Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-475/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu Darku Barišiću, u pravnoj stvari tužiteljice IU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Darku Novačiću, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku iz Virovitice, Ulica Tomaša Masaryka 14, protiv tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnici iz Zagreba, Ribnjak 40, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, 6. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici IU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 2.355,35 EUR(slovima: dvije tisuće tristo pedeset pet eura i trideset pet centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. pa sve do isplate, računajući iste u periodu od 1.10.2015. do 31.12.2015. po stopi do 8,14% godišnje, u periodu od 1.1.2016. do 30.06.2016. po stopi od 8,05% godišnje, u periodu od 1.7.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88% godišnje, u periodu od 1.1.2017. do 30.6.2017. po stopi od 7,68% godišnje, u periodu od 1.7.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41% godišnje, u periodu od 1.1.2018. do 30.6.2018. po stopi od 7,09% godišnje te u periodu od 1.7.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82% godišnje, u periodu od 1.1.2019. do 30.6.2019. po stopi od 6,54 % godišnje, od 1.7.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1.1.2020. do 30.6.2020. po stopi 6,11% godišnje, od 1.7.2020. do 31.12.2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1.1.2021. do 30.6.2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1.7.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,49 % godišnje, od 1.1.2022. do 30.6.2022. po stopi od 5,31 % godišnje, od 1.7.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 01.01.2023. (dan uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj) pa nadalje stopa zateznih kamata u skladu s izmijenjenim člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05-156/22), u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu 2.900,00 EUR (slovima: dvije tisuće devetsto eura), zajedno sa zateznim kamatama počevši od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st, 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 13. lipnja 2023. podnijela tužbu ovom sudu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, radi isplate. U tužbi tvrdi da je dana 9. studenog 2006. s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj: 9012081239, na iznos kunske protuvrijednosti 17.000,00 CHF s otplatom u 204 jednaka mjesečna anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja.

1.1. Navodi kako je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF koja je ugovorena na način da tuženik, kao trgovac, nije tužiteljicu, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, stoga smatra da je takva odredba nepoštena i ništetna.

1.2. Dana 8. veljače 2016. godine tužiteljica je sklopila s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9012081239 (dalje: Aneks), kojim Aneksom je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija predmetnog kredita iz CHF u EUR. Tužiteljica potpisom tog ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećena za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi valute CHF. Navodi kako u trenutku sklapanja Aneksa još nije postojala pravomoćna odluka VTS RH (Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.), kojom je valutna klauzula vezana uz CHF utvrđena ništetnom, što bi prema mišljenju tužiteljice, dovelo do bitno drugačijeg izračuna preplate. Ističe da pravomoćne odluke u predmetu ''Franak'' nalažu obračun kredita prema početnoj kunskoj protuvrijednosti po početnom tečaju CHF.

1.3. Tužiteljica ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate. Pri tome treba uzeti u obzir obračun konverzije koji je izradio tuženik; tako da tužiteljica potražuje više uplaćene iznose na ime tečajnih razlika, zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose do dana konverzije te razliku glavnice koja je nastala prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR, što sve treba obračunati do dana konverzije, odnosno na dan 30. rujna 2015., a pored toga potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos preplate koji će se utvrditi tekući od 1. listopada 2015. pa do isplate.

1.4. Tužiteljica navodi kako nema potpunu dokumentaciju niti stručna znanja za precizan izračun iznosa koji je tuženik neosnovano primio. Stoga podnosi tzv. stupnjevitu tužbu (ZPP - čl. 186.b) te shodno tome traži da sud naloži tuženiku dostavu cjelokupne dokumentacije, a nakon toga predlaže provedbu financijskog vještačenja radi utvrđivanja ukupne preplate, zakonskih zateznih kamata, iznosa priznatog konverzijom te konačne razlike. Slijedom iznijetog tužitelj smatra da je tuženik neosnovano stekao ukupan iznos koji će biti točno određen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, a koji tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe cijeni na iznos od 2.010,41 EUR.

2. Tuženik, u odgovoru na tužbu, zaprimljenom kod ovog suda 8. studenog 2023. godine, tvrdi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani.

2.1. Navodi da tužitelj nije udovoljio uvjetima iz čl. 186.b ZPP-a, propisanim za podizanje tzv. stupnjevite tužbe, jer nije dokazao da je od tuženika tražio dokumentaciju niti da mu tuženi odbija dostaviti tražene podatke.

2.2. Tuženik navodi kako su postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru broj: 9012081239, od 8. veljače 2016. godine obuhvaćene sve otplate (kamate i glavnica). Tvrdi da se novim ugovorom dotadašnji ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora jedna od druge bilo što potraživati. Navodi kako je pri konverziji kredita koristio metodologiju koja je određena člancima 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), a sukladno kojima su kamate i glavnica koje su plaćene, preračunate u kamate i glavnicu plaćenu u EUR po tečaju koji je vjerovnik primjenjivao na dan uplate na kredite iste vrste i uplate u EUR, te da ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine pretplatu, a ta se pretplata prema članku 19.c st. 5 koristi za namirenje budućih obroka (anuiteta) sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Konstatira da je na taj način došlo do potpune restitucije potrošača.

2.3. Tuženik u odnosu na valutnu klauzulu navodi kako je ista zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija te da nikako ne može biti proglašena ništetnom. Smatra da ni konkretni pravni posao, a niti neka od odredbi konkretnog ugovora ne može biti ništetna samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula. Ističe da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno dugogodišnjom pravnom praksom i zakonima te da ona služi zaštiti vjerovnika od pada vrijednosti novca, posebno kod dugoročnih kredita. Poziva se na načelo monetarnog nominalizma, prema kojem dužnik mora vratiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Također, naglašava da je tužitelj imao mogućnost izbora vrste kredita i bio svjestan uvjeta ugovora. Tvrdi da je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena ugovorom o kreditu i njegovim dodatkom te nema zakonske osnove da se ista tumači. Navodi kako je Ugovor o kreditu i Dodatak istom solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi.

2.4. Tuženik smatra da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne može biti ništetna. Navodi kako je u konkretnom slučaju, volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope (fiksne). Navodi kako je jasno ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka koja je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu postala potpuno određena.

2.5. Tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice da bi tužitelj imao status potrošača. Navodi kako je prema Zakonu o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) i Uredbi br. 1215/2012, potrebno uzeti u obzir ne samo sadržaj već i prirodu, svrhu i okolnosti sklapanja ugovora, sukladno presudi Suda Europske unije (C-464/01, I).

2.6. Tuženik ističe prigovor prijeboja, i to u odnosu na već utvrđenu i priznatu pretplatu u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži, odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužiteljica.

2.7. Tuženik postavlja i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Tvrdi kako je od dospijeća navodnih isplaćenih tj. preplaćenih kamata pa do podizanja tužbe protekao dulji vremenski period od onog zakonom određenog za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika.

2.8. Slijedom svega iznijetog sudu predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tuženik podneskom od 29. prosinca 2023. dopunjuje odgovor na tužbu, tvrdeći da tužitelj pogrešno tumači zakonske odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i konverziji. Ponavlja navode iz odgovora na tužbu. Tvrdi da ne postoji iznos koji je bez osnove stečen, a da tužitelj ne upućuje, ne dokazuje, niti iznosi valjani razlog o tome što bi predstavljalo stjecanje bez osnove. Dodaje da ne postoji pravna osnova za povezivanje odluka po kolektivnoj tužbi u predmetu P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu i ove tužbe, jer je kogentnom zakonskom odredbom to pozivanje striktno određeno za slučajeve posebnih parnica za naknade štete, a kako se ovaj postupak ne odnosi na potraživanja s osnove naknade štete već se odnosi na isplatu. Iznosi dodatne argumente te primjere iz sudske prakse glede prigovora da bi tužitelj bio potrošač i glede prigovora zastare. Prigovara načinu utvrđivanja visine potraživanja. Prigovara izvođenju dokaza predloženog po tužitelju, odnosno financijsko-knjigovodstveno vještačenju jer je, kako tvrdi, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu prestala obveza po osnovnom kreditu sporazumom stranaka te je došlo je do potpune restitucije tužiteljice. Smatra kako financijsko vještačenje u predmetnom postupku nije potrebno, a sve kako je tužitelj restituiran, te da je isto usmjereno samo na odugovlačenje predmetnog postupka.

4. U podnesku od 16. siječnja 2024. tuženik predlaže saslušati svjedoke; FU koji je, kao voditelj poslovnice, potpisao Ugovor o kreditu, te IUA koja je, kao osobni bankar, potpisala Dodatak ugovoru o kreditu. Ostaje kod svega do sada iznijetog.

5. U podnesku tužitelja od 31. siječnja 2024. godine tužiteljica se očituje na navode iz odgovora na tužbu na način da iste poriče u cijelosti. Tužiteljica navodi da će nakon dostave traženih podataka i provedbe vještačenja tužbeni zahtjev precizirati, što nije preinaka same tužbe, već pravo tužiteljice sadržano u konstrukciji stupnjevite tužbe. Stoga, su tuženikovi prigovori neutemeljeni i usmjereni na odugovlačenje postupka.

5.1. U vezi s konverzijom, tužiteljica naglašava da je Ustavni sud RH odbacio dvije ustavne tužbe banaka (Addiko banke, 5. travnja 2023. Rješenjem U-III-5853/2020 i Privredne banke Zagreb, 28. lipnja 2023. Rješenjem U-III-1995/2023), čime je, između ostalog, potvrđeno da potrošači i nakon konverzije imaju pravo osporavati ništetne ugovorne odredbe iz temeljnog ugovora. Time su stvorene pretpostavke za Vrhovni sud da odluči o pravu potrošača na obeštećenje zbog ništetnih promjenjivih kamatnih stopa i valutne klauzule CHF, ako konverzijom nije postignuto obeštećenje. Navodi kako su vještačenja provedena u mnogim postupcima pokazala su da konverzijom nije postignuto obeštećenje, što znači da ništetnost ugovornih odredbi traje i ne može biti ispravljena i da se potrošači imaju pravo pozivati se na ništetnost u svakom trenutku. Tužiteljica se poziva i na pravno shvaćanje Županijskog suda u Zadru koje je potvrdilo da konverzijom kredita potrošači nisu obeštećeni i imaju pravo na puno obeštećenje. Poziva se i na presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev- 2221/2018-11 kojom je odbijena revizija banaka, potvrđujući da su banke kršile prava potrošača sklapanjem ugovora o kreditu u CHF s ništetnim odredbama valutne klauzule. Napominje kako je ova presuda pravomoćna i obvezujuća za sve sudove.

5.2. Tužiteljica ističe da je kao fizička osoba sklopila kreditni ugovor, za adaptaciju stambenog objekta, što je potvrda da je potrošač u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača.

5.3. Tužiteljica ističe da potraživanje preplaćenih kamata nije podložno zastari, jer zastara počinje teći tek nakon što se utvrdi ništetnost ugovora, pozivajući se pri tome na pravno shvaćanju Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom se utvrdi ništetnost ugovora ili ugovornih odredbi.

6. Podneskom zaprimljenim kod ovog suda 29. veljače 2024. godine tuženik nadopunjuje navode iz odgovora na tužbu, pri čemu ponovno naglasak stavlja na to da je tuženik u potpunosti namiren i restituiran u postupku konverzacije. Poziva se na Rješenje Vrhovnog suda br: Gos-1/20199-36 u kojem stoji da je Sporazum o konverziji koji je sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu ZIDZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navodi kako je u ovom predmetu ZIDZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na ZOO. Tvrdi da je Zakon o potrošačkom kreditiranju jasno odredio sadržaj Dodatka ugovora, a da Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 05.04.1993.g. jasno propisuje iznimke od primjene Općih pretpostavki za ništetnost (nepoštenost) i to na način da se ne može raditi o nepoštenim ugovornim odredbama ako je njihov sadržaj preuzet iz pozitivnih propisa, što je ovdje slučaj. Navodi kako u konkretnom slučaju tužitelj zanemaruje činjenicu da je donošenjem ZIDZPK-a došlo do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a. ZZP- a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Ostaje pri ranije iznijetim prigovorima.

7. Tuženik u podnescima od 8. ožujka 2024., 29. travnja 2024., 1. svibnja 2024., 31. srpnja 2024. navodi kako u cijelosti ostaje kod svih dosadašnjih navoda i prigovora, ponavlja te proširuje do sada iznijete argumente, predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova ovog postupka tuženiku.

8. Tuženik se u podnesku od 18. rujna 2024. očituje na nalaz i mišljenje vještaka na način da osporava nalaz i mišljenje vještaka Dajane Vuković (str. 229-254), ističući niz prigovora. Navodi da vještak nije prikazao izračun uplata u razdobljima nižeg tečaja i kamatne stope, iako je to bilo ključno za prigovor prijeboja. Također, smatra da vještak pogrešno zaključuje kako konverzijom nije postignuta ravnoteža ugovornih odnosa te da nije došlo do obeštećenja, iako je zakonodavac to predvidio Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Tuženik dalje prigovara tome što su u nalazu uključene zakonske zatezne kamate, iako ih zakon isključuje kod konverzije. Također ističe prigovor zastare, smatrajući da vještak nije izdvojio zastarjela potraživanja. Prigovara i metodologiji izračuna kamatne stope, tvrdeći da se nalaz temelji na nepostojećem kreditnom modelu koji kombinira promjenjivu kamatu u EUR i fiksnu kamatu iz CHF kredita, što na tržištu nije postojalo. Tuženik smatra da nalaz ne proizlazi iz materijalnih dokaza niti ugovora, već uvodi nove varijable i uvjete koji nisu bili predmet ugovora. Stoga traži dodatno ispitivanje vještaka. Podredno, ako sud ne prihvati obračun po konverziji, ističe prigovor prijeboja. Tuženik utvrđuje postojanje vlastite tražbine prema tužitelju u visini od 4.258,74 EUR (preplata utvrđena čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu), uz pripadajuće zakonske zatezne kamate od 1. prosinca 2015. do namirenja, a iznose negativnih razlike će se dopuniti kada vještak u potpunosti dovrši nalaz i mišljenje/ Eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Zaključno, tuženik ističe da je u Nalazu i mišljenju vještaka potrebno jasno iskazati iznose koji su negativno izraženi, te stoga predlaže da vještak ispravi propuste te naknadno navede tražene iznose, kako bi se mogla precizirati visina potraživanja prijeboja. Tuženik ostaje kod svih ranije istaknutih prigovora.

9. Tuženik u podnescima od 25. studenog i 23. prosinca 2024. ponavlja već iznijete navode, ostaje kod svega iznesenog, svih prigovora i prijedloga.

10. Tužiteljica u podnesku od 13. siječnja 2025. navodi kako smatra da je Financijsko knjigovodstveno vještačenje izrađeno stručno, objektivno i u skladu sa pravilima struke, te da kao takvo može služiti kao dokaz u ovoj pravnoj stvari. Prihvaća ga u cijelosti i na isti nema primjedbi te ne zahtijeva neposredno saslušanje stalnog sudskog vještaka.

10.1. Tužiteljica u podnesku od 15. siječnja 2025., shodno provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju, precizira tužbeni zahtjev. Potražuje od tuženika isplatu iznosa od 2.355,35 EUR. Glavnicu čini dug tuženika koji se odnosi na ukupni iznos pretplate (2.457,65 EUR) + zakonske zatezne kamate na ukupno utvrđeni iznos pretplate do dana 30. rujna 2015. (1.016,59 EUR) i umanjeno za pretplatu priznatu konverzijom (1.118,89 EUR), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01. listopada 2015. pa sve do isplate (detaljnije na str. 295-296 spisa). Uz to potražuje i troškove parničnog postupka.

11. Tuženik u podnesku od 29. siječnja 2025. ponavlja već iznijete tvrdnje. Ostaje kod svega iznesenog. Uz već istaknute prigovore naglašava i opreza radi prigovor prijeboja za negativne razlike koje vještak nije iskazao u danom nalazu i mišljenju (poziva se na odluku Vrhovnog suda RH posl.br: Rev-1277/2022 od 8.3.2023.)

12. Tužiteljica u podnesku od 5. veljače 2025. ponovno navodi da je stupnjevitu tužbu podnijela temeljem članka 186.b ZPP-a te da se pravila o preinaci tužbe ne primjenjuju na preciziranje tužbenog zahtjeva jer je tužiteljica ovlaštena i dužna precizirati zahtjev nakon dostave traženih podataka od strane tuženika i nakon provedenog vještačenja. Također, tužbeni zahtjev nije smanjivan ni povlačen, već je preciziran sukladno nalazu vještaka. Opreza radi, ističe da smanjenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja povlačenje tužbe. Isto ne zahtijeva niti pristanak tuženika stoga je protivljenje tuženika irelevantno, a sud je dužan odlučivati u granicama postavljenog zahtjeva.

12.1. Tužiteljica ističe da potrošač plaćanjem po nižem tečaju nije stjecatelj, već je to kreditor, pa se na njega ne može primijeniti institut stjecanja bez osnove. Tražbina kredita s osnove nižeg tečaja je zastarjela, te prijeboj nije moguć. Prijeboj može nastati tek kada su tražbine međusobno suprotstavljene, što se dogodilo tek pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda, Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da vrijedi samo početno ugovoreni tečaj. Budući da niži tečaj potječe iz ugovora sklopljenih prije 2007./08., zastara je već nastupila. Navodi kako zastara potraživanja kreditora nije prekinuta tužbom u kolektivnom sporu jer kreditori u tom postupku nisu bili aktivna strana. Također, budući da su upravo kreditori odgovorni za nepoštene ugovorne odredbe, ne mogu ostvariti nikakve benefite iz vlastitog nepoštenog postupanja. Nadalje, čak i da je kreditor naplatio anuitete u manjem iznosu, svi dospjeli anuiteti zastarijevaju nakon tri godine, čime je dodatno potvrđena zastara potraživanja razlike tečaja.

12.2. Tužiteljica se u drugom podnesku od 5. veljače 2025. očituje na navode tuženika vezano uz konverziju. Tvrdi da odluka Vrhovnog suda RH, Rev-1096/2022, daje pravo potrošačima s konvertiranim kreditima na puna obeštećenja, ako ona nisu postignuta konverzijom. Navodi da konverzija nije dovela potrošače u položaj kao da nikada nisu ugovorili ništetne odredbe, stoga tužitelj ima pravo na utvrđenje i naplatu preplaćenih iznosa. Navodi kako su neosnovani su navodi tuženika da je konverzijom izgubljeno pravo na potraživanja, budući da to nije zakonski propisano niti proizlazi iz Dodatka ugovoru. Vrhovni sud RH je rješenjem Rev-2868/2018 utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnih ugovora, kako bi na temelju toga ostvarili eventualna obeštećenja. Poziva se na presudom C-118/17, Sud EU kojom je utvrđeno da potrošač s konverzijom ima pravo na utvrđenje ništetnosti te na sve koristi koje je banka primjenom ništetnih odredaba ostvarila, bez obzira na zakonsku konverziju kredita. Europski sud za ljudska prava u predmetu Žulić protiv Hrvatske također je potvrdio da konverzijom nije udovoljeno potraživanjima proizašlima iz ništetnih ugovornih odredbi.

13. Tuženik, u podnesku od 05. veljače., u osnovi navodi kako u cijelosti ostaje kod svih dosadašnjih navoda i prigovora, predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova ovog postupka tuženiku.

14. Među strankama je, kao nesporno, utvrđeno slijedeće:

- da su tužiteljica i tuženik dana 9. studenog 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9012081239, prema kojem je tuženik, kako kreditor, tužiteljici, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit kunskoj protuvrijednosti od 17.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja (preslika Ugovora na str. 7-12 spisa)

- da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 204 mjeseca (17 godina)

- da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 4,70%

- da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru te su tužiteljici slane obavijesti o promjenama kamatne stope

- da su stranke 8. veljače 2016. godine sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9012081239 kojim je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija predmetnog kredita iz CHF u EUR,

- da neotplaćena glavnica kredita u CHF prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 6.508,53 EUR (čl. 4. Dodatka ugovora o kreditu),

- da ukupan iznos preplate kredita prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.118,89 EUR (čl.5. Dodatka ugovoru o kreditu),

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 2221/18 od 3. rujna 2019.g.

15. Među strankama je sporno: je li tužiteljica udovoljila uvjetima iz čl. 186.b ZPP-a propisanim za podizanje tzv. stupnjevite tužbe, ima li tužiteljica status potrošača, je li sklapanjem Dodatka ugovora došlo do potpune restitucije potrošača, odnosno ima li tužiteljica opće pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran. Sporno je i to jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke i odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene, je li nastupila zastara tužiteljičinih potraživanja, te može li tužiteljica biti restituirana prijebojem (uzimajući u obzir već utvrđenu i priznatu razliku u provedenoj konverziji te sve iznose kada je tečaj bio niži, odnosno kamata niža od one koju je kao usporednu odredila tužiteljica).

16. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: čitanje i pregledavanje Ugovora o kreditu broj: 9012081239 od 9. studenog 2006. (str. 7-12), uvid u Plan otplate (str. 13-15), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (str.16-19), pregled uplata po kreditu na dan 23.05.2023. (str. 20-24), Izračun konverzije po ugovoru o kreditu (str. 25-27), Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9012081239 od 08. veljače 2006. (str. 28-33), dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u postupku (str. 208-209) te uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

17. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka FU i IUA jer je tuženik u podnesku od 5. veljače 2025. (str. 305) naveo da ukoliko svjedoci ne pristupe na ročište odustaje od tog dokaznog prijedloga, a isti nisu pristupili.

18. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

19. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu, odnosno povrat iznosa preplaćenog temeljem odredbi ugovora o kreditu koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženika te odredbi ugovora kojom su glavnica i kamate vezane uz CHF.

20. O odnosu na određivanje iznosa tužbenog zahtjeva, tužiteljica se pozvala na tzv. stupnjevitu tužbu iz čl.186.b st.3. ZPP-a, jer prije provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja nije mogla prikazati iznos koji je tuženik neosnovano primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Tužba tužiteljice s neodređenim kondemnatornim tužbenim zahtjevom koji se odnosi na dospijeće svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa pa do isplate, predstavlja tzv. stupnjevitu tužbu iz čl.186.b st. 3. ZPP-a. Tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja postavila određeni tužbeni zahtjev ( u podnesku 15. siječnja 2025., str. 295-296 spisa). Prema čl.191.st.1. ZPP-a, preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Prema čl.192.st.2 ZPP- a, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbu, potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Kako je tužba tužiteljice predstavljala tzv. stupnjevitu tužbu, naknadno postavljanje određenog pojedinačnog kondemnatornog tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe, pa je sud dopustio raspravljanje po tužbenom zahtjevu tužiteljice uređenom nakon provedenog financijskog vještačenja.

21. Prigovor tuženika na status tužiteljice kao potrošača sud ocjenjuje neosnovanim. Prema čl. 2 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja dok je ugovor o kreditu ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Predmet spora proizlazi upravo iz nepoštenosti, odnosno ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, a Sud je uvidom u tužbu te saslušanjem tužiteljice (str.208-209) utvrdio da je kredit koristila za kupovinu kuće u [adresa] (iako u ugovoru o kreditu stoji da se odnosi na adaptaciju kuće jer drukčije, kako tvrdi, nije mogla dobiti kredit). U vrijeme podizanja kredita tužiteljica nije imala OPG, obrt, niti trgovačko društvo već je ista radila u ''Komunalnom Pitomača'' na radnom mjestu spremačice. Navedena nekretnina nalazi se na sadašnjoj adresi prebivališta tužiteljice te u njoj i danas stanuje. Slijedom navedenog, tužiteljica ispunjava zakonske uvjete da bi se smatrala potrošačem, zbog čega se na predmetni spor primjenjuju propisi o zaštiti potrošača.

22. Analizirajući prigovor tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice, zbog sklopljenog aneksa o konverziji, sud isti smatra neosnovanim. Tužiteljica ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a to proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je utvrđeno, između ostalih, i u odnosu na ovdje tuženika, da je u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe o valutna klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž- 6632/17 i 14. lipnja 2018., a njome je pružena apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja pravna zaštita nema izravan kompenzacijski karakter, pa tužiteljica u ovom sporu ima pravo i pravni interes kao pojedinac zahtijevati isplatu preplaćenog iznosa. Ista presuda potvrđena je i odlukom Vrhovnog suda RH, Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita te je odbio reviziju banaka, potvrđujući time da su banke kršile prava potrošača. Sud je stava da obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZIDZPK/2015, stranke potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, ali ne postoji razlog da tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda, a što je u konkretnom slučaju isti i učinio.

23. Glede ništetnosti valutne klauzule, valja se opet pozvati na već spomenutu presudu Vrhovnog suda RH od 03. rujna 2019., poslovni broj: Rev-2221/2018-11 jer je njome VSRH odbio reviziju banaka kao neosnovanu čime su sva sporna pitanja u vezi kredita u CHF riješena. Navedenom presudom i rješenjem Vrhovnog suda potvrđeno je da su banke kršile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita u određenim razdobljima sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći nepravedne i ništetne ugovorne odredbe - ugovaranjem valute u kojoj je glavnica denominirana u švicarskom franku (valuta klauzula) bez pojedinačnog pregovora. Prava klijenata banke su povrijedile zato što nisu svojim korisnicima dostatno objasnile što vezanje glavnice kredita za tečaj švicarskog franka može značiti. Na taj način banke su prekršile Zakon o zaštiti potrošača te su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača. Citirana presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske je pravomoćna i obvezujuća za sve sudove. Ustavni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 3. veljače 2021. donio je, između ostalih, odluku odnosno rješenja kojim je odbio i odbacio ustavne tužbe sedam hrvatskih banaka podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu koji je pokrenula Udruga Potrošač zbog nepoštenih ugovornih odredbi vezanih uz švicarski franak. Takvom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske banke u Republici Hrvatskoj definitivno su izgubile sudski proces protiv klijenata koji su kolektivnom tužbom dokazivali da valutna klauzula u švicarskim francima te promjenjiva kamatna stopa predstavljaju nepoštenu praksu.

24. Presuda iz kolektivnog spora donesena u tzv. slučaju ''Franak'' primjenjiva u ovom sporu te da je takva kolektivna presuda obvezujuća za sve niže sudove u Hrvatskoj čime je potrošač dobio pravnu sigurnost u privatnom tužbenom procesu. Vrhovni sud RH u reviziji Rev-3142/18 utvrdio je obvezujuću primjenu kolektivne presude na način da ne treba provoditi dokazne postupke i svjedočenja, obzirom da je već sve presuđeno i utvrđeno u kolektivnom postupku, nego se na nižim sudovima kolektivna presuda mora direktno primijeniti. Kolektivna presuda odnosi se na sve vrste potrošačkih kredita, prema određenom vremenu ugovaranja kredita, i protiv 8 tuženih banaka, među ostalim i ovdje tužene.

25. Člankom 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao.

26. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule tužiteljica bila obaviještena prilikom sklapanja Ugovora, međutim navedene činjenice tuženik nije potkrijepio dokazima.

27. Prema iskazu tužiteljice na glavnoj raspravi od 21. ožujka 2024. (str. 208-209), utvrđeno je da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu bili objašnjeni rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, niti je imala mogućnost pregovarati o uvjetima kredita, budući da se radilo o tipskom ugovoru sastavljenom na unaprijed pripremljenom obrascu. Navela je da su početne rate kredita bile sukladne ugovorenima, no uslijed rasta tečaja CHF došlo je do značajnog povećanja tih iznosa. Nadalje, iz njezina iskaza proizlazi da joj niti prilikom konverzije kredita nisu bili objašnjeni uvjeti i posljedice konverzije, a nije imala ni priliku pregovarati o istima. Prezentiran joj je samo konačan iznos obračuna konverzije, bez detaljnog prikaza načina izračuna. Na konverziju je pristala isključivo zbog financijske nemogućnosti podmirivanja životnih obveza, uzrokovane povećanjem kamatne stope i rastom tečaja CHF.

27.1. Sud je povjerovao tužiteljici cijeneći njezin iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivala o odlučnim činjenicama.

28. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužiteljica imala utjecaja na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Slijedom svega do sada iznijetog sud je utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, primjenom čl.81. st.1. ZZP- a nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st.1. ZZP/03.

29. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužiteljica ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje potražuje, a koje je preplatila prema izračunu vještaka. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo.

30. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, sud smatra da isti nije osnovan. Kako je parnični postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pokrenut pod poslovnim brojem P-1041/2012, a u odnosu na tečajnu razliku, pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od navedenog datuma, a što znači da u odnosu na tužbu iz ovoga predmeta, a čiji tužbeni zahtjev je postavljen dana 13. lipnja 2023., nije nastupila zastara potraživanja. Za istaći je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto i novije stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Uzimajući u obzir takvo stajalište evidentno je da zastara tužiteljičinih potraživanja još nije nastupila.

31. Iako je u konkretnom slučaju provedena konverzija kredita na koju je tužiteljica pristala, pa tuženik smatra da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenih prvotnih ugovornih odredbi, sud je stava da takvo stajalište tuženika nije pravilno te da je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, iz odluke Europskog Suda broj C-118/17 (F) od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. U naprijed citiranoj odluci Suda Europske unije odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača.

31.1. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. Provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u ovom predmetu je utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice, već i nakon što se odbije od stvarne preplate po osnovi kamata i tečajne razlike iznos priznat konverzijom, ostane razlika u preplati koju je tuženik dužan naknaditi tužitelju.

32. Visina tužbenog zahtjeva tužiteljice utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskoj vještakinji Dajani Vuković, dipl.oec., iz Osijeka, DVconsulting d.o.o., OIB:77670120320.

32.1. Financijsko knjigovodstvenim vještačenjem utvrđena je ukupna razlika anuiteta, u iznosu od 2.457,65 EUR, tome se imaju pribrojiti zakonske zatezne kamate na ukupno utvrđeni iznos do dana 30. rujna 2015. u iznosu od 1.016,59 EUR, a umanjuju se za iznos pretplate priznat konverzijom od 1.118,89 EUR. Iz navedenog proizlazi da je tuženik tužiteljici dužan isplatiti 2.355,35 EUR na ime ukupne razlike nastale promjenom visine kamatnih stopa i tečaja.

33. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik na njega uložio prigovore. Sud je te prigovore razmotrio, ali ih nije ocijenio dostatnima da bi doveli u sumnju vjerodostojnost nalaza ili opravdali provođenje novog vještačenja. Budući da je vještak postupao stručno, nepristrano i u skladu s pravilima struke, sud je njegov nalaz u cijelosti prihvatio. Slijedom toga, a imajući u vidu načelo ekonomičnosti postupka, sud nije smatrao potrebnim pozivanje vještaka na glavnu raspravu.

34. Tuženiku je, kao nepoštenom stjecatelju, istekao zastarni rok za eventualna potraživanja koja bi imao prema tužitelju s osnove tzv. „negativnih razlika“. Stoga, a u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća VSRH istaknutog u postupku VSRH posl. broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine, tuženik nema pravo na umanjenje potraživanja tužitelja u ovom postupku po osnovi „negativnih razlika“. Tužitelj je za utuženi period uzeo u obzir provedenu konverziju i njome priznatu preplatu u iznosu od 1.118,89 EUR. S obzirom da je tužitelju konverzijom priznato pravo preplate iznosom od 1.118,89 EUR, tužitelj je prilikom specifikacije tužbenog zahtjeva od ukupnog iznosa od 3.474,24 EUR (koje se potraživanje sastoji od preplate po osnovi promjene kamatne stope koja iznosi 2.457,65 i zakonske zatezne kamate na ukupno utvrđeni iznos do dana 30. rujna 2015. u iznosu od 1.016,59) oduzeo konverzijom priznat iznos preplate od 1.118,89 EUR, tako da tužitelj potražuje preostalu razliku u iznosu od 2.355,35 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

35. Sud je u cijelosti usvojio ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu, obzirom da je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, budući da tužitelj ni nakon provedene konverzije nije u potpunosti obeštećen za preplaćene iznose. Sud je tužitelju dosudio i zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. pa do isplate, kako to tužitelj potražuje u podnesku od 15. siječnja 2025. (str. 295-296).

36. Ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao.

37. Slijedom svega iznijetoga odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

38. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP- a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

39. S obzirom na to da je tužitelj u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjev uspio u cijelosti u parnici (100%), sud utvrđuje da je tuženik dužan tužitelju temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP- a u cijelosti nadoknaditi parnične troškove.

40. Tužitelj je u podnesku od 15. siječnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, na iznos od 2.355,35 EUR, stoga se isti uzima kao mjerodavan.

41. S obzirom na vrijednost predmeta spora (2.355,35 EUR) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. u daljnjem tekstu: Tarifa), tuženiku pripada za sastavljanje tužbe - 100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 30. siječnja 2024., 21. ožujka 2024., 7. listopada 2024., 8. siječnja 2025., 3. veljače 2025., 5. veljače 2025. - 100 bodova za svaki (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištu 17. siječnja 2024., 8. svibnja 2024 i 6. veljače 2025. – 100 bodova za svako ročište (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife). Navedeno ukupno nosi 1000 bodova pomnoženo s 2,00 EUR, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife), iznosi 2.000,00 EUR, a kada se tome pribroji iznos koji mu pripada na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (500,00 EUR), pripada mu iznos od 2.500,00 EUR.

41.1. Tužiteljici pripada i pravo namirenja troška predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, što uz gore navedeni iznos čini ukupno 2.900,00 EUR na ime troškova parničnog postupka.

42. Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u točki II. u izreci presude.

U Virovitici 6. veljače 2025.

Sudac

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni viši sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja – Darko Novačić, Zajednički odvjetnički ured Radomir Borotić i Darko Novačić, Ulica Tomaša Masaryka 14, Virovitica

2. Punomoćnici tuženika – Maja Čuljak, Ribnjak 40, Zagreb