Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Poslovni broj Gž-1017/2023-16

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Branke Guljaš, predsjednice vijeća, suca izvjestitelja i člana vijeća Berislava Babića i sutkinje Katice Krajnović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PJ iz [adresa], Dr. [adresa] P 3, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Đorđu Perkoviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Mittlere Sudoststeiermark Egen, Austrija, Paldau 40, A-8341 Paldau, OIB: 25376204437, koga zastupa punomoćnik Nikola Remenar, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Remenar & Remenar j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču- Parenzo, poslovni broj P-26/2023-35 od 4. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-26/2023-35 od 4. travnja 2023. u pobijanim točkama II., III. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Utvrđuje se da je ovrha koja se vodi pred Općinskim sudom u Pazinu na temelju rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-1043/10 od 15. rujna 2010. nedopuštena za iznos od 6.636,14 eur / 50.000,00 kn.

II U odnosu na preostali dio za koji se zahtijeva utvrđenje da je ovrha koja se vodi pred Općinskim sudom u Pazinu na temelju rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-1043/10 od 15. rujna 2010. nedopuštena, tužbeni zahtjev se odbija.

III Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

IV Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 16.386,28 eur / 123.462,43 kn*, zajedno sa zateznim kamatama, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog."

2. Protiv odbijajućeg dijela te presude (točke II. i III. izreke) te protiv dijela točke IV. izreke u kojem mu je naloženo naknaditi parnične troškove, žalbu je izjavio tužitelj zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07., 84/08., 96/08. – odluka USRH, 123/08., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači, uz naknadu troškova postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu tužitelja podnio je tuženik koji žalbu smatra neosnovanom pa predlaže žalbu odbiti, a pobijanu presudu potvrditi, uz naknadu troška.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pri donošenju prvostupanjske presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se tužitelj poziva. Presuda je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a obrazloženje presude nije proizvoljno već je utemeljeno na sadržaju provedenih dokaza i pravnom stavu prvostupanjskog suda, a nije počinjena ni koja druga bitna povreda iz navedenog članka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

5.1. Suprotno stajalištu tužitelja ovaj sud je mišljenja kako je prvostupanjski sud u cijelosti postupio u skladu s ukidbenim rješenjem ovoga suda poslovni broj Gž- 1044/2022-2 od 28. srpnja 2022. te je u ponovnom postupku proveo sve radnje koje mu je naložio ovaj drugostupanjski sud.

6. Među strankama nije sporno da postoji nepodmireno novčano potraživanje tuženika kao davatelja kredita prema tužitelju kao primatelju kredita, a temeljem sklopljenog ugovora o kreditu, radi naplate kojeg potraživanja je ovrhovoditelj Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, pokrenuo ovršni postupak koji se vodi pred Općinskim sudom u Pazinu, temeljem rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr- 1043/2010 od 15. rujna 2010. Također nije sporno da je ovrhovoditelj 12. veljače 2021. izdao punomoć kojim ovlašćuje društvo Eos Matrix d.o.o. i poimenično navedene radnike toga društva da pregovaraju sa dužnicima oko podmirenja potraživanja, sklapaju s njima nagodbe, određujući pri tome maksimalne iznose za nagodbu i vremenski period otplate te da Eos Matrix d.o.o. može zaprimati uplate dužnika na svoj račun za sve predmete koji su navedeni u prilogu te punomoći prema broju ugovora o kreditu.

7. Tuženik ne osporava da je prema punomoći Eos Matrix d.o.o. pozvao tužitelja na ispunjenje dugovanog potraživanja i da je naplatio na svoj račun iznos od 6.636,14 eura/50.000,00 kn dana 15. listopada 2021.

8. Tužitelj kontinuirano iznosi stav da je tražbina davatelja kredita prenesena na Eos Matrix d.o.o., o čemu je kao ovršenik obaviješten, zbog čega je dio duga uplatio na račun novog vjerovnika. Smatra da je tijekom ovršnog postupka došlo do promjene vjerovnika cesijom zbog čega ovršenik tražbinu više ne može ispuniti prvobitnom vjerovniku, ovrhovoditelju i da je zato ovrha koja se vodi pred Općinskim sudom u Pazinu temeljem rješenja o ovrsi broj Ovr-1043/2010 od 15. rujna 2010. nedopuštena.

9. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud ponovio je stajalište da nije došlo do prijenosa tražbine ovdje tuženika na Eos Matrix d.o.o. prema punomoći od 10. ožujka 2022. jer se ne radi o ugovoru predviđenom u članku 80. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO). Pri tome naglašava da je iz sporne punomoći vidljivo kako je Eos Matrix d.o.o. ovlašten uz ostalo pregovarati sa dužnicima oko podmirenja tražbine i zaprimati uplate, pa tako i sa tužiteljem kao dužnikom odnosno da je isti sukladno toj punomoći bio ovlašten zaprimiti uplatu tužitelja po osnovi dugovanja.

10. Obzirom na navedeno, ovaj sud ponavlja kako je već u ukidbenom rješenju naveo da se vrsta pravnoga posla sklopljenog između ugovornih strana ne određuje uvijek prema njegovom nazivu nego prema njegovom sadržaju i ovlaštenjima koja iz njega proističu. U konkretnom slučaju proizlazi da se sva ovlaštenja koja vjerovnik dužnika EJ prenosi na Eos Matrix d.o.o. odnose na ustupanje potraživanja iz ugovora o kreditu radi naplate od dužnika u smislu odredbe iz članka 88. stavka 2. ZOO (to je tzv. incaso cesija), jer cedent prema ovlastima prenosi tražbinu koju ima prema svom dužniku, s tim da je cesionar naplati u svoje ime, ali za račun cedenta. Tražbina u ugovorima o ustupanju radi naplaćivanja ostaje u ustupiteljevoj imovini do naplate od dužnika pa je dužnik može valjano ispuniti i ustupitelju i primatelju, ali kada je ispuni primatelju njegova obveza se gasi i prema ustupitelju a u iznosu u kojem ju je primatelj naplatio. Kako dakle iz te punomoći ne proizlazi da je dužnik novčano potraživanje dužan ispuniti prema Eos Matrix d.o.o., već može odlučiti o tome kome će obvezu ispuniti bez pravnih posljedica za takvo postupanje, ne radi se o pravoj cesiji. Zato ne dolazi do primjene niti odredba iz članka 32. stavka 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24., dalje: OZ) na koji se poziva tužitelj odnosno ovršenik. 11. Isto tako iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski (ovršni) tužitelja uputio da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga zbog kojeg je izjavio žalbu (članak 52. stavak 3. OZ), a to su razlozi iz članka 50. stavka 1. točke 7. i 9. OZ. Slijedom navedenoga nije osnovan žalbeni prigovor tužitelja (ovršenika) iz članka 50. stavka 1. točke 7. OZ.

12. Prema članku 50. stavku 1. točki 9. OZ u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi, kao i u žalbi protiv rješenja o ovrsi, da je on po pozivu Eos Matrix d.o.o. uplatio na njihov račun iznos od 6.636,14 eur/50.000,00 kn pa se dakle radi o činjenici na temelju koje je za taj iznos prestalo potraživanje ovrhovoditelja.

13. Obzirom da je u ukidbenom rješenju ovoga suda napomenuto kako se ovrha može i djelomično proglasiti nedopuštenom, to je u provedenom postupku prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje navedene uplate u iznosu od 6.636,14 eura/50.000,00 kn i utvrdio da je predmetna ovrha nedopuštena za navedeni iznos te donio odluku kao u točki I. izreke presude, a koju točku parnične stranke niti ne pobijaju. Dakle, sukladno stajalištu ovoga suda prvostupanjski sud je tijekom ponovnog postupka pravilno utvrdio činjenicu u svezi djelomičnog namirenja tražbine te u okviru parničnog postupka donio pravilnu odluku po toj osnovi.

14. Nadalje, ovaj sud ponavlja kako nije sporno da se ništetnost pojedinih odredbi solemniziranog ugovora o kreditu ili javnobilježnički potvrđene privatne isprave, a koje isprave nisu sudski ispitane, od strane suda može po službenoj dužnosti ispitati i u parničnom postupku, pokrenutom radi proglašenja ovrhe nedopuštenom bez obzira što taj žalbeni razlog nije istaknut već u žalbi protiv rješenja o ovrsi.

15. U ponovnom postupku, a suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je utvrdio sve relevantne činjenice po toj osnovi, a na koje mu je ukazao ovaj sud te je izvršio uvid u ovršni spis poslovni broj: Ovr-586/19 te je utvrdio da nema nikakvih nepravilnosti u svezi ovršnih isprava na temelju kojih je pokrenuta predmetna ovrha. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da je kod Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Poreču – Parenzo, poslovni broj P-635/2017 vođen parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu te da je presudom od 1. kolovoza 2017. odbijen tužbeni zahtjev, odnosno nisu utvrđene okolnosti koje bi ukazivale na ništetnost ugovora o kreditu te je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Puli – Pola, poslovni broj Gž-1390/2017-5 od 29. kolovoza 2019. Isto tako, prvostupanjski sud je utvrdio da se kod Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču – Parenzo, pod poslovnim brojem P-90/20 vodila parnica radi utvrđenja ništetnim sporazuma o zasnivanju založnog prava radi osiguravanja novčane tražbine ovdje tuženika od 9. svibnja 2006. te da je presudom od 11. prosinca 2020. odbijen tužbeni zahtjev po toj osnovi, a da je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-140/2021- 3 od 2. rujna 2021.

16. Dakle, u skladu sa stajalištem ovog suda iz ukidbenog rješenja prvostupanjski sud je u ponovnom postupku izvršio uvid u spis ovršnog postupka te je utvrdio postojanje citiranih presuda i zauzeo pravilno stajalište kako je pravomoćno utvrđeno da su valjani pravni poslovi koji predstavljaju ovršne isprave u konkretnom slučaju i da stoga nije potrebno ponovno ispitivati njihovu valjanost. Navedeno pravno stajalište prihvaća i ovaj sud.

17. Tuženiku nije priznat trošak žalbe, jer sa istom nije uspio (članak 154. stavak 1. ZPP), dok tužitelju nije priznat trošak odgovora na žalbu, jer ta procesna radnja nije bila nužna (članak 155. stavak 1. ZPP), a sve na temelju članka 166. stavka 1. ZPP.

18. U preostalom, nepobijanom dijelu (točka I. i dio točke IV. izreke) presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

19. Slijedom navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 6. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Guljaš