Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-659/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Zlatka Pirca, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik u Križevcima, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB: 14036333877), [adresa], kojega zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-91/23-46 od 30. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2025.,

p r e s u d i o j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-91/23-46 od 30. listopada 2023.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 466-161/2008 od dana 23.06.2008. godine, solemniziranog kod Javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod posl. brojem ovjere OV-7790/2008 dana 23.06.2008. godine, sklopljenog između tužitelja TĆ iz [adresa] i tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], ranije pod nazivom tvrtke Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., u dijelu u kojemu je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju TĆ preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 3.039,55 EUR1 / 22.901,47 kn sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos kako slijedi:

na iznos od 0,55 EUR / 4,12 kn od dana 30.9.2008 godine do potpune isplate, na iznos od 10,90 EUR / 82,10 kn od dana 31.10.2008 godine do potpune isplate, na iznos od 3,96 EUR / 29,85 kn od dana 30.11.2008 godine do potpune isplate, na iznos od 12,77 EUR / 96,25 kn od dana 31.12.2008 godine do potpune isplate, na iznos od 14,13 EUR /106,45 kn od dana 2.2.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 14,74 EUR/ 111,06 kn od dana 31.3.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 13,05 EUR / 98,35 kn od dana 31.3.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 13,38 EUR/ 100,78 kn od dana 26.5.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 10,80 EUR/ 81,35 kn od dana 31.5.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 8,90 EUR / 67,04 kn od dana 27.7.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 9,40 EUR / 70,84 kn od dana 31.7.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 10,40 EUR / 78,39 kn od dana 1.10.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 10,32 EUR / 77,73 kn od dana 1.10.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 9,31 EUR / 70,11 kn od dana 24.11.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 11,20 EUR / 84,41 kn od dana 28.12.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 12,73 EUR / 95,89 kn od dana 31.12.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 14,89 EUR /112,21 kn od dana 16.3.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 14,40 EUR/ 108,46 kn od dana 16.3.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 17,34 EUR/ 130,62 kn od dana 24.6.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 16,78 EUR/ 126,41 kn od dana 24.6.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 17,86 EUR /134,60 kn od dana 5.7.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 27,27 EUR / 205,48 kn od dana 5.7.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 25,34 EUR / 190,89 kn od dana 9.8.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 31,25 EUR / 235,47 kn od dana 11.11.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 29,21 EUR / 220,06 kn od dana 25.11.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 25,92 EUR / 195,29 kn od dana 25.11.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 32,86 EUR/ 247,56 kn od dana 23.12.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 41,68 EUR/ 314,06 kn od dana 13.1.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 35,43 EUR/ 266,97 kn od dana 18.3.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 37,84 EUR / 285,09 kn od dana 5.5.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 35,05 EUR/ 264,06 kn od dana 5.5.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 35,56 EUR/ 267,89 kn od dana 24.5.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 47,37 EUR/ 356,88 kn od dana 8.6.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 48,52 EUR / 365,55 kn od dana 28.7.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 58,38 EUR/ 439,89 kn od dana 31.7.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 53,31 EUR/ 401,70 kn od dana 7.9.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 47,77 EUR/ 359,89 kn od dana 30.9.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 47,17 EUR/ 355,41 kn od dana 22.11.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 46,74 EUR/ 352,19 kn od dana 12.12.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 49,39 EUR/ 372,13 kn od dana 11.1.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 51,70 EUR/ 389,52 kn od dana 16.3.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 52,01 EUR/ 391,85 kn od dana 16.3.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 50,41 EUR/ 379,82 kn od dana 28.4.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 51,49 EUR/ 387,94 kn od dana 5.6.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 52,23 EUR/ 393,49 kn od dana 9.7.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 50,99 EUR/ 384,15 kn od dana 1.8.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 51,31 EUR/ 386,61 kn od dana 10.8.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 50,38 EUR/ 379,60 kn od dana 11.10.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 48,40 EUR/ 364,67 kn od dana 5.11.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 50,54 EUR/ 380,81 kn od dana 22.11.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 51,57 EUR/ 388,56 kn od dana 31.12.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 50,82 EUR/ 382,91 kn od dana 30.1.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 46,78 EUR/ 352,46 kn od dana 17.4.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 50,21 EUR/ 378,33 kn od dana 17.4.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 50,51 EUR/ 380,59 kn od dana 17.4.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 49,17 EUR/ 370,45 kn od dana 29.6.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 44,98 EUR/ 338,92 kn od dana 25.7.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 44,88 EUR/ 338,12 kn od dana 25.7.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 45,90 EUR/ 345,86 kn od dana 3.10.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 47,55 EUR/ 358,28 kn od dana 3.10.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 49,83 EUR/ 375,48 kn od dana 21.10.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 48,66 EUR/ 366,61 kn od dana 13.11.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 945,38 EUR / 7.122,96 kn od dana 25.11.2013 godine do potpune isplate,

i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju TĆ preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 281,46 EUR / 2.120,68 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos kako slijedi:

na iznos od 1,29 EUR / 9,69 kn od dana 31.12.2008 godine do potpune isplate, na iznos od 1,30 EUR/ 9,79 kn od dana 2.2.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 1,30 EUR/ 9,83 kn od dana 31.3.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 1,29 EUR/ 9,71 kn od dana 31.3.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 3,37 EUR/ 25,40 kn od dana 26.5.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 3,31 EUR/ 24,93 kn od dana 31.5.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 3,26 EUR/ 24,58 kn od dana 27.7.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 3,27 EUR/ 24,67 kn od dana 31.7.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 3,30 EUR/ 24,86 kn od dana 1.10.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 3,30 EUR/ 24,84 kn od dana 1.10.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 3,27 EUR/ 24,66 kn od dana 24.11.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 3,32 EUR/ 25,00 kn od dana 28.12.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 3,36 EUR/ 25,28 kn od dana 31.12.2009 godine do potpune isplate, na iznos od 3,41 EUR/ 25,67 kn od dana 16.3.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 3,40 EUR/ 25,58 kn od dana 16.3.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 3,47 EUR/ 26,11 kn od dana 24.6.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 3,45 EUR/ 26,01 kn od dana 24.6.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 3,48 EUR/ 26,21 kn od dana 5.7.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 3,71 EUR/ 27,92 kn od dana 5.7.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 3,66 EUR/ 27,57 kn od dana 9.8.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 3,80 EUR/ 28,64 kn od dana 11.11.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 3,75 EUR/ 28,27 kn od dana 25.11.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 3,67 EUR/ 27,67 kn od dana 25.11.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 3,84 EUR/ 28,93 kn od dana 23.12.2010 godine do potpune isplate, na iznos od 4,05 EUR/ 30,53 kn od dana 13.1.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 3,90 EUR/ 29,40 kn od dana 18.3.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 3,96 EUR/ 29,83 kn od dana 5.5.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 3,89 EUR/ 29,33 kn od dana 5.5.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 3,90 EUR/ 29,42 kn od dana 24.5.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 4,19 EUR/ 31,56 kn od dana 8.6.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 4,22 EUR/ 31,77 kn od dana 28.7.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 4,45 EUR/ 33,56 kn od dana 31.7.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 4,33 EUR/ 32,64 kn od dana 7.9.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 4,20 EUR/ 31,64 kn od dana 30.9.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 4,18 EUR/ 31,53 kn od dana 22.11.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 4,17 EUR/ 31,45 kn od dana 12.12.2011 godine do potpune isplate, na iznos od 4,24 EUR/ 31,93 kn od dana 11.1.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 4,29 EUR/ 32,35 kn od dana 16.3.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 4,30 EUR/ 32,41 kn od dana 16.3.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 4,26 EUR/ 32,12 kn od dana 28.4.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 4,29 EUR/ 32,31 kn od dana 5.6.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 4,31 EUR/ 32,45 kn od dana 9.7.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 4,28 EUR/ 32,22 kn od dana 1.8.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 4,28 EUR/ 32,28 kn od dana 10.8.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 4,26 EUR/ 32,11 kn od dana 11.10.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 4,21 EUR/ 31,75 kn od dana 5.11.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 4,27 EUR/ 32,14 kn od dana 22.11.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 4,29 EUR/ 32,33 kn od dana 31.12.2012 godine do potpune isplate, na iznos od 4,27 EUR/ 32,19 kn od dana 30.1.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 4,18 EUR/ 31,46 kn od dana 17.4.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 4,26 EUR/ 32,08 kn od dana 17.4.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 4,26 EUR/ 32,13 kn od dana 17.4.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 4,23 EUR/ 31,89 kn od dana 29.6.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 4,13 EUR/ 31,13 kn od dana 25.7.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 4,13 EUR/ 31,11 kn od dana 25.7.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 4,15 EUR/ 31,30 kn od dana 3.10.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 4,15 EUR/ 31,60 kn od dana 3.10.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 4,25 EUR/ 32,01 kn od dana 21.10.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 4,22 EUR/ 31,80 kn od dana 13.11.2013 godine do potpune isplate, na iznos od 59,87 EUR/ 451,10 kn od dana 25.11.2013 godine do potpune isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužitelju TĆ troškove parničnog postupka u iznosu od 2.487,81 EUR / 18.744,40 kn sa zateznom kamatom tekućom od 30. listopada 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnima odredbi Ugovora o kreditu broj 466-161/2008 od 23.6.2008. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, kao i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa tog kredita po osnovi stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli te razlozi o dosuđenju zateznih kamata od dana stjecanja do isplate, odnosno dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP koju bi po navodima tuženika prvostupanjski sud počinio time što nije odbacio tužbu u svezi s postavljenim manifestacijskim zahtjevom jer povreda odredbe članka 186.b stavak 3. ZPP može biti po ocjeni ovoga suda relativno bitna povreda, no , ona nije utjecala za zakonitost i pravilnost odluke. Isto tako, pozivajući se na pravno mišljenje nije osnovano u konkretnom postupku budući pravna znanost nije izvor prava već jedino može utjecati s eventualnom uvjerljivošću na stav suda, što se u konkretnom ne obistinjuje, budući je u suprotnosti s prihvaćenom praksom i stajalištima koji također nisu izvog prava, ali imaju osnova u zakonskim propisima koje je prvostupanjski sud naveo u obrazloženju te koje će se i dalje navesti.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

8. Nesporno je:

- da su tužitelj i tuženik (tada pod nazivom Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.) 23.6.2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 466-161/2008 koji je potvrđen po javnom bilježniku Željki Horvat Pernar iz Zagreba istoga dana pod br. OV-7790/08,

- da je tuženik kao banka tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 14.371,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredit (koji je na dan isplate kredita 26.6.2008. iznosio 4,4685 kn),

- da je rok vraćanja kredita bio 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima od 213,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća (prvi anuitet dospio je na naplatu 31.7.2008.), namjena kredita bila je kupnja vozila,

- da su u čl. 3. ugovora ugovorne strane odredile da se na iznos kredita obračunava kamata od 6,50 % godišnje, dok je u čl. 6. ugovora određena promjenjivost kamatne stope na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta banke,

- da tuženik doista u skladu sa svojom Odlukom tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka povećavao redovnu kamatnu stopu u odnosu na početnu i tako je naplaćivao tužitelju, a takva kamatna stopa od 1.12.2008. iznosila je 6,80 % godišnje, a od 1. 4. 2009. do otplate kredita 7,30 % godišnje, kao i da je u tom razdoblju dolazilo do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu,

- da je tužitelj kredit u cijelosti prijevremeno otplatio 25.11.2013.,

- da tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, već je općenito iznosio prigovore pravne prirode koji nisu predmet samog vještačenja) da razlika između iznosa uplaćenih kamata po povećanoj kamatnoj stopi i iznosa kamata koji su trebali biti isplaćeni po početnoj kamatnoj stopi iz ugovora za utuženo razdoblje iznosi 2.120,68 kn sada 281,46 EUR, a razlika između plaćenih iznosa po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 22.901,47 kn sada 3.039,55 EUR, dakle ukupno preplaćeni iznos po tim osnovama iznosi 25.022,15 kn sada 3.321,01 EUR (sve pojedinačno po mjesecima u iznosima navedenim u toč. II. i III. izreke presude).

9. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi nadalje:

- da sud nije posebice cijenio dio mišljenja financijskog vještaka, a što je i tuženik isticao tijekom postupka, u kojoj je glede valutne klauzule umanjio preplaćeni iznos (22.901,47 kn sada 3.039,55 EUR) za iznos koji je tužitelj manje platio zbog pada tečaja (13,22 kn sada 1,75 EUR) što bi u toj inačici po toj osnovi onda predstavljalo preplatu od 22.888,25 kn sada 3.037,79 EUR, a s obzirom da to nije bio zadatak vještaka niti to predstavlja zahtjev koji je stavljen u ovom postupku o kojem sud odlučuje,

- da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik Addiko Bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno da je spomenuta banka u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je sklapala ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke spomenute banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je banka postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP 03 u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007., a od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP 07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena je presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13.6.2014. br. Pž-7129/13-4 (glede promjenjive kamatne stope) i od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga glede istih pravomoćna. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP 07 i odredbi čl. 502. c ZPP-a takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud.

10. Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud navodi da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da su prednik tuženika i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate (upravo suprotno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv te u skladu s gornjim utvrđenjima iz kolektivnog spora), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača, sud odredbe ugovora o kreditu od 23.6.2008. koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivost ugovorene redovne kamatne stope jednostranim odlukama i internim aktima tuženika, nalazi nepoštenim i stoga ništetnim (čl. 102. ZZP 07).

10.1. Nadalje, da je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, pa da u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule. Također, u odnosu u odnosu na spornu ugovornu odredbu kojom je bila predviđena promjena ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate sve u skladu s važećim odlukama tuženika, za dodati je da eventualna okolnost da je tuženik tužitelju dostavljao obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope, odnosno da je tuženik "sam" odabrao kredit s promjenjivom kamatnom stopom, same za sebe zasigurno nemaju značaj niti predstavljaju pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba čl. 96. ZZP 07. Isto tako da, utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika.

2. Prvostupanjski sud je mišljenja da su tužitelju u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (stoga nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

9. Prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom na utvrđenje da se stoga radilo o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu citiranih odredaba ZZP 07 koje su ništetne (čl. 102. ZZP 07 u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove, budući se prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenoj i stoga ništetnoj odredbi), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose koji predstavljaju razliku između iznosa uplaćenih kamata po povećanoj kamatnoj stopi i iznosa kamata koji su trebali biti isplaćeni po prvotnoj kamatnoj stopi iz ugovora, odnosno iznose po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja.

10.1. Nadalje, da je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, pa da u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule. Također, a u odnosu na spornu ugovornu odredbu kojom je bila predviđena promjena ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate sve u skladu s važećim odlukama tuženika, za dodati je da eventualna okolnost da je tuženik tužitelju dostavljao obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope, odnosno da je tuženik "sam" odabrao kredit s promjenjivom kamatnom stopom, same za sebe zasigurno nemaju značaj niti predstavljaju pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba čl. 96. ZZP 07. Isto tako da u spomenutom ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika.

10.2. Prvostupanjski sud je mišljenja da su tužitelju u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (stoga nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

11. Prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom na utvrđenje da se stoga radilo o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu citiranih odredaba ZZP 07 koje su ništetne (čl. 102. ZZP 07 u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove, budući se prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenoj i stoga ništetnoj odredbi), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose koji predstavljaju razliku između iznosa uplaćenih kamata po povećanoj kamatnoj stopi i iznosa kamata koji su trebali biti isplaćeni po prvotnoj kamatnoj stopi iz ugovora, odnosno iznose po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja.

11.1. Također, da je stoga valjalo u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev i uz prethodno utvrđenje ništetnosti osporenih odredbi naložiti tuženiku isplatu iznosa od ukupno 3.321,01 EUR / 25.022,15 kn (281,46 EUR / 2.120,68 kn s osnova preplaćenih kamata i 3.039,55 EUR / 22.901,47 kn s osnova rasta tečaja) koju tužitelj potražuje u ovom postupku, da zatezna kamata u skladu s gore izloženim teče od dana nepripadnog stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa je tako i odlučeno u izreci presude te da se stopa zatezne kamate temelji na odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje: ZO).

12. Prvostupanjski sud također nalazi da tuženikov prigovor zastare nije osnovan, budući da je u odgovarajućem smislu odredbe čl. 241. ZOO-a zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4.4.2012. u predmetu br. P-1401/12 te je ponovno počela teći donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13.6.2014. br. Pž-7129/13-4 (glede promjenjive kamatne stope) i od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule), a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10.6.2019. to je razvidno da zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) koji se ovdje primjenjuje svakako nije protekao do podnošenja ovopredmetne tužbe (zastarni rok od 5 godina nije protekao čak niti za pojedinačna utužena potraživanja računajući od dana nepripadnog sjecanja do dana podnošenja tužbe u kolektivnom sporu), dakle zastara nije nastupila.

13. Ovakav materijalnopravni pristup prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. 14. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredaba čl. 324. st. 1. ZOO.

15. Pritom se prvostupanjski sud pravilno pozvao na ovdje meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

16. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

17. Naime, prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

18. Sud prvog stupnja pravilno zaključuje da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci Banke i valutna klauzula nepoštene ugovorne odredbe, a time i ništetne, baš kao i utvrđenja u spomenutim presudama po kolektivnoj tužbi, koje su imale istovjetnu činjeničnu osnovu kakva je utvrđena i u ovom postupku.

19. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci Banke i valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje prednika tuženika prilikom ugovaranja spornih odredbi između ugovornih strana bilo drugačije od utvrđenog u tim sudskim postupcima, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u osporenom dijelu ništetne, a što tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

20. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojom je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita i isplata anuiteta, proizlazi iz čl. 323., čl. 1011., čl. 1015., te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11 i 78/15, 29/18).

21. Odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03 - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo (1), mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama (2), i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja (3).

22. Protivno žalbenim navodima, prema pravilnom stavu suda prvog stupnja, u konkretnom su slučaju ispunjeni svi navedeni kriteriji nepoštenosti u odnosu na sporne odredbe predmetnog Ugovora. Naime, iste su nesporno bile određene u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj, nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj.

23. Naime, sporne ugovorne odredbe su nerazumljive iz razloga jer tužitelju nisu na valjan način objašnjene posljedice ugovaranja takovih odredbi, iako je tuženik bio i morao biti svjestan tog rizika. U ovom je postupku, iskazom tužitelja, utvrđeno da mu je predmetni Ugovor o kreditu ponuđen kao najpovoljniji i on ga je kao takvog prihvatio to je u konkretnom slučaju, riječ o nepoštenim ugovornim odredbama jer prednik tuženika kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja.

24. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO). Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

25. Kako su sporne odredbe Ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, tuženik je dužan vratiti sve što je stekao na temelju ništetnih odredbi.

26. Glede visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju utvrdio da plaćena razlika koja je nastala zbog promjene tečaja te promjene kamata ukupno iznosi 3.321,01 eura. Vještak je izradio i tablice sa pregledom svakog mjesečnog anuiteta iz kojih je vidljivo u kojem razdoblju je došlo do preplate anuiteta.

27. Sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao stručan i obrazložen, dan sukladno zadatku suda i u skladu s pravilima struke. Na žalbene navode vezano uz pogrešnu metodologiju pri izradi nalaza i mišljenja vještaka valja odgovoriti da za primjenu obračuna kamatne stope koja je vrijedila za kredite u HRK, nema uporišta u stanju spisa jer sud postupa i odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu kojeg je i odredio zadatak vještaka, a tuženik na sam izračun vještaka nije imao primjedbi i prigovora.

28. Zbog izloženog, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom primjenom čl. 1111. ZOO-a.

29. Pravilno su priznate i kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

30. Suprotno žalbenim navodima, o tuženikovom prigovoru zastare pravilno je odlučeno. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (dana 4. travnja 2012.) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Opisani stav je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.

31. S obzirom na to da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 12. rujna 2005, , a tužba u ovom predmetu je podnesena 12. lipnja 2019., nije istekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, ni računajući od trenutka kada je zastara ponovno počela teći (13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu), a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

32. Pored toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništenosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

33. Zbog svega iznesenog valjalo je odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako u odluci o glavnom zahtjevu, tako i u odluci o troškovima koji su, kako po osnovi, tako i visini pravilno odmjereni. Suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud je pravilno dosudio troškove ročišta za objavu presude. Naime, ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište na koji poziv su se stranke dužne odazvati jer u suprotnom mogu nastupiti posljedice, pa po mišljenju ovoga suda pravo na pristup ročištu za naknadu troškova zastupanja po punomoćniku je pravo povezano s pravom na pristup sudu te članka 6. Konvencije o temeljim ljudskim pravima i slobodama.

34. Odluka o zatraženim troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP.

35. Zbog iznesenog presuđeno je kao u izreci na temelju članka 368. stavak 1. ZPP.

U Slavonskom Brodu, 6. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte