Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-25/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-735/2019-31 od 20. studenog 2024., u sjednici vijeća 6. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-735/2019-31 od 20. studenog 2024. pod toč. I/, II/, III/ i IV/ izreke.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženice te se odluka o troškovima parničnog postupka sadržana pod toč. V/ izreke:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.277,20 EUR sa zateznom kamatom od 20. studenog 2024. do isplate

- preinačuje u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR sa zateznom kamatom od 20. studenog 2024. do isplate na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nepobijana toč. VI/ izreke ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I/ izreke utvrđeno je da je ništetna odredba iz čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu broj 528-50-3670360, sklopljenog 14. rujna 2006. između tužitelja i tuženice i potvrđenog 15. rujna 2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-2001/06 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu odredbe koji glasi: „...u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“, pod toč. II/ izreke naloženo je tuženici po osnovi preplaćenih kamata isplatiti tužitelju iznos od 1.248,41 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, pod toč. III/ izreke utvrđeno je da je ništetna odredba iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu u dijelu odredbe koji glasi: „...po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, pod toč. IV/ izreke naloženo je tuženici po osnovi preplaćenog tečaja isplatiti tužitelju iznos od 4.007,28 EUR, pod toč. V/ izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.527,20 EUR sa zateznom kamatom od 20. studenog 2024. do isplate, dok je pod toč. VI/ izreke (nepobijanom) odbijen tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

2. Navedenu presudu pod toč. I/, II/, III/, IV/ i V/ izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/19.) uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste zakonske odredbe, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice samo je djelomično osnovana u odnosu na dio kojim pobija odluku o troškovima sadržanu pod toč. V/ izreke presude.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 2 st. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren način promjene redovne kamatne stope jednostranom odlukom tuženice, na zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka 14. rujna 2006. sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 34.037,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te kojim je u čl. 2. st. 1. ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok je u čl. 7. st. 1. ugovoreno da se tužitelj obvezuje otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima koji su vezani uz kunsku protuvrijednost CHF na dan dospijeća anuiteta, te da su se tijekom otplatnog razdoblja kamatna stopa i tečaj CHF mijenjali

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe, da mu je osobni bankar zaposlen kod tuženice rekao da je kredit u CHF za njega najpovoljniji, da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen, da mu nisu pojašnjenje određene ugovorne odredbe unatoč što mu nisu bile jasne, da nije bio upozoren na mogući rast tečaja CHF, kao niti na parametre na temelju kojih se mijenja kamatna stopa

- da je tuženica odustala od saslušanja svog djelatnika ĆR kao svjedoka

- da je način ugovaranja ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF kao i jednostran način promjene ugovorne kamatne stope, na identičan način kao što je u konkretnom slučaju ugovoreno Ugovorom o kreditu, utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., da je tužitelj ovlašten pozvati se u parnici povodom restitucijskog zahtjeva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite i za koja je sud vezan u takvoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP

- da tuženica nije dokazala da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu upoznala tužitelja s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope i rizikom ugovaranja valutne klauzule koja je vezana za CHF pa da bi bio u mogućnosti predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći iz Ugovora o kreditu

- da je na temelju nalaza i mišljenja financijske vještakinje Dajane Vuković zaposlene u DV consulting d.o.o. Osijek prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj zbog ugovorene promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu preplatio tuženici iznos od 1.248,41 EUR, a zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita iznos od 4.007,28 EUR

- da nije osnovan prigovor zastare jer zastarni rok počinje teći 13. lipnja 2014. za restitucijski zahtjev s osnova preplaćenog iznosa radi promjene kamatne stope, a s osnova ništetne odredbe radi ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu vezanu za CHF 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 28. svibnja 2019. to do podnošenja tužbe nije protekao rok od 5 godina i posljedično čemu nije nastupila zastara tražbine tužitelja,

slijedom čega je prvostupanjski sud odlučio kao pod toč. I/, II/, III/ i IV/ izreke primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi čl. 1111. i čl. 1115 ZOO.

6. U žalbi tuženica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i na procesnu jednakost, iz razloga što je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženice u potpunosti zanemario, pozivajući se u prilog svojih tvrdnji na odluke Ustavnog suda RH broj U-III-5038/2015, U-III-3874/2008 i U-III-4150/2010. Smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama o nepoštenosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. To iz razloga što je tuženica već u odgovoru na tužbu pod toč. 16. do 32. ukazivala na činjenice temeljem kojih je tužitelju odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, pod toč. 33. do 36. je istakla da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati Ugovor o kreditu, te je pod toč. 37. do 42. osporila da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe da je tijekom prvostupanjskog postupka osporila da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila nerazumljiva, odnosno da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer obrazloženje presude ne sadrži sve što propisuje citirana zakonska odredba koju sud nije primijenio. U vezi navedenog smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo (pogrešna primjena čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, čl. 96. st. 1. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača), posebice u vezi ocjene prigovora zastare, nesavjesnosti tuženice u vezi dosude zatezne kamate i prava na isticanje ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati njezinu zakonitost, ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u protivnosti sa sadržajem provedenih dokaza. Nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer presuda, protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, sadrži sve što propisuje citirana zakonska odredba.

9. Nadalje, kao što je to navedeno pod toč. 5. ovog obrazloženja tužitelj je u svojem iskazu naveo da mu nije predočeno o čemu ovisi promjena kamatne stope niti je bio upozoren na rizik sklapanja ugovora uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF. Dakle, kako je tuženica odustala od saslušanja svjedoka (osobe koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem) na okolnosti da je tužitelj u okviru pojedinačnih pregovora informiran o parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja, te ukoliko su dane obavijesti te vrste jesu li bile odgovarajuće da bi se pristanak tužitelja u konkretnom slučaju na sklapanje Ugovora o kreditu mogao smatrati „informiranim“, dok iz iskaza tužitelja koji je predložen na te okolnosti proizlazi upravo suprotno navedenom (da nije bio informiran), te uzimajući u obzir da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju iz postupka kolektivne zaštite) na tuženici, to je u konkretnom slučaju (kada tuženica nije predlagala odgovarajuće dokaze, odnosno kada je od istih odustala) prvostupanjski sud pravilno utemeljio presudu na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite i iskazu tužitelja.

10. Takvim postupanjem sud nije donio arbitrarnu odluku, niti je povrijedio pravo na pravično suđenje i procesnu jednakost na štetu tuženice, s obzirom da je istoj omogućeno dokazivanje relevantnih činjenica i da to pravo nije iskoristila.

11. Nije osnovana niti tvrdnja tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe („Narodne novine“ br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje u tekstu: ZZP/14).

11.1. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

11.2. Odredbom čl. 502.c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.3. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje u tekstu: ZZP/03) kojim je u čl. 81. st. 1. bilo određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo da je dužan to dokazati. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navedena materija jednako je regulirana u odredbama čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.).

11.4. Stoga, pozivajući se na odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14 koje ustanovljuju vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, dakle i primjenu pravnih učinaka utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom banke i valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu pokrenutom tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, prvostupanjski sud je prethodno utvrdio tužiteljevo svojstvo potrošača koje nedvojbeno proizlazi iz ugovora o kreditu u kojem je naveden kao korisnik kredita, fizička osoba, utvrdivši da je namjena ugovorenog kredita bila kupnja novog vozila marke Toyota, te imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev-18/2018 od 26.5.2020. da je teret dokaza tvrdnje u parnicama kakva je predmetna, u kojima se potrošači pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnim sporovima, da tužitelj nema svojstvo potrošača – na tuženiku koji takav prigovor ističe. No, u tom pravcu tuženica u provedenom postupku nije isticala nikakve dokazne prijedloge, odnosno od istih je odustala.

12. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora nepoštena ugovorna odredba, kao i odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu kojom je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF, primjenjujući za navedeno pravne učinke pravomoćnih presuda iz postupka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12.

13. Prigovor zastare prvostupanjski sud je otklonio pravilnom primjenom materijalnog prava, pri čemu valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je stoga opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17), a temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj P-7129/13-4), posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine jer je tužba podnesena 28. svibnja 2019. (čl. 225. ZOO).

14. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO pod toč. II/ izreke obvezao tuženicu isplatiti tužitelju po osnovi preplaćenih kamata iznos od 1.248,41 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana kada su plaćeni i pod toč. IV/ izreke po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 4.007,28 EUR, sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO i to od dana kada su tuženici isplaćeni mjesečni anuiteti, jer se tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti i koja je te odredbe uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom novčanih iznosa koji su joj plaćeni temeljem ništetnih odredaba.

15. Stoga je žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu u dijelu kojim pobija toč. I/, II/, III/ i IV/ izreke i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP prvostupanjsku presudu u tim dijelovima potvrditi.

16. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pozivom na čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23., dalje u tekstu: Tarifa).

17. U žalbi tuženica pobija odluku o troškovima u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, smatrajući da tužitelj nema pravo na trošak sastava podneska od 10. listopada 2019. jer je u istom samo ponovio navode iznesene u tužbi pa stoga taj podnesak nije bio nužan za vođenje postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Tuženica osporava tužitelju i dosuđeni trošak pristupa na ročište za objavu presude.

18. Prema toč. 25. obrazloženja tužitelju je između ostalog priznat trošak sastava obrazloženog podneska od 10. listopada 2019. u iznosu od 200,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 250,00 EUR). Analizirajući stanje spisa i sadržaj predmetnog podneska, i prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao trošak sastava podneska od 10. listopada 2019., s obzirom da taj podnesak nije bio nužan za vođenje postupka jer je istim tužitelj samo obavijestio sud da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom od 3. rujna 2019. broj Rev-2221/18 odbio kao neosnovanu reviziju 1.-8. tuženih banaka i time potvrdio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dok je isto mogao navesti i u podnesku od 1. listopada 2019. za sastav kojeg podneska mu je prvostupanjski sud dosudio trošak.

19. U odnosu na žalbu tuženice da je prvostupanjski sud tužitelju pogrešno dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude, tuženici valja ukazati da čl. 151. st. 1. ZPP propisuje da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka te da parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na naknadu. Odredbom čl. 335. ZPP propisana je mogućnost objave presude na posebnom ročištu kojom prilikom će stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude ili će je, iznimno, uputiti da ovjereni prijepis presude može preuzeti neposredno u sudu istog dana (čl. 335. st. 8. ZPP), pa stoga i trošak punomoćnika tužitelja na tom ročištu predstavlja trošak koji je nastao u tijeku parničnog postupka. Takvo stajalište iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama (npr. Revr-580/05-2, Rev- 832/2022, Rev-1121/2022, Rev-559/23, Rev-772/2023 i dr.).

20. Kako su preostali troškovi navedeni pod točkom 25. obrazloženja utvrđeni i odmjereni pravilnom primjenom čl. 155. ZPP, to tužitelj ima pravo na trošak u ukupnom iznosu od 2.277,20 EUR sa zateznom kamatom, pa je ovaj sud djelomično odbio i djelomično uvažio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP odlučio kao pod toč. I. izreke ovoga rješenja.

21. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

22. Nepobijana toč. VI/ izreke ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 6. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek