Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Delnicama

Tina Ujevića 1

51300 Delnice

Poslovni broj: P-820/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, OIB: 54566384631, po sutkinji Renati Rački, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šakić i partneri iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po z.z. Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva (v.p.s. 26.677,28 EUR), nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 10. prosinca 2024. u nazočnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i z.z. tuženika, 06. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je tužitelj ČE stekao pravo vlasništva na nekretninama k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] i k. č. br. [katastarska čestica], upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina], slijedom čega je na temelju ove presude ovlašten ishoditi upis stečenog prava vlasništva na svoje ime uz istodoban upis brisanja tog prava s imena Republike Hrvatske.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 9.377,19 EUR u roku od 15 dana, dok se u ostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova te zahtjev tuženika u cijelosti, odbijaju.

Obrazloženje

1.Tužitelj, u tužbi podnesenoj 20. travnja 2017. (tada Posl.br. P-1095/17) postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi vlasnikom nekretnina navedenih u izreci, uz ovlaštenje za upis prava vlasništva na istima. Opisani zahtjev temelji na činjenici da je nekretnine stekao ugovorom o zamjeni nekretnina od 18. rujna 1990. i to od tadašnjeg SOZD Galeb Izola koji je tada bio upisan kao korisnik istih s obzirom da se radilo o društvenom vlasništvu. Navodi da je sklapanjem ugovora uveden u posjed a u kojem se nalazi i danas kao i da predmetni ugovor nikada nije proveden u zemljišnim knjigama uslijed promjene pravnog uređenja odnosno zabrane raspolaganja imovinom u društvenom vlasništvu s pravom korištenja stranih pravnih osoba. Navodi i da je protiv pravnog sljednika SOZD Galeb vodio parnični postupak kod Općinskog suda u Čabru pod posl. br. P-44/01 a u kojem postupku je 6. veljače 2002. donesena pravomoćna presuda kojom je utvrđen valjanim navedeni ugovor o zamjeni, a taj je postupak bio pokrenut iz razloga što je pravni sljednik stranke ugovora odnosno TD Inženjering Galeb d.o.o. Izola u likvidaciji predmetne nekretnine otuđio u korist TD Pilana Tršće d.o.o. kupoprodajnim ugovorom od 17. prosinca 1998. te anexom od 4. veljače 1999. i temeljem kojih isprava je pri Ministarstvu pravosuđa pokrenut postupak izuzimanja zabrane raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske i na koju okolnost je i donesena odluka od 28. siječnja 1999.

Navodi da je tuženik upisan kao vlasnik predmetne nekretnine i to kao pravni sljednik Fonda za razvoj i zapošljavanje a koji je te nekretnine stekao sporazumom od 7. kolovoza 2003. od tada upisanog vlasnika TD Drvo-final d.o.o.

Završno navodi da predmetne nekretnine u naravi predstavljaju njegovu obiteljsku kuću sa okućnicom u kojoj i živi sa svojom obitelji.

Uz tužbu prilaže izvadak iz zemljišne knjige sa povijesnim prikazom, ugovor o zamjeni, presudu P-44/01, dopis Pilane Tršće d.o.o. upućen Vladi Republike Hrvatske te odluku Vlade Republike Hrvatske od 28. siječnja 1999., zahtjev za mirno rješenje spora te očitovanje tuženika na navedeni zahtjev (sve list 3-16). Ujedno predlaže provesti dokaz njegovim saslušanjem te očevid na licu mjesta.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu (list 18) prvenstveno ističe prigovor presuđene stvari s obzirom na odluku Općinskog suda u Delnicama posl. br. P-518/08 kojom je odbijen tužbeni zahtjev ovdje tužitelja protiv tuženika Fonda za razvoj i zapošljavanje za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama koje su predmet ovog postupka. Podredno osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan pri čemu ukazuje i na postojanje pravomoćne presude Općinskog suda u Čabru posl. br. P-12/03 od 21. studenog 2003. kojom je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom radi utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora od 17. prosinca 1998. pri čemu ukazuje da je tužitelj u izjavi od 7. siječnja 1999. potvrdio da su predmetne nekretnine vlasništvo Inženjering Galeb d.o.o. Izola te da na istima nema potraživanja temeljem pogodbe o zajedničkoj gradnji od 15. studenog 1982. Stoga kako se pravni prednik tuženika upisao u zemljišne knjige te prethodno tome nekretnine stekao po valjanom pravnom osnovu, tužbeni zahtjev je neosnovan već tužitelj eventualno može imati potraživanja prema pravnom sljedniku SOZD Galeb Izola a što je pravno pitanje koje ne utječe na valjanost osnova za stjecanje predmetne nekretnine.

U dokazne svrhe predlaže izvršiti uvid u spise P-517/08, P-35/09 i P-12/03, izvršiti uvid u povijesni izvadak iz zemljišne knjige te isprave pohranjene u zbirci isprava Zemljišnoknjižnog odjela Čabar pod posl. br. Z-212/91, Z-21/99, Z-168/99, Z-223/99, Z-40/03, Z-227/03 i Z-192/14.

3.Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj u podnesku od 29. listopada 2018. (list 42) osporava prigovor presuđene stvari jer je činjenični osnov u predmetu P-518/08 drugačiji od činjeničnog osnova u ovoj pravnoj stvari. Nadalje ističe da je on pravo vlasništva stekao dosjelošću odnosno temeljem 10-godišnjeg zakonitog, poštenog i istinitog posjeda temeljem presude P-44/01 koja je postala pravomoćna 18. ožujka 2002. i kojom je tužitelj utvrđen vlasnikom a ista se iz formalno-pravnih razloga nije mogla provesti u zemljišnoj knjizi, ističe da se u konkretnom slučaju za dosjelost ne računa rok od 20 godina jer se tuženik uknjižio kao vlasnik 14. srpnja 2014. a do tada je već istekao 10-godišnji rok posjedovanja tužitelja (18. ožujka 2012.).

Alternativno ističe da on svoj zahtjev temelji i na izvornom stjecanju prava vlasništva odnosno prije uknjižbe pravnog prednika tuženika pri čemu se radi o zakonitom, istinitom i poštenom posjedu u razdoblju od 18. rujna 1990. do 8. listopada 2011. te pri tome citira odredbe čl. 159. st. 2. i 4. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje u tekstu: ZV). Stoga ističe da ima valjani pravni temelj posjedovanja predmetnih nekretnina. Ističe i da je on u predmetnom razdoblju odnosno prije uknjižbe prednika tuženika na nekretnini izgradio i kuću te tu gradnju nitko nije dovodio u pitanje.

Smatra neosnovanim navode tuženika kojima se isti poziva na načelo povjerenja u zemljišne knjige pri čemu ukazuje na čl. 388. st. 5. ZV-a. Ukazuje i da su u predmetu P-44/01 obje ugovorne strane odnosno Inženjering Galeb d.o.o. i Pilana Tršće d.o.o. znale da je on vanknjižni vlasnik temeljem ugovora o zamjeni a znali su i da on ne može uknjižiti svoje pravo vlasništva temeljem navedenog ugovora jedino iz razloga što je do 28. siječnja 1999. bila na snazi zabrana raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske temeljem Uredbe (NN 36/91) pa je Pilana Tršće d.o.o., zloupotrijebivši to znanje kao i činjenicu da tužitelj u zemljišnim knjigama nije ishodio zabilježbu spora P-44/01, ishodio od Vlade Republike Hrvatske odluku o izuzimanju od zabrane raspolaganja radi realizacije predmetnog ugovora te se uknjižio kao vlasnik iako je u tom trenutku znao da je vlasnik tih nekretnina tužitelj. Stoga se tuženik neosnovano poziva na povjerenje u zemljišne knjige svog pravnog prednika. Uz predmetni podnesak prilaže sudsku praksu, potvrdu Ureda za prostorno uređenje i dr. od 6. lipnja 1994., kupoprodajni ugovor od 17. prosinca 1998., predlaže saslušanje više svjedoka.

3.1.Tuženik u podnesku od 6. ožujka 2019. (list 58) ustraje pri svim prigovorima istaknutim u odgovoru na tužbu a ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije iz razloga što je u sudskom registru Trgovačkog suda u Rijeci kao subjekt upisan Stečajna masa iza Drvo-final d.o.o. pa je istog valjalo označiti kao tuženika u ovom predmetu jer je rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. St-556/16 od 28. lipnja 2017. otvoren stečajni postupak nad stečajnim dužnikom kako je naveden te je navedeno da predmetne nekretnine čine imovinu stečajnog dužnika odnosno predmet stečajne mase pa stoga pozivom na čl. 212. i 214. ZPP-a proizlazi zaključak da su nastupile pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, utvrditi prekid postupka te zbog nenadležnosti isti ustupiti Trgovačkom sudu u Rijeci. Ukazano je i na odredbu čl. 167. Stečajnog zakona kojom je propisano da stečajni vjerovnici svoje tražbine prema dužniku mogu ostvarivati samo u stečajnom postupku. Iz navedenih razloga predlaže tužbu odbaciti kao nedopuštenu.

3.2.Prije zaključenja prethodnog postupka u spis su dostavljene i daljnje isprave pri čemu je tužitelj uz podnesak od 5. ožujka 2020. (list 62) dostavio obrazac – prijavu tražbine u stečajnom postupku, obavijest o izlučnom pravu upućenu stečajnom upravitelju, zapisnik Trgovačkog suda u Rijeci od 6. prosinca 2018. u predmetu St- 556/16, obrazac 21 – izvješće stečajnog upravitelja o stanju stečajne mase na temelju čl. 289. st. 6. Stečajnog zakona (sve list 66-79).

U navedenom podnesku tužitelj je ujedno istakao da je on, kao izlučni vjerovnik, podnio zahtjev za izlučenje predmetnih nekretnina iz stečajne mase te je predložio i obustavu elektronske javne dražbe, smatra da sukladno čl. 147. Stečajnog zakona on ima izlučno pravo pa stoga niti ne može svoja prava ostvarivati kao stečajni vjerovnik. Ukazuje da su u trenutku podnošenja tužbe i zabilježbe spora nekretnine bile uknjižene kao vlasništvo tuženika te nije postojala zabilježba koja bi upućivala na to da se ne radi o punopravnom vlasništvu tuženika. Ukazuje i na nepoštenje prednika tuženika tj. Pilane Tršće d.o.o. pri čemu upućuje na odredbu čl. 388. st. 5. ZV-a sukladno kojoj se zaštita povjerenja u istinitost i i potpunost zemljišnih knjiga ne primjenjuje u korist stjecanja do kojih dođe do 01. siječnja 2017. ako se njima stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo.

3.3.Očitujući se na prednji podnesak i isprave tuženik u podnesku od 10. ožujka 2020. (list 80) ustraje pri prigovoru presuđene stvari a zbog presude P-518/08. Ponavlja prigovor promašene pasivne legitimacije koji obrazlaže navodom da se on kao vlasnik upisao temeljem Zakona o prestanku važenja Zakona o fondu za razvoj i zapošljavanje (NN 124/10) te je pod posl. br. Z-48376/17 upisana i zabilježba prijenosa vlasništva radi osiguranja tražbine odnosno radi se o fiducijarnom vlasništvu s prvenstvenim redom upisa od Z-227/03. Stoga kako fiducijarni upis tuženika egzistira još od 2003., tuženik nije punopravni vlasnik pa kao takav ni pasivno legitimiran. Ističe i da su predmetne nekretnine predmet stečajnog postupka pred Trgovačkim sudom u Rijeci te je određena prodaja istih kao stečajne mase pa ustraje pri tome da je pasivno legitimirana stečajna masa iza Drvo-final d.o.o. a ne on. Ukazuje i na nastup pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka te prekid ovog postupka temeljem čl. 212. st. 5. ZPP-a. Ukazuje da tužitelj nije stekao pravo vlasništva na temelju ugovora o zamjeni od 18. rujna 1990. jer se isti temeljem tog ugovora nije upisao u zemljišne knjige. Smatra neosnovanim pozivanje tužitelja na savjesnost s obzirom na izjavu od 7. siječnja 1999.

Uz podnesak prilaže presliku presude P-518/08 te rješenja Z-12542/19, Z-12531/19 i Z-12540/19 te rješenje o otvaranju stečajnog postupka St-556/16 od 28. lipnja 2017. te zaključak o utvrđenoj vrijednosti nekretnine od 21. listopada 2019. (sve list 82-94).

3.4. Po prijedlogu tužitelja od strane zemljišno-knjižnog odjela suda pribavljen je novi povijesni izvadak iz zemljišnih knjiga te prijedlog z.z. tuženika za uknjižbu prava vlasništva zaprimljen 4. srpnja 2014. a kojem je priložen sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnina sklopljen između Credo banke d.d. i Drvo-final d.o.o., ugovor o poslovnoj suradnji od 10. siječnja 2003. sklopljen između Fonda za razvoj i zapošljavanje i Credo banke d.d. te ugovor o obavljanju poslova u ime i za račun sklopljen između istih stranaka, odluku Fonda za razvoj i zapošljavanje od 8. srpnja 2003. o odobrenju kredita investitoru Drvo-final d.o.o., ugovor o kreditu sklopljen između Credo banke d.d. i Drvo-final d.o.o. od 7. kolovoza 2003., rješenje Z-40/03 (sve list 97-138).

Također sukladno prijedlogu tužitelja pribavljeno je očitovanje Trgovačkog suda u Rijeci od 21. svibnja 2020. o vremenu otvaranja stečajnog postupka (list 139).

3.5.Tužitelj je daljnje očitovanje o predmetu ovog postupka iznio u podnesku od 19. svibnja 2020. (list 140) u kojem je u bitnom istakao da je stečajna masa iza Drvo final d.o.o. upisana u sudski registar tek 28.06.2017., da je Drvo final d.o.o. brisan iz sudskog registra rješenjem od 03.03.2014. te nad istim nikad nije vođen stečajni postupak već je isto brisano temeljem Zakona o sudskom registru, predložio je pribavu podataka o Trgovačkog suda u Rijeci po njegovom zahtjevu za izlučenje predmetnih nekretnina iz stečajne mase, navodi da je rješenjem Z-37646/17 od 12.10.2017. dozvoljena zabilježba spora na nekretninama ovdje tuženika a koje rješenje ne bi bilo doneseno da nekretnine u trenutku donošenja rješenja nisu bile vlasništvo tuženika. Ukazuje da sukladno pribavljenim isprava iz zk odjela nije utvrđeno pravno sljedništvo Inženering Galeb Izola d.o.o. u likvidaciji iza SOZ Galeb Izola pa se radilo o protuzakonitoj uknjižbi kao i da je Pilana Tršće prilikom kupnje postupala u lošoj vjeri jer je znala da nekretnine kupuje od nevlasnika kao i da se vodio spor P-44/01. Podnesku je priložio podatke Trgovačkog suda u Rijeci te zemljišno-knjižne podatke (sve list 144-150).

4.Po zaključenju prethodnog postupka provedeni su dokazi čitanjem svih prethodno navedenih isprava, čitanjem spisa P-518/08, P-12/03 i P-35/09 (ranije P-74/08). Također proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 190), dok je dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka predloženih po tužitelju odbijen.

4.1.Čitanjem spisa P-12/03 Općinskog suda u Čabru (ranije P-9/01) utvrđeno je da je ovdje tužitelj protiv Pilane Tršće d.o.o. i Inženjiring Galeb d.o.o. Izola dana 20.03.2001. podnio tužbu radi utvrđenja ništavnosti kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženika od 17. prosinca 1998. te da je pravno nevaljana uknjižba izvršena na temelju tog ugovora te se određuje uspostava ranijeg zemljišno- knjižnog stanja prije provedbe tog ugovora, sve u pogledu nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Presudom od 21. studenog 2003. (list 107) opisani tužbeni zahtjev odbijen je pri čemu protiv presude nije izjavljena žalba.

4.2.Čitanjem spisa P-35/09 Općinskog suda u Delnicama (ranije P-74/08 Općinski sud Čabar) utvrđeno je da je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja prava suvlasništva građenjem i to nekretnina kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], protiv tuženika Fonda za razvoj i zapošljavanje Zagreb, tijekom postupka kao umješač na strani tuženika sudjelovao je Drvo-final d.o.o. te je 12. listopada 2009. donesena presuda (list 66) kojom je tužbeni zahtjev odbijen. Tužitelj je protiv opisane presude podnio žalbu međutim je naknadnim podneskom zaprimljenim 17. veljače 2010. (list 84) odustao od iste. Prethodno tome, tužba je bila djelomično povučena u odnosu na kč. br. [katastarska čestica] a o čemu je odlučeno rješenjem od 9. ožujka 2009. (list 23).

4.3.Čitanjem spisa P-518/08 Općinskog suda u Delnicama (ranije P-40/08 Općinski sud Čabar) utvrđeno je da je tužitelj protiv istog tuženika kao u predmetu P-35/09 podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama koje su predmet ovog postupka (kč. br. [katastarska čestica]) pri čemu je u tužbenom zahtjevu bio naveden i osnov stjecanja i to dosjelost, građenje te pravni posao – ugovor o zamjeni od 18. rujna 1990. U navedenom predmetu kao umješač na strani tuženika sudjelovao je Drvo-final d.o.o. te je 12. ožujka 2009. (list 120) donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen. Protiv te presude tužitelj je izjavio žalbu međutim je podneskom zaprimljenim 17. veljače 2010. (list 140) odustao od iste.

4.4. Čitanjem presude P-44/01 od 6. veljače 2002. Općinskog suda u Čabru, proizlazi da je istom utvrđen valjanim ugovor o zamjeni sklopljen između tužitelja i SOZ Galeb Izola u likvidaciji od 18. rujna 1990., slijedom čega su stranke dužne u roku od 15 dana izdati međusobno tabularne isprave temeljem kojih će se tužitelj uknjižiti kao vlasnik kč. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] a tuženik kao vlasnik kč. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]; ujedno je odbijen protutužbeni zahtjev kojim je tuženik tražio utvrđenje da je isti vlasnik kč. br. [katastarska čestica] te da se ugovor od 18. rujna 1990. poništava. Presuda je postala pravomoćna 18. ožujka 2002.

4.5. Predmetnim ugovorom o zamjeni (list 8) SOZD Galeb Izola – splošna obrtna zadruga (zastupan po predsjedniku PE) predaje u vlasništvo tužitelju kč. br. [katastarska čestica], dok tužitelj navedenoj tvrtci predaje u vlasništvo kč. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] te se stranke međusobno ovlašćuju na uknjižbu prava vlasništva navedenih nekretnina. Ujedno je u toč. V. ugovora utvrđeno da se isti sklapa zbog omaške u ugovoru sklopljenom između stranaka od 12. studenog 1983. kada su ovdje sporne kč. br. [katastarska čestica] u 6214/1 upisane na SOZD Galeb a istovremeno je izostavljena 6214/5.

5. Po provođenju dokaza navedenih u toč. 4.1. do 4.5. tužbeni zahtjev odbijen je presudom od 22. ožujka 2021. (list 199) u bitnom iz razloga što osnov stjecanja prava vlasništva tužitelja ne može biti pravni posao – ugovor o zamjeni nekretnina niti odluka suda u predmetu P-44/01, posebno s obzirom i na sadržaj ostalih spisa pročitanih tijekom postupka.

6. Po žalbi tužitelja, presuda opisana u toč. 5. ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Osijeku Posl.br. Gž-1821/2021 od 11. svibnja 2023. (list 223) te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

U uputi suda drugog stupnja u bitnom je istaknuto da pravomoćna presuda Posl.br. P-44/01 predstavlja pravni temelj za stjecanje prava vlasništva na utuženim nekretninama u smislu čl. 127. ZV-a, da tužitelj svoj zahtjev temelji na izvornom stjecanju prava vlasništva nekretnina za razdoblje prije nego što se kao vlasnik uknjižio tuženik, i to temeljem zakonitog, istinitog i poštenog posjeda kroz zakonom propisano vrijeme u smislu čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (dalje: ZOVO) te čl. 159. st. 2. ZV-a, da je prvostupanjski sud propustio razmotriti da li su prednici tuženika prilikom sklapanja pravnih poslova kupoprodaje postupali u dobroj vjeri kada su zatražili upis u zemljišne knjige u smislu čl. 125.st. 1. ZV-a a prednje iz razloga što ukoliko isti nisu postupali u dobroj vjeri, nema zapreke ispitati da li su ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama temeljem dosjelosti. Također, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, u vrijeme dosjelosti treba računati i vrijeme do navedenog datuma ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju čl. 388. st. 4. ZV- a nego na temelju drugih odredbi tog zakona a koje shvaćanje je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (Odluka 3528/04 Č [adresa]). Prema shvaćanju drugostupanjskog suda, nesavjesnost kao zapreka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ne može se izvesti samo iz okolnosti da je kao vlasnik upisana druga osoba niti činjenica da su se vodili postupci radi utvrđenja vlasništva i predaje u posjed već isto ukazuje na to da je tužitelj štitio ranije stečen vlasnički posjed pa je isto potrebno ocijeniti u smislu mjerodavnih propisa o vlasništvu i pravu na posjed u vrijeme vođenja tih postupaka.

7. Postupajući po uputi suda drugog stupnja, u ponovljenom postupku provedeni su dokazi čitanjem svih zapisnika iz prethodnog postupka, čitanjem svih priloženih isprava i spisa, saslušanjem svjedoka GE, KE (list 248) i JE (list 252) te dopunskim saslušanjem tužitelja (list 250).

Osim navedenog, druge dokaze stranke nisu predložile, što znači da je tužitelj odustao od prvotno predloženog očevida na licu mjesta.

8. Analizom i ocjenom svih provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev kako je isti uređen u podnesku tužitelja od 3. rujna 2024. (list 227) osnovan u cijelosti. Pri tome se, kao i u prethodnom postupku, ističe da nisu osnovani prigovori presuđene stvari kao promašene pasivne legitimacije, prednje s obzirom da u predmetu P-518/08 sada tuženik nije bio stranka postupka pa ne postoji subjektivni identitet spora odnosno iz razloga što je tuženik u trenutku podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari bio upisan kao punopravni vlasnik nekretnine. Također nije od utjecaja provođenje stečajnog postupka kod Trgovačkog suda u Rijeci.

9. Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje prava vlasništva na nekretninama i to kč. br. [katastarska čestica] – dio zgrade, dvorište i livada u [adresa], površine 2244m2, sada upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], te kč. br. [katastarska čestica] – dio zgrade, dvorište, livada, pašnjak i šuma u [adresa], površine 18674m2, a koje nekretnine su uknjižene kao vlasništvo tuženika temeljem prijedloga te zakona o prestanku važenja Zakona o fondu za razvoj i zapošljavanje.

9.1. Svjedok GE (kćer supruge tužitelja) navodi da je ona sa majkom i tužiteljem u predmetnu kuću koja se nalazi u zaseoku [adresa] uselila 1989. te od tada oni u toj kući stalno i žive, prethodno tome su njena majka i tužitelj bili u vezi od 1982. ili 1983. a vjenčali su se 1987. Kuću je izgradio tužitelj a po pričama njega i majke zna da je isti zemljište za gradnju kuće kupio od osobe imena P. Sama kuća u prizemlju ima pet garaža, ima vanjsko stepenište te se na katu nalazi dijelom stambeni prostor a dijelom kancelarije, unutarnjim stubištem se dolazi u potkrovlje u kojem se nalaze dvije spavaće sobe koje oni koriste dok ostali dio nije uređen. Kancelarije na prvom katu je jedno vrijeme koristila tvrtka tužitelja. U blizini kuće nalazi se pilana (objekte dijeli asfaltirana cesta) koja je bila vlasništvo tužitelja, ista je postojala prije kuće te je tužitelj kuću izgradio kako bi bio bliže pilani. Pilanu je kasnije koristila tvrtka Pilana Tršće a nakon njih Drvofinal, a isti su ujedno koristili i kancelarije u kući. Pilana tužitelja je u međuvremenu prestala poslovati a ona ne zna na temelju čega su tvrtke koje je navela koristile pilanu i kancelarije.

9.2. Svjedok KE (supruga tužitelja) navodi da je kuću izgradio njen suprug te da oni u istoj žive 34 godine, da je suprug imao pilanu (od 1980.) i bavio se drvnom industrijom i proizvodnjom drvenih proizvoda te je do gradnje kuće došlo kako bi se živjelo blizu pilane koja je nasuprot ceste. Iz priče supruga zna da je isti 70-ih godina na tom području kupio oko 57000m2 zemljišta a na tu je okolnost vidjela i vlasničke listove, suprug je to kupio od G koji je živio u [adresa] i isti je bio sin HE koja je živjela u [adresa]. Suprug je bio član obrtničke udruge Galeb te je s istima surađivao i darovao im zemljište kako bi ta zadruga mogla kupiti strojeve za modernizaciju pilane, navedena zadruga se raspala početkom 90-ih godina te je kasnije tu došla tvrtka Pilana Tršće a nakon njih Drvofinal, obje tvrtke su koristile pilanu te poslovne prostorije u kući i kroz cijelo to vrijeme nitko od njih nije tražio da se isele. Kada je bankrotirao Drvofinal prostori su ostali prazni. Njen suprug je sa pilanskom djelatnošću prestao 90-ih godina. U prizemlju kuće nalaze se garaže, na katu je dijelom stambeni prostor iz koje se pristupa u potkrovlje gdje su spavaće sobe, preostali dio kata su poslovne prostorije. Sada u pilanu postojeće komunalno društvo odlaže smeće. Predmet darovanja između njenog supruga i zadruge Galeb bilo je zemljište gdje se nalaze hala.

9.3. Svjedok JE je susjeda tužitelja od 1990., kada je došla živjeti u kuću supruga te ističe da je tada kuća u kojoj živi tužitelj sa obitelji već postojala. Radi se o zgradi koja u prizemlju ima garaže, na katu je stan a u potkrovlju kćer supruge tužitelja ima sobe. Ne zna kada je ta zgrada izgrađena ali zna da je istu gradio tužitelj jer je to čula ranije kako od samog tužitelja tako i od svog supruga, ranije se radilo vlasništvu osobe imena K koji je živio u [adresa]. Tužitelj sa obitelji kroz cijelo vrijeme živi u toj kući a isti se ranije bavio pilanarstvom te ta pilana još uvijek postoji ali ista ne radi te je trenutno koristi komunalno društvo za odlaganje krupnog otpada. U pogledu pilane ne zna detalje tko je tamo sve bio, za osobu prezimena J je čula ali misli da isti nikada nije živio u toj kući.

9.4. Tužitelj je iskaz dao u prethodnom i ponovljenom postupku (list 190 i 250) te je u bitnom naveo da je predmetnu zgradu on izgradio oko 1989., da je to zemljište kupio 1978. od IE – sina HE i na tu je okolnost bio sklopljen pisani ugovor, da je imao pilanu koja je djelovala negdje od 1980. a prethodno tome je njegov otac u kući u [adresa] imao radionu koja se bavila izradom parketa te je u razdoblju od 10 godina, koliko je radio kod oca, zaradio oko 100.000,00 DEM i novac odlučio uložiti u kupnju zemljišta i proširenje proizvodnje a zbog čega je napravio pilanu i sušaru. Pri kupnji zemljišta kupio je 10-ak parcela površine oko 57.000m2 te je dvije od tih parcela dao na korištenje zadruzi Galeb kako bi isti mogli nastaviti proizvodnju a u naravi se radilo o hali, a na preostalo zemljište su se kasnije, nakon što je on propao, upisale banke. Rukovodeće osobe Galeba i Pilane Tršće su znale da je to njegov objekt i on je u stvari bio prevaren jer se nalazio u teškoj financijskoj i političkoj situaciji. On nije mogao ugovor iz 1990. provesti u zemljišnim knjigama zbog promjena koje su nastupile i zabrane raspolaganja. Prilikom sklapanja ugovora 1998. su obje firme tj. i Galeb i Pilana Tršće znali znali za postojanje ugovora o zamjeni iz 1990.

10. Vezano uz iskaze tužitelja i svjedoka predloženih po istome, potrebno je navesti da sud navedene iskaze prihvaća u cijelosti kako zbog njihove međusobne suglasnosti tako i suglasnosti istih s materijalnim dokazima.

Naime, iskazi se temelje na tvrdnji da je tužitelj od osobe imena IE, a koji je bio sin HE, kupio veću površinu zemljišta te je na tom zemljištu isti prvo izgradio pilanu, a nakon toga i kuću, koja se suglasno iskazima nalazi nasuprot pilane i iste dijeli cesta. Također, iskazima tužitelja i svjedoka istaknut je neprekidan posjed tužitelja na predmetnoj kući koja se prema zemljišnoknjižnim podacima nalazi na dvije kat .čestice.

U toč. 4.2. iznesen je sadržaj presude donesene u predmetu P-35/09, međutim u dokaznom postupku pročitan je cjelokupan spis pa je potrebno istaći da je u tom predmetu priložen povijesni izvadak iz zemljišne knjige kao i presuda Općinskog suda u Delnicama Posl.br. P-149/81 od 28. travnja 1981. (sve list 41-60) a iz kojih je vidljivo da su ovdje tužitelj i AE (kao tužitelji) utvrđeni vlasnicima točno određenih nekretnina, od čega ovdje tužitelj na kč. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] te na kč. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. br. [broj ZK uloška], pri čemu se postupak vodio protiv tuženika ME i FE, oboje kao pravni sljednici iza HE, koji su priznali tužbeni zahtjev. Temeljem navedene presude izvršena uknjižba prava vlasništva istih za korist tužitelja i otpis u zk. ul. br. [broj ZK uloška] (upis broj Z-157/81).

Iz opisane presude i izvatka vidljivo je da se radilo o knjižnom vlasništvu HE (koju navode tužitelj i svjedoci) kao i da je donošenju presude očito prethodilo sklapanje kupoprodajnog ugovora sa P iz [adresa] (koju osobu također navode tužitelj i svjedoci), međutim kako je u to vrijeme kao vlasnica bila upisana HE koja je već bila pokojna, evidentno je da provedba takvog ugovora u zemljišnoj knjizi nije bila moguća te je jedini način provedbe uknjižbe bilo vođenje odgovarajućeg parničnog postupka.

Upravo prethodno opisana suglasnost iskaza sa sadržajem presude P-149/81 u pogledu identiteta pojedinih osoba kao i navoda o kupnji zemljišta, predstavlja razlog prihvaćanja iskaza tužitelja i svjedoka.

10.1. Prema tome, predmetne nekretnine se, bez obzira na promjene zemljišnoknjižnog stanja koje su uslijedile nakon 1983., nalaze u neprekidnom posjedu tužitelja.

10.2. Iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka priloženog ovom spisu (kao i svim priloženim spisima) vidljiv je daljnji tijek upisa, odnosno da je pod brojem Z-374/83 i temeljem dogovora od 6. rujna 1983. kao i dva aneksa istog, došlo do otpisa kč. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] u zk. ul. br. [broj ZK uloška], kao društveno vlasništvo s pravom korištenja SOZ Galeb Izola, da je pod brojem Z-212/91 uknjižena zabrana raspolaganja i to temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju RH (NN 36/91, dalje: Uredba), da je temeljem prijedloga Pilane Tršće d.o.o. donesena Odluka Vlade RH od 28. siječnja 1999. o izuzimanju od zabrane raspolaganja te je pod brojem Z-21/99 izvršena uknjižba prava vlasništva za korist Pilane Tršće d.o.o. i to temeljem kupoprodajnog ugovora od 17. prosinca 1998. Nadalje, pod Z-168/99 (primljeno 28.07.1999) zabilježeno je odbijanje prijedloga tužitelja za provedbu ugovora o zamjeni od 18. rujna 1990. Nakon toga dolazi do upisa prava vlasništva Credo banke d.d., Drvofinal d.o.o., Fonda za razvoj i zapošljavanje te u konačnici tuženika odnosno Republike Hrvatske.

Upis tuženika izvršen je na temelju prijedloga zaprimljenog 4. srpnja 2014. (Z- 192/14) a u kojem prijedlogu se isti poziva na Zakon o prestanku važenja Zakona o Fondu za razvoj i zapošljavanje (NN 124/10).

10.3. U prethodnim točkama iznesen je sadržaj odluka donesenih u brojnim postupcima koje je tužitelj vodio protiv zemljišnoknjižnih vlasnika koji su u pojedinom razdoblju bili upisani kao vlasnici utuženih nekretnina, zajedno sa ostalim kat. česticama koje u naravi predstavljaju pogon pilane.

Tužitelj se u činjeničnim navodima poziva na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Čabru Posl.br. P-44/01 od 6. veljače 2022. a kojom presudom je utvrđena pravna valjanost ugovora o zamjeni od 18. rujna 1990. opisanog u toč. 4.5.

U presudi P-44/01 u bitnom je utvrđeno kako slijedi:

- da su po tužbi tužitelja već bile donesene dvije presude Općinskog suda u Delnicama i to Posl.br. P-2/94 i P-324/94 kojima je tužbeni zahtjev bio prihvaćen a protutužbeni zahtjev odbijen i koje su ukinute rješenjima Županijskog suda u Rijeci Posl.br. Gž-981/94 i Gž-920/97 te je postupak nastavljen pred Općinskim sudom u Čabru;

- da je tijekom postupka proveden očevid i geodetsko vještačenje kojim je utvrđeno da se kč. br. [katastarska čestica] nalazi ispred tvorničke hale i u naravi predstavlja dvorište odnosno manipulativni prostor pilani, dok kč. br. [katastarska čestica] predstavljaju zasebnu cjelinu - stambeno-poslovnu zgradu i udaljene su od pilane;

- da prema podacima Okružnog suda u Kopru, Republika Slovenija, tuženik Galeb Izola u likvidaciji predstavlja pravnog sljednika nekadašnjeg SOZ Galeb Izola;

- da je između obrtne zadruge Parketarija Tršće i SOZ Galeb Izola bio sklopljen ugovor o zakupu (leasingu) te aneks istog, sukladno kojem je SOZ Galeb Izola predao Parketariji osnovna sredstva i građevinske objekte – parketariju i pilanu, a radi se o ugovoru iz 1989.

- da su tužitelj i svjedok ŠE (nekadašnji direktor Uprave za katastar Čabar) potvrdili da je pri prijenosu zemljišta i parcelaciji došlo do greške na način da su utužene nekretnine upisane na SOZ Galeb Izola a istima je trebalo pripasti zemljište na kojem su se već nalazili pilana i postojeća hala, da je ta greška uočena oko 1990. kada je tužitelj počeo graditi stambeno- poslovnu zgradu, pri čemu je svjedok ŠE osobno sastavio tekst ugovora o zamjeni i isti su svi potpisali;

- da je prava volja ugovornih strana prilikom sklapanja ugovora o zamjeni bila da se ispravi greška nastala 1983. te da je svaka strana ugovora ušla u posjed tako stečenih nekretnina (ugovor je realiziran), odnosno da je tužitelj kao fizička osoba bio cijelo vrijeme u posjedu utuženih nekretnina izgradivši na njima zgradu u kojoj i danas stanuje, dok je u posjedu kč. br. [katastarska čestica] bio na temelju obavljanja djelatnosti odnosno po dozvoli prednika SOZ Galeb Izola u likvidaciji;

- završno, utvrđeno je i da je ugovor o zamjeni sklopljen 18. rujna 1990., prije stupanja na snagu Uredbe.

10.4. Spisu je priložen ugovor od 17. prosinca 1998. (list 53) kojim Inženering Galeb d.o.o. Izola u likvidaciji, kao pravni sljednik SOZ Galeb Izola i zastupan po likvidacijskom upravitelju Žarku Tataloviću, prodaje Pilani Tršće d.o.o., zastupane po OE, nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] oranica od 630 čhv, kč. br. [katastarska čestica] hala, kč. br. [katastarska čestica] oranica, kč. br. [katastarska čestica] oranica, kč. br. [katastarska čestica] – obje pašnjak odnosno oranica, dvorište i poslovno-stambena zgrada te kč. br. [katastarska čestica] pašnjak.

Iz ugovora je vidljivo da je predmet prodaje odnosno kupnje bila kč. br. [katastarska čestica] koja je u ugovoru navedena dva puta, sa istom površinom ali različitom kulturom iste. Također je vidljivo da je predmet ugovora bila kč. br. [katastarska čestica] koja u trenutku sklapanja ugovora nije bila upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] niti je predstavljala vlasništvo prodavatelja već je ista u to vrijeme bila upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška].

Nadalje, od strane Pilane Tršće d.o.o. bio je Vladi RH podnesen zahtjev za otkup strane imovine zaprimljen u Ministarstvu pravosuđa 29.12.1998. (list 13 spisa) u kojem navedeno društvo traži da se odobri otkup Pilane sa gospodarskim zemljištem u [adresa] odnosno da se radi o pilani kapaciteta 20.000m3 prerade trupaca i raznih finalnih elemenata te proizvodnje i prerade drvenih briketa.

Vlada RH je 28. siječnja 1999. a temeljem zahtjeva Pilane Tršće, donijela odluku (list 14) o izuzimanju od zabrane raspolaganja nekretnina koje su predmet opisanog ugovora (osim kč. br. [katastarska čestica]) – u naravi pilana, a što je rezultiralo mogućnošću upisa Pilane Tršće kao vlasnika.

S obzirom na izneseni sadržaj ugovora, u kojem se kč. br. [katastarska čestica] navodi dva puta, vidljivo je da isti nije u skladu sa zemljišnoknjižnim stanjem postojećim u trenutku sklapanja ugovora jer kč. br. [katastarska čestica] nije postojala kao dvostruka čestica (što je i protivno zemljišnoknjižnim pravilima), već je ista tada postojala samo kao kč.br. 6210

– dio zgrade, dvorište i livada od 624 čhv a koji upis je izvršen pod posl.br. Z-243/90 - provedba prijavnog lista (vidljivo u popisnom listu A povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka) a kojim upisom je ujedno poništena dotadašnja kč. br. [katastarska čestica] u pogledu kulture i površine iste (do tada se vodila kao oranica).

11. Sadržaj isprava iznesenih u toč. 10. 3. i 10.4. je od utjecaja na utvrđenje da li je na strani prednika tuženika postojala dobra vjera u trenutku kada je zatražen upis u zemljišne knjige, a što je ovaj sud dužan utvrditi sukladno uputi drugostupanjskog suda iz ukidnog rješenja.

U smislu odredbe čl. 122. st. 2. ZV-a, dobra vjera kod stjecatelja postoji ako isti u trenutku sklapanja posla a ni u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.

Analizirajući sadržaj navedenih isprava, ovaj sud nalazi utvrđenim da ni Inženering Galeb d.o.o. u likvidaciji kao prodavatelj niti Pilana Tršće d.o.o. kao kupac/stjecatelj prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora nisu bili u dobroj vjeri. Ovo iz slijedećih razloga:

Poslovno-stambena zgrada je u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora postojala što je vidljivo iz samog ugovora u kojem je ista kao takva i navedena, a kao što je prethodno izneseno, ista je kao takva i upisana provedbom prijavnog lista pod brojem Tužitelj je u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora u poslovno-stambenoj zgradi i živio sa svojom obitelji, što je ugovornim stranama koje su u neposrednoj blizini obavljale gospodarsku djelatnost – pilanarstvo, moralo biti poznato.

Niti prodavatelj niti kupac nisu bili u posjedu poslovno-stambene zgrade niti zemljišta koje čini te kat. čestice.

Kupac je od Vlade RH tražio otkup Pilane sa gospodarskim zemljištem (što je sadržajno vidljivo iz zahtjeva) a ne i otkup poslovno-stambene zgrade koja je određeno bila navedena u ugovoru.

Nijedna strana kupoprodajnog ugovora evidentno nije provjeravala stvarno i zemljišnoknjižno stanje jer u protivnom kč. br. [katastarska čestica] ne bi u ugovor bila unesena sa nepostojećim podacima odnosno kao da se radi o dvije kat. čestice. Također, iz istih razloga predmet ugovora ne bi bila niti kč. br. [katastarska čestica].

Završno, tužitelj je postupak protiv prodavatelja, koji je okončan presudom P-44/01 Općinskog suda u Čabru, pokrenuo još 1994. kod tada Općinskog suda u Delnicama (Posl.br. P-2/94) te je prodavatelj u trenutku sklapanja ugovora (1998.) znao da je takav postupak u tijeku. Prednje je vidljivo iz obrazloženja navedene presude (prvi odlomak) u kojem se navodi da su prethodno tom postupku u dva navrata ukinute presude Općinskog suda u Delnicama te je postupak nastavljen kod Općinskog suda u Čabru.

Činjenica je da kupac/stjecatelj, u smislu čl. 122. st. 3. ZV-a nije bio dužan istraživati zemljišnoknjižno stanje, međutim u konkretnom slučaju potrebno je uzeti u obzir da su stranke ugovora iz 1998. bile pravne osobe, da je osnovna svrha ugovora bila obavljanje gospodarske djelatnosti te da je i sudjelovanje tužitelja u ranijim ugovorima (zajednička gradnja) bilo vezano za segment obavljanja djelatnosti njega kao obrtnika, dok se nigdje nije spominjala kuća i stanovanje. Prema tome, cilj stjecatelja Pilane Tršće d.o.o. nije niti bilo stjecanje vlasništva same zgrade u kojoj stanuje tužitelj jer bi isti po ocjeni ovog suda u zahtjevu upućenom Vladi RH isto i naglasio.

Završno u ovom dijelu valja istaći da tužiteljevo pravo stečeno presudom P-44/01 u trenutku pravomoćnosti presude nije bilo moguće upisati u zemljišnu knjigu iz razloga što, sve i da mu je tuženik iz tog predmeta izdao tabularnu ispravu, u tom trenutku isti više nije bio upisan kao vlasnik utuženih nekretnina već su iste u tom trenutku bile upisane kao fiducijarno vlasništvo Credo banke d.d. Split (upis Z-223/99).

12. Stoga iz svega navedenog u prethodnim točkama sud nalazi utvrđenim da se tužitelj cijelo vrijeme odnosno od izgradnje objekta nalazio u posjedu istog, da se takav posjed ima smatrati poštenim bez obzira na brojne postupke vođene između njega i prednika tuženika kao i bez obzira na sadržaj pojedinih isprava priloženih ovom i ostalim spisima (primjerice Izjava od 07. siječnja 1999. sukladno kojoj tužitelj nema nikakvih potraživanja na temelju ugovora o zajedničkoj gradnji prema SOZ Galeb Izola).

Pošten posjed je onaj kod kojeg posjednik prilikom stjecanja nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (čl. 18. ZV-a). Praktički identičnu odredbu sadržavao je i ranije važeći Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (dalje: ZOVO) koji je bio na snazi do stupanja na snagu sadašnjeg ZV i u kojem je pošten (savjestan) posjed bio reguliran u čl. 72. istog.

Navedeni zakon bio je na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o zamjeni iz 1990., a koji ugovor je utvrđen pravno valjanim u predmetu P-44/01.

Potrebno je navesti da je u međuvremenu je doneseno nekoliko odluka Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP, primjerice Trgo protiv Hrvatske br. 35298/04 od 11. lipnja 2009.) a sukladno kojim odlukama je izmijenjena i praksa u pogledu mogućnosti stjecanja vlasništva na nekadašnjim nekretninama u društvenom vlasništvu (primjerice odluke VSRH Rev-291/14, Rev-2021/14, Rev-2469/16 i dr.). U navedenoj odluci ESLJP u bitnom je ukazano da u pogledu podnositelja zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno, te s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava trećih osoba, isti ne bi trebao snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši neustavan propis, odnosno na taj je način vlasništvo imovine koju je podnositelj stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna vraćeno državi kojoj je na taj način pogodovala njena vlastita greška. Stoga rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te se greške ne smiju ispravljati na trošak pojedinca a posebno kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes. Sukladno praksi ESLJP, o pitanju stjecanja vlasništva i to na nekretninama koje su prije 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, zauzeto je shvaćanje da se uračunava i vrijeme dosjelosti prije tog datuma, ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a nego na temelju drugih odredbi tog zakona.

Prednje znači da se početak posjedovanja tužitelja, bez obzira na postojanje društvenog vlasništva, ima računati na način da se uračunava i razdoblje u kojem su nekretnine bile u takvom statusu.

Činjenica vođenja brojnih sudskih postupaka između tužitelja i prednika tuženika u konačnici nije od utjecaja na poštenje posjeda tužitelja jer je tužitelj po ocjeni ovog suda vođenjem tih postupaka nastojao zaštititi svoj pošteni posjed. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je prihvaćen te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

13. Odluka o troškovima sadržana u toč. II. temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega su tužitelju priznati troškovi za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 06.11.2018., 29.05.2019., 10.03.2020., 27.05.2020., 02.09.2020., 16.11.2020., 03.02.2021., 17.10.2024., 12.11.2024. i 10.12.2024. – svako po 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Odvjetničke tarife), za sastav podneska od 29.10.2018. iznos od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1.), za sastav žalbe protiv presude iznos od 625,00 EUR (Tbr. 10. Tarife) te za sastav podneska od 22.05.2020. iznos od 125,00 EUR jer se po ocjeni suda radi o podnesku iz Tbr. 8. toč. 4. Tarife pa u tom dijelu nije priznat cijeli zatraženi iznos. Na prethodno opisane radnje (6.750,00 EUR) priznat je PDV u iznosu od 1.687,50 EUR, što je ukupno 8.437,50 EUR.

U pogledu zatraženog troška sudskih pristojbi tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi za tužbu i rješenje jer takav trošak nije niti nastao, već mu je priznat trošak sudske pristojbe na presudu iz prethodnog postupka u iznosu od 313,23 EUR te na žalbu protiv iste u iznosu od 626,46 EU (a na koju okolnost će se donijeti posebno rješenje.). Pristojbena obveza na presudu u ponovnom postupku ne nastaje. Stoga ukupno priznati trošak tužitelju iznosi 9.377,19 EUR.

Delnice, 06. veljače 2025.

Sutkinja

Renata Rački

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude stranka kojoj je dostavljen ovjeren prijepis presude prema čl. 335. st. 11. ZPP-a može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Protiv ove presude stranka kojoj je presuda dostavljena putem e-oglasne ploče sudova prema čl. 335. st. 9. ZPP-a, može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.