REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1184/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Pajalića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i mr.sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dražen Štivić, odvjetnik u Županji, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, koju zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2178/2023-3 od 23. studenoga 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P- 918/19-37 od 18. svibnja 2023., u sjednici održanoj 6. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I./ Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 26.rujna 2005. i to u točki 1. koja glasi "kunska protuvrijednost CHF 22.901,61 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja", u točki 2 koja glasi "promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora", te u točki 7 koja glasi "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke", te iste odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak odnosno ništetne su.

II./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da isplati tužitelju GA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od ukupno 1.247,12 eur/9.396,45 kn sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate i to do 31. 07. 2015. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 30. 08. 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, te od 01.01.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, i to: na iznos od 0,16 EUR / 1,21 kn od 30.11.2005., na iznos od 9,04 EUR / 68,08 kn od 31.10.2008., na iznos od 12,02 EUR / 90,56 kn od 31.12.2008., na iznos od 14,16 EUR / 106,69 kn od 31.01.2009., na iznos od 15,13 EUR / 114,00 kn od 28.02.2009., na iznos od 16,36 EUR / 123,25 kn od 31.03.2009., na iznos od 16,88 EUR / 127,16 kn od 30.04.2009., na iznos od 12,72 EUR / 95,81 kn od 31.05.2009., na iznos od 9,65 EUR / 72,74 kn od 30.06.2009., na iznos od 10,47 EUR / 78,88 kn od 31.07.2009., na iznos od 12,08 EUR / 91,04 kn od 31.08.2009., na iznos od 11,94 EUR / 89,98 kn od 30.09.2009., na iznos od 10,31 EUR / 77,69 kn od 31.10.2009., na iznos od 13,37 EUR / 100,76 kn od 30.11.2009., na iznos od 15,83 EUR / 119,26 kn od 31.12.2009., na iznos od 19,32 EUR / 145,58 kn od 31.01.2010., na iznos od 18,52 EUR / 139,54 kn od 28.02.2010., na iznos od 23,26 EUR / 175,25 kn od 31.03.2010., na iznos od 22,36 EUR / 168,48 kn od 30.04.2010., na iznos od 24,11 EUR / 181,68 kn od 31.05.2010., na iznos od 39,28 EUR / 295,98 kn od 30.06.2010., na iznos od 36,16 EUR / 272,45 kn od 31.07.2010., na iznos od 45,70 EUR / 344,33 kn od 31.08.2010., na iznos od 42,40 EUR / 319,49 kn od 30.09.2010., na iznos od 37,10 EUR / 279,54 kn od 31.10.2010., na iznos od 48,29 EUR / 363,83 kn od 30.11.2010., na iznos od 62,52 EUR / 471,05 kn od 31.12.2010., na iznos od 52,44 EUR / 395,13 kn od 31.01.2011., na iznos od 55,98 EUR / 421,76 kn od 28.02.2011., na iznos od 51,48 EUR / 387,89 kn od 31.03.2011., na iznos od 790,51 EUR / 5.956,10 kn od 04.04.2011., sve u roku od 15 dana.

III./ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.238,04 eur/16.862,50 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja tj 18.05.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena – u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 293,24 eur/2.209,42 kn kao i sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na parnični trošak kao sa neosnovanim.

V. Odbija se tužitelj sa glavnim tužbenim zahtjevom iz podneska od 24.01.2023. koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnim i ne proizvodi pravni učinak u cijelosti Ugovoru o kreditu od dana 26. 09. 2005. kojim tuženik daje tužitelju kredit u iznosu od 22.901,61 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika na rok otplate od 84 mjeseci uz početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,50 % godišnje, zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, što je tuženik dužan priznati.

II. Sukladno pravilima o istovremenom ispunjenju obveza na temelju ništetnog Ugovora o kreditu od dana 26. 09. 2005. utvrđuje se na dan 04. 04. 2011. a) postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku u iznosu od 18.625,86 eur/ 140.336,56 kn

b) postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 14.528,80 eur/109.467,29 kn te se prebijaju međusobne tražbine stranaka i nakon izvršenog prijeboja nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.540,36 eur/ 11.605,90 kn sa zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 (osam) postotnih poena,sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade štete iznos od 13.411,36 EUR / 101.047,91 kn sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbenog zahtjeva pa do isplate po stopi do 31.12.2022. koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, te od 01.01.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 (osam) postotnih poena,sve u roku od 15 dana.".

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke.

3. Rješenjem ovoga suda broj Revd-1365/2024-2 od 8. svibnja 2024. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž- 2178/2023-3 od 23. studenoga 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P-918/19-37 od 18. svibnja 2023. zbog pravnog pitanja:

"Može li opstati ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije kao vjerovnika i potrošača kao dužnika u slučaju kada sud utvrdi da su odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne sukladno članku 105. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) ili je u tom slučaju riječ o ništetnom ugovoru u cjelini?".

4. Postupajući po dopuštenju revizijskog suda, tužitelj je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude kojom je odbijena njegova žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja, u dijelu pod točkom V. izreke kojim je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev:

- za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, 26. rujna 2005. kojim tuženik daje tužitelju kredit u iznosu od 22.901,61 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika na rok otplate od 84 mjeseci uz početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,50 % godišnje,

- za utvrđenje postojanja tražbine tužitelja prema tuženiku u iznosu od 18.625,86 EUR/140.336,56 kuna,

- za utvrđenje postojanja tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 14.528,80 EUR/109.467,29 kuna,

- za prijeboj međusobnih tražbina stranaka, te zahtjev da se po izvršenom prijeboju naloži tuženiku isplatiti tužitelju 1.540,36 EUR/ 11.605,90 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate,

- za isplatu 13.411,36 EUR/101.047,91 kuna, na ime naknade štete iznos, sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbenog zahtjeva do isplate. Predložio je reviziju prihvatiti, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 24/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) propisano je da u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. U revizijskom postupku je sporna ništetnost cijelog ugovora o kreditu s obzirom na utvrđenu ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te u svezi s time sporno je postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku, osnovanost zahtjeva za prijeboj i isplatu.

9. Sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, kojima su stranke ugovorile valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i kamatnu stopu promjenjivu po odluci kreditora, kao i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa preplaćenih s osnova tih ništetnih ugovornih odredbi. U postupku je utvrđeno da je ugovorom o kreditu ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na da dospijeća ugovora i početna kamatna stopa od 5,50 % godišnje, te da je kredit u cijelosti otplaćen. Pritom nije bilo sporno da su se tijekom otplate kredita anuiteti, zbog povišenja kamatne stope i zbog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, značajno povećali. Nadalje, prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i u svezi s time zahtjev utvrđenje postojanja tražbine tužitelja prema tuženiku, zahtjev za prijeboj tražbina stranaka i isplatu razlike tužitelju, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO). Navedenom odredbom je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, što u ovoj konkretnoj situaciji nije slučaj.

10. Sud drugog stupnja je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke, kojom je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, za utvrđenje postojanja tražbine tužitelja prema tuženiku s osnova ništetnosti cijelog ugovora, za utvrđenje tražbine tužitelja prema tuženiku s osnova naknade štete, prijeboj međusobnih tražbina i isplatu razlike tužitelju. Ocjena drugostupanjskog suda je da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i djelomično ništetne ugovorne odredbe kamatnoj stopi promjenjivoj po odluci kreditora.

11. U reviziji tužitelj ustraje u tvrdnji da su navedene ništetne odredbe ugovora bitni sastojci ugovora bez kojih ugovor ne može opstati.

12. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st. 2. čl. 324. ZOO).

13. U ovom je stadiju postupka, kao što je naprijed kazano, pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o namjenskom kreditu te odredba o valutnoj klauzuli, ali taj dio drugostupanjske presude, s obzirom na sadržaj dopuštenog pitanja, nije predmet raspravljanja u revizijskom postupku.

14. Ugovorom se o kreditu, prema odredbi čl. 1021. ZOO, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

15. Predmetnim je Ugovorom o kreditu bila ugovorena početna kamatna stopa, koja se, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu, primjenjuje.

16. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO). Odredba čl. 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

17. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena ništetnom na temelju posebne odredbe, i to odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09., 133/09, 78/12 i 56/13). Pritom treba napomenuti da identičnu odredbu sadrži čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 56/03 - dalje: ZZP) koji se primjenjuje u ovom predmetu s obzirom da je predmetni ugovor sklopljen 26. rujna 2005., te stoga pozivanje suda na kasnije važeću zakonsku odredbu ZZP nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke. Unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti (u konkretnom je slučaju i vratio prijevremenom otplatom kredita).

18. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. ZOO u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica, kao banka, stavila na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 21. ZOO i čl. 22. ZOO u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO te čl. 324. st. 2. ZOO, kada su tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu ocijenili neosnovanim.

19. Nasuprot revizijskim navodima tužitelja, ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (Zsuzsanna Dunai protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Kod ovakve ocjene, revizijski sud ustraje u svojoj praksi (odluka broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

20. S tim u vezi nisu prihvatljivi revizijski navodi tužitelja u vezi s tumačenjem navedene odluke Suda EU prema kojem je Sud izrazio stajalište da je odredba o tečajnom riziku, valuti CHF, glavni predmet ugovora i kako održavanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnom sastojku ugovora. To stoga što je presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučeno, među ostalim, da čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

21. Drugim riječima, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

21.1. Štoviše, u presudi predmeta Suda EU broj C-932/19 ( ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

22. Upravo na tom tragu, u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, revizijski sud ocjenjuje da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. To je temeljni razlog zbog kojeg revizijski sud i cijeni da su nižestupanjski sudovi odbijanjem tužiteljevog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora pravilno primijenili materijalno pravo.

23. Ovakvo je pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, točka 75.). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuvši da "čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe". Slično (kao naprijed) i u spomenutoj presudi broj C-932/19 od 24. travnja 2020.

23.1. Prema ocjeni revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja je udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je tužitelju prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i dosuđen preplaćeni iznos po obje te osnove. Time je na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnog natjecanja, s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

23.2. Naime, eventualnim utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu došlo bi do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sund servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti. U odnosu na obje stranke predmetni je ugovor ispunjen u granicama njegove valjanosti, dok je tužitelju u dijelu u kojem su ugovorne odredbe utvrđene ništetnima zbog nepoštenosti dosuđena isplata preplaćenih iznosa.

23.3. S druge strane, zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi valja pružati u okvirima koje određuje Direktiva i u okviru balansa koji je njezinim odredbama uspostavljen između pravnih učinaka nepoštenosti ugovornih odredbi i slobode ugovaranja (tako i ABC, ABC: Zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, Načela i standardi zaštite u odlukama Suda Europske unije, "Narodne novine", Zagreb, 2018., str. 667.).

24. Pri naprijed navedenoj ocjeni, revizijski sud ima na umu da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, i iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

25. Treba imati na umu da, prema praksi Suda EU (presuda broj C-19/20, točka 56.), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst čl. 6. st. 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljno za potrošača (tako i u presudi od 15. ožujka 2012., Perenčiova i Perenič, C- 453/10, EU:C2012:144, točka 32.). Vrlo slično Sud EU ponavlja i u spomenutoj presudi C-932/19 od 24. travnja 2020. (točka 49.) u kojoj, u skladu s objektivnim pristupom Suda u njegovoj sudskoj praksi u tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.

25.1. Ovaj sud je zaključak o neosnovanosti revizije donio u primjeni navedenih mjerodavnih odredbi materijalnog prava, a također imajući na umu praksu iz svih naprijed navedenih presuda Suda EU primjenjivih na okolnosti konkretnog slučaja upravo, kao što je i navedeno, cijeneći da je u opisanim prilikama na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnog natjecanja, s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

26. Imajući na umu da se posljedice nevaljanosti ugovora zbog nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje uređuju pravne odnose ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, konkretno naprijed spomenutim odredbama ZOO, odgovor na dopušteno pravno pitanje glasi:

Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnog natjecanja, s druge.

27. Naprijed navedeno ne isključuje mogućnost da unutar pojedinih nacionalnih sudova u državama EU, zbog određenih specifičnih okolnosti pojedinog slučaja, ugovor o kreditu bude ocijenjen i u cijelosti ništetnim. Primjer za takvo odstupanje od prakse je presuda Vrhovnog suda Republike Slovenije broj II Ips-18/2022 od 21. prosinca 2022. koja je utemeljena upravo na specifičnim činjeničnim posebnostima tog premeta u kojem su tužitelji kao potrošači imali mogućnost podići kredit samo u CHF, a nisu bili obaviješteni o zamkama svoje odluke, dok je tuženica (banka) znala da tužitelji mogu podići kredit samo u CHF, ali im unatoč tome nije ništa objasnila o valutnom riziku čime je postupanje banke ocijenjeno ne samo nepoštenim, već i obmanjujućim, i to već u trenutku sklapanja ugovora o kredita. U konkretnom se slučaju, međutim, ne radi ni približno o takvoj vrsti nepoštenosti trgovca, već je to iznimka i u praksi slovenskih sudova, kako to proizlazi iz citirane presude.

28. Odluke revizijskog suda na koje se tužitelj poziva u reviziji donesene su u drugačijim činjeničnim i pravnim okolnostima od onih u ovoj parnici. Odluka broj Revr-19/2006-2 od 3. svibnja 2006. donesena je u postupku radi utvrđenja nedopuštenosti ugovora o radu i isplate, dok je odluka u predmetu broj Rev 907/2002 (Gzz-105/2002-2) od 27. veljače 2003. donijeta u postupku radi utvrđenja ništetnosti ugovora o prodaji dionica i u navedenim odlukama revizijski sud nije zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo primjenjivo u ovom predmetu.

29. U opisanim okolnostima nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji je postavljenim pravnim pitanjem tužitelj ukazivao pa je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 6. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Željko Pajalić