REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-858/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od Dubravke Šimić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te mr.sc. Zlatka Pirca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija sa sjedištem u [adresa], kao punomoćnicima, radi isplate, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-637/2020-44 od 23. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe tužitelja LB i tuženika Zagrebačke banke d.d. odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P- 637/2020-44 od 23. kolovoza 2024., u cijelosti.

II. Tužitelj i tuženik odbijaju se sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Odbija se kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209720619 zaključen između tužitelja i tuženika dana 18. lipnja 2007. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od ukupno 158.188,62 EUR sve sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II. Prihvaća se eventualno kumulirani zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz toč. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3209720619 koji su stranke zaključile dana 18. lipnja 2007. godine te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 18. lipnja 2007. godine pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 18. lipnja 2007. godine pa nadalje.

2. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF, iznos od 15.884,65 EUR, sve sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

III. U preostalom dijelu, tj. za iznos od 18.659,98 EUR, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.

IV. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2. Protiv odbijajućeg dijela ove presude (točka I. i III. izreke), kao i odluke o troškovima postupka (točka IV. izreke), žalbu je pravodobno podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da presudu preinači na način da u cijelosti usvoji glavni tužbeni zahtjev u cijelosti i da obveže tuženika na naknadu cjelokupnog parničnog troška, kao i troškova žalbenog postupka ili da istu presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Tužitelj nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) jer da su navedeni razlozi u odnosu na odlučne činjenice nejasni i proturječni sami sebi i dokazima koji se nalaze u spisu, pa da se presuda ne može ispitati.

2.2. Osim navedenog tužitelj smatra da su ništeni bitni sastojci predmetnog Ugovora o kreditu broj 3214070975, odnosno da je ništetan predmet tj.valuta i djelomično cijena odnosno kamata, te da su u takvoj situaciji, bez tih bitnih sastojaka, i ostale odredbe ništetne pa da zbog toga predmetni Ugovor o kreditu ne može opstati, kao i da iz odredbe članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) proizlazi da bitne sastojke ugovora čine određeni novčani iznos kao predmet ugovora i ugovorena kamata kao cijena korištenja odobrenih sredstava, te da izostankom samo jednog od bitnih sastojaka ugovora njegova daljnja pravna opstojnost više nije moguća. U prilog svojih tvrdnji tužitelj se poziva na presude suda Europske unije, Vrhovnog suda RH, te na presude općinskih i županijskih sudova. Tvrdi da se prvostupanjski sud u ovom postupku u svojoj ocijeni ništetnosti zadržao na posebnoj ocjeni nepoštenih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama i posebnoj ocjeni nepoštenih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak, ali da je propustio utvrditi i kritički cijeniti ugovor kao pravnu i faktičku cjelinu.

2.3. Zaključno tužitelj smatra da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan, te da je tužena strana, kao nepošten stjecatelj, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, tužitelju dužna vratiti sve ono što je primila temeljem takvog ugovora odnosno ništetnog pravnog posla, kao i da prvostupanjski sud nije imao razloga odbijati, pa niti dijelom, alternativni tužbeni zahtjev tužitelja i to stoga što tuženik nije postavio nikakav zahtjev, a čak i u varijanti da je takav zahtjev postavljen da ga je trebalo odbiti zbog zastare. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari tuženik osporava i odluku o troškovima postupka.

33. Protiv dosuđujućeg dijela ove presude (točka II. izreke), kao i odluke o troškovima postupka (točka IV. izreke), žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbene zahtjeve i da naloži tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, kao i troškove žalbenog postupka, sve sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate ili da presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

3.1. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su navedeni razlozi međusobno proturječni i u suprotnosti s priloženim ispravama i drugim provedenim dokazima, a osobito iz razloga što je nerazumljivo obrazloženje u dijelu kojim odbija tuženikov prigovor zastare, te što nije obrazložio razloge ništetnosti predmetnih odredbi relevantnim razlozima nego da je samo prepričao utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača koja nemaju učinka u odnosu prema konkretnom tužitelju, kao i zbog toga što dosuđeni iznos od 15.884,65 eura ne odgovara zbroju svih pojedinačnih mjesečnih iznosa (15.884,59 eura).

3.2. Nastavno tuženik ukazuje i na relativno bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s u vezi sa člankom 186., 190., 191. i 325.a ZPP-a jer da tužbeni zahtjev nije bio određen u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu stupnjevite tužbe budući tužitelj nije dokazao da bi od tuženika uopće tražio dostavu dokumentacije pa da nisu ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja kojim bi se tuženiku naložila dostava dokumentacije, niti za preinačenje tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, te da nije odlučio o preinaci tužbenog zahtjeva, kao i u vezi s člankom 502. c i 502.n ZPP-a jer da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo prosječnog potrošača i da nije uzeo u obzir obrazloženje iz rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj: Gos-1/2019. Osim navedenog da su počinjene relativno bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s u vezi sa člankom 258., 259. i 260. ZPP-a iz razloga što vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir svu dokumentaciju i preplatu utvrđenu u konverziji, niti je vještak pozvan na ročište da otkloni prigovore tuženika.

3.3. Tuženik, nadalje, u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju na ime više plaćenog iznosa zbog promjene kamatne stope i zbog porasta tečaja CHF iznos od 15.884,65 eura obzirom da je tužiteljev kredit konvertiran u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK), odnosno da tuženik sukladno odredbama navedenog zakona bio dužan tužitelju dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“, a da potrošač nije trebao prihvatiti konverziju ako mu ponuda nije odgovarala. Obzirom da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, tuženik je mišljenja da su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom, te da tužitelj nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih iznosa koje bi platio pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i početnog CHF tečaja. Osim navedenog da u spisu ne postoje dokazi o nepoštenosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u odnosu na konkretnog tužitelja nego da postoje samo utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja testa poštenja u odnosu na tužitelja, dok je stajalište Suda EU da dispozitivna pravila nacionalnog prava ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeć/93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, a da je sukladno članku 22. stavku 1. ZOO-a ugovaranje valutne klauzule dopušteno. 3.4. Također je mišljenja da je prvostupanjski sud pogrešno odbio tuženikov prigovor zastare smatrajući da je pravomoćnošću presuda iz kolektivnog spora zastara ponovno počela teći za tužiteljeve novčane tražbine, budući tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka tako da sve do podnošenja tužbe ne postoji nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare, ali da je svakako u zastari zahtjev za isplatu od 28. listopada 2019., koji je postavljen sumarno po dvije različite osnove, obzirom da je podnesen po proteku 5 godina od pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora. Tuženik žalbenim navodima osporava i dosuđene zatezne kamate koje po njegovom mišljenju nije smjelo uslijediti prije podnošenja tužbe u ovom predmetu, odnosno preinake tužbe od 28. listopada 2019. i od 23. svibnja 2024. prema članku 1115. ZOO-a,

3.5. Zbog pogrešne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva tuženik osporava i odluku o troškovima postupka, te zbog toga što je presuda donesena isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora pa da osim tužbe niti jedan trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP-a, kao i zbog toga što je pogrešno odredio da je uspjeh stranaka u parnici podjednak imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti odbijen sa glavnim tužbenim zahtjevom i da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev. Osim navedenog da je tužiteljev punomoćnik predao troškovnik na ročištu održanom 10. srpnja 2024. neposrednom predajom u sudski spis, što je protivno odredbi članka 106.a stavka 5. ZPP-a, pa da navedeni podnesak s troškovnikom ne proizvodi pravne učinke u smislu stavka 6. istog članka ZPP-a.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

6. Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu broj: broj 3209720619 zaključenog između tužitelja i tuženika 18. lipnja 2007. i zahtjev isplatom iznosa od 158.188,62 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, te eventualno kumulirani (podredni) zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatom iznosa od 9.338,29 eura s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 25.206,34 eura s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Neosnovano tužitelj i tuženik u žalbama ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP- a, budući pobijana presuda sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se može ispitati. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je izreka proturječna iz razloga što je tužitelju naloženo da plati iznos od 15.884,65 eura iako pojedini mjesečni iznosi daju zbroj 15.884,59 eura, odnosno što pojedinačni mjesečni iznosi daju drugačiji iznos od dosuđene glavnice, obzirom da je preračunavanje iznosa navedenih u kunama u nalazu i mišljenju vještaka u eure izvršeno u skladu sa odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22).

7.1. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

8. Nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 190., 186.b i 325.a ZPP-a, kao i člankom 502.a i c ZPP-a ZPP-a, na koje žalbom ukazuje tuženik, budući tužitelj podneskom od 23. svibnja 2024. nije preinačio tužbeni zahtjev, s tim da iz spisa proizlazi da u trenutku podnošenja tužbe tužitelj nije raspolagao potrebnom dokumentacijom za izračun nastale razlike po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pa da je u skladu sa člankom 186.b stavka 1. ZPP-a u tužbi zatražio od prvostupanjskog suda da donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da u roku od 15 dana dostavi dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor o kreditu, kao i da je na temelju te dokumentacije provedeno vještačenje, a nakon čega je tužitelj tek mogao postaviti zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa, tako da je pravilno zaključeno da su ispunjene pretpostavke za primjenu stupnjevite tužbe. Također iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se prvostupanjski sud nije pozvao samo na odredbu članka 502.a i c ZPP-a nego da je ovoj parnici kao prethodno pitanje utvrdio da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne na temelju provedenog dokaznog postupka, i to nakon što je proveo sve predložene dokaze, s tim da tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije predložio da se sasluša zaposlenik banke koji je sudjelovao u zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu iako je teret dokaza, da je tužitelju u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, bio na njemu, dok je tužitelj saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja na njegov prijedlog.

8.1. Osim navedenog nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s u vezi sa člankom 258., 259. i 260. ZPP-a iz razloga što je vještak izradio nalaz i mišljenje u skladu s rješenjem prvostupanjskog suda o određivanju vještačenja poslovni broj: P-337/2020-22 od 23. prosinca 2022. (list 122-123), i to na način da je pri izradi nalaza uzeo u obzir svu dostavljenu dokumentaciju, te da se očitovao na primjedbe tuženika podneskom od 27. lipnja 2024. (list 228-229), kao i da je tuženik na ročištu od 10. srpnja 2024. iskazao da nema daljnjih dokaznih prijedloga, te da predlaže zaključenje glavne rasprave.

9. Tijekom postupka između stranaka nije bilo sporno:

- da je tužitelj dana 18. lipnja 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209720619 za kupnju stana, kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 211.008,01 CHF, obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren na rok od 15 godina, a otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, i to u iznosu od 1.594,19 CHF važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita;

- da su stranke dana 27. siječnja 2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem ZID ZPK kojim je izvršena konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, kojim je u članku 5. utvrđeno da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 18.659,98 eura (140.593,64 kn), koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

10. Prema žalbenim navodima tužitelja sporno je da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci Ugovora o kreditu, te da taj Ugovor može opstati i bez ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno da li je Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, kao i da li se utvrđeni iznos na ime ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope može umanjiti za iznos utvrđene preplate u konverziji, dok je prema žalbenim navodima tuženika sporno pitanje da li tužitelj ima status potrošača, da li je valutna klauzula sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetna, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da li nakon sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija valutne klauzule CHF u eure, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem djelomične ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu i u kojem iznosu, zatim da li je nastupila zastara tražbine i od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate.

11. Neosnovano, prije svega, tuženik osporava tužitelju status potrošača budući je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj sredstvima kredita kupio stan za potrebe stanovanja svoje obitelji, dakle u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, a što proizlazi i iz priloženog Ugovora o namjenskom kreditu, te je pravilno zaključio da tužitelj u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) ima status potrošača.

12. Nasuprot navodima istaknutim u žalbi tužitelja prvostupanjski sud je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužitelja sa glavnim tužbenim zahtjevom.

13. Naime, prema odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

13.1. Osim toga odredbama članka 87. stavka 2. ZZP-a i članka 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12 i 56/13) izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.

13.2. Dakle, eventualna ništetnost odredaba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i da ugovor može opstati bez njih, ne povlači ništetnost cijelog ugovora, zbog čega je valjalo žalbu tužitelja u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a presudu prvostupanjskog suda potvrditi u točki I. izreke.

14. Odlučujući o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva (eventualno kumulirani zahtjev) prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne odredbe predmetnih Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, budući je cijeneći iskaz tužitelja pravilno utvrdio da je u vrijeme podizanja kredita najpovoljnija ponuda od strane banke bila za kredite u švicarskim francima, a da ga nitko u banci nije upozorio na eventualni rizik podizanja kredita u švicarskim francima nego da mu je rečeno da je to trenutno najbolje što postoji i što je za njega najpovoljnije, te da je dobio na uvid ugovor o kreditu, ali da nije mogao utjecati na njegov sadržaj.

14.1. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, te da tužitelj, kao korisnik kredita, nije imao utjecaj na sadržaj ugovora, a da tuženik nije predložio da se sasluša zaposlenik banke koji je sudjelovao u zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik u konkretnom slučaju i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije dokazao da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, te da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iako je teret dokaza bio na tuženiku, tako da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su navedene odredbe ugovora o kreditu ništetne, zbog čega je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki II.1. izreke potvrditi.

15. Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je na temelju članka 326. stavka 1. ZOO-a pravilno zaključio da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Dodatka ugovoru. Nadalje, iako Dodatak ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit demoliran u valuti EUR, to ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužitelj nije u cijelosti obeštećen, odnosno da sklapanjem Dodatka ugovoru nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

16. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

17. U postupku je utvrđeno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima.

18. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke ABC, dipl.oec., iz [adresa], kojeg je prihvatio u cijelosti nalazeći da je isti stručan, objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke, utvrdio da preplaćeni iznos s osnova promjenjive kamatne stope iznosi 9.338,29 eura (samo pozitivne razlike), a s osnova promjene tečaja 25.188,81 eura.

19. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO- a tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja anuiteta jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

20. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao i prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. travnja 2019., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

21. Iako prvostupanjski sud nije naložio vještaku da prilikom izrade nalaza i mišljenja uzme u obzir utvrđenu preplatu u konverziji u iznosu od 18.659,98 eura (140.593,64 kn), a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prilikom donošenja odluke imao u vidu navedenu preplatu, te da je pravilno odbio tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zahtjev za isplatu iznosa od 9.338,29 eura s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope, te u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu iznosa od 9.321,69 eura s osnova ništetnosti valutne klauzule, što iznosi 18.659,98 eura (koliko iznosi iznos preplate priznat u konverziji), zbog čega nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja kojima tvrdi da je trebalo u cijelosti usvojiti njegov tužbeni zahtjev, kao i žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da prilikom donošenja odluke nije uzeta u obzir utvrđena preplata u konverziji.

21.1. Osim navedenog prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke pravilno nije uzeo u obzir i tzv. negativnu razliku kada je tužitelj plaćao manji iznos od onog tečaja koji je ugovoren prilikom sklapanja ugovora o kreditu, budući je tuženik samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, odnosno nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tako da u ovom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a što je u skladu i s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Stoga je valjalo žalbe tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovane, a pobijanu presudu u točki II.2. i III. izreke potvrditi.

22. Imajući u vidu da je tužitelj osporavao troškove postupka samo zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari, prvostupanjski sud je pravilno odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenom odredbe članka 154. stavka 4. ZPP-a, i to iz razloga što je tužitelj u cijelosti uspio s osnovom eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, a u odnosu na visinu zatraženog iznosa djelomično, tako da nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da uspjeh stranaka u parnici nije podjednak, odnosno da je uspjeh tuženika veći od uspjeha tužitelja. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da tužitelj nije mogao troškovnik predati neposredno na ročištu nego da ga je bio dužan sukladno članku 106.a ZPP-a dostaviti putem e- komunikacije, obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o podnesku iz navedenog članka ZPP-a nego o zahtjevu tužitelja kojim traži naknadu troškova postupka sukladno članku 164. ZPP-a. Zbog navedenih razloga valjalo žalbe tužitelja i tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovane, a odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV. izreke pobijane presude potvrditi.

23. Tužitelj i tuženik su odbijeni sa zahtjevima za naknadu troškova žalbe jer s istima nisu uspjeli, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP- a.

24. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

Slavonski Brod, 6. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić