REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4446/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KILA ZAPAD d.o.o. Zagreb, Ilirski trg 6, OIB 79652713831, kojeg zastupa Timon Sakoman, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika IMEX BANKA d.d. Split, Tolostojeva 6, OIB 99326633206 i 2. tuženika Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama, Zagreb, Savska cesta 41, OIB 69331375926, kojeg zastupa punomoćnik Željka Karlović, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2958/2022-5 od 19. ožujka 2024. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P- 554/2018-42 od 14. travnja 2022., na sjednici održanoj 6. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanja u prijedlogu se odbija, a u odnosu na naznačene povrede ljudskih prava se odbacuje.

II. Zahtjev drugo tuženika za naknadu troškova u povodu prijedloga za dopuštenje revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude naznačene u uvodu ove odluke.

2. Na prijedlog za dopuštenje revizije prvo tuženik nije odgovorio, a drugo tuženik se u odgovoru protivio prijedlogu i predložio istog odbaciti ili odbiti. Zahtijeva troškove postupka u povodu tog prijedloga.

3.1. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 155/23.- dalje: ZPP) ovaj revizijski sud je utvrdio da je tužitelj kao predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije:

- naznačio pitanja koja on ocjenjuje važnima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i to:

„1. Da li su drugostupanjski sudovi ovlašteni preinačiti prvostupanjske presude pozivom na učinke sudske odluke iz drugog predmeta čija je pravomoćnost nastupila odnosno koja je donesena nakon zaključenja glavne rasprave? Ako jesu, pod kojim uvjetima te jesu li u tom slučaju dužni pozvati stranke na izjašnjavanje o toj drugoj sudskoj odluci, bilo pozivom na sjednicu vijeća, raspravu ili pozivom na pisano izjašnjavanje podneskom?

2. Da li su drugostupanjski sudovi ovlašteni preinačiti prvostupanjsku presudu pozivom na obrazloženje druge sudske odluke iz drugog predmeta čija je pravomoćnost nastupila odnosno koja je donesena nakon zaključenja glavne rasprave? Ako jesu, pod kojim uvjetima te jesu li u tom slučaju dužni pozvati stranke na izjašnjavanje o toj drugoj sudskoj odluci, bilo pozivom na sjednicu vijeća, raspravu ili pozivom na pisano izjašnjavanje podneskom?

3. Da li su drugostupanjski sudovi ovlašteni preinačiti prvostupanjsku presudu pozivom na učinke sudske odluke iz drugog predmeta koja nije postojala u vrijeme zaključenja glavne rasprave i koju nitko nije predložio kao dokaz? Ako da, pod kojim uvjetima?

4. Pripada li pravnoj osobi s javnim ovlastima koja ima zaposlene pravnike s dugogodišnjim pravnim iskustvom i položenim pravosudnim ispitom, koja ima pravo na zastupanje po Državnom odvjetništvu, pravo na naknadu parničnih troškova zastupanja od strane odvjetnika te imaju li se takvi troškovi smatrati svrishodnim i kao takvim potrebnim za vođenjem parnice ili pak predstavljaju nepotreban trošak koji se ne smije odmjeriti na teret protivne strane? Jesu li sudovi u takvim predmetima dužni provesti test razmjernosti na način kako je ustanovljen u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Republike

Hrvatske od 6. 9. 2016.?

5. Je li kod odlučivanja o troškovima zastupanja pravnih osoba s javnim ovlastima u vlasništvu Republike Hrvatske tužitelju može doći do povrede prava na pristup sudu samom primjenom načela „gubitnik plaća“ iz čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ili je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka za zastupanje pravnih osoba s javnim ovlastima u vlasništvu Republike Hrvatske nužno provesti test razmjernosti radi ocjene je li postupanjem države u vezi traženja obvezivanja tužitelja na naknadu parničnih troškova došlo do miješanja u prava tužitelja na mirno uživanje njegovog vlasništva?“.

- pozvao se na povredu temeljnih ljudskih prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP jer da mu je drugostupanjskom odlukom zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka te materijalnog prava povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na pravično/pošteno suđenje, pravo na jednakost pred zakonom i pred sudovima te jamstvo zaštite vlasništva, sve u smislu zajamčenih prava čl. 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.,- dalje: Konvencija) i čl. 14., 26., 29. i 48. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10. i 85/10. – pročišćeni tekst, - dalje: Ustav).

3.2. Razlozi prijedloga su da se radi o odluci iznenađenja koja se temelji na učincima i na obrazloženju sudske odluke koja nije postojala u vrijeme zaključenja glavne rasprave (razlozi za 1.-3. pitanje i za povredu čl. 5., 7., 354. st. 2. točka 6. ZPP te 367.a sve ZPP), a radi čega da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje te aspekt tog prava – pravo na kontradiktoran postupak. U odnosu na četvrto pitanje poziva se na odstupanje od prakse ovog suda i to odluke u predmetu Rev-129/2009 kao i na odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Cindić, Bešlić te Klauz protiv Hrvatske, te na predmete gdje se ukazuje na provođenje testa razmjernosti, zatim na odluke u predmetima Revd-404/2022 i Rev-89/2021.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da ne postoji pravo 2. tuženika, Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (dalje: APN) da od 1. tuženika IMEX BANKE d.d. (dalje: Banka) zatraži isplatu na temelju bankarske Garancije za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku, izdanu na temelju Ugovora o izdavanju bankarske garancije (dalje: Garancija).

5. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev zaključujući da 2. tuženik APN nije dokazao istinitost tvrdnji da tužitelj nije otklonio nedostatke, a da je tužitelj dokazao suprotno - da je on otklonio nedostatke na građevini za koje je dostavio „jamstvo, odnosno garanciju na ime kvalitete za cjelokupno izvedene radove...“. Taj sud (odlomak 45. prvostupanjske presude) naznačuje da se radi o Garanciji čiji je uvjet za naplatu samo navođenje propusta tužitelja kao nalogodavca odnosno izvođača radova na temelju ugovora o građenju, a ne utvrđenje opravdanosti propusta, odnosno da se prethodno ne ispituju uvjeti koji opravdavaju aktivaciju Garancije zbog propusta izvođača. Nadalje upućuje na prvostupanjsku odluku Trgovačkog suda u Splitu P-633/2020-24 od 2. prosinca 2021., u kojem postupku je, sukladno odredbi čl. 1043. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 155/23; - dalje: ZOO) prihvaćen tužbeni zahtjev ovdje 2. tuženika APN prema ovdje 1. tuženiku Banci za naplatu Garancije, u smislu isključenja prigovora od strane banke prema korisniku garancije koji se odnose na osnovni pravni posao. Stoga taj sud cijeni zahtjev tužitelja kao nalogodavca Garancije kao zahtjev da do realizacije Garancije ne dođe, jer da nije nastupio uvjet radi kojeg je Garancija izdana.

6. Drugostupanjski sud preinačuje navedenu presude te se poziva (odlomak 16.) „...čl. 1039. ZOO bankarsko jamstvo je svaka obveza na plaćanje određenog novčanog iznosa, bez obzira na to kako je nazvana, na pisani zahtjev korisnika i uz podnošenje banci dokumenata, ako su navedeni u jamstvu (stavak 1.). Bankarsko jamstvo je samostalna obveza banke neovisna o osnovnom poslu (stavak 2.).“.

6.1. Ovdje potrebno napomenuti da je sporna isprava (Garancija) izdana 2016. – dakle za režima: Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., - dalje: ZOO/15). Novelom Zakon o obveznim odnosima - Narodne novine 41/08. –ta odredba je izmijenjena i glasi:

„(1) Bankarska garancija na poziv je svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije.

(2) Bankarska garancija je samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje.“.

6.2. Nadalje drugostupanjski sud u pobijanoj odluci navodi (odlomak 17.) da je bankarska garancija samostalna obveza što znači da iako čini komercijalnu cjelinu s osnovnim ugovorom o građenju i ugovorom o bankarskoj garanciji, da je ona pisani, jednostrani pravni posao na temelju kojeg nastaje obveza garanta prema korisniku garancije, koja je samostalna i neovisna o ostalim pravnim odnosima iz te komercijalne cjeline. Posebno važan aspekt samostalnosti odnosa garanta i korisnika garancije da je u tome što se garant zahtjevu korisnika ne može valjano suprotstaviti prigovorima iz osnovnog pravnog posla, koje glavni dužnik nalogodavac može isticati korisniku garancije kao svojem vjerovniku iz tog pravnog posla, čak i u slučaju da se taj posao u garanciji spominje. Bankarska garancija da je apstraktan pravni posao, što znači da iz odnosa korisnika garancije i garanta ne mora biti vidljiva gospodarska svrha osnovnog pravnog posla čijem osiguranju služi. Nadalje, da se ne može raspravljati kroz odnos korisnika garancije i garanta je li dužnik iz osnovnog pravnog posla doista ispunio svoje obveze iz tog pravnog posla, a u slučaju da je korisnik garancije zaista neosnovano naplatio iznos iz garancije, bit će u obvezi taj iznos vratiti, te da se korisnikovom zahtjevu za isplatu garant može suprotstaviti isključivo prigovorima koji proizlaze iz isprave bankarske garancije, a ne prigovorima kojima bi se nalogodavac kao dužnik iz osnovnog pravnog posla mogao suprotstaviti korisnikovom zahtjevu za isplatu. Kako u predmetnoj pravnoj stvari bankarska garancija sadrži klauzulu „na prvi pismeni poziv“, da je za ispunjenje obveze iz garancije dovoljan pisani poziv korisnika garancije i njegova izjava da dužnik iz osnovnog pravnog posla (nalogodavac iz garancije) nije ispunio svoju obvezu iz osnovnog pravnog posla. U tom smislu se poziva na ovosudnu odluku broj Revt- 24/2005 od 6. rujna 2007.).

6.3. Točno je da je taj sud u svojoj odluci naznačio i to (u odlomcima 19. i 20.) da je (u predmetu tužitelja APN za isplatu iznosa od 954.017,64 EUR, a na temelju bankarske garancije na poziv protiv tuženika IMEX BANKE d.d. Split) donesena pravomoćna presuda Pž-918/2022-9 od 3. listopada 2023. Uz utvrđenje da je APN u pisanom pozivu za plaćanje, kojeg je IMEX BANKA d.d. Split primila 13. rujna 2018., naveo propuste KILA ZAPAD d.o.o. (tamo umješač na strani tuženika) i iznos koji potražuje, zbog čega je drugostupanjski sud u tom predmetu ocijenio da je u skladu s odredbom čl. 1039. ZOO tamo tužitelj APN Zagreb pozivom za isplatu udovoljio uvjetima iz garancije. Stoga zaključuje i to da je deklaratorni zahtjev na utvrđenje iz ovog postupka neosnovan budući je u predmetu poslovni broj Pž-918/2022 pravomoćno prihvaćen tužiteljev zahtjev APN da od tuženika Imex banka d.d. ima pravo naplatiti iznos 954.017,64 EUR s osnove predmetne Garancije.

6.4. Upravo zbog tog potonjeg utvrđenja i zaključka tužitelj podnosi prijedlog za dopuštenje revizije, pozivom, kao što je rečeno, na odredbe čl. 385.a st. 1. i st. 2. ZPP.

7.1. Odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito:- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili - ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, ESLJP ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

7.2. Odredbom čl. 385.a st. 2. ZPP propisano je da će sud dopustiti reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

8. Osnovni smisao revizijskog postupka je ujednačavanje različite prakse nižestupanjskih sudova, ili od ovog suda ili ovog suda, te postojanje potrebe preispitivanja sudske prakse. U odnosu na prva tri pitanja, za koje i sam podnositelj navodi da nema prakse ovog suda, valja istaći da je drugostupanjski sud prvenstveno svoju odluku temeljio na pravnoj prirodi garancije. Ugovaranje „plaćanje na prvi poziv“, „plaćanje bez ikakvih prigovara“, „bezuvjetno“i sl. upućuje da se radi o bankarskoj garanciji. I bankarsko jamstvo i bankarska garancija mogu imati te termine u ispravi i nema razlike između korisnikova poziva banci kada se on daje s tih naslova, i tek nakon što banka plati u, eventualnom, regresnom postupku se odlučuje ima li korisnik pravo zadržati naplaćeno ili je neosnovano naplatio. Dakle, korisnik koji je naplatio bankarsku garanciju ili bankarsko jamstvo na prvi poziv a da zato nije imao materijalno pravo dužan je vratiti ono što je primio u regresnom postupku (ovdje tužitelj traži utvrđenje da 2. tuženik APN nema pravo na naplatu - jer do naplate još nije došlo za vođenja ovog postupka pred nižestupanjskim sudovima). U tom regresnom postupku ovisno je li se radi o bankarskoj garanciji ili bankarskom jamstvu na prvi poziv dolazi do razlike koja se očituje – tko je legitimiran tražiti povrat neosnovano naplaćenih sredstva te u pitanju tereta dokazivanja. Dakle, u tom postupku se ispituje „pravo na naplatu“ u smislu osnovnog posla, a ne u postupku kao što je ovaj (ili u postupku naplate garancije).

8.1. Slijedom navedenoga kada drugostupanjski sud obrazlaže kao što je reproducirano u odlomku 6.2. ove odluke onda kod tužbenog zahtjeva kao što je ovdje (za utvrđenjem nepostojanja prava tuženika zatražiti isplatu po garanciji), prva tri naznačena pitanja nisu važna za odluku u sporu. Ono što je drugostupanjski sud naveo u odlomku 19. i 20. svoje odluke (sažeto naznačeno u odlomku 6.3. ove odluke) ne dovodi u pitanje pravilnost pobijane odluke temeljene na izraženom pravnom pristupu o prirodi bankarske garancije na poziv. Prvo, drugo i treće pitanje stoga nisu važna jer ne bi doveli do drugačije odluke u sporu, do povoljnije pozicije tužitelja. Pritom drugostupanjski sud jasno navodi da je u tom drugom postupku utvrđeno da je „... u skladu s odredbom članka 1039. ZOO tamo tužitelj APN Zagreb pozivom za isplatu udovoljio uvjetima iz garancije“. To samo znači da je udovoljeno uvjetima iz isprave/garancije (- da je dato očitovanje kako je propisano u ispravi, da je zahtjev podnesen prije isteka roka do kojeg garancije obvezuje, je li sadrži izjavu o nalogodavateljevom neispunjenju obveze osigurane garancijom, je li zahtjev podnio korisnik, je li podnesen dokument ako je to bio uvjet i sl. ). Naglašava se da se zahtjevu korisnika banka može se suprostaviti prigovorima koji proizlaze iz same isprave, njenog teksta, a ne prigovorima iz osnovnog posla (čl. 1039. st. 2. ZOO).

8.2. Stoga u odnosu na prva tri pitanje nema potrebe za intervencijom ovog suda jer ijedno od njih ne ispunjava uvjete iz odredbe čl. 385.a st.1. ZPP s obzirom na to da nisu važni za odluku u sporu jer ne bi dovele do uspjeha tužitelja. Pobijana odluka se ne temelji na učincima i na obrazloženju sudske odluke koja nije postojala u vrijeme zaključenja glavne rasprave kako podnositelj tvrdi, već na prethodno citiranim razlozima o pravnoj prirodi garancije na poziv. Iz istih razloga nije učinjeno vjerojatnim da je zbog osobito teške povrede procesnih odredba i/ili pogrešne primjene materijalnog prava došlo do povreda temeljnih ljudskih prava na koje se predlagatelj poziva. Drugostupanjski sud se u svojoj odluci samo referira i na ono što je prvostupanjski sud obrazložio u svojoj odluci a to je – postojanje presude u postupku ovdje tuženika kao stranaka, vezane za predmet spora, koja presuda je u međuvremenu stekla svojstvo pravomoćnosti.

8.3. U odnosu na preostala pitanja isto tako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1 ZPP jer je pobijana odluka o troškovima postupka sukladna ovosudnoj odluci broj Rev-592/2011 od 5. veljače 2014., broj Rev-x-37/2012 od 27. studenoga 2012. itd. (tako i Revd-1701/2024-2 od 30. travnja 2024.).

8.4. Ni u odnosu na odluku o troškovima postupka nije došlo do povrede temeljnih ljudskih prava. Načelo iz odredbe čl. 154. st.1. ZPP prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranici samo po sebi ne može se smatrati protivnim čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju. Obvezivanje stranke na naknadu troškova postupka prema načelu „gubitnik plaća“ ima zakonsku osnovu u čl. 154. st. 1. ZPP, a načelo „gubitnik plaća“ ima legitimni cilj – odvratiti potencijalne stranke od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenja pretjeranih tužbenih zahtjeva pred sudovima. Tek iznimno, može doći do nerazmjernog ograničenja konvencijskog prava, ako stranka iz opravdanog razloga nije mogla predvidjeti neuspjeh u sporu, a ovdje to nije slučaj ni na razini vjerojatnosti.

9. Zato je ocijenjeno da u prijedlogu nije riječ o važnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st.1. ZPP, radi čega je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, u tom dijelu prijedlog odbijen, a u dijelu u kojem je koncipiran u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, primjenom odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP, je odbačen.

Zagreb, 6. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug