Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-34/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Bulatoviću, odvjetniku u Daruvaru, protiv tuženice Privredne banke Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Kutini od 23. listopada 2023. poslovni broj P-71/2021-27, u sjednici vijeća održanoj dana 6. veljače 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Kutini od 23. listopada 2023. poslovni broj P-71/2021-27:

- preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9012118908 zaključenog dana 24. studenog 2006. između prednika tužiteljice pok. MB i tuženice Privredna banka Zagreb d.d., i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9012118908 zaključenog dana 24. studenog 2006. između prednika tužiteljice kao korisnika kredita pok. MB iz Pakraca 34550, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Dubravke Grgurić- Rukavine iz Pakraca, dana 27. studenog 2006. pod brojem OU-219-2006.

- potvrđuje pod toč. I. izreke presude u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9012118908 zaključenog dana 24.studenog 2006. između prednika tužiteljice pok. MB i tuženice Privredna banka Zagreb d.d., kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženice

- potvrđuje pod toč. II., III. i IV. izreke presude.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom pod toč I. izreke utvrđene su ništetnima odredbe čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9012118908 zaključenog dana 24. studenog 2006. između prednika tužiteljice, kao korisnika kredita pok. MB i Privredne banka Zagreb d.d., u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženice, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Ujedno je toč. II. izreke naloženo tuženici da tužiteljici na ime preplaćenog iznosa s osnova valutne klauzule, isplati novčani iznos od 3.535,69 EUR / 26.639,67 kuna[1] , zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate. Pod toč. III. odbijen je zahtjev tuženice za utvrđenjem da postoji njena tražbina prema tužiteljici u visini od 1.360,19 kn (preplata za isplate kada je kamata bila niža od onog na dan isplate i kada je tečaj bio niži) sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate. Konačno, toč. IV. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.247,30 EUR / 16.932,28 kuna, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 23. listopada 2023., kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično je neosnovana.

5. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su prednik tužiteljice kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 24. studenoga 2006. sklopili ugovor o kreditu, kojim je tuženica odobrila predniku tužiteljice kredit u iznosu od 28.865,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci, s promjenjivom kamatom prema odluci banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,10%. Sud je utvrdio i da je za vrijeme trajanja ugovora došlo do rasta valute CHF i jednostranih promjena početno ugovorene kamatne stope i da je tužiteljica predmetnu obvezu otplatila. Sud prvog stupnja obrazlaže da je tuženica kao banka odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli unijela u ugovor, koji je tužiteljici predočen na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa tužiteljici tom prilikom nije omogućeno utjecati na unaprijed formulirane odredbe. Utvrđuje i kako se po pitanju ovih ugovornih odredaba nije pojedinačno pregovaralo i da prednik tužiteljice nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja. Konačno, zaključuje da su ovako ugovorene odredbe dovele do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer su omogućili jednoj ugovornoj strani, tj. banci da promijeni ugovorne kamate, ovisno isključivo o svojoj volji te je došlo i do rasta valute CHF, bez ikakve mogućnosti korisnika kredita kao ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti. Stoga, pozivom na odredbu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03.) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) utvrđuje ništetnim odredbe čl. 4. i čl. 7. predmetnog ugovora.

6. Pored toga, sud ocjenjuje da je prigovor zastare tuženice neosnovan obrazlažući da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužiteljice po osnovi stjecanja bez osnove u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima zbog čega se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, koji počinje teći od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 20. veljače 2020. da nije došlo do zastare tražbine koja se odnosi na ništetnu valutnu klauzulu.

7. Prigovor prijeboja tuženice na ime manje plaćenih iznosa kada su kamata i tečaj bili niži od onog na dan isplate kredita sud također ocjenjuje neosnovanim obrazlažući da nije tužiteljica nešto neosnovano stekla od tuženice, nego je tuženica stekla od tužiteljice dio imovine, primjenjujući povišeni tečaj i veću kamatu od prvotno ugovorene na ratu kredita. Tražbina tuženice nastala je prema stavu suda namjernim prouzročenjem štete i ona sukladno čl. 200. toč. 3. Zakona o obveznim odnosima ne može prestati prijebojem.

8. Tijekom postupka sud je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Jasmine Fijačko, utvrdio da je tužiteljica u razdoblju od 31. listopada 2008. do 30. studenoga 2013. po predmetnom Ugovoru o kreditu platila veći iznos radi razlika anuiteta od 3.535,69 EUR i to upravo zbog promjene tečaja CHF.

9. Slijedom prikazanih utvrđenja sud zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe čl. 4. i čl. 7. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa te nalaže tuženici isplatu preplaćenih iznosa kredita radi ništetnosti valutne klauzule, a odbija zahtjev tuženice za utvrđenjem da postoji njena tražbina prema tužiteljici s osnova preplate tzv. negativnih razlika.

10. Tuženica u žalbi osporava da bi se na ovaj konkretni slučaj i ovaj ugovorni odnos primjenjivala utvrđenja iz kolektivnog spora u predmetu poslovni broj P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu. Osporava i zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare te opširno obrazlaže da se u ovom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, da zastara za svaki pojedinačni novčani iznos isplaćen na ime anuiteta počinje teći u trenutku kad je tuženica primila isplatu, da je protekao opći zastarni rok od pet godina koji se primjenjuje kod stjecanja bez osnove te da rok za zastaru nije prekinut tužbom u kolektivnom sporu jer je prije tog spora u većem dijelu nastupila zastara obzirom da tužiteljica nije poduzela niti jednu radnju kojom bi došlo do prekida zastare. Navodi i da je tužiteljica (odnosno njen prednik) sklapanjem ugovora pristala na ugovorne odredbe pa tako i na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a koje su zakonski dopuštene pa zaključuje da kao takve ne mogu biti protivne načelu savjesnosti i poštenja te ističe da je poštivala važeću zakonsku regulativu prema kojoj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije imala obvezu definirati parametre promjenjivosti kamatne stope. Tuženica ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 260. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., dalje ZPP) navodeći da je vještak svoj nalaz, kao i očitovanja na prigovore tuženice na nalaz, iznio samo pismeno, da prvostupanjski sud nije pozvao vještaka da se očituje i usmeno na raspravi, da je vještak koristio pogrešnu metodologiju izračuna, koja ne korespondira sa ugovornim odnosom i nije poštovao parametre ugovornog odnosa te smatra da je radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja bilo potrebno uzeti u obzir promjene kamatnih stopa te parametre koji su utjecali na visinu promjene kamatne stope u vrijeme otplate kredita, a ne sačiniti izračun na bazi fiksne kamatne stope, pri čemu posebno ističe da je sud bio dužan umanjiti preplaćeni iznos za iznos tzv. negativne razlike za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u vrijeme isplate kredita. U žalbi iznosi i da je presudom dosuđen iznos od 26.639,67 kuna koji ne korespondira sa nalazom i mišljenjem vještaka, budući je vještak utvrdio preplaćeni iznos od 25.279,48 kn dok je dopunom nalaza i mišljenja vještak izvršio izračun na način da je uzeo u obzir i pozitivne i negativne tečajne razlike te je utvrđen preplaćeni iznos od 24.998,30 kn. Zaključno navodi da je izreka presude u suprotnosti sa provedenim dokazima, da dokazi nisu provedeni sukladno zakonu, da su razlozi o odlučnim činjenicama kontradiktorni utvrđenjima iz provedenog dokaznog postupka, čime je ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

11. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga tuženice, ali i po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da je prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu. Naime, osnovano tuženica ukazuje na počinjenje bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer i prema ocjeni ovoga suda presuda prvostupanjskog ne sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koje sadrži su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te pored toga o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima odluke o sadržaju isprava koje su dostavljene u spis i sadržaja samih isprava. No, bez obzira na iznesene propuste, s obzirom na sadržaj dokaza provedenih tijekom postupka ovaj drugostupanjski sud ima mogućnost utvrđenja svih činjenica bitnih za primjenu materijalnog prava i slijedom toga za djelomično preinačavanja, a djelomično potvrđivanje, prvostupanjske presude primjenom čl. 373. a st. 1. toč. 2. u vezi st. 3. ZPP-a.

12. Naime, sud prije svega obrazlaže razloge zbog kojih ocjenjuje ništetnim čl.7. Ugovora o kreditu navodeći kako je ovu ugovornu odredbu tuženica unaprijed i bez mogućnosti tužiteljice da se izjasni o sadržaju ove ugovorne odredbe, unijela u ugovor što ocjenjuje suprotnim načelu savjesnosti i poštenja. Ujedno utvrđuje da je ova odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao ugovorne strane. Ocjenjujući osnovanost žalbenih navoda tuženice u ovom dijelu ovaj sud prije svega ističe da su ugovor sklopili MB pok. suprug tužiteljice i tuženica te da tužiteljica kako sama navodi nije niti bila prisutna sklapanju ugovora. Pored toga, razmotri li se sadržaj odredbe čl.7. Ugovora proizlazi kako njime ugovorne stranke uređuju obveze stranaka vezane uz osiguranje vraćanja kredita, a ne ugovaraju valutnu klauzulu. Obzirom čl. 7. predmetnog ugovora ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer definira obvezu osiguranja povrata kredita, time da niti sama tužiteljica ne navodi razloge na temelju kojih bi odredbe o osiguranju kredita bile ništene, ovaj sud nalazi kako je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnim čl. 7. Ugovora o kreditu.

13. Međutim, osnovano se prednik tužiteljice u tužbi poziva na utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka (između ostalih i tuženice) i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (koje se odnose na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope) a kojima je utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojima da je - suprotno načelu savjesnosti i poštenja – potrošaču nametnuta obveza koju potrošač u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu što da je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača s jedne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što da je protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i ništetne sukladno odredbi čl. 81. stav. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ broj 96/03.) odnosno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/07 - „Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule u CHF, utvrđeno da su banke (pa i tuženica) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je (i) tuženica postupala suprotno odredbama (čl.81., čl.82. i čl.90.) ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. ZZP/07 i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Ocjenjujući tijekom postupka provedene dokaze, rukovodeći se ponajprije iskazom tužiteljice i djelatnice tuženice FB te sadržajem predmetnog ugovora o kreditu i ostalih u spis priloženih isprava, proizlazi da je prednik tužiteljice predmetni ugovor sklopio, a da pri tom od strane djelatnice tuženice nije bio upozoren na specifičnosti zaduživanja u valuti CHF niti su mu obrazloženi parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope, da prednik tužiteljice nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule i promjenjivost ugovorene kamate, jer je utvrđeno da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo pa se iste smatraju nepoštenima obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a tuženica tijekom postupka nije dokazala da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu neposredno po svojim djelatnicima informirala prednika tužiteljice o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope i rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima ove odredbe ocijenjene su ništetnima.

15. Primjenom odredbe čl. 502. c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1. ZPP-a - da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, ovaj sud zaključuje da je u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz takvog kolektivnog spora.

16. U tom smislu ovaj sud je kao prethodno pitanje ocijenio da je odredba ugovora o kreditu kojim je otplata kredita vezana uz valutu CHF ništetna te je pored toga ništetnom ocijenio i odredbu čl.4. Ugovora kojom je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Tuženici se ukazuje na Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2. Kako zastara s osnova restitucijskih zahtjeva s osnove ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli počinje teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna, to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu 20. veljače 2020. u vezi zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa u vezi valutne klauzule, nije protekao zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. - dalje ZOO).

18. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između parničnih stranaka na način da je kredit s valutnom klauzulom pretvorio u kunski kredit time što je naložio vještaku da rast tečaja za valutu CHF prilikom otplate anuiteta izračuna u odnosu na početni tečaj, jer je jedino o početnom tečaju prednik tužiteljice bio informiran od strane tuženice, pri čemu valja istaknuti da nije sporno da ZOO dopušta zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu i odredba ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za valutu CHF nije utvrđena ništetnom zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženica nije prednika tužiteljice na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između ugovornih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

19. Obzirom da je financijska vještakinja nalaz i mišljenje u potpunosti izradila sukladno danom zadatku od strane prvostupanjskog suda, a prema kojem je zadatku bila dužna izračunati kolike je iznose tužiteljica (odnosno njen prednik) preplatila u odnosu na iznos koji bi platila da se cijelo vrijeme otplate primjenjivao tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita o kojem je početnom tečaju prednik tužiteljice jedino i bio informiran od strane tuženice, nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava nalaz i mišljenje financijskog vještaka tvrdnjom da je isti trebao poštovati parametre ugovornog odnosa te objasniti i odrediti parametre kojima se određuju tržišni uvjeti, jer nikakvi parametri nisu bili navedeni u ugovoru zaključenom između parničnih stranaka te se isti i ne mogu utvrđivati naknadno u sudskom postupku za proteklo razdoblje. Sud je nakon izrade pisanog nalaza i mišljenja pozvao vještakinju da se očituje na prigovore tuženice nakon čega je u pismenom obliku dopunila nalaz na način da je izvršila prijeboj pozitivne i negativne tečajne razlike koja dopuna nalaza je uručena punomoćnicima stranaka, a vještakinja se usmeno očitovala na prigovore tuženice ročištu održanom 31. siječnja 2023., time da se i na izričit upit punomoćnice tuženice da li je prilikom izračuna tečajnih razlika isključila utjecaj promjene kamatne stope očitovala da je taj utjecaj isključen, zbog čega su proizvoljni i promašeni žalbeni navodi tuženice kako joj na to pitanje nije odgovoreno. I iz nalaza vještakinje kao i iz dopune nalaza proizlazi da je tužiteljica radi promjene tečaja više platila upravo iznos od 3.535,69 EUR / 26.639,67 kuna (24.998,30 kn +1.641,37 kn). U tom smislu ovdje ne možemo govoriti da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 260. st. 1. ZPP-a, a niti je time povrijeđeno načelo neposrednosti i ravnopravnosti stranaka u postupku jer je prvostupanjski sud na isti način postupao i prema tužiteljici i prema tuženici.

20. Nisu osnovane žalbene tvrdnje tuženice da ovdje ne možemo govoriti o ništetnosti ugovornih odredaba jer je ugovor prestao, obzirom da činjenica da je neki ugovor prestao nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost ili ništetnost pojedinih njegovih odredbi, a koje pravno shvaćanje je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

21. Neosnovano tuženica osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao potrošač, jer iz sadržaja samog ugovora o kreditu proizlazi da se radi o kreditu za kupnju vozila kojeg je sklopio prednik tužiteljice, a tuženica niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak suda da je prednik tužiteljice kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu izvan bilo kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

22. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njen prigovor radi prijeboja manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene i kada je tečaj bio niži. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Obzirom da u spornom razdoblju tužiteljica niti njen prednik ništa nisu primili od tuženice, već su tuženici izvršili isplatu kako je banka zatražila i obračunala te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženice, a ne obrnuto tuženici ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženica je kao jača ugovorna strana povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorila povrat kredita vezan uz CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Ovu ugovornu odredbu diktirala je tuženica pa je na njoj da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti.

23. Neosnovani su nadalje žalbeni navodi o nedopuštenosti preinake budući je preinaka tužbe, sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV–162/2021 od 26. studenoga 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Iako je tijekom postupka prvostupanjski sud propustio odlučiti o dopuštenosti preinake tužbe ista je dopuštena, primjenom odredbe čl.190. st. 2. ZPP-a, pa to što o dopuštenosti preinake nije odlučeno u izreci presude nije utjecalo na njenu zakonitost.

24. Pravilnom i zakonitom ovaj sud cijeni i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV. izreke pobijane presude, a koju odluku tuženica pobija samo vezano uz pobijanje odluke o glavnoj stvari, jer je ista donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a obzirom da je tužiteljica djelomično uspjela u ovoj parnici te glede visine pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.).

25. Slijedom iznijetog ovaj je sud djelomično odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio toč. II., III. i IV. izreke. Kako je bitne činjenice za odluku o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, bilo moguće utvrditi na temelju izvedenih dokaza, neovisno o tome što je prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke počinio bitnu povredu postupka, ovaj sud je temeljem ovlaštenja iz čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP-a djelomično odbio žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdio presudu pod toč. I. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba čl. 4. ugovora kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženice te je djelomično prihvatio žalbu tuženice kao osnovanu i preinačio presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetan čl. 7. Ugovora o kreditu i zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbio.

26. Obzirom da je tuženica uspjela sa svojom žalbom samo u razmjerno neznatnom dijelu, to joj u smislu odredbe čl.154. st. 5. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu 6. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun