Republika Hrvatska
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj P-684/2023.-11.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Borić i Toš iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steriermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, koju zastupaju punomoćnici Damir Metelko i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi isplate, 6. veljače 2025.
r i j e š i o j e
I. Ovaj sud oglašava se mjesno nenadležnim u ovom predmetu.
II. Po pravomoćnosti ovoga rješenja predmet će se ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dostavio sudu tužbu radi isplate po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita i visina anuiteta.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zlataru, prije upuštanja u raspravljanje. Prema čl. 14. ugovora o kreditu broj 5101980514 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, po čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Obzirom da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ureda predsjednika suda broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. Općinski sud u Zlataru određen kao stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu umjesto Općinskog građanskog suda u Zagrebu kao suda pred kojim je tužitelj podnio tužbu, tuženik ističe da pri određivanju svrsishodne delegacije od strane višeg suda nije bilo uzeto u obzir da je ugovorom o kreditu bila ugovorena prorogacijska klauzula u korist Općinskog suda u Rijeci te da iz tog razloga nije niti bilo moguće odrediti svrsishodnu delegaciju nadležnosti u korist naslovnog sudu, a obzirom da niti Općinski građanski sud u Zagrebu nije bio nadležan za odlučivanje u ovom postupku.
2.1. Smatra da ni čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima, na temelju koje je doneseno rješenje o svrsishodnoj delegaciji, nije od utjecaja na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.
3. Tužitelj se nije posebno očitovao na prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda niti je u vezi tog prigovora iznosio bilo kakve činjenice.
4. Prigovor mjesne nenadležnosti je osnovan.
5. Po čl. 70. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, ako je stvarno nadležan. Takav sporazum stranaka u konkretnom slučaju sastavljen je u pismenom obliku.
6. Nadalje, donošenjem odluke o delegaciji predmeta u smislu čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima, ne isključuje se primjena odredaba ZPP-a o stvarnoj i mjesnoj nenadležnosti.
7. Međutim, praksa Suda Europske unije upućuje na obvezu nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U tom smislu upućuje se na Direktivu 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav.
8. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
9. Po čl. 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
10. Prema čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna (ranije ništava).
11. Prema presudi Suda Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv OO Prades i dr., utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U tim odlukama sud zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bilo posebno pregovarano te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
12. U odnosu na primjenu čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, u daljnjem tekstu: ZPK) kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, valja reći da ZPK uređuje međunarodnu, a ne mjesnu nadležnost i ne može se primijeniti na predmetni sporni odnos stanaka.
13. U situaciji kad je izostao bilo kakav činjenični supstrat od strane tužitelja nakon istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, na osnovu kojeg bi sud ispitivao nepoštenost ugovornih odredbi o mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, a s ukladno uputi drugostupanjskog suda iz ukidnog rješenja za raniju odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda u ovom postupku, ugovorna bi odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost eventualno bi bila nepoštena odredba kada bi pretjerano ograničavala pravo potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava koja su mu dodijeljena Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je i u presudi Suda Europske unije u predmetu Aqua Med sp. z o. o. od 3. travnja 2019. broj C-266/18 koja je donesena povodom zahtjeva za prethodnu odluku Okružnog suda u Poznanju, Poljska o tumačenju Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u vezi s mjesnom nadležnošću nacionalnih sudova za odlučivanje o tužbi za plaćanje kupoprodajne cijene koju je prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnio protiv potrošača. Uzimajući u obzir ovakve okolnosti konkretnog slučaja, sud je u ponovljenom postupku utvrdio da ne postoje okolnosti koje upućuju na to da bi ugovorena mjesna nadležnost mogla odvratiti tužitelja od ostvarivanja njegova prava pred sudom, posebno što je tužitelj zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, a u slučaju potrebe da tužitelj bude pozvan na sud osobno radi saslušanja, taj dokaz može biti izveden i pred zamoljenim sudom koji je najbliži tužitelju, čime ne bi dodatno nastali znatniji financijski troškovi.
14. Čak i da je utvrđeno da je prorogacijska klauzula nepoštena, a time i ništetna, za odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti suda relevantne bi bile odredbe ZPP-a, koje bi također upućivale na mjesnu nadležnost Općinskog suda u Rijeci u ovom predmetu.
15. Člankom 46. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika.
16. Budući za predmet ovog spora nije određena isključiva mjesna nadležnost, valja primijeniti članak 48. stavak 1. ZPP-a kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište.
17. Nadalje, člankom 59. ZPP-a propisano je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
19. Budući da činjenično izostaju podaci u konkretnom slučaju da tuženik ima poslovnu jedinicu izvan svojeg sjedišta i da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice, tada bi valjalo primijeniti članak 48. stavak 1. ZPP-a prema kojem je mjesno nadležan sud na čijem području se nalazi sjedište tuženika, a to je Općinski sud u Rijeci .
20. Slijedom navedenog, valjalo je riješiti kao u izreci.
U Zaboku 6. veljače 2025.
S u d a c
Karolina Balen
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog, putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.
Dostaviti:
1. Odvjetnik Valentin Lovrić, Zagreb
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri, Zagreb
