REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U RIJECI
Rijeka, Zadarska 1 i 3
Poslovni broj: P-529/2023-86
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Nataši Vukić, u pravnoj stvari tužitelja LIBURNIA RIVIERA HOTELI d.d. [adresa], OIB 15573308024, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Pugel, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i Partneri u Rijeci, Supilova 6/III, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, Supilova 16, radi isplate 1.523.000,00 EUR s kamatama, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 6. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 1.523.000,00 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 6. veljače 2025. (presuđenja) do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena" te podredno:
"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 1.523.000,00 EUR u roku od 15 dana računajući od dana kada tužitelj preda tuženiku nekretnine grč. 330, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i dio zkč. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to dio koji u naravi predstavlja poslovni prostor (disko Seven) i terasu kavane Bellevue izgrađenu na zkč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]."
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak od 203.728,00 EUR, u roku od 8 (osam) dana.
Obrazloženje
1. Presudom i rješenjem ovog suda poslovni broj P-292/2015-48 od 20. studenoga 2020. (str. 418-426 spisa) odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev koji glasi: "Utvrđuje se da nekretnine grč. 330 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i zč. 2033 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to u površini 245 m2 što u naravi predstavlja nekadašnje skladište i poslovni prostor - sada diskoteka Seven i u površini od 2118 m2 što u naravi predstavlja terasu, do trenutka stupanja na snagu Uredbe Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina], pojas kupalište Slatine – punta Kolova (Narodne novine broj 147/02) su bile vlasništvo tužitelja." Ta presuda je postala pravomoćna jer je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-58/2021-2 od 3. lipnja 2022. (str. 521-529 spisa). Rješenjem iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-58/2021-2 od 3. lipnja 2022. (str. 521-529 spisa) ukinuto je rješenje ovog suda poslovni broj P-292/2015-48 od 20. studenoga 2020. (str. 418- 426 spisa) kojim je odbačena tužiteljeva tužba za isplatu 6.982.166,75 kuna, te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
2. U ponovljenom postupku valjalo je ispitati da li je osnovan tužiteljev zahtjev za isplatu 1.523.000,00 EUR (preciziran na ročištu 4.12.2024, str. 712 spisa) koji potražuje alternativno s više osnova i to s osnove tržišne vrijednosti nekretnina koje su pomorsko dobro; s osnove ulaganja u objekte na pomorskom dobru; s osnove stjecanja bez osnove; ili s osnove obeštećenja za oduzimanje i ograničavanje prava stečenih ulaganjem kapitala, sve ovisno o tome što je osnovano. Radi se o nekretninama grč. 330 i zkč. br. [katastarska čestica]. k. o. [katastarska općina] na kojim je pomorsko dobro upisano u zemljišnim knjigama 2010. . Tužitelj tvrdi da je u odnosu na nekretnine u trenutku upisa pomorskog dobra u zemljišnim knjigama (2010.) imao valjano stečeno pravo. Stoga onaj tko je imao valjano stečeno pravo, ima pravo u redovnoj parnici tražiti isplatu novčane naknade za te nekretnine. Tužitelj je na valjan način stekao nekretnine te samim time nije moguće bez pravne zaštite lišiti tužitelja već stečenih subjektivnih prava bez da mu se isplati novčana naknada. Nekretnina grč. 330 k. o. [katastarska općina] je nacionalizirana temeljem pravomoćnog rješenja Komisije za nacionalizaciju pri Narodnom odboru Općine Opatija br. N-52/59 od 24.12.1959. te je prenesena u osnovna sredstva Hotelskog poduzeća "Kristal" Opatija. Taj prijenos znači da je dodijeljena predniku tužitelja kao društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja. Društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja prednik tužitelja (društveno poduzeće) je unio u društveni kapital u postupku pretvorbe tako da je nekretnina procijenjena u temeljni kapital tužitelja temeljem Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina od 5.7.1995.. Te nekretnine su u posjedu tužitelja, odnosno njegovih prednika, tako da je tužitelj u neprekinutom poštenom, zakonitom i istinitom posjedu od 1962. (grč. 330), odnosno od 1972. (zkč. br. [katastarska čestica]) do 2022. (tako tvrdi na ročištu 4.12.2024. na str. 712 spisa). Drugu nekretninu - dio zem. čest. 2033. k. o. [katastarska općina] (nekadašnje skladište, i poslovni prostor površine 245 m2, te terasu na preostalom dijelu te čestice) prednik tužitelja je stekao temeljem kupoprodajnog ugovora od 3.2.1972. s Privrednim poduzećem Slatina. Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina od 5.7.1995. iskazano je da su prijeporne nekretnine ušle u temeljni kapital. Temeljem naprijed navedenih dokumenata prednik tužitelja je stekao na nekretninama društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja. Upisom pomorskog dobra u zemljišnim knjigama, tužitelj gubi imovinu koja mu je procijenjena u postupku pretvorbe te samim time ima pravo na novčanu naknadu za oduzetu vrijednost nekretnina u tržišnoj vrijednosti. Radi utvrđivanja vrijednosti nekretnina angažirao je vještaka građevinske struke DO koji je izgradio Procjembeni elaborat i to za: kavanu Bellevue – grč 330, k. o. [katastarska općina], poslovni prostor disko Seven (nekadašnje skladište), izgrađeno na dijelu zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i terasu kavane Bellevue izgrađenu na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Prema Procjembenom elaboratu od 30.6.2014. tržišna vrijednost kavane Bellevue je 2.445.056,90 kuna (322.779,79 EUR); diskoteke Seven je 1.416.036,30 kuna (186.935,49 EUR); terase kupališta Slatina tj. terase kavana Bellevue je 3.121.073,55 kuna (412.022,91 EUR). Za slučaj da te nekretnine nisu mogle biti procijenjene u temeljnom kapitalu, u tom slučaju tužitelju treba priznati ulaganja u objekte na pomorskom dobru koji je izvršio njegov prednik, i to na isti način kao da je izvršena procjena ulaganja pri samoj pretvorbi. Te nekretnine su bile valjano iskazane u aktivi prednika tužitelja. Tužitelj još zahtjeva i primjenu instituta stjecanja bez osnove, ili obeštećenje za oduzimanje i ograničavanje prava stečenih ulaganjem kapitala. Tužitelj je sukladno odredbi čl. 327. Zakona o parničnom postupku predložio oslobođenje tuženika od isplate ako mu prizna pravo gospodarskog iskorištavanja nekretnina na vremenski rok razmjerno tržišnoj vrijednosti nekretnina uz primjenu pravila koja se primjenjuju kod određivanja naknade sukladno pravilima o dodjeli koncesije za gospodarsko iskorištavanje objekata izgrađenih na pomorskom dobru, pri čemu bi se kao tržišna vrijednost uzeo u obzir iznos istaknut u glavnom tužbenom zahtjevu, odnosno podrednom tužbenom zahtjevu. Nakon provođenja građevinskog vještačenja po prijedlogu tužitelja na okolnost vrijednosti nekretnina, tužitelj je na ročištu 4.12.2024. preinačio (povisio) tužbeni zahtjev te traži isplatu od 1.523.000,00 EUR. Predložio je da sud prihvati tužbeni zahtjev.
3. Tuženik je podnio odgovor na tužbu i osporio tužbeni zahtjev. Nekretnina grč. 330 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] je u trenutku provođenja postupka pretvorbe prednika tužitelja već bila u statusu pomorskog dobra. Nije rijetkost da je u društveni kapital procijenjena vrijednost nekretnina koja nije mogla biti predmetom procjene. Nad tužiteljem, tj. njegovim pravnim prednikom nije izvršeno izvlaštenje jer on i nije mogao biti vlasnik općeg pomorskog dobra pa mu ne pripada nikakva naknada za izvlaštenje slijedom čega je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije. Prema Odluci o utvrđivanju granice pomorskog dobra Općine Opatija (Službene novine broj 66/81), prijeporna nekretnina je bila pomorsko dobro u društvenom vlasništvu u općoj uporabi kojom je raspolagala Općina Opatija (čl. 4. st. 2. i 3. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima, Narodne novine broj 19/74, 24/74, 39/74, 39/75, 17/77, 18/81, 31/86, 47/89, 26/93, 17/94, 29/94, 107/95, 108/95, dalje: ZPVDLP). Do donošenja Uredbe o određivanju granica pomorskog dobra (Narodne novine broj 147/02) citirana odluka bila je na snazi kao pravno pravilo. Stoga je netočna tužiteljeva tvrdnja da je granica pomorskog dobra uređena tek Uredbom iz 2002.. Činjenica kada je, za nekretninu učinjen vidljivim u zemljišnoj knjizi njezin status kao pomorskog dobra je irelevantna, jer se radi o deklaraciji. Danom stupanja na snagu Pomorskog zakonika iz 1994. (22.3.1994.) bivše općine odnosno njihovi pravni slijednici prestali su imati vlast nad pomorskim dobrom, ali to ne znači da su prestale pravno postojati granice pomorskog dobra određene aktom skupštine općine. Stoga, nesporno postoji pravni kontinuitet prijepornih nekretnina kao pomorskog dobra, najprije u režimu društvenog vlasništva a sada kao opće dobro. Obzirom da su prijeporne nekretnine 1981. aktom Općine ušle u obuhvat pomorskog dobra, tužiteljev prednik nije mogao imati nikakva prava. Mogao je imati pravo korištenja, ali samo ono iz čl. 3. t. 3. i čl. 5. ZKVDLP-a, a to pravo korištenja nikako nije moglo biti pretvoreno u pravo vlasništva (čl. 1039. PZ/94). Stoga nema govora o eventualno valjano stečenom pravu na prijepornim nekretninama. Nekretnina k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i danas je upisana kao "kupalište, kupališna zgrada s terenom", dok je nekretnina grč. 330 nastala cijepanjem od nekretnine k. č. [katastarska čestica] iste k.o. upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], koja je izvorno po kulturi spiaggia (plaža). Ako je nešto građeno na plaži, a očito da je, tada takva građevina postaje sastavni dio pomorskog dobra. U trenutku pretvorbe prijeporne nekretnine nisu mogle biti predmetom stjecanja prava vlasništva jer su po svom statusu bile pomorsko dobro. Dostavio je slike prijepora iz raznih razdoblja iz kojih je vidljivo da je nekretnina na kojoj se nalaze prijeporne nekretnine nastala nasipavanjem, a kasnije i betoniranjem. Prema svim propisima o pomorskom dobru, od osnivanja zemljišne knjige do danas nasuti dio uvijek se smatrao pomorskim dobrom. U ponovljenom postupku je naveo da je pravomoćnom odlukom ovog suda utvrđeno da su nekretnine izvorno pomorsko dobro po samom zakonu u svim razdobljima na koje se tužitelj poziva te da stoga tužitelj nije nikada stekao niti je mogao steći pravo vlasništva. Zato nema pravo tražiti novčanu naknadu u visini tržišne vrijednosti nekretnina s osnova izvlaštenja jer izvlaštenja nije niti bilo budući da se radi o nekretninama koje su od svog osnutka pomorsko dobro. U tužbi tužitelj isključivo traži isplatu tržišne vrijednosti nekretnina za koje smatra da su njegovo vlasništvo i smatra da mu je donošenjem Uredbe o određivanju granice pomorskog dobra iz 2002. vlasništvo oduzeto. U zahtjevu za mirno rješenje spora koje je prethodilo tužbi tužitelj traži da mu tuženik isplati tržišnu vrijednost za oduzeto vlasništvo. Dakle, tužitelj nije podnio zahtjev za mirno rješenje spora s osnova ulaganja u objekte na pomorskom dobru (odnosno nužne i korisne troškove sukladno odredbi čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), s osnova stjecanja bez osnove kao i zbog obeštećenja za oduzimanje i ograničavanje prava stečenim ulaganjem kapitala, a što je bio dužan. Stoga smatra da tužbu treba odbaciti. Protivi se preinaci (povišenju) tužbenog zahtjeva s ročišta 4.12.2024.. Ukoliko sud ne odbaci tužbu tuženik predlaže da tužbeni zahtjev odbije, jer tužitelj nema pravo na nikakvu naknadu temeljem niti jednog osnova jer se radi o nekretnini koja je oduvijek pomorsko dobro.
4. Presudom ovog suda poslovni broj P-375/2022-64 od 4.11.2022. odbijen je tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbi tužitelja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-541/2023-2 od 25.5.2023. (stranica 571-576 spisa) ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovo suđenje s uputom da sud u ponovljenom postupku detaljno utvrdi sve činjenice i izvede sve potrebne dokaze kako bi pronašao odgovore na pitanja je li tužbeni zahtjev osnovan, te osobito da cijeni domašaj odredbe čl. 210. odnosno 1111. Zakona o obveznim odnosima, te prigovor zastare. U ponovljenom postupku sud je postupio po uputi.
5. Predmet spora je konačni zahtjev za isplatu vrijednosti nekretnina ili vrijednosti ulaganja ili stjecanja bez osnove ili obeštećenje za oduzimanje i ograničavanje prava stečenih ulaganjem kapitala (ovisi što je osnovano) od 1.523.000,00 EUR za nekretnine: kavanu Bellevue na grč 330, k. o. [katastarska općina]; poslovni prostor disko Seven (nekadašnje skladište) izgrađeno na dijelu zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]; i terasu kavane Bellevue izgrađenu na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].
6. Prije upuštanja u odluku o osnovanosti, valjalo je najprije utvrditi da li su ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka, a sve s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o sporu kojeg je tužitelj pokrenuo protiv Republike Hrvatske. Odredbom čl. 186.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19), propisano je da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske. Iz isprava koje se nalaze u spisu proizlazi da se tužitelj sukladno odredbi čl. 186.a st. 1. ZPP-a obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora 16.5.2014. (list 14 spisa) koji zahtjev je tuženik odbio (nesporno). Stoga su u vrijeme podnošenja tužbe 26.2.2015. ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka protiv Republike Hrvatske i za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. Ovdje sud nije prihvatio navode tuženika da za isplate po drugim pravnim osnovima tužitelj nije podnio zahtjev za mirno rješenje spora jer tužitelj nije dužan navesti pravnu osnovu tužbe, pa time ni zahtjeva za mirno rješenje spora.
7. Među strankama je sporno da li tužitelju pripada pravo na isplatu naknade tržišne vrijednosti nekretnina ili naknade za ulaganja ili s osnove stjecanja bez osnove ili s osnova obeštećenja za oduzimanje i ograničavanje prava stečenih ulaganjem kapitala, zbog činjenice što je učinjen vidljivim status pomorskog dobra na nekretninama 2010..
8. Radi utvrđivanja spornih i odlučnih činjenica sud je proveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu, očevid na licu mjesta, vještačenje po vještaku geodetske struke Nenadu Vidmar i vještačenje po vještaku građevinske struke AO. Citirane dokaze je sud cijenio svakog zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je na temelju savjesne i brižljive ocjene a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
9. Iz svih isprava u spisu i iz rezultata očevida na licu mjesta i geodetskog vještačenja po vještaku Nenadu Vidmar proizlazi da se radi o nekretninama koje su izvorno bile plaža i kupalište koje je prethodno nasipano pa se radi o nekretninama koje su pomorsko dobro samim zakonskim određenjima. Osim što su nekretnine pomorsko dobro po samim zakonskim određenjima, proglašene su pomorskim dobrom prema Odluci o utvrđivanju granice pomorskog dobra Općine Opatija (Službene novine broj 66/81), te je nastavljen kontinuitet donošenjem Uredbe o određivanju granica pomorskog dobra (Narodne novine broj 147/02), te deklaratorno upisom u zemljišne knjige 1.3.2010..
10. Što se tiče procjene nekretnine u društveni kapital valja navesti da je procijenjena vrijednost nekretnina koja nije mogla biti predmetom procjene. Prema Odluci o utvrđivanju granice pomorskog dobra Općine Opatija (Službene novine broj 66/81), prijeporna nekretnina je bila pomorsko dobro u društvenom vlasništvu u općoj uporabi kojom je raspolagala Općina Opatija (čl. 4. st. 2. i 3. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima, Narodne novine broj 19/74, 24/74, 39/74, 39/75, 17/77, 18/81, 31/86, 47/89, 26/93, 17/94, 29/94, 107/95, 108/95, dalje: ZPVDLP). Do donošenja Uredbe o određivanju granica pomorskog dobra (Narodne novine broj 147/02) citirana odluka bila je na snazi kao pravno pravilo. Stoga tužitelj pogrešno tvrdi da je granica pomorskog dobra uređena tek Uredbom iz 2002., a da je prava izgubio tek 1.3.2010. kada je učinjen vidljivim status pomorskog dobra. Činjenica kada je, za nekretninu učinjen vidljivim u zemljišnoj knjizi njezin status kao pomorskog dobra (2010.) je irelevantna, jer se radi o deklaraciji. Danom stupanja na snagu Pomorskog zakonika iz 1994. (22.3.1994.) bivše općine odnosno njihovi pravni slijednici prestali su imati vlast nad pomorskim dobrom, ali to ne znači da su prestale pravno postojati granice pomorskog dobra određene aktom skupštine općine. Stoga, nesporno postoji pravni kontinuitet prijepornih nekretnina kao pomorskog dobra, najprije u režimu društvenog vlasništva a sada kao opće dobro. Obzirom da su prijeporne nekretnine 1981. aktom Općine ušle u obuhvat pomorskog dobra, tužiteljev prednik nije mogao imati nikakva prava na nekretninama kod pretvorbe. Mogao je imati pravo korištenja, ali samo ono iz čl. 3. t. 3. i čl. 5. ZKVDLP- a, a to pravo korištenja nikako nije moglo biti pretvoreno u pravo vlasništva (čl. 1039. PZ/94).
11. Valja napomenuti da je istovremeno s Odlukom o utvrđivanju pomorskog dobra iz 1981. donesena i Odluka o korištenju pomorskog dobra (str. 102 spisa). Prema toj odluci u čl. 6. navedeno je pomorskim dobrom upravlja općina i ono se može koristiti samo na osnovi odluke općinske skupštine. (st. 1.). Općina i korisnik pomorskog dobra zaključuju ugovor o korištenju pomorskog dobra. (st. 2.). Tužitelj takav ugovor na dostavlja niti se na njega poziva.
12. Stoga je po mišljenju ovog suda tužitelj koristio pomorsko dobro bespravno, ako ga je koristio barem od1981..
13. Iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 5.7.1995. (str. 28-31 spisa) proizlazi da je u postupku pretvorbe prednika tužitelja procjenjeno zemljište, odnosno da su procjenjene nekretnine o kojima je ovdje riječ. Međutim, kako je navedeno nekretnine nisu mogle biti procijenjene 1995. jer se radi o pomorskom dobru barem od 1981.. Ono što je moglo biti procjenjeno 1995. a nije procjenjeno, je vrijednost ulaganja. Kako vrijednost ulaganja nisu procjenjena, to su ista postala vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju temeljem čl. 47. Zakona o privatizaciji (Narodne novine 21/96), odnosno Republike Hrvatske temeljem čl. 56. Zakona o upravljanju državnom imovinom.
14. Zaključno, kada bi tužitelj imao kakvu novčanu tražbinu iz osnova činjenica da su predmetni objekti postali pomorsko dobro, tu tražbinu bi valjalo procjenjivati od 1981. jer su objekti tada postali pomorsko dobro, a ne od 2002. ili 1.3.2010. kada je taj status samo upisan. Stoga su po mišljenju suda rokovi za taj obveznopravni zahtjev istekli, jer nakon 1981. tužitelj ne može imati stvarnopravni zahtjev.
15. Nadalje, ako je 1981. postojala tražbina tužitelja kao vrijednost ulaganja, tu tražbinu kao vrijednost ulaganja trebao je procjeniti u temeljni kapital, što nije učinio. Dakle, u postupku pretvorbe tužitelju nije moglo biti priznato pravo vlasništva na pomorskom dobru, jer takvo stjecanje osim navedenih posebnih propisa, isključuje i odredba čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, jer nije ispunjena pretpostavka da je stvar (nekretnina na pomorskom dobru) mogla biti predmet stjecanja prava vlasništva. Stoga je u postupku pretvorbe u kapital društva mogla biti procijenjena samo vrijednost ulaganja u nekretnine na pomorskom dobru. Međutim tužitelj nije dokazao da mu je u postupku pretvorbe sporno ulaganje u objekte na pomorskom dobru procijenjeno u vrijednost kapitala, a suprotno ukazuje i rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju na str. 28 spisa.
16. Što se tiče povrata izvršenih ulaganja na pomorskom dobru, odredbe propisa su vrlo restriktivne i priznaju ih samo u posebnim slučajevima. Prema odredbi čl. 6. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima iz 1974. g. korisnik pomorskog dobra mogao je na pomorskom dobru izgraditi građevinski ili drugi objekt, a taj izgrađeni objekt postaje dio pomorskog dobra. Po prestanku korištenja pomorskog dobra, sukladno odredbi čl. 16. korisnik pomorskog dobra može ukloniti izgrađene objekte ako je to moguće učiniti, ali nema pravo na naknadu ako to nije izričito predviđeno odlukom o dodjeli na korištenje. U ovom slučaju tužitelj nije dokazao da je korisnik pomorskog dobra koji je s Općinom Opatija zaključio ugovor o korištenju pomorskog dobra koji bi uredio prava tužitelja u odnosu na ulaganja. Pravo na naknadu ne priznaje ni Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003. g. (čl. 33.) osim iznimno u slučaju opoziva koncesije (čl. 29.), a tužitelj nije bio koncesionar.
17. Što se tiče odredbe stjecanja bez osnove iz čl. 210. odnosno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, ista se po mišljenju suda ovdje ne može primijeniti, jer tužitelj zbog toga što nije procijenio vrijednost ulaganja prilikom pretvorbe nije vlasnik ulaganja, pa nije aktivno legitimiran tražiti od tuženika stjecanje koristi. Nadalje, a s obzirom da je nekretnina pomorsko dobro barem od 1981. od tada za tužitelja počinju teći obveznopravni rokovi koji su od tada do podnošenja tužbe 2015. zasigurno istekli, pa eventualna tražbina stjecanja bez osnove je u vrijeme podnošenja tužbe zastarjela prema svim odredbama Zakona o obveznim odnosima koje uređuju zastaru od 1981. do danas.
18. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz građevinskim vještačenjem po vještaku AO na okolnost vrijednosti izgrađenih objekata na dan 1.3.2010. (kada je u zemljišnim knjigama upisan status pomorskog dobra) te podredno i na dan izrade nalaza i mišljenja. Vještak je analizom dokumentacije u spisu i dokumentacije koju je pribavio utvrdio da poštena tržišna vrijednost predmetnih nekretnina, poslovnih prostora na adresi [adresa], upisanih u zemljišne knjige Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Opatija, Broj ZK uloška: [broj ZK uloška], razumno predstavlja iznos od: 1. za k. o. [katastarska općina], z. k. ul. [broj ZK uloška] – ĆO ukupne površine 108 m2, DVORIŠTE površine 7 m2, POSLOVNA ZGRADA, K.B. 119 površine 101 m2, Vlasnički dio: 1/1 POMORSKO DOBRO, 2010. GODINA 362.000,00 EUR; 2024. GODINA 566.000,00 EUR. 2. za k. o. [katastarska općina], z. k. ul. [broj ZK uloška] – ĆO ukupne površine 2074 m2, UREĐENO ZEMLJIŠTE površine 154 m2
DVORIŠTE površine 342 m2, DVORIŠTE površine 9 m2, POSLOVNA ZGRADA, K.B. 121, 123/1, /2, /3, /4, 123/5, 125, 127 površine 1569m2, 1. Vlasnički dio: 1/1, POMORSKO DOBRO, POSLOVNA ZGRADA, 2010. GODINA 290.000,00 EUR, 2024. GODINA 360.000,00 EUR. 3. TERASA, 2010. GODINA 253.000,00 EUR, 2024. GODINA 597.000,00 EUR. Uz napomenu da zemljište kao pomorsko dobro nije obuhvaćeno procjenom.
19. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje građevinskog vještaka AO u cijelosti jer je objektivan, logičan, sukladan dokumentaciji u spisu a vještak se služio kombinacijom raznih metoda (prihodovna, troškovna). Tužitelj nije imao primjedbe na isti, dok je vještak na sva sporna pitanja tuženika odgovorio i razjasnio ih usmenim obrazlaganjem nalaza i mišljenja na ročištu 4.12.2024..
20. Međutim, kao što je ranije navedeno, tužitelj ne može osnovano zahtijevati vrijednost nekretnina po bilo kojem propisu koji uređuje razrješenje imovinskopravnih odnosa na pomorskom dobru.
21. Zaključak je suda da tuženik nije bez osnova stekao korist od izvršenih ulaganja prednika tužitelja jer ih je stekao temeljem zakona jer ih tužitelj nije procijenio u temeljni kapital. Ako se umjesto zemljišta koje je procijenio a nije mogao, uzme da je procijenio ulaganja, a nije, onda ta ulaganja zasigurno ne korespondiraju s vrijednošću nekretnina osobito ne tržišnom jer je nekretnina izvan prometa po samom zakonu. Dakle, po mišljenju ovog suda institut stjecanja bez osnove ovdje se ne može primijeniti i tako zamijeniti korake pretvorbe tražbine ulaganja prilikom procjene u temeljni kapital. Tužitelj ulaganja nije procjenio. Procjenio je ono što nije smio (zemljište). O procjeni ulaganja govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2605/13-2 od 7. studenoga 2017.. S druge strane Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-73/09 ovdje se ne može primijeniti jer uređuje obveznopravno stanje koje je nastalo ulaganjem bivšeg koncesionara u slučaju kada je koncesiju dobio treći, koje nije slično sa situacijom u ovom predmetu.
22. U odnosu na institut obeštećenja za oduzimanje i ograničavanje prava stečenih ulaganjem kapitala (čl. 49. st. 4. Ustava) ističe se da se ovdje radi o pomorskom dobru (plaža, nasipavanje) i to od samog osnutka nekretnina, dakle puno prije provedene pretvorbe i privatizacije tužitelja pa tužitelj nije mogao steći vlasništvo unošenjem istih u temeljni kapital društva, pa tako sada niti naknadu u vidu obeštećenja.
23. Objekti sagrađeni na pomorskom dobru pripadnost su tog dobra i za njih vrijede ista prava i isti status kao i za zemljište na kojem su sagrađeni. Pomorski zakonik koji je bio na snazi u vrijeme kada su sporne nekretnine na kojima su sagrađeni objekti procijenjene u tužiteljev temeljni kapital (1995.) ne propisuje da zgrade i građevine sagrađene na pomorskom dobru (bilo po osnovi koncesije ili po osnovi prava građenja), pravno nisu dijelovi pomorskog dobra i da tvore zasebnu nekretninu (čl. 71., čl. 1038. -1040.). Suprotno tome, u čl. 71. PZ-a propisano je da ako je ovlaštenik koncesije izgradio štogod na pomorskom dobru na osnovi koncesije, ima pravo uzeti prinove i građevine koje je izgradio ako je to moguće po prirodi stvari i bez veće štete za pomorsko dobro. Ako to nije moguće, prinove i građevine smatraju se pripadnošću pomorskog dobra, ali davatelj koncesije može tražiti od ovlaštenika da ih o svom trošku ukloni u cijelosti ili djelomično i vrati pomorsko dobro u prijašnje stanje (jednako zakonsko rješenje sadržavala je još i Uredba iz 1939. godine paragrafi 3. i 17.). Dakle, objekti postaju pripadnost pomorskog dobra na kojem je zabranjeno stjecanje stvarnih prava. Ako koncesionar ne bi imao pravo na bilo kakvu naknadu a koncesionar je pošteni posjednik, tužitelj koji nije koncesionar po toj logici ne može biti u povoljnijem položaju.
24. Slijedom citiranih odredbi, a kako nisu ispunjene pretpostavka stjecanja bez osnove iz čl. 210. (1991.) / čl. 1111. (2005.) ZOO-a sud je odbio tužbeni i podredni tužbeni zahtjev za isplatu 1.523.000,00 EUR, odnosno donio je odluku sukladno točki I. izreke presude.
25. Tuženik se protivio preinaci, ali radi se o slučaju iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a kada je preinaka dopuštena jer se visina tužbenog zahtjeva mogla konačno postaviti tek nakon vještačenja.
26. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 163. ZPP-a. Tuženik je u cijelosti uspio u sporu u kojem je potraživao parnični trošak koji mu je priznat sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) za slijedeće radnje u postupku:
-sastav odgovora na tužbu od 11.984,00 EUR (Tbr. 8. t. 1.);
-zastupanje na ročištima 18.11.2015., 12.12.2018., 26.3.2019., 14.7.2020., 9.10.2020., 12.9.2022., 21.9.2022., 1.3.2024. i 4.12.2024. u iznosima od 11.984,00 EUR za svako (Tbr. 9. t. 1.), ukupno 107.856,00 EUR;
- sastav obrazloženih podnesaka od 7.12.2015., 12.9.2019., 19.6.2020., 29.6.2020. , 17.8.2022., 28.2.2024. i 21.11.2024. u iznosima od 11.984,00 EUR za svaki (Tbr. 8. t.1.), ukupno 83.888,00 EUR.
27. Slijedom navedenog, sud je tužitelja obvezao na naknadu parničnog troška tuženiku od 203.728,00 EUR, odnosno donio je odluku sukladno točki II. izreke presude.
28. Slijedom svega iznijetoga, sud je donio odluke kao u izreci presude.
Rijeka, 6. veljače 2025.
sudac
Nataša Vukić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 8 (osam) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.
