REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-409/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UNIQA osiguranje d.d., Zagreb, Planinska 13A, OIB 75665455333, kojeg zastupa punomoćnik Marko Rašica, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Rašica & partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika AF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Biočić, odvjetnik u Imotskom, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1981/2024-2 od 17. listopada 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-622/2019-33 od 3. lipnja 2024., na sjednici održanoj 6. veljače 2025.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv citirane drugostupanjske presude.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a i 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), prema ocjeni ovog revizijskog suda, naznačena pravna pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije:
„1. Je li sukladno čl. 230. Zakona o parničnom postupku za obaranje presumpcije istinitosti utvrđenih činjenica u javnoj ispravi dovoljno samo postojanje sumnje ili je parnična stranka koja tvrdi da činjenice u javnoj ispravi nisu istinite, sukladno pravilima o teretu dokaza iz čl. 219. st. 1. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, dužna te tvrdnje dokazati s potrebnom sigurnošću, uvjerljivošću i pouzdanošću?
2. Da li je moguće donijeti zaključak o prisutnosti alkohola u krvi tuženika temeljen samo na nalazu i mišljenju vještaka toksikologa, iz kojeg proizlazi da se toksikološkim vještačenjem nije moglo utvrditi koliko je tuženik u trenutku štetnog događaja bio pod utjecajem alkohola pa da je isti mogao imati i manje od 0,5 g/kg alkohola u krvi?
3. Je li moguće o alkoholiziranosti tuženika zaključiti općenito na temelju nalaza i mišljenja vještaka toksikologa, i zapisnika o alkotesitranju, pri tome ne navodeći određeno činjenice i razloge iz kojih se činjenice smatraju utvrđenim, ne cijeneći pritom niti ostale dokaze?
4. Da li procjena stanja alkoholiziranost vozača, u situaciji kad se vještak toksikolog nije mogao jasno odrediti može utvrđivati i temeljem iskaza sudionika prometne nezgode, i na drugi prikladan način, a posebno u slučajevima u kojima je do sudara dvaju vozila moglo doći, i kada je vozač vozila koji je upravljao vozilom sukladno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi?
5. Da li u vezi s gubitkom prava iz osiguranja, kod utvrđivanja postojanja uzročne veze između nedokazane alkoholiziranosti i nastanka prometne nezgode treba cijeniti i okolnosti nastanka prometne nezgode?“
nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4.1. To s obzirom da se predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva na razloge važnosti - da jednim dijelom o pravnom pitanju odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, - drugim dijelom da se radi o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda te se - poziva se i na odluku ovog suda broj Rev-659/2021-2 od 6. srpnja 2022., smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u toj odluci.
4.2. Upravo u toj odluci izraženo je shvaćanje.
4.2.1. „Takva odredba predstavlja presumpciju - " smatra se" - o alkoholiziranosti. U toj situaciji prebačen je teret dokazivanja sa osiguratelja na oštećenika,.....“.
4.2.2. Isto tako o naznačenim pitanjima izraženo je shvaćanje i u odluci Rev- 919/2023-2 od 5. prosinca 2023. te Rev-198/2021-2 od 9. ožujka 2021., a u kojoj odluci je navedeno i :
„Slijedom navedenog, u postupku radi isplate naknade osiguratelju od osobe koja je odgovorna za štetu, a u smislu citiranih odredbi Zakona o osiguranju i Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti, kao posebnih propisa, na osiguraniku (tuženiku) je teret dokazivanja nepostojanja uzročne veze između utvrđene alkoholiziranosti i nastale štete uzrokovane radnjama tuženika.“.
4.3. Kako pobijana odluka ne odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u navedenim odlukama ovog suda vezano za - teret dokaza kada je u zapisniku o očevidu utvrđena koncentracija alkohola u krvi, a nije utvrđena koncentracija alkohola u krvi (i urinu), jer ovdje tuženik i nije imao primjedbi na rezultate testiranja u izdahu, te vezano za - teret dokaza je li štetni događaj u uzročnoj vezi s činjenicom alkoholiziranosti osiguranika, kada osiguravatelj potražuje isplaćeno oštećeniku od osiguranika, to nije riječ o pitanjima u pogledu kojih bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.
5. Stoga u odnosu na naznačena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 6. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Jadranko Jug
