetne naknade može prestati ili na jedan od načina prestanka obveza predviđen ZOO-om (ispunjenje, prijeboj, otpust duga i sl.) ili izmjenom, poništenjem ili ukidanjem rješenja HAKOM-a. Isto tako, napominje se da tužitelj svojim navodima u suštini ne ukazuje na to da je obveza plaćanja naknade za pravo puta prestala, odnosno da su nastupile okolnosti koje su dovele do prestanka te obveze već ističe da njegova obveza iz rješenja HAKOM-a nije nikada ni nastala tvrdeći da je HAKOM pogrešno utvrdio da ne postoji drugo pravo u smislu odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika koje tužitelja oslobađa plaćana naknade za pravo puta.

21. Ovdje se dodaje i da, ne samo da je rješenje HAKOM-a bilo predmet ispitivanja pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske već je tužitelj podnio i prijedlog za obnovu postupka i poništenje točke III. tog rješenja kojim je utvrđena visina naknade koju je dužan plaćati, a koji je prijedlog također odbijen (stranica 122 do 124 spisa). Sve navedeno upućuje i na zaključak o tome da u konkretnom slučaju, osim što nije ispunjen razlog nedopuštenosti ovrhe iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a, nije ispunjen ni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 10. OZ-a jer okolnosti na koje se poziva tužitelj ne ukazuju na to da je ispunjenje tražbine (iz izvršnog upravnog akta) makar i na određeno vrijeme odgođeno, zabranjeno izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik (tužitelj) više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka. Ovdje se podredno dodaje da su sve činjenice na koje se poziva tužitelj u ovoj pravnoj stvari bile poznate i HAKOM-u u vrijeme donošenja rješenja, kao i Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske kada je odlučivao o tužiteljevoj tužbi radi poništaja tog rješenja pa se ne može ni raditi o okolnostima koje tužitelj nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka. Tužitelj je sve okolnosti koje ističe u ovoj parnici isticao i u upravnom postupku i u upravnom sporu, ali te su okolnosti ocijenjene irelevatnima u odnosu na njegovu obvezu plaćanja naknade utvrđene rješenjem HAKOM-a

22. Na kraju, dodaje se i da, sve i kada bi Ugovor od 17. prosinca 2013. te njegov Aneks predstavljali drugi pravni odnos zbog kojeg tužitelj nije dužan plaćati naknadu utvrđenu rješenjem HAKOM-a, predmetnim Ugovorom nisu točno označene nekretnine na kojima tužitelj ima položenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu, već je tek okvirno označena duljina trase, a osim toga, tim Ugovorom i Aneksom su stranke ugovorile plaćanje predujma naknade za korištenje cestovnog zemljišta (kako to proizlazi iz odredbe čl. 9. Ugovora i čl. 2. Aneksa) što dodatno upućuje na zaključak o tome da se tužitelj na predmetni Ugovor ne može pozivati kao na drugi pravni odnos zbog kojeg nije dužan plaćati naknadu prema rješenju HAKOM-a.

23. U odnosu na tužiteljeve navode prema kojima bi ovrha u konkretnom slučaju bila (barem) djelomično nedopuštena zbog činjenice prema kojoj je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 144/21) i to 4. siječnja 2022. i kojim je, između ostalog, izmijenjen čl. 86. st. 2. Zakona o cestama (ZOC) te je propisano da se visina naknade koja se ima plaćati na ime prava služnosti, prava građenja i prava puta ili nekog drugog prava koje se odnosi na korištenje cestovnog zemljišta, plaća u visini iznosa koji je određen Odlukom o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti, napominje se da taj Zakon nije bio na snazi u vrijeme donošenja pravomoćnog i izvršnog rješenja HAKOM-a te i ovim navodima tužitelj u suštini neosnovano osporava zakonitost tog rješenja i njime utvrđene naknade (što ne može biti predmet osporavanja u ovom parničnom postupku).

24. U odnosu na navode prema kojima je platio tuženiku iznos od 113.805,48 eura na ime naknade za 2023. godinu, napominje se da je tuženik, prema njegovim neosporenim navodima, taj iznos vratio tužitelju pa ovrha nije nedopuštena niti za taj iznos.

25. Slijedom svega navedenog, a kako je rješenje HAKOM-a od 1. ožujka 2018. na snazi te predstavlja izvršnu odluku nadležnog tijela prema kojoj je tužitelj dužan platiti naknadu za pravo puta tuženiku pa tužitelj u ovoj parnici ne može isticati prigovore kojima osporava zakonitost tog rješenja niti je sud ovlašten u ovoj parnici raspravljati o činjenicama koje je (pravomoćno) utvrdio HAKOM, nisu ostvareni razlozi zbog kojih bi ovrha u konkretnom slučaju bila nedopuštena pa je primjenom odredbe čl. 50. st. 1. t. 7., 9. i 10. OZ-a odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se proglasi nedopuštenom ovrha (točka I. izreke presude).

26. U odnosu na odluku iz izreke rješenja napominje se da je tužitelj prvim deklaratornim zahtjevom zatražio da se utvrdi kako od dana sklapanja Ugovora F4.1.-510/2013 od 17. prosinca 2013. i njegovog Aneksa 1 od 21. prosinca 2015. sve do danas između tužitelja i tuženika ne postoji izvanugovorni obveznopravni odnos prava puta pa da zato tužitelj nije dužan plaćati tuženiku naknadu na ime prava puta za korištenje cestovnog zemljišta pod njegovom upravom utvrđenu rješenjem HAKOM-a, klasa: UP/I-344-03/18-11/740, urbroj: 376-10-18-20 od 31. listopada 2018., a tuženik nema pravo naplaćivati naknadu za pravo puta utvrđenu tim predmetnim rješenjem. Eventualno kumuliranim deklaratornim zahtjevom je zatražio da se utvrdi da Ugovor F4.1. -510/2013 od 17. prosinca 2013. i njegov Aneks 1 od 21. prosinca 2015. isključuje iz primjene izvanugovorni odnos prava puta i sve dok je predmetni ugovor na snazi tužitelj nije dužan plaćati tuženiku naknadu na ime prava puta za korištenje cestovnog zemljišta pod njegovom upravom utvrđenu rješenjem HAKOM-a, KLASA: UP/I-344-03/18-11/740, URBROJ: 376-10-18-20 od 31. listopada 2018., a tuženik nema pravo naplaćivati naknadu za pravo puta utvrđenu tim rješenjem. U odnosu na tako postavljene deklaratorne tužbene zahtjeve (iznova) se napominje da je pravomoćnim i izvršnim rješenjem HAKOM-a utvrđeno da je tužitelj dužan plaćati naknadu za pravo puta koje proizlazi iz čl. 28. i 29. ZEK-a, a s obzirom na to da je tužitelj nesporno izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na nekretninama – javnim cestama u vlasništvu Republike Hrvatske, a pod upravljanjem tuženika. Dakle, rješenjem HAKOM-a utvrđeno je da je tužitelj ovlaštenik prava puta te da je za to dužan plaćati naknadu. Deklaratornim zahtjevima koje je postavio, tužitelj traži da se utvrdi da on nije nositelj prava puta, odnosno da Ugovor koji je sklopljen između stranaka isključuje iz primjene izvanugovorni odnos prava puta. Ta dva zahtjeva su suštinski ista i u suprotnosti su s onim što je utvrdio HAKOM svojim (izvršnim) rješenjem te tužitelj njima nastoji postići učinak neprimjene pravomoćnog i izvršnog rješenja HAKOM-a kojim je utvrđeno da je tužitelj ovlaštenik prava puta. Ovaj sud nije ovlašten zadirati u sadržaj pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku pa tako ni oduzimati tom rješenju pravni učinak što tužitelj nastoji postići ovako postavljenim deklaratornim tužbenim zahtjevima. Zato je tužiteljeva tužba u tom dijelu nedopuštena sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a te je primjenom navedene odredbe riješeno kao u izreci rješenja. Isto tako odbačena je tužba i u eventualno kumuliranom zahtjevu u kojem tužitelj (iznova) traži proglašenje ovrhe nedopuštenom jer je o takvom (istovjetnom) tužbenom zahtjevu sud odlučio presudom (čl. 194. st. 3. i 4. ZPP-a).

27. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke presude donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tuženik ima pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od po 4.244,00 eura za sastav odgovora na tužbu, podneska od 30. travnja 2024. kojim se očitovao na preinačenu tužbu (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj 91/04., 37/05., 59/07., 148/09., 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 136/22., 138/23; dalje: Tarifa) i za pristup ročištima od 13. ožujka 2024., 25. rujna 2024. i 13. prosinca 2024. (Tbr. 9. t. 1. Tarife), pripadajući PDV u visini od 5.305,00 eura (Tbr. 42. Tarife), odnosno ukupno 26.525,00 eura. Kamata na trošak parničnog postupka određena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a u vezi sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23). Zato je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

28. Kako je tuženik zatražio ukupan trošak u visini od 42.440,00 eura, njegov zahtjev koji prelazi odmjereni trošak u visini od 26.525,00 odbijen je kao neosnovan. Sud nije tuženiku odmjerio troškove za sastav podnesaka od 12. ožujka 2024., 24. rujna 2024. i 7. studenoga 2024. jer je ocijenio da ovi podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice. Naime, podneske od 12. ožujka 2024. i 24. rujna 2024. tuženik je predao sudu neposredno prije održanih ročišta (13. ožujka i 25. rujna) pa je navode iz tih podnesaka mogao iznijeti na održanim ročištima pri čemu se napominje da je u većem dijelu tuženik navode iz tih podnesaka već prethodno istaknuo u odgovoru na tužbu i podnesku od 30. travnja 2024. u odnosu na koji mu je odmjerena nagrada. Isto se odnosi i na podnesak od 7. studenoga 2024. u kojem tuženik ponavlja već prethodno iznesene pravne stavove vezane uz predmet ovog spora. Zato je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci 6. veljače 2025.

Sutkinja:

Ema Brdovčak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.