Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Gž-505/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak- Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Daliboru Diviću, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Autokuća Kržak d.o.o. Bjelovar, Križevačka cesta 40a, OIB: 09016485586, zastupanog po punomoćnici Jacinti Toš Špehar, odvjetnici iz Bjelovara, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici broj Pn-147/2020-70 od 20. veljače 2024., na sjednici vijeća 6. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično prihvaća žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici broj Pn-147/2020-70 od 20. veljače 2024.
- potvrđuje pod toč. I 1. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 966,54 EUR sa zateznom kamatom koja na iznos od 433,53 EUR teče od 17. rujna 2019. do isplate i na iznos od 533,01 EUR od 2. prosinca 2019. do isplate i pod toč. I 2. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.340,81 EUR sa zateznom kamatom od 20. veljače 2024. do isplate,
- preinačuje pod toč. I 1. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju na ime naknade štete daljnji iznos od 1.445,15 EUR sa zateznom kamatom od 20. veljače 2024. do isplate i pod toč. I 2. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđen daljnji trošak u iznosu od 1.330,24 EUR sa zateznom kamatom od 20. veljače 2024. do isplate te se u tim dijelovima zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 229,84 EUR, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom pod toč. I 1. izreke naloženo je tuženiku na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 2.411,69 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 433,53 EUR od 17. rujna 2019. do isplate, na iznos od 533,01 EUR od 2. prosinca 2019. do isplate, te na iznos od 1.445,15 EUR od 20. veljače 2024. do isplate, a pod toč. I 2. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.671,05 EUR sa zateznom kamatom od 20. veljače 2024. do isplate.
2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika djelomično je neosnovana, a djelomično je osnovana.
5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete u iznosu od 2.411,69 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, a činjenično se temelji na tvrdnji da tuženik kao izvođač radova nije sukladno pravilima struke obavio posao popravka osobnog vozila koje mu je tužitelj kao naručitelj radova dovezao na popravak, zbog čega tužitelj potražuje od tuženika novčani iznos od 966,54 EUR sa zateznom kamatom koji mu je platio temeljem računa od 17. rujna i 2. prosinca 2019., te na ime troškova potrebnih za dovođenje motora vozila tužitelja u tehnički ispravno stanje u iznosu od 1.445,15 EUR sa zateznom kamatom.
6. Nakon reproduciranja sadržaja i ocjene materijalnih i personalnih dokaza, prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice:
- da je tužitelj kao vlasnik vozila marke Renault tip Scenic, reg. oznake [registarska oznaka] dana 11. rujna 2019. odvezao svoje vozilo na popravak tuženiku kao ovlaštenom koncesionaru za vozila marke „Renault“, kako bi otklonio kvar na istom (neobični zvuk u pogonskom motoru i gubitak rashladne tekućine), da je tuženik 17. rujna 2019. izdao tužitelju račun br. 1531/1/1 u iznosu od 3.266,43 kn, u kojem računu je naznačio da se odnosi na obavljene radove radi otklanjanja zujanja kod paljenja i sprječavanja gubitka rashladne tekućine, a koji račun je tužitelj platio tuženiku;
- da je tužitelj u studenom 2019. ponovno odvezao svoje vozilo tuženiku kako bi popravio isti kvar zbog kojeg je tužitelj dovezao tuženiku svoje vozilo i prvi puta (11. rujna 2019.), da mu je tuženik izdao račun br. 2024/1/1 od 2. prosinca 2019. u iznosu od 4.015,93 kn, u kojem računu je naznačio da se radovi odnose na sprječavanje gubitka rashladne tekućine, a koji račun je tužitelj platio tuženiku;
- da je tužitelj neposredno nakon što je od tuženika preuzeo vozilo, konkretno 5. prosinca 2019., obavijestio tuženika sms porukom da motor vozila radi glasnije i da ima slabiju snagu, a tuženik mu je odgovorio da se motor vozila mora „razraditi“;
- da iz sms poruke tužitelja od svibnja 2020. proizlazi da vozilo i dalje gubi rashladnu tekućinu i da motor vozila radi kao „dizelaš“, odnosno da vozilo i dalje ima iste kvarove zbog kojih je prvi puta dovezeno tuženiku na popravak;
- da je vozilo tužitelja u svibnju 2020. ostalo u kvaru zbog gubitka rashladne tekućine i više nije bilo u voznom stanju, posljedično čemu je tužitelj angažirao vučnu službu kako bi vozilo odvezao vještaku Stjepanu Horvatu koji ga je pregledao i u svojem mišljenju naveo da je utvrdio prisutnost tekućine u motoru vozila, u trećem cilindru, da se pokretanjem motora vozila čuje lupanje u glavi (razvod, ventil), kao i da je motor vozila tužitelja potrebno rastaviti i utvrditi uzrok gubitka rashladne tekućine u motoru i neobičnog zvuka u motoru vozila prilikom njegova rada;
- da vozilo tužitelja od svibnja 2020. više nije u voznom stanju, te da je isto odjavljeno 7. kolovoza 2020.;
- da iz mišljenja sudskog prometno-tehničkog vještaka dipl. ing. Ivana Pekera proizlazi da tuženik nije otklonio kvar radi kojeg je vozilo tužitelja dovezeno kod njega na popravak te da je za dovođenje motora vozila tužitelja u tehnički ispravno stanje potreban iznos od 1.445,15 EUR, da iz očitovanja od 24. ožujka 2023. proizlazi da vještak u cijelosti ostaje kod svojeg pisanog nalaza i mišljenja kojeg je izradio na temelju stanja u spisu i dobivenih podataka prilikom rasklapanja motora vozila, te da je vještak na ročištu 16. siječnja 2024. ponovio da u cijelosti ostaje kod svojeg nalaza i mišljenja i očitovanja od 24. ožujka 2023.;
- da je tužitelj podneskom od 14. travnja 2023. postavio tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka na način da potražuje od tuženika na ime naknade štete trošak potreban za dovođenje vozila u tehnički ispravno stanje u iznosu od 1.445,15 EUR sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate te naknadu štete koja mu je nastala plaćanjem računa od 17. rujna i 2. prosinca 2019. u ukupnom iznosu od 966,54 EUR sa zateznom kamatom od plaćanja tih računa do isplate, obzirom da tuženik unatoč tome što je vozilo tužitelja bilo kod njega i što mu je tužitelj platio predmetne račune, nije otklonio kvar na predmetnom vozilu.
7. Na temelju gore iznesenog prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik kao izvođač radova nije sukladno pravilima struke obavio posao popravka motora vozila tužitelja, zbog čega ga u smislu odredbi čl. 590. u vezi čl. 597. st. 1. i 2., čl. 600. čl. 601. i čl. 605. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje u tekstu: ZOO) nalazi odgovornim za štetu koja je posljedica neprofesionalno izvršenih (mehaničarskih) radova u smislu čl. 1045. ZOO, a koja šteta se sastoji od novčanog iznosa u ukupnom iznosu od 966,54 EUR koji je tužitelj platio tuženiku plaćanjem računa od 17. rujna i 2. prosinca 2019., i troška potrebnog za dovođenje motora vozila tužitelja u tehnički ispravno stanje u iznosu od 1.445,15 EUR, sva sa zateznom kamatom primjenom čl. 29. i čl. 1086. ZOO.
8. Pobijajući navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik istu nalazi počinjenom iz razloga što presuda nema obrazloženje o odlučnim činjenicama, jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno zbog toga što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, čime sadržajno ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
8.1. Ispitujući stanje spisa i pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjska presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, time da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude u odnosu na odlučne činjenice naveo konkretne, uvjerljive i logične razloge koji su u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka, pa razlozi navedeni u obrazloženju opravdavaju odluku sadržanu u izreci, zbog čega nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti bilo koja druga bitna povreda na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
9. Tuženik u žalbi tvrdi da tužitelju nije nastala šteta obzirom da šteta u smislu odredbe čl. 1045. ZOO podrazumijeva umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja, pa kako iz nalaza vještaka proizlazi da popravak vozila tužitelja nije izvršen, to smatra da je zahtjev tužitelja mogao biti usmjeren isključivo na obvezu izvršenja radnje (popravak vozila), ali ne i na naknadu štete. Tuženik u žalbi dalje navodi da je nejasno iz kojih razloga mu je prvostupanjski sud naložio u cijelosti vratiti tužitelju novčane iznose koje je tužitelj platio temeljem izdanih računa od 17. rujna i 2. prosinca 2019. obzirom da je sudski vještak u svojem nalazu naveo da neki radovi nisu napravljeni sukladno pravilima struke, da je bilo potrebno zamijeniti ulje (što je i učinjeno), posljedično čemu smatra da je izostalo obrazloženje iz kojeg bi bilo razvidno u čemu se sastoji šteta koja je nastala tužitelju, a prvostupanjski sud je propustio navesti u čemu nalazi uzročno posljedičnu vezu između radova koje je obavio tuženik i štete koja je navodno nastala tužitelju, te da li je izvođenje tih radova uzrokovalo daljnje kvarove na vozilu tužitelja. S tim u vezi navodi da vještak nije decidirano naveo da radovi koje je tuženik obavio na predmetnom vozilu i za koje je izdao račune nisu uopće bili potrebni, niti je naveo vrijednost radova koji su bili potrebni i koji su bili izvršeni sukladno pravilima struke. Konačno, smatra da je prvostupanjski sud zahtjev tužitelja za isplatu novčanih sredstava koje je tužitelj platio tuženiku temeljem ispostavljenih mu računa bio dužan odbiti kao neosnovan obzirom da je isti podnesen tek nakon što je zaključen prethodni postupak.
9.1. Tuženik dalje u žalbi navodi da tužitelj nije imao primjedbe na izvedene radove nakon što je od njega preuzeo predmetno vozilo, da je tužitelj unatoč upozorenju da vozilo odmah zaustavi prešao daljnjih 1.000 km, zbog čega smatra da u smislu čl. 604. ZOO nije odgovoran za naknadu štete koju tužitelj potražuje od njega. Ističe da se vještak nije očitovao o greškama koje su ukazivale na neispravnost bobine, te da prilikom vještačenja uopće nije palio motor tako da konačne zaključke vještaka nije moguće provjeriti, a vještak nije dao niti rezultate analize smjese ulja koju je izuzeo.
10. Dakle, imajući u vidu gore izneseno, razvidno je da tuženik osporava ocjenu dokaza izvršenu po prvostupanjskom sudu i na osnovi nje utvrđene odlučne činjenice, pri čemu tuženik u žalbi iznosi vlastitu analizu i tumačenje sadržaja provedenih dokaza ukazujući na drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog po prvostupanjskom sudu, a isto, prema ocjeni ovoga suda, predstavlja jednostrani prikaz sadržaja provedenih dokaza koji nema objektivnog uporišta u sadržaju spisa. S tim u vezi, valja navesti da ocjena dokazne snage ispitanih dokaznih sredstava zavisi u svakom konkretnom slučaju od slobodne ocjene suda koji u smislu odredbe čl. 8. ZPP prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, a koje ukazuju na osnovanost i istinitost tvrdnji jedne od stranaka.
11. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja obzirom da je prvostupanjski sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio da su tužitelj i tuženik sklopili usmeni ugovor o djelu temeljem kojeg se tuženik kao ovlašteni koncesionar za vozila marke Renault obvezao tužitelju popraviti njegovo vozilo, odnosno otkloniti kvarove na koje je tužitelj ukazao tuženiku kada je dovezao svoje vozilo tuženiku na popravak, da vozilo nije popravljeno unatoč tome što je bilo dva puta na popravku kod tuženika, da je tužitelj platio tuženiku račune od 17. rujna i 2. prosinca 2019., da je tužitelj obavještavao tuženika i nakon 2. prosinca 2019. putem sms poruka i telefonskih poziva da njegovo vozilo i dalje gubi rashladnu tekućinu i da se u motoru čuje neobičan zvuk, odnosno da je obavijestio tuženika da kvarovi zbog kojeg mu je prvobitno dovezao svoje vozilo na popravak i dalje egzistiraju te da ih tuženik nije otklonio u rujnu niti u studenom 2019. kada je vozilo tužitelja bilo kod tuženika na popravku, te da je vozilo tužitelja u svibnju 2020. izgubilo kompletnu rashladnu tekućinu i nakon toga više nije bilo u uporabljivom (voznom) stanju, zbog čega je tužitelj, prema stajalištu ovoga suda prešutno raskinuo ugovor o djelu i svoje vozilo odvezao vještaku Horvatu kako bi mu isti dao mišljenje u vezi uzroka navedenih kvarova, te je zbog toga što predmetno vozilo više nije bilo u voznom stanju zbog gubitka rashladne tekućine isto odjavio u kolovozu 2020., dok je 22. rujna 2020. protiv tuženika podnio tužbu radi naknade štete.
12. Prema čl. 590. ZOO ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu, a prema čl. 597. ZOO izvođač je dužan izvršiti djelo kako je ugovoreno i po pravilima struke (st. 1.), time da ga je dužan izvršiti za određeno vrijeme, a ako ono nije određeno, onda za vrijeme koje je razumno potrebno za takve poslove (st. 2.), a prema odredbi čl. 603. st. 1. ZOO izvođač je dužan naručitelju predati izrađenu ili popravljenu stvar.
13. Kako iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Ivana Pekera od 28. veljače 2023., koji je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručan, proizlazi da tuženik izvršenim radovima u dva navrata na motoru vozila tužitelja nije otklonio kvar radi kojeg je vozilo prvotno dovezeno na popravak, da je tuženik popravljao vozilo tužitelja u dva navrata i to u rujnu i studenom 2019., te da je nakon što je preuzeo do tuženika vozilo 2. prosinca 2019., već 5. prosinca 2019. poslao tuženiku sms poruku kojom ga je obavijestio da kvar na njegovom vozilu opet nije otklonjen, dok je tuženik na istu odgovorio da se motor „mora razraditi“, koji odgovor nije prihvatljiv obzirom da se kod radova, prema po tuženiku izdanim računima nije imalo što razrađivati, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužitelj kao naručitelj radova u smislu čl. 604. st. 1. ZOO o nedostacima izvedenih radova koji su se pojavili nekoliko dana nakon preuzimanja vozila od tuženika, bez odgađanja obavijestio tuženika, da je tuženik tvrdio da je vozilo tužitelja u ispravnom stanju, da tuženik nije otklonio kvar zbog kojih je vozilo dovezeno tuženiku (gubljenje rashladne tekućine, neobični zvuk prilikom paljenja i prilikom vožnje u motoru), da je tužitelj platio račune koje mu je za obavljene radove izdao tuženik, iako tim radovima nije otklonjen kvar na vozilu tužitelja zbog kojeg ga je dovezao tuženiku, te da je u konačnici zbog gubitka rashladne tekućine vozilo tužitelja od svibnja 2020. postalo neuporabljivo, odnosno isto nije bilo u voznom stanju, zbog čega se postupanje tužitelja nakon toga, mora protumačiti u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja jednostranim raskidom ugovora o djelu od strane tužitelja.
14. Pravne posljedice raskida ugovora o djelu voljom naručitelja propisane su posebnom odredbom čl. 609. ZOO koja određuje da kada obavljeni posao ima takav nedostatak koji djelo čini neuporabljivim ili je obavljen u suprotnosti s izričitim uvjetima ugovora, naručitelj može, ne tražeći prethodno otklanjanje nedostatka, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.
15. Prema odredbi čl. 597. st. 1. ZOO izvođač je dužan izvršiti djelo kako je ugovoreno i po pravilima struke, a iz stanja spisa i posebice iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tuženik nije postupio u skladu sa citiranom zakonskom odredbom, zbog čega je tužitelju nastala šteta.
16. Odredbom čl. 1046. st. 1. ZOO propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).
17. Imajući u vidu stoga citirane zakonske odredbe te činjenicu da je tužitelj podmirio tuženiku ispostavljene mu računu za radove koje je obavio na njegovom vozilu, a kojima nisu otklonjeni kvarovi zbog kojih je tužitelj vozilo dovezao tuženiku, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije izvršio radove po pravilima struke, posljedično čemu je tužitelju nastala obična šteta u vidu umanjenja njegove imovine zbog toga što je platio tuženiku temeljem izdanih računa ukupni iznos od 966,54 EUR, a kvarovi zbog kojih je dovezao vozilo tuženiku nisu otklonjeni. Kraj svega navedenog neodlučni su navodi tuženika da prvostupanjski sud nije vodio računa da li su i koji radovi koje je obavio i naplatio tuženik bili potrebni, obzirom da je tuženik bio dužan obaviti radove koji su bili potrebni da se otkloni kvar na motoru vozila zbog kojeg je tužitelj isto dovezao tuženiku, a što nedvojbeno nije učinio sukladno pravilima struke, pa je tužitelju zbog plaćanja predmetnih računa umanjena njegova imovina za iznos od 966,54 EUR.
18. S tim u vezi valja navesti da je potpuno promašena tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na naknadu štete u vidu povrata novčanog iznosa koji mu je isplatio za obavljene radove temeljem izdanih računa jer tužitelj isto nije zahtijevao tužbom nego tek nakon što je zaključen prethodni postupak, a to iz razloga što je tužitelj tužbu podnio u smislu odredbe čl. 186.b st. 2. ZPP zahtijevajući od tuženika da mu isplati na ime naknade štete iznos kojeg će odrediti nakon provedenog strojarskog vještačenja, time da je podneskom od 4. travnja 2023., odnosno neposredno nakon provedenog vještačenja postavio svoj tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno pod toč. 1. izreke pobijane presude.
19. Također, žalbeni navodi tuženika kojima prigovara nalazu i mišljenju sudskog vještaka tvrdeći da se vještak nije očitovao o greškama na motoru vozila koje su ukazivale na neispravnost bobine, te činjenica da vještak nije palio motor vozila, odnosno da nije dao rezultate analize smjese ulja koju je izuzeo te u dijelu u kojem je vještak naveo da izvršeni radovi nisu bili potrebni, te da vještak nije naveo vrijednost radova koji su bili potrebni i izvršeni sukladno pravilima struke nisu od odlučnog značaja, obzirom da je u konkretnom slučaju bilo bitno utvrditi da li je tuženik otklonio kvar na vozilu tužitelja zbog kojeg je isti došao k njemu, jer je tužitelj samo i jedino radi toga došao tužitelju sa svojim vozilom i platio predmetne račune, dok je žalba tuženika da je tužitelj s vozilom prešao daljnjih 1000 km iako je imao upozorenje da vozilo zaustavi u protivnosti sa uputom samog tuženika koji je na obavijest tužitelja da nisu otklonjeni kvarovi na njegovom vozilu zbog kojih ga je dovezao tuženiku, dao uputu da motor treba razraditi (nema sumnje da se motor može „razraditi“ jedino vožnjom tog vozila - opaska ovoga suda).
20. Obzirom na izneseno, pravilno je prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 609. i čl. 1046. ZOO naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 966,54 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, pa je u tom dijelu valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu.
21. Međutim, u pravu je tuženik kada u žalbi tvrdi da ga je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava obvezao platiti tužitelju daljnji iznos od 1.445,15 EUR za dovođenje motora vozila tužitelja u tehničko ispravno stanje.
22. Iz stanja predmeta te nalaza i mišljenja vještaka ne proizlazi da je tužitelju zbog toga što tuženik nije popravio kvar na motoru vozila radi kojeg ga je tužitelj dovezao tuženiku, umanjena njegova imovina, odnosno da je zbog navedenog spriječeno povećanje tužiteljeve imovine, niti je to tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka tvrdio. Tužitelj nije naveo koja vrsta štete i u kojem obimu mu je nastala zbog toga što tuženik nije popravio vozilo, dok iz nalaza i mišljenja vještaka koji je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio, ne proizlazi da je tuženik svojim radnjama prouzrokovao neuporabljivost predmetnog vozila, već proizlazi samo da isti nije otklonio kvarove na motoru vozila zbog kojih mu je tužitelj svoje vozilo dovezao. Stoga, činjenica da tuženik nije otklonio kvar zbog kojeg mu je vozilo tužitelja dovezeno, ne znači ujedno i da je isti dužan tužitelju platiti iznos od 1.445,15 EUR zbog dovođenja motora vozila tužitelja u tehnički ispravno stanje, jer isti nije bio u tehnički ispravnom stanju niti kada ga je tužitelj prvi puta dovezao tuženiku, niti pak je tužitelj dokazao da je zbog radnji tuženika došlo do tehničke neispravnosti vozila tužitelja.
23. Stoga, kako tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao zakonom propisane opće pretpostavke za odgovornost tuženika za naknadu štete zbog tehničke neispravnosti vozila tužitelja, odnosno nije dokazao štetnu radnju, protupravnost i uzročnu vezu, odnosno uzročno posljedičnu vezu između obavljenih radova tuženika na vozilu tužitelja i činjenicu da je isto u tehnički neispravnom stanju, zbog čega je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da je tuženik u obvezi naknaditi štetu tužitelju u vidu troškova radi dovođenja predmetnog vozila u tehnički ispravno stanje, posljedično čemu je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju daljnji iznos od 1.445,15 EUR sa zateznom kamatom, to je u tom dijelu valjalo prihvatiti žalbu tuženika i temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja.
24. Kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu presudu to je temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 2. ZPP i čl. 155. ZPP valjalo odlučiti o troškovima cijelog postupka.
25. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, a da omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
26. Kako je tužitelj uspio u sporu 70%, a tuženik 30%, cijeneći uspjeh kvalitativno i kvantitativno, to tužitelj ima pravo na 40% troškova koji su mu osnovano nastali. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom čl. 155. st. 1. ZPP utvrdio da su tužitelju opravdano nastali troškovi navedeni pod toč. 13. obrazloženja koji primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., u daljnjem tekstu: Tarifa) i pravilnim zbrajanjem (bez troškova vještačenja) iznose 2.798,66 EUR, pa tužitelj ima pravo na trošak razmjerno uspjehu od 40% u iznosu od 1.119,46 EUR. Kako je u ovoj pravnoj stvari vještačenje bilo potrebno, to tužitelju, koji je snosio trošak provedenog vještačenja, bez obzira na omjer uspjeha u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, pripada u cijelosti trošak vještačenja u iznosu od 872,39 EUR. Stoga tužitelju ima pravo na ukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 2.340,81 EUR.
27. Tuženik ima pravo na trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR primjenom Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife i sudsku pristojbe na žalbu u zatraženom iznosu od 70,57 EUR primjenom Tar. br. 3. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/23.; dalje u tekstu: Uredba) što razmjerno uspjehu u žalbenom postupku od 60% primjenom čl. 154. st. 2. ZPP daje trošak u iznosu od 229,84 EUR.
U Varaždinu 6. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun