Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-978/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Gašparuš - Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, protiv tuženika UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Grubišnom Polju poslovni broj P-1111/2023-29 od 21. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika UF kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Grubišnom Polju poslovni broj P-1111/2023-29 od 21. lipnja 2024. pod točkama I., II. i III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Grubišnom Polju poslovni broj P-1111/2023-29 od 21. lipnja 2024. pod točkom IV. izreke i za navedeno rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika UF za naknadu troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja Republike Hrvatske za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja Republike Hrvatske prema tuženiku SF, [adresa], u iznosu od 9.440,25 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 18.05.2021.g. do 31.12.2022.g. a od 01.01.2023.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023.g. a od 01.01.2024.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate.

II Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika SF, [adresa], prema tužitelju Republici Hrvatskoj prema pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u Bjelovaru br. Pr-52/17-28 od 20.12.2019.g. u iznosu od ukupno 6.761,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 18.05.2021.g. do 31.12.2022.g. a od 01.01.2023.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023.g. a od 01.01.2024.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena , pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate. III Prebijaju se utvrđene tražbine tužitelja i tuženika iz točke I i II izreke ove odluke, te se nalaže tuženiku UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, na ime razlike tražbine tužitelja koja je preostala nakon izvršenog prijeboja u iznosu od 2.679,03 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2021. do 31.12.2022. g., od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, pa do 31.12.2023. g., a od 01.01.2024. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 da tuženiku UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 350,00€, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana donošenja presude tj. dana 21. lipnja 2024. koja se obračunava prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate, u roku od 15 dana."

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ističući kako je tužbeni zahtjev tužitelja trebao biti odbijen u cijelosti jer je se u konkretnom slučaju ostvario plaću koja je postala njegovo vlasništvo za što je imao potpuno legitimno očekivanje. Ističe kako je u postupku osporavao potraživanje tužitelja s osnova parničnog troška iz prethodnog postupka od 1.236,31 eur jer tužitelj isto nije potraživao u zahtjevu za mirno rješenje spora. Predlaže prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak, podredno preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obvezu naknade troškova postupka i troška žalbe.

3. Tužitelj žalbom pobija rješenje o trošku sadržano pod točkom IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra kako je prvostupanjski sud nepravilno utvrdio omjer uspjeha stranaka u sporu, a ukoliko se prihvati stav prvostupanjskog suda da je svaka stranka uspjela sa svojim zahtjevom, u tom slučaju svaka stranka trebala bi snositi svoj trošak postupka. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu uz naknadu troška žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Presuda naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

6. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu u skladu s odredbom čl. 8. ZPP. Žalbeni navodi koje tuženik iznosi s ovog osnova predstavljaju njegovu ocjenu izvedenih dokaza i kao takovi ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenja svih odlučnih činjenica u ovome postupku.

8. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje sljedeće odlučne činjenice:

- da je između istih stranaka prvotno vođen postupak pred Općinskim sudom u Bjelovaru pod brojem P-862/2011 u kojemu je tuženik iz ovog predmeta bio tužitelj protiv tužene Republike Hrvatske kao poslodavca, radi isplate razlike plaće, te je u tome predmetu bila donesena presuda P-862/2011-20. od 27. veljače 2014. koja je bila potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru pod poslovnim brojem Gž- 921/2014-2. od 14. travnja 2014., a koje presude su ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1253/2014-2. od 10. siječnja 2017. te je predmet vraćen sudu na ponovno suđenje;

- da je do donošenja odluke po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, a temeljem pravomoćne presude iz predmeta P-862/2011 Općinskog suda u Bjelovaru tuženik u ovom predmetu, a tamo kao tužitelj pristupio prisilnoj naplati dosuđenog novčanog iznosa putem FINA-e te je tako od strane tužitelja u ovom predmetu, a tamo tuženika na dan 8. srpnja 2014. ukupno naplaćen iznos od 79.909,16 kuna;

- da je nakon donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom su ukinute presude iz predmeta P-862/2011 u ponovljenom postupku pod brojem Pr-52/2017 donesena presuda Pr-52/2017-28. od 20. prosinca 2019., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru pod poslovnim brojem Gž R-6/2021-2. od 2. ožujka 2021.;

- da je tuženik u ovome postupku izjavio prigovor radi prebijanja prema tužitelju za iznos od 25.821,41 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose pa do isplate kao i za parnični trošak u iznosu od 9.315,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20. prosinca 2019. do isplate, sve prema dosudi iz presude Pr- 52/2017-28. od 20. prosinca 2019.;

- da je tijekom postupka (na ročištu održanom dana 8. svibnja 2024.) tužitelj izjavio da njegovo potraživanje prema tuženiku iznosi 9.440,25 eur, a da potraživanje tuženika prema njemu iznosi 6.761,22 eur i to na dan prijeboja te da nakon prijeboja ostaje razlika u korist tužitelja u iznosu od 2.679,03 eur, te se sa navedenim izračunom suglasio i tuženik te je predložio sudu da se izvrši prijeboj utvrđenih tražbina stranaka i potom donese još odluku vezano za utvrđenu razliku koja je preostala po izvršenom prijeboju.

9. Na žalbene navode tuženika kojima navodi kako potraživanje tužitelja s osnova parničnog troška iz prethodnog postupka od 1.236,31 eur nije osnovano, jer tužitelj isto nije potraživao u zahtjevu za mirno rješenje spora, valja odgovoriti kako isti nisu osnovani jer iz stanja spisa i sadržaja zahtjeva za mirno rješenje spora koji je tužitelj u ovome postupku uputio tuženiku prije podnošenja tužbe u skladu s odredbom čl. 186.a ZPP, jasno proizlazi kako potražuje isplatu svih iznosa koje je tuženik kao tužitelj naplatio po presudi Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-862/2011-20, pa tako i iznos dosuđenog parničnog troška u tom postupku, a koji iznos tužitelj također potražuje svojom tužbom u ovom postupku.

10. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako nije sporan matematički izračun/obračun tražbina stranaka koje proistječu iz predmeta Pr- 52/2017 (ranije P-862/2011), te pravilno utvrđuje da je tuženik pasivno legitimiran vratiti tužitelju s osnova stečenog po osnovi koja je kasnije otpala u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) samo neto iznos s obračunatim zateznim kamatama na taj iznos koji mu je bio isplaćen u postupku prisilne naplate po presudi koja je ukinuta odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, te imajući u vidu prijebojni zahtjev tuženika pravilno svojom presudom utvrđuje postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku u iznosu od 9.440,25 eur, potom pravilno utvrđuje postojanje potraživanja tuženika prema tužitelju u predmetu Pr-52/2017 u iznosu od 6.761,22 eur, te potom vrši prijeboj ovih tražbina, nakon čega pravilno utvrđuje da preostaje još razlika tražbine tužitelja prema tuženiku u novčanom iznosu od 2.679,03 eur, slijedom čega pravilno nalaže tuženiku da navedeni iznos plati tužitelju.

11. Na žalbene navode tuženika kako je u konkretnom slučaju ostvario plaću koja je postala njegovo vlasništvo za što je imao potpuno legitimno očekivanje, pozivajući se pri tome na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu RF, smatrajući da bi se pravni stav izražen u toj presudi trebao primijeniti i u ovom slučaj, smatrajući da su mu time povrijeđena i ustavna prava zajamčena u čl. 14. st. 2., čl. 29. st. 1. i čl. 48. Ustava Republike Hrvatske ('Narodne novine' broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01,41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav), valja odgovoriti kako su isti neosnovani.

11.1. U ovom konkretnom slučaju neosnovano tuženik smatra kako se može primijeniti pravni stav izražen u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu RF od 2. travnja 2015. (zahtjev br. 679/11) jer je u tom postupku nakon što je tužitelj ishodio presudu protiv Republike Hrvatske i naplatio svoje potraživanje, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je izvanredni pravni lijek (zahtjev za zaštitu zakonitosti) Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, tražeći ukidanje pravomoćne presude donesene u korist tužitelja u tom postupku.

11.2. No, u ovom konkretnom slučaju, tuženik je kao tužitelj u postupku pred Općinskim sudom u Bjelovaru poslovni broj P-862/11 (kasnije Pr-52/17) bio zastupan po odvjetniku te je stoga znao da postoji ovlast Vrhovnog suda Republike Hrvatske preinačiti pravomoćnu sudsku odluku zbog pogrešne primjene prava, kao i da to nije u suprotnosti s načelom res judicata jer to načelo zabranjuje postupak radi preispitivanja pravomoćno utvrđenih činjenica (primjerice predmet ESLJP-a, OOO LINK OIL SPB protiv Rusije, 42600/05, odluka od 25. lipnja 2009.).

11.3. Na neosnovanost pravnog stava tuženika o povredi prava njegova vlasništva u slučaju da se utvrdi njegova obveza vraćanja iznosa koji je isplaćen temeljem pravomoćne presude, pozivajući se na praksu ELJSP-a, valja odgovoriti kako nisu osnovani. S tim u vezi ističe se stav koji je u tumačenju prakse ELJSP-a zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-6926/2022 od 20. rujna 2023. u kojem se navodi:

„Podnositelj ističe i povredu prava vlasništva, navodeći da je bio "u obvezi vratiti iznos koji mu je dodijeljen pravomoćnom presudom građanskih sudova". S tim u vezi ističe da prema pravnom shvaćanju ESLJP-a, "postojanje duga, potvrđeno obvezujućom i provedivom presudom, pruža korisniku presude "legitimno očekivanje" da će se dug platiti i predstavlja jedno od "vlasništva" korisnika u smislu članka 1. Protokola broj 1.". Pozivajući se nadalje na predmet ESLJP-a ABC protiv Hrvatske (zahtjev broj: 679/11, presuda od 2. travnja 2015) navodi da "ESLJP u predmetu ABC ponavlja da prvi i najvažniji zahtjev članka 1. Protokola broja 1. glasi da bilo koje miješanje od strane tijela javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito.".

U odnosu na citirane navode podnositelja o "legitimnom očekivanju" , Ustavni sud ponavlja da se ne može reći da pojedinac ima dovoljno utvrđeno potraživanje koje predstavlja "vlasništvo" u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju kada postoji spor o točnom tumačenju i primjeni domaćeg prava i kad se o pitanju, je li ispunio zakonske uvjete, odlučuje u sudskom postupku (vidi primjerice odluke broj: U-III- 444/2017 od 1. travnja 2020. t. 53. - 53.3., U-III-3260/2019 od 15. travnja 2020.).“

11.4. Slijedom navedenog u situaciji kada o spornom pravnom pitanju zbog kojeg je tužitelj pokrenuo postupak protiv tuženika pred Općinskim sudom u Bjelovaru radi isplate dijela plaće za koju je tvrdio da mu je tuženik neosnovano nije isplatio, nije zauzet jedinstveni pravni stav u praksi prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, a tužitelj je u tom postupku s obzirom na činjenicu da je bio zastupan po odvjetniku znao da je suprotna strana podnijela reviziju i da Vrhovni sud Republike Hrvatske ima ovlast po toj reviziji preinačiti nižestupanjske odluke ako smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili pravo, nije mogao steći legitimno očekivanje da je iznos koji je naplatio u tom postupku njegovo vlasništvo.

12. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud nakon što je pravilno odlučio o tuženikovu prigovoru radi prebijanja i u skladu s odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO pravilno je utvrdio postojanje obveze vraćanja iznosa od 2.679,03 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2021., pravilno je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

13. U pogledu odluke o trošku prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako je tužitelj uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u ovome postupku, kao i da je tuženik u cijelosti uspio sa svojim prigovorom radi prebijanja. No, osnovano tužitelj ističe da je u takvoj procesnoj situaciji prvostupanjski sud odluku o trošku mogao donijeti u smislu odredbe 154. st. 4. ZPP, odnosno da svaka stranka snosi svoje troškove, a ne njega obvezati na plaćanje troška postupka tuženiku.

14. Ostali žalbeni navodi stranaka nisu cijenjeni jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

15. Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kako je i odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude, dok je žalbu tužitelja u pogledu rješenja o trošku valjalo preinačiti primjenom odredbe čl. 380. t. 3. ZPP.

16. Zahtjevi stranaka za naknadom troška žalbenog postupka odbijeni su kao neosnovani jer je tužitelj uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom svog potraživanja, a zbog preinake nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP), dok tuženik nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 16. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća

Verica Kos