Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-355/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća te sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelja BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužiteljice EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Dariu Grbavcu, odvjetniku iz Virovitice protiv tuženice TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Kozjaku, odvjetniku iz Virovitice i tuženice LO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici broj P-308/2023- 15 od 12. siječnja 2024., u sjednici vijeća 6. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Virovitici broj P- 308/2023-15 od 12. siječnja 2024. ukida u odbijajućem dijelu pod toč. I. izreke i u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod toč. II. izreke te se u tim ukinutim dijelovima predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Nepobijana toč. III. izreke presude ostaje neizmijenjena.

III. Odbija se tuženica TO sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

IV. O zahtjevu tužitelja za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka odlučit će prvostupanjski sud konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: „I. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Međuvlasnički ugovor od 9. lipnja 2022 godine sklopljen u [adresa] temeljem odredbe čl. 375 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Uredbe o održavanju zgrada, između suvlasnika zajedničkih dijelova stambene zgrade u [adresa] k.b. 5, k.b. 7, koja se nalazi na čkbr. [katastarska čestica] [adresa], koja se sastoji od DVORIŠTA sa 764 m2, POMOĆNE ZGRADE, [adresa], STAMBENE ZGRADE, K.B. 5; K.B. 7, [adresa], POMOĆNE ZGRADE, [adresa], te POMOĆNE ZGRADE, [adresa], a što je sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška], ETAŽNO VLASNIŠTVO S ODREĐENIM OMJERIMA, k. o. [katastarska općina] potpisan od strane 1. tuženice TO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. tuženice LO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa].“ Pod toč. II. izreke naloženo je tužiteljima naknaditi tuženici TO parnični trošak u iznosu od 675,00 EUR, dok je nepobijanom toč. III. izreke odbijen zahtjev tuženice TO da joj tužitelji naknade daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 13,27 EUR.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobijaju tužitelji zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP), predlažući preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti istom prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Ovdje valja navesti da iako tužitelji u žalbi navode da pobijaju prvostupanjsku presudu u cijelosti, iz sadržaja žalbe proizlazi da ne pobijaju toč. III. izreke presude kojom je tuženica TO odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška iznad dosuđenog toč. II. izreke, zbog čega je ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 1. ZPP-a uzeo da tužitelji pobijaju prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem nisu uspjeli u sporu (toč. I. i II. izreke presude) te je odlučio kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

4. U odgovoru na žalbu tuženica TO osporava žalbene navode tužitelja, predlažući ovome sudu odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i dosuditi joj trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Međuvlasnički ugovor od 9. lipnja 2022. sklopljen temeljem odredbe čl. 375. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14.; dalje u tekstu: ZV) i Uredbe o održavanju zgrada (Narodne novine, broj: 64/97.; dalje u tekstu: Uredba) između suvlasnika zajedničkih dijelova stambene zgrade u [adresa], koja se nalazi na čk.br. 101 [adresa] i sastoji se od dvorišta 764 m2, pomoćne zgrade 23 m2, stambene zgrade 165 m2, pomoćne zgrade 44 m2 i pomoćne zgrade površine 29 m2, sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Etažno vlasništvo s određenim omjerima, koji ugovor je potpisan po tuženicama TO i LO, a temelji se na tvrdnjama tužitelja da je navedeni ugovor ništetan jer je sklopljen od strane suvlasnika koji imaju manje od 50% suvlasničkih udjela na predmetnoj nekretnini, odnosno jer je protivan odredbi čl. 375. st. 3. ZV.

7. U obrazloženju pobijane presude ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da korisna vrijednost posebnih dijelova tuženice TO iznosi 133,66 m2 (stan broj 3, površine 60,52 m2 + balkon površine 2,40 m2 + spremište površine 12,15 m2 + spremište površine 14,59 m2, pomoćne zgrade površine 44 m2), koji je povezan sa njezinim suvlasničkim dijelom od 214/1000 dijela čk.br. 101 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- da vrijednost posebnog dijela tuženice LO iznosi 145,74 m2 (stan broj 5, površine 60,52 m2, balkon površine 2,40 m2, spremište površine 12,15 m2, spremište površine 18,67 m2, dvorišna pomoćna zgrada broj 1 uz sjevernu među površine 12,00 m2 i dvorišna pomoćna zgrada broj 2 površine 29,00 m2) koji je povezan s njezinim odgovarajućim suvlasničkim dijelom od 214/1000 dijela čk.br. 101 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- da je u Popisu suvlasnika sa utvrđenim suvlasničkim dijelovima koji je sadržan u Prilogu I, koji je sastavni dio Međuvlasničkog ugovora vlasnički udio tuženica u odnosu na iskazanu ukupnu površinu svih posebnih dijelova iskazan u ukupnom postotku od 51,58% jer u vlasništvo njihovog posebnog dijela nisu uračunate označene vanjske pomoćne prostorije na koje se vlasništvo njihovog posebnog dijela proteže, a što čini razliku njihovog udjela između onoga što je utvrđeno u Prilogu I (51,58%) i onoga što je sud utvrdio da čini njihov udio vrijednosti posebnih dijelova nekretnine u odnosu na ukupnu vrijednost svih posebnih dijelova nekretnine (61,90%), odnosno razliku ukupne površine posebnih dijelova prema Prilogu I iskazane u površini od 355 m2 i onoga što proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka, a po utvrđenju prvostupanjskog suda iznosi 451,33 m2;

- da su tužitelji i tuženica LO svoja suvlasnička prava na zajedničkom dijelu zemljišta (dio zemljišta ispred dvorišne zgrade broj 3 uz južnu među površine 44 m2 – garaža i ljetna kuhinja tuženice TO) ograničili na način da su tuženici TO dozvolili uspostavu njezinog prava posebnog vlasništva u duljini 10 m prema cesti i 7 m širine koje se ima povezati sa njezinim suvlasničkim dijelom, iako isto kao posebni dio nekretnine na koji se proteže vlasništvo tuženice TO nije upisano kao vlasništvo njezinog posebnog dijela u zemljišnoj knjizi, već je ucrtano kao zajedničko vlasništvo svih stanara u zemljišnoj knjizi, pa da je vrijednost posebnih dijelova tuženice TO koje je uspostavljeno na njezinom odgovarajućem suvlasničkom dijelu veća u odnosu na ukupnu vrijednost svih posebnih dijelova nekretnine svih suvlasnika prema zemljišnoknjižnom izvatku, jer tuženica TO posjeduje isprave koje predstavljaju pravni temelj uspostave vlasništva posebnog dijela;

- da vrijednost posebnog dijela tužiteljice EO iznosi 41,06 m2 (stan broj 1, površine 41,06 m2) koji je povezan sa njezinim odgovarajućim suvlasničkim dijelom od 144/1000 dijela čk.br. 101 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- da vrijednost posebnog dijela tužitelja BO iznosi 67,95 m2 (stan broj 2, ukupne površine 60,42 m2 + balkon površine 2,40 m2 + ostava u podrumu površine 5,02 m2), koji je povezan sa njegovim odgovarajućim suvlasničkim dijelom od 214/1000 dijela čk.br. 101 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- da vrijednost posebnog dijela tužiteljice AO iznosi 62,92 m2 (stan broj 4, ukupne površine 60,52 površine 60,52 m2 + balkon 2,40 m2), koji je povezan s njezinim odgovarajućim suvlasničkim dijelom od 214/1000 dijela čk.br. 101 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

8. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je utvrdio da ukupna korisna vrijednost svih posebnih dijela stanova i ostalih prostorija na koje se proteže pravo vlasništva posebnog dijela predmetne nekretnine iznosi 451,33 m2, pa kako vrijednost posebnih dijelova nekretnine potpisnica Međuvlasničkog ugovora iznosi ukupno 279,40 m2, odnosno 61,90%, to je zaključio da suvlasnički dijelovi tuženica kao potpisnica Međuvlasničkog ugovora premašuju polovicu vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine, te da stoga nije ispunjena pretpostavka iz čl. 375. st. 3. ZV, odnosno da predmetni Međuvlasnički ugovor nije ništetan u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje u tekstu: ZOO) jer nije protivan prisilnom propisu obzirom da suvlasnički dijelovi tuženica sa kojima je neodvojivo povezano pravo vlasništva njihovih posebnih dijelova nekretnine u sumi njihove ukupne korisne vrijednosti premašuje polovicu korisne vrijednosti svih posebnih dijelova cijele nekretnine prema zemljišnoknjižnom izvatku za tu nekretninu koji se nalazi u spisu i isti u smislu odredbe čl. 8. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine, broj: 63/19. i 128/22.; dalje u tekstu: ZZK) u vezi sa čl. 230. ZPP predstavlja javnu ispravu, dok tužitelji na kojima je bio teret dokaza nisu dokazali da priloženi zemljišnoknjižni izvadak za spornu nekretninu ne odražava istinito i potpuno činjenično i pravno stanje u pogledu predmetne nekretnine.

9. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da sklopljeni Međuvlasnički ugovor obvezuje sve suvlasnike predmetne zgrade jer je sklopljen od strane tuženica čija vrijednost posebnih dijelova nekretnine koji su povezani s njihovim odgovarajućim suvlasničkim dijelom čini više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine.

10. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tužitelji u žalbi tvrde da je obrazloženje pobijane presude nejasno, da su nejasni razlozi presude jer protivno utvrđenju suda iz dostavljenog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da upravo tužitelji imaju većinu suvlasničkih dijelova, dok sud nije bio ovlašten upuštati se u računanje „korisnih površina“ posebnih dijelova zgrade, odnosno suvlasničkih dijelova. Ističu da presudu nije moguće ispitati jer je ista proturječna stanju spisa i ispravama koje se u njemu nalaze obzirom da je sud u konkretnom slučaju primijenio kriterij „korisne površine“ iz čl. 381. ZV koji kriterij služi izračunavanju troškova upravljanja stvari u suvlasništvu samo u slučaju kada suvlasnički omjeri nisu određeni brojkom, a što ovdje nije slučaj, kao što je to razvidno iz priloženog zemljišnoknjižnog izvatka.

11. Ispitujući pobijanu presudu i stanje spisa u okviru istaknutog žalbenog razloga, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer ista nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sud je u obrazloženju iste naveo jasne i dostatne razloge, te razlozi suda kojima opravdava odbijanje tužbenog zahtjeva ne sadrže proturječnosti. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12. Žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i posljedično tome pogrešne primjene materijalnog prava tužitelji nalaze ostvarenim u tome što je sud svoju odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio na pogrešnom pravnom stajalištu da veličinu odnosno vrijednost suvlasničkih dijelova na nekoj nekretnini definira „korisna površina“ navedena u opisu posebnih dijelova nekretnine u zemljišnoknjižnom izvatku, odnosno površina drugih objekata i površina na koje se proteže vlasništvo (odnosno suvlasništvo) nekretnine pojedinog suvlasnika, umjesto suvlasničkih omjera navedenih za svaki suvlasnički dio nekretnine. Ističu da je pogrešan zaključak suda da je dio tužitelja na temelju svojih izjava ograničio svoja prava na zajedničkim dijelovima zgrade u korist tuženica, pa da zbog toga tuženice imaju veći suvlasnički udio, iz razloga što se ti zajednički dijelovi drugačije računaju, odnosno „nose manju vrijednost“ jer predstavljaju pripadak stvari u smislu čl. 67. ZV zbog nižeg koeficijenta korisne površine odnosno vrijednosti korisne površine. Smatraju da nisu primjenjive odredbe čl. 74. i čl. 75. ZV na način kako ih je sud obrazložio računajući sam korisne površine raznih namjena. S tim u vezi tužitelji navode da se veličina posebnih dijelova nekretnine ne računa standardizirano, već isto sadrži brojna kompleksna pravila, time da površina stana nosi najveću korisnu vrijednost, dok ostali pomoćni prostori imaju manji koeficijent (npr. balkon, terasa, podrum i sl. imaju koeficijent od 0,5 % do 0,6 %, parkinzi, zelene površine i predvrtovi imaju koeficijent od 0,1 % do 0,6 %), te se površine izražene u kvadratnim metrima množe tim koeficijentima i stavljaju u međusobni odnos kako bi se dobila slika suvlasničkih dijelova i njihovih omjera naspram cjelokupne nekretnine i njezinih pripadaka. Stoga tvrde da je prvostupanjski sud, unatoč tome što nije ovlašten za to, samostalno zbrajao i obračunavao pojedine površine izražene u m2, te je na taj način ušao u kompleksno područje koeficijenata korisne površine odnosno korisne vrijednosti površina bez stručnog znanja o tome, te je utvrdio veličinu suvlasničkih dijelova drugačijom od one koja je utvrđena zemljišnoknjižnim izvatkom za predmetnu nekretninu čime je postupio protivno odredbi čl. 375. st. 3. ZV.

13. Stoga, kako je suvlasnički dio svakog suvlasnika prikazan brojkom navedenom u zemljišnoknjižnom izvatku, te kako iz istog proizlazi da tužitelji imaju ukupno 572/1000 dijela, odnosno više od 50% suvlasničkih udjela, a da je teret dokaza da suvlasnički dijelovi tuženica imaju drugačije omjere od onih naznačenih u zemljišnoknjižnom izvatku na tuženicama, jer je tuženica TO tvrdila da ima veće suvlasničke dijelove od onih naznačenih u zemljišnoknjižnom izvatku, to tužitelji smatraju da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog stajališta pogrešno utvrdio da predmetni Međuvlasnički ugovor nije ništetan i da isti proizvodi pravni učinak.

14. Tužitelji dalje u žalbi ističu da je tuženica LO u „potpunosti povukla svoj potpis“ sa Međuvlasničkog ugovora pa iz tog dodatnog razloga smatraju da imaju većinu suvlasničkih dijelova koji su potrebni za donošenje Međuvlasničkog ugovora, smatrajući da je tuženica LO svojom izjavom od 5. lipnja 2023. priznala tužbeni zahtjev, zbog čega je sud u odnosu na nju bio dužan donijeti presudu na temelju priznanja.

15. Osnovani su navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, radi čega ovaj sud nije u mogućnosti ocijeniti zakonitost pobijane presude sa stajališta primjene materijalnog prava.

16. Naime, iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] proizlazi je predmetna stambena zgrada izgrađena na čk.br. 101 te da je na istoj uspostavljeno etažno vlasništvo s određenim omjerima i to na način da tužiteljica EO ima suvlasnički dio od 144/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1), tužitelj BO ima suvlasnički udio od 214/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2), tuženica TO ima suvlasnički udio od 214/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3), tužiteljica DO ima suvlasnički udio od 214/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-4), dok tuženica LO ima suvlasnički udio od 214/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-4), odnosno da tužitelji imaju ukupni suvlasnički udio od 572/1000, dok tuženice imaju ukupni suvlasnički udio od 428/1000.

17. Prema odredbi čl. 8. st. 2. ZZK smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta.

18. Međutim, unatoč što iz navedenog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je predmetna zgrada etažirana, prvostupanjski sud pobijanu presudu temelji na odredbi čl. 375. st. 3. ZV kojom je propisano da odluke koje proizlaze iz međuvlasničkog ugovora obvezuju sve suvlasnike ako je ugovor sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine. Dakle, citirana zakonska odredba se odnosi na veličinu posebnih dijelova nekretnine koja kod neetažiranih zgrada nije utvrđena ("polovica vrijednosti svih posebnih dijelova"), a čija neodređenost i jest razlogom propisivanja posebnog prijelaznog pravnog režima. Stoga je, prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud propustio navedenu (mjerodavnu) odredbu protumačiti u odnosu na smisao i dosege prijelaznog pravnog režima, te u odnosu na sadržaj odredbe čl. 381. ZV.

19. Odredbom čl. 381. ZV propisano je da dok se ne utvrde vrijednosti posebnih dijelova nekretnine, da će se udio vlasnika posebnog dijela nekretnine u troškovima upravljanja odrediti na način da visina udjela odgovara udjelu korisne površine stana ili druge samostalne prostorije koja je u njegovu vlasništvu, prema zbroju korisnih površina svih stanova i drugih samostalnih prostorija u nekretnini.

20. Stoga je prvostupanjski sud propustio utvrditi da se u konkretnom slučaju radi o zgradi u kojoj je vrijednost posebnih dijelova iste utvrđena, odnosno u kojoj su međusobni odnosi suvlasnika uređeni sukladno odredbama glave 4. trećeg dijela ZV. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju nije mjerodavan pravni režim prijelaznih i završnih odredaba ZV, to jest (u pogledu suvlasničkih ovlasti na cijeloj nekretnini) pravni režim sadržan u odredbama članaka 374. do uključivo 387. ZV, posljedično čemu je zbog pogrešnog pravnog stajališta prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, obzirom da nije utvrdio odlučne činjenice u smislu odredbe čl. 40. ZV.

21. Kako je dakle odredbom čl. 66. st. 4. ZV propisano da u slučaju kada je uspostavljeno vlasništvo posebnoga dijela nekretnine na nekom njezinom suvlasničkom dijelu, da pravne odnose glede te nekretnine uređuju posebna pravila iz glave 4. tog Zakona, a podredno opća pravila o suvlasništvu, to je prvostupanjski sud pogrešno se pozivajući na odredbu čl. 375. ZV tijekom postupka protivno citiranoj zakonskoj odredbi utvrđivao korisne vrijednosti površine posebnih dijelova, koja je površina, obzirom da je predmetna zgrada etažirana, bila utvrđena prije provođenja postupka etažiranja.

22. Nadalje, prema odredbi čl. 76. st. 1. ZV korisna vrijednost površine posebnih dijelova nanovo će se utvrđivati na zahtjev za to ovlaštenih osoba ako su se promijenile prilike na neki od načina predviđenih odredbama čl. 77. ili čl. 78. tog Zakona, a u slučaju da sud nanovo odredi neku korisnu vrijednost, tada je dužan utvrditi da li mijenja i koliko zbroj svih korisnih vrijednosti stanova i ostalih posebnih dijelova iste nekretnine. Prema tome, u ovom postupku sud nije bio ovlašten utvrđivati korisne vrijednosti posebnih suvlasničkih dijelova jer je isto utvrđeno (ili je moralo biti utvrđeno) prije provođenja etažiranja predmetne zgrade, a nakon etažiranja niti jedna od stranaka nije tvrdila da su se promijenile prilike na neki od načina iz čl. 77. ili čl. 78. ZV.

23. Prema odredbi čl. 85. ZV cijelom nekretninom na kojoj je na jednom ili više suvlasničkih dijelova osnovano vlasništvo određenoga posebnog dijela upravljaju suvlasnici po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari, ako tim Zakonom nije što drugo određeno (st. 1.), time da suvlasnici donose u pisanom obliku odluke o poduzimanju poslova redovite uprave i izvanrednih poslova, a međusobne odnose mogu odrediti pisanim sporazumom (međuvlasnički ugovor) – st. 4, dok je čl. 40. ZV propisano da o poslovima koji se tiču samo redovitoga upravljanja stvarju odlučuju suvlasnici većinom glasova (st. 1.), te da se većina glasova računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika.

24. Stoga sud u prvostupanjskom postupku nije utvrdio odlučnu činjenicu da li tuženice imaju većinu glasova, odnosno većinu suvlasničkih dijelova zbog kojih bi potpisom Međuvlasničkog ugovora taj ugovor obvezivao i ostale suvlasnike.

25. Prvostupanjski sud propustio je utvrditi i od kakvog je značaja činjenica što tuženice nisu u spis dostavile popis suvlasnika s utvrđenim suvlasničkim dijelovima koji je temeljem čl. 2. Međuvlasničkog ugovora sadržan u Prilogu 1. koji je sastavni dio tog ugovora, a Prilog 1. nije dostavio niti Poslovni park d.o.o. iz [adresa] – upravitelj predmetne zgrade na poziv suda, već je isti dostavio nacrt starog stanja kako je predmetnu zgradu trebalo etažirati i tabelu suvlasničkih dijelova koje je isti priznao, a koji je istovjetan dokumentu koji je tuženica TO dostavila u spis na ročištu 26. rujna 2023. (što je prvostupanjski sud propustio utvrditi), pa na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud niti nije mogao utvrditi da li tuženice kao suvlasnice imaju većinu glasova, odnosno većinu suvlasničkih dijelovima na temelju kojih bi bile ovlaštene donijeti predmetni Međuvlasnički ugovor.

26. Konačno, prvostupanjski sud je propustio utvrditi i značaj Izjave tuženice LO od 5. lipnja 2023. u kojoj je ista navela da povlači svoju punomoć za predstavnika stanara koju je potpisala u prostorijama Poslovnog parka te da svoj potpis više ne želi nikome dati niti želi voditi daljnji sudski postupak, kao i činjenicu da navedena tuženica nije podnijela odgovor na tužbu te da je tijekom cijelog prvostupanjskog postupka bila pasivna.

27. Obzirom na sve gore izneseno, ovaj sud je prihvatio žalbu tužitelja i primjenom čl. 370. ZPP ukinuo prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima pod toč. I. izreke kao i u odluci o troškovima sadržanoj pod toč. II. izreke i predmet u tim ukinutim dijelovima vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

28. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će ponovno provesti predložene dokaze, te će utvrditi od kakvog je značaja činjenica što tuženice i Poslovni park d.o.o. iz [adresa] kao upravitelj predmetne zgrade nisu u spis dostavili popis suvlasnika sa utvrđenim suvlasničkim dijelovima koji je temeljem čl. 2. Međuvlasničkog ugovora sadržan u Prilogu 1. i koji sastavni dio tog ugovora. Nadalje će utvrditi od kakvog je značaja Izjava tuženice LO od 5. lipnja 2023., te će po potrebi istu pozvati da se očituje na sadržaj te izjave.

29. Nakon toga, prvostupanjski sud će u smislu čl. 40. st. 1. i 2. ZV utvrditi da li je Međuvlasnički ugovor potpisan po suvlasnicima koji imaju većinu glasova, imajući u vidu da se većina glasova računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po većini korisne površine suvlasničkih dijelova.

30. Prvostupanjski sud će, nakon što provede sve radnje na koje mu je ukazano ovim rješenjem, ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva novom odlukom u kojoj će iznijeti jasne, dostatne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te će u istoj navesti materijalno pravo na temelju kojeg je odlučio o tužbenom zahtjevu, a sve to kako bi ovaj sud bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost u eventualno novom žalbenom postupku. Novu odluku prvostupanjski sud će obrazložiti sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP, a tom će odlukom odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP), kao i o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

31. Ovaj sud je odbio tuženicu TO sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka iz razloga što njezin odgovor na žalbu nije bio nužan za odlučivanje o žalbi tužitelja u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

Varaždin, 6. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun