Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-106/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Bjelousov predsjednice vijeća, te suca izvjestitelja mr. sc. Krunoslava Barana i sutkinje Jasne Bratek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima od 12. studenog 2024. poslovni broj P-194/2021-31, u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika se odbija kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 12. studenog 2024. poslovni broj P-194/2021-31 u točki I., II., III., IV., VI. izreke i u dijelu točke V. izreke u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.900,00 Eur-a zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj trošak.
II. Žalba tuženika se uvažava kao djelomično osnovana pa se presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 12. studenog 2024. poslovni broj P-194/2021-31 preinačuje u djelu točke V. izreke u kojem je odlučeno o parničnom trošku i rješava:
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 92,90 Eur-a zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Utvrđuje se ništetnom odredba pod člankom 2. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 29. lipnja 2007. godine, a solemniziranog istog dana kod javnog bilježnika Želimira Mirić iz [adresa] pod brojem OV-10474/2007, kojom se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i vezana uz određenu valutnu klauzulu, a koja izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba pod člankom 7. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 29. lipnja 2007. godine, a solemniziranog istog dana kod javnog bilježnika Želimira Mirić iz [adresa], pod brojem OV-10474/2007, prema kojoj se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za CHF, važećem na dan dospijeća.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, da tužitelju ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 1.908,15 € (slovima: tisućudevetstoosam eura i petnaest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. g u visini od 15 % godišnje, od 01. 01. 2008. god. do 31. 07. 2015. god. u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 01. 08. 2015. god. do 31.12.2022. god. koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023. god. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, koje teku na svakomjesečni preplaćeni iznos kako slijedi: - na iznos od 0,70 € počev od 01. 08. 2007.god. do isplate,
- na iznos od 1,58 € počev od 01.09. 2007.god. do isplate, - na iznos od 0,72 € počev od 01. 12. 2007.god. do isplate, - na iznos od 2.90 € počev od 01. 02. 2008.god. do isplate, - na iznos od 4.58 € počev od 01. 03. 2008.god. do isplate, - na iznos od 7.46 € počev od 01. 04. 2008.god. do isplate, - na iznos od 3.13 € počev od 01. 05. 2008.god. do isplate, - na iznos od 1,43 € počev od 01. 06. 2008.god. do isplate, - na iznos od 3,56 € počev od 01. 07. 2008.god. do isplate, - na iznos od 0,44 € počev od 01. 08. 2008.god. do isplate, - na iznos od 0,59 € počev od 01.09. 2008.god. do isplate, - na iznos od 2,45 € počev od 01. 10. 2008.god. do isplate, - na iznos od 16,49 € počev od 01. 11. 2008.god. do isplate, - na iznos od 7,08 € počev od 01. 12. 2008.god. do isplate, - na iznos od 19,04 € počev od 01. 01. 2009.god. do isplate, - na iznos od 20,88 € počev od 01. 02. 2009.god. do isplate, - na iznos od 21,71 € počev od 01. 03. 2009.god. do isplate, - na iznos od 19,74 € počev od 01. 04. 2009.god. do isplate, - na iznos od 20.18 € počev od 01. 05. 2009.god. do isplate, - na iznos od 16,62 € počev od 01. 06. 2009.god. do isplate, - na iznos od 14,00 € počev od 01. 07. 2009.god. do isplate, - na iznos od 14,70 € počev od 01. 08. 2009.god. do isplate, - na iznos od 16,08 € počev od 01.09. 2009.god. do isplate, - na iznos od 15,96 € počev od 01. 10. 2009.god. do isplate, - na iznos od 14,57 € počev od 01. 11. 2009.god. do isplate, - na iznos od 17,19 € počev od 01. 12. 2009.god. do isplate, - na iznos od 19,29 € počev od 01. 01. 2010.god. do isplate, - na iznos od 22,27 € počev od 01. 02. 2010.god. do isplate, - na iznos od 21,59 € počev od 01. 03. 2010.god. do isplate, - na iznos od 25,64 € počev od 01. 04. 2010.god. do isplate, - na iznos od 24,87 € počev od 01. 05. 2010.god. do isplate, - na iznos od 26,37 € počev od 01. 06. 2010.god. do isplate, - na iznos od 39,35 € počev od 01. 07. 2010.god. do isplate, - na iznos od 36,68 € počev od 01. 08. 2010.god. do isplate, - na iznos od 44,84 € počev od 01.09. 2010.god. do isplate, - na iznos od 42,02 € počev od 01. 10. 2010.god. do isplate, - na iznos od 37,48 € počev od 01. 11. 2010.god. do isplate, - na iznos od 47,05 € počev od 01. 12. 2010.god. do isplate, - na iznos od 59,22 € počev od 01. 01. 2011.god. do isplate, - na iznos od 50,60 € počev od 01. 02. 2011.god. do isplate, - na iznos od 53,63 € počev od 01. 03. 2011.god. do isplate, - na iznos od 49,78 € počev od 01. 04. 2011.god. do isplate, - na iznos od 50,47 € počev od 01. 05. 2011.god. do isplate, - na iznos od 66,79 € počev od 01. 06. 2011.god. do isplate, - na iznos od 68,38 € počev od 01. 07. 2011.god. do isplate, - na iznos od 81,90 € počev od 01. 08. 2011.god. do isplate, - na iznos od 74,91 € počev od 01.09. 2011.god. do isplate, - na iznos od 67,25 € počev od 01. 10. 2011.god. do isplate, - na iznos od 66,23 € počev od 01. 11. 2011.god. do isplate, - na iznos od 65,64 € počev od 01. 12 2011.god. do isplate, - na iznos od 69,28 € počev od 01. 01. 2012.god. do isplate, - na iznos od 72,45 € počev od 01. 02. 2012.god. do isplate, - na iznos od 72,88 € počev od 01. 03. 2012.god. do isplate, - na iznos od 70,68 € počev od 01. 04. 2012.god. do isplate, - na iznos od 72,17 € počev od 01. 05. 2012.god. do isplate, - na iznos od 73,18 € počev od 01. 06. 2012.god. do isplate, - na iznos od 71,48 € počev od 01. 07. 2012.god. do isplate.
IV. Odbija se kao neosnovan, zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih iznosa zbog tečajnih razlika iznesen u prigovoru radi prebijanja i to u iznosu od 2,54 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose, i to: - 1,03 eura od dana 01.10.2007. godine do dana isplate,
- 1,35 eura od dana 01.11.2007. godine do dana isplate, - 0,16 eura od dana 01.01.2008. godine do dana isplate.
V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.992,90 eura (slovima: tisućudevetstodevedesetdva eura i devedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.studenog 2024. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
VI. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.992,90 eura, kao neosnovan."
2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava kao i glede odluke o troškovima. U žalbi u bitnome navodi kako je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu postupka jer je trebao odbaciti tužbu jer tužitelj nema prani interes da se utvrdi ništetnim dio članka 2. Ugovora o kreditu. Ujedno ističe kako je pogrešan stav suda prvog stupnja kojim se utvrđuje da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da uzrokuju značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, jer to ne proizlazi iz okolnosti slučaja, jer sud nije na odlučne okolnosti proveo dokaze u parničnom postupku. Ističe da tužitelj nije tijekom postupka dokazao status potrošača. Tuženik ujedno smatra kako je sud prvoga stupnja pogrešno utvrdio zastaru i pogrešno odredio tijek zateznih kamatna na svaki pojedini iznos. Ističe kako je odluka o parničnim troškovima pogrešna. Tuženik traži trošak žalbe u iznosu od 365,59 Eur-a.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana glede parničnih troškova.
5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da pri njezinu donošenju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/9, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2,07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23, dalje: ZPP), niti je počinjena bilo koja druga povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti ( čl. 365. st. 2. ZPP-a). Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama. Pobijana presuda nije proturječna te nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud prvog stupnja je izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom čanka 8. ZPP-a, pa je takvu ocjenu dokaza opravdano prihvatio i ovaj sud drugog stupnja. Međutim, sud prvog stupnja je prigodom odlučivanja o parničnim troškovima pogrešno primijenio materijalno pravo. 6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim odredba čl. 2. i čl .7 Ugovora o [broj kredita] kojega je tužitelj sklopio s tuženikom 29. lipnja 2007. te da se tuženiku naloži da vrati tužitelju sve što je tuženik bez osnove stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, pa je tako konačnim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu iznosa od 1.908,15 Eur-a, na ime pretplate s osnove promjene tečaja za valutu Chf, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
7. U provedenom dokaznom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o [broj kredita] kojega je tužitelj sklopio s tuženikom 29. lipnja 2007. kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 14.790,17 Chf u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 60 mjeseci uz kamatu od 5,20 % godišnje koja će se mijenjati temeljem odluke banke,
- da je kredit bio za kupnju osobnog automobila,
- da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti,
- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv više tuženika, među ostalim i tuženika u ovom postupku, pravomoćno utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivni interes i prava potrošača i korisnika kredita tako što su potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu ništetnost navedene ugovorne odredbe,
- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u djelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu za koju je vezana glavnica CHF – valutna klauzula,
- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 između ostalog odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u djelu kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći o njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Chf,
- da je vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke utvrđeno da je tužitelj zbog valutne klauzule u Chf preplatio iznos od 1.908,15 Eur-a.
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u odnosu na postavljeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredaba jer se u konkretnom slučaju radi o ugovornim odredbama kojima se povređuju prava potrošača, što je utvrđeno u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi i postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. što ima za posljedicu ništetnost navedenih ugovornih odredaba.
9. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da se radilo o tipskom ugovoru kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita, te da je ugovoreno da će tužitelj kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama za vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.
10. Za ocjenu valjanosti ugovorenih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP) za razdoblje od 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi potom od 7. kolovoza 2007. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) kada je taj Zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. Odredbom članka 84. ZZP/03 kao i kasnije odredbom članka 99. Zakona propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijenu poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
11. O tome da je u potrošačkom ugovoru o kreditu nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva bez ugovorenih parametara, u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, zauzeto je pravno shvaćanje u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po tužbi radi zaštite kolektivnih prava i interesa na koju se tužitelj pozvao u svojoj tužbi u skladu s odredbom članka 502. c ZPP-a kojom je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnih presuda kojim su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i kasnije u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.
12. S druge strane presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđenom presudom VSRH broj Rev- 2221/18) utvrđeno je da je između ostalog i tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali osim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
13. Naime, što se tiče valutne klauzule Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj je odlučivao o revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik sklapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njima povrijeđeni kolektivni interesi prava potrošača bile nepošteni i ništetne, utvrđujući da su tužene banke među kojima je ovdje tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošaču u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama postupile suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 6. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) to nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugorova o kreditu s tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu i to na način da je dogovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.
14. Sud u svakom pojedinom postupku dužan je raspraviti osnovanost navoda tužbe s aspekta ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Prema odredbi čl. 502. a. ZZP-a udruge, tijela, ustanove organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje su u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno uz uvjete predviđene zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljenim određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanje, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuju ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502. b. ZZP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a. ZZP-a dok je čl. 502. ZZP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravo utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a ZZP- a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati.
15. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
16. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interes obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud pravilno utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u Chf.
17. S druge strane, utvrđujući da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa zbog valutne klauzule.
18. Navedeno, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 1111. Z O O - a u svezi s odredbom čl. 323. ZOO-a kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati utuženi iznos plaćen zbog valutne klauzule u Chf.
19. Sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodno i nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti, pri čemu ni takva izmjena tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamjene (stare) odredbe, kao što je podnošenje zahtjeva za povrat novca. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da se u skladu s čl. 6. st. 1. Direktive vijeća 93/16 EEZ od 5. travnja 1993. u nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi. (vidjeti osobito presudu u premetima C-618/10 odnosno C- 70/17 i C- 179/17). Iz toga slijedi da nacionali sud nije ovlašten mijenjati sadržaj nepoštenih odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelje robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošača (presuda od **.**.2006. ČG i dr. C- 154/15, C-307/15 i C-308/15).Tako je sud EU smatrao da obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koju tvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.
20. Kako se pak imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a teče na svaki pojedini mjesečni pretplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja kako je to navedeno u pobijanoj presudi.
21. Nadalje, prema pravnom shvaćanju suda prvog stupnja pokretanjem parničnog postupka, za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17, Rev- 3142/18, Rev-1404/18).
22. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu, to proistječe da je tužitelj pravomoćnošću istih saznao za utvrđenje odnosno povredu prava potrošača iz ugovora o kreditu, slijedom čega rok zastare teče od 14. lipnja 2018., to nije nastupila zastara potraživanja vezano uz ugovaranje valutne klauzule, pa prigovor tuženika nije osnovan.
23. Osim toga navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj čla. 2. b , čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovani uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljen između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj rok u cijelosti ispunjen, kada za slične tužbe, koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava, taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.
24. Prigovor svojstva potrošača tužitelja nije doveden u pitanje ni tijekom postupka, a bući se radi o činjeničnim okolnostima to teret dokaza da suprotno pisanoj ispravi iz koje proizlazi da između stranaka sklopljen ugovor o potrošačkom kreditu, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, leži na tuženiku kao kreditoru.
25. Na ostale žalbene navode tuženika da je sud neistinito i nepotpuno utvrdio činjenično stanje vezano uz vođenje pojedinačnih pregovora i je li tužitelj bio dovoljno informiran za navesti je da je teret dokazivanja o obaviještenosti tužitelja-potrošača na tuženiku, a isti ničim nije dokazao da je tužitelj bio dovoljno informiran o valutnoj klauzuli u CHF, to je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tužitelj nije bio pravilno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja istog.
26. U odnosu na odluku o parničnim troškovima, osnovano tuženik ističe kako odluka o parničnim troškovima nije pravilna. Naime, sud prvog stupnja je pogrešno tužitelju priznao trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 Eur-a i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 Eur-a, jer tužitelj nije obveznik plaćanja tih pristojbi.
27. Naime, odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 51/3 dalje ZSP), koje su izmjena stupile na snagu 25. svibnja 2023. određeno je da se u članka 11. stavku 1. točka 20. mijenja i glasi: „20. potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa“.
28. Nesporno je da je tužitelj pokrenuo postupak na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, te da je na temelju citirane odredbe čl. 11. st. 2. toč. 20. ZSP-a oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.
29. Imajući navedeno u vidu zahtjev tužitelja za naknadu troškova sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od 92,90 Eur-a, ukazuje se neosnovanim i valjalo ga je odbiti u tom dijelu.
30. Kako žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude u točki I., II., III. IV., VI. izreke, te dijela točke V. izreke za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.900,00 Eur-a, sve s pripadajućim zateznim kamatama, to je slijedom svega navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja u tom dijelu. Kako je sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo to je u smislu odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, valjalo djelomično preinačiti presudu u točki V. izreke glede iznosa parničnih troškova od 92,90 Eur-a i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.
31. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbe, jer je tuženik uspio samo u neznatnom dijelu i to glede manjeg dijela troškova postupka, pa mu u smislu odredbe čl. 154. st.
5. ZPP-a niti ne pripadaju troškovi. Stoga je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe odbijen kao neosnovan.
32. U odnosu na ostale žalbene navode, ističe se kako nisu od odlučne važnosti za rješenje ovoga spora, te da je tuženik sve te navode isticao u odgovoru na tužbu te tijekom postupka pred sudom prvog stupnja kao i u postupku kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.
Osijek, 6. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Vesna Bjelousov
