Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-244/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, kojeg zastupa punomoćnica SH, zaposlenica tužitelja, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Biočić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 5. listopada 2023. poslovni broj: Pn-2890/2019-38, u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 5. listopada 2023. poslovni broj: Pn-2890/2019-38.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao od tuženika isplatu iznosa od 3.463,79 EUR / 26.097,92 kn[1] sa zateznom kamatom tekućom od 25. studenoga 2019. do isplate (toč. I. izreke). Toč. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 1.817,64 EUR / 13.695,01 kn sa zateznom kamatom tekućom od 05. listopada 2023. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. dalje: ZPP) uz prijedlog ovome sudu da pobijanu prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbeni zahtjev usvoji, odnosno podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog predmeta nije utvrđeno postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, dok tužitelj iako uvodno u žalbi ističe žalbeni razlog bitne povrede postupka istu ne konkretizira niti sadržajem žalbe upućuje na bilo koju bitnu povredu.

6. Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine, koju je tužitelj kao osiguravatelj mirovinskog osiguranja isplaćivao svom osiguraniku CH u razdoblju od 01. ožujka 2018. do 31. kolovoza 2019. u iznosu od 3.463,73 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe.

7. Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da je njegov osiguranik CH dana **.**.2008., u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika, zadobio tjelesne ozljede uslijed kojih je uz ranije postojeću bolest nastupila nesposobnost za rad te da mu je tim povodom priznao pravo na invalidsku mirovinu rješenjem br. IN 682889 od 11. studenog 2009. U razdoblju od 01. ožujka 2018. do 31. kolovoza 2019. tužitelj je svom osiguraniku isplatio mirovinu u iznosu od 5.772,98 EUR a kako je ozljeda zadobivena u štetnom događaju na ukupnu invalidnost utjecala u omjeru 60% to potražuje iznos od 3.463,73 EUR / 26.097,92 kn.

8. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev zauzevši pravno shvaćanje da se u konkretnom predmetu primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje: ZOOP) prema kojem je tuženik dužan u smislu čl. 27. st. 1. naknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Pritom je čl. 27. st. 2. i 3. toga Zakona određeno da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. S obzirom na sadržaj citiranih odredaba prvostupanjski sud zaključuje da bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju stvarnu štetu, jedino pod ispunjenjem uvjeta iz čl. 27. st. 3. ZOOP-a, odnosno ako postoji razlika između invalidske mirovine osiguranika tužitelja CH utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi mu bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Kako je u konkretnom slučaju prema utvrđenju prvostupanjskog suda osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu između ostaloga i zbog povrede na radu te kako tužitelj upravo po toj osnovi i u tom omjeru potražuje predmetni iznos od tuženika, to pozivom na čl. 27. ZOOP-a sud obrazlaže da ne postoji razlika u visini mirovine koju bi tuženik eventualno bio dužan isplatiti tužitelju.

9. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava i njihove pravilne ocjene (čl. 8. ZPP-a) i prema ocjeni ovoga suda donio zakonitu odluku.

10. Žalbeni navodi tužitelja u bitnom se iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o primjeni ZOOP-a pa su ocijenjeni u okviru ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Naime, tužitelj prvenstveno tvrdi da mu je isplatom mjesečnih mirovina od ožujka 2018. do zaključno kolovoza 2019. nastala štete u visini izvršene isplate te da za utvrđivanje osnove i visine nastale štete kao posebni propis treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju prema kojem je uređeno tužiteljevo pravo na naknadu štete.

12. Pravno shvaćanje tužitelja nije pravilno.

13. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama toga suda (Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 206/2022- 2 od 23. ožujka 2022., Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-678/2022 od 3. studenog 2022). S obzirom na to da je to pravno shvaćanje doneseno u istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, primjenjivo je i u ovom predmetu.

14. Prema ocjeni ovog suda, a u skladu s jasnim sadržajem odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Pritom se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om na temelju kojega zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti pa tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog zakona i njime preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego na temelju zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe / štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, koji je uređen ZOOP-om kao posebnim zakonom.

15. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja o predmetu spora odlučio primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. toga Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja osiguranja. Prema čl. 27. ZOOP-a obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda kada bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, koja pozitivna razlika nije utvrđena tijekom postupka obzirom se invalidska mirovina osiguraniku CH dijelom isplaćuje zbog ozljede izvan rada i dijelom zbog bolesti.

16. Uvažavajući navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda i ovaj sud nalazi kako su pravilno primijenjene odredbe čl. 27. st. 1. i 3. ZOOP-a te je tužbeni zahtjev ispravno odbijen.

17. U odnosu na žalbene tvrdnje kako je CH u upravnom postupku priznato pravo na invalidsku mirovinu i da je parnični sud vezan pravomoćnim rješenjem kojim se odlučuje o pravu iz mirovinskog osiguranja valja reći da parnični sud nije vezan odlukom upravnog tijela odnosno Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o radnoj nesposobnosti oštećenika donesenom u upravnom postupku kada u tom upravnom postupku nije sudjelovao odgovorni osiguratelj, ako je utvrđeno drugačije činjenično stanje u postupku u kojem se odlučuje o potraživanju oštećenika prema odgovornom osiguratelju po osnovi odgovornosti za štetu, kao u konkretnom slučaju u kojem je vještak iznio suprotne navode onom utvrđenom u upravnom postupku (jednako stajalište zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 901/2023 od 03. travnja 2024.). Vrhovni sud je u više svojih odluka zauzeo i shvaćanje da parnični sud nije vezan odlukom tužitelja donesenom u upravnom postupku glede uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja i da je osiguraniku štetnika (ovdje tuženika) dopušteno u parnici dokazivati da radna sposobnost osiguranika tužitelja i njegovo umirovljenje nisu u uzročno-posljedičnoj vezi te da o rezultatu dokazivanja i eventualnom utvrđenju uzročne veze između ozljeđivanja i posljedica ozljeđivanja i umirovljenja osiguranika tužitelja ovisi i odštetna odgovornost tuženika (Rev-1261/2021-2 od 2. veljače 2022., Rev-x-165/2016 od 7. ožujka 2017., Revt-469/2017 od 11. ožujka 2020.). Međutim, to što je i sud proveo navedeni dokaz (iako nepotrebno) nije od relevantnog značenja za ishod postupka s obzirom da ne postoji stvarna šteta za koju bi tuženik bio odgovoran.

18. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka niti je ta odluka donesena uz bitne povrede postupka na koje ovaj sud u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

19. S obzirom na to da ne postoje u žalbi istaknuti razlozi kao niti oni na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

U Varaždinu 6. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun