REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1470/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice OH, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], II. tužitelja ŽH, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], III. tužitelja LH, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i IV. tužiteljice ĐH, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Krešimir Škarica, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Adriatic osiguranja d.d., OIB 9447242454976 iz Zagreba, Listopadska 2, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić i Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-71/2021-5 od 4. siječnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3920/2016-61 od 10. prosinca 2020., u sjednici održanoj 6. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaćaju revizije tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-71/2021-5 od 4. siječnja 2024. u dijelu toč. I. izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3920/2016-61 od 10. prosinca 2020. u dijelu toč. I. izreke u odnosu na tijek dosuđenih zakonskih zateznih kamata na iznos od 14.599,51 Euro (110.000,00 kuna) za razdoblje od 29. rujna 2016. do 13. travnja 2020., u dijelu toč. II. u odnosu na tijek dosuđenih zakonskih zateznih kamata na iznos od 4.977,11 Eura (37.500,00 kuna) za razdoblje od 29. rujna 2016. do 13. travnja 2020., u dijelu točke III. izreke u odnosu na tijek dosuđenih zakonskih zateznih kamata na iznos od 4.977,11 Eura (37.500,00 kuna) za razdoblje od 29. rujna 2016. do 13. travnja 2020. i u dijelu toč. IV. izreke u odnosu na tijek dosuđenih zakonskih zateznih kamata na iznos od 14.599,51 Euro (110.000,00 kuna) za razdoblje od 29. rujna 2016. do 13. travnja 2020. i sudi:

„Prihvaća se žalba tuženika i preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3920/2016-61 od 10. prosinca 2020. u dijelu toč. I., II., III. i IV. izreke i odbija se tužbeni zahtjev I. tužiteljice OH za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 14.599,51 Euro (110.000,00 kuna) za razdoblje od 29. rujna 2016. do 13. travnja 2020., II. tužitelja ŽH za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 4.977,11 Eura (37.500,00 kuna) za razdoblje od 29. rujna 2016. do 13. travnja 2020., III. tužitelja LH za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 4.977,11 Eura Euro (37.500,00 kuna) za razdoblje od 29. rujna 2016. do 13. travnja 2020. i IV. tužiteljice ĐH za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 14.599,51 Euro (110.000,00 kuna) za razdoblje od 29. rujna 2016. do 13. travnja 2020.“

II. Revizije tuženika u preostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova povodom revizija.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti I. tužiteljici iznos od 176.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2016. do isplate (točka I. izreke), II. tužitelju iznos od 112.500,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2016. do isplate (točka II. izreke), III. tužitelju iznos od 112.500,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2016. do isplate (točka III. izreke), IV. tužiteljici iznos od 330.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2016. do isplate (točka IV. izreke), I. tužiteljici iznos od 25.100,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. prosinca 2020. do isplate (točka V. izreke) te je odlučeno o troškovima postupka (točka VI. izreke).

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv presude suda drugog stupnja tuženiku je rješenjem ovoga suda broj Revd- 1479/2024-2 od 4. travnja 2024. i dopunskim rješenjem broj Revd-1479/2024-7 od 2. srpnja 2024. dopušteno podnošenje revizija protiv presude suda drugoga stupnja u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke za iznos od 110.000,00 kuna (14.599,51 Euro), u točki II. izreke za iznos od 37.500,00 kuna (14.599,51 Euro), u točki III. izreke za iznos od 37.500,00 kuna (14.599,51 Euro) i u točki IV. izreke za iznos od 110.000,00 kuna (14.599,51 Euro) sve sa dosuđenim zateznim kamatama zbog pravnih pitanja koja glase:

1. „Da li se pitanje zastare potraživanja sudskim putem u slučaju preinake tužbe (povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva) ocjenjuje samostalno te da li je za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka i u slučaju kada se radi o tražbini iz čl. 19., 1046, 1100 i 1101. Zakona o obveznim odnosima, odlučan dan preinake tužbe ili dan podnošenja tužbe?“

2. „Da li tužitelj u odnosu na preinačeni/povišeni tužbeni zahtjev za traženjem naknade neimovinske štete ima pravo na traženje i dosudu zakonskih zateznih kamata ostvaruje u odnosu na povišeni/preinačeni tužbeni zahtjev samo od dana kada su postavili taj povišeni/preinačeni tužbeni zahtjev?“

4. Tuženik je u skladu sa dopuštenim pitanjima podnio revizije na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) predlažući preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužitelja za iznose za koje su revizije dopuštene, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovnu odluku. Traži trošak revizijskog postupka.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je djelomično osnovana.

7. Pobijana presuda je povodom revizije ispitana u skladu sa čl. 391. st. 3. ZPP-a samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet ovoga spora jest naknada neimovinske i imovinske štete kao posljedice štetnog događaja u kojem je smrtno stradao sin I. tužiteljice, brat II. i III. tužitelja i izvanbračni suprug IV. tužiteljice. U ovom stadiju postupka i s obzirom na postavljena pitanja sporno je pitanje zastare za preinačeni dio tužbe i pitanje tijeka zakonskih zateznih kamata na preinačeni dio tužbe za naknadu neimovinske štete dosuđenu svim tužiteljima. Nije sporno da su tužitelji podneskom od 14. travnja 2020. postavili zahtjev po osnovi neimovinske štete u skladu s novim Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa je I. tužiteljica zatražila još 110.000,00 kuna (14.599,51 Euro), II. tužitelj još 37.500,00 kuna (4.977,11 Eura), III. tužitelj još 37.500,00 kuna (4.977,11 Eura) i IV. tužiteljica još 110.000,00 kuna (14.599,51 Euro) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (29. rujna 2016.) pa do isplate.

9. U nižestupanjskim odlukama iznosi se pravno shvaćanje prema kojem nije osnovan prigovor zastare za preinačeni dio tužbe jer da podnesak kojim se povisuje zahtjev nema karakter novog zahtjeva glede početka i tijeka roka zastare. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata iznosi se shvaćanje prema kojem takve kamate teku od podnošenja odštetnog zahtjeva neovisno o tome što je visina usklađena s izmijenjenim Orijentacijskim kriterijima.

10. U odnosu na prigovor zastare ovaj je sud izrazio pravno shvaćanje u nizu svojih odluka te time ustalio sudsku praksu glede toga pitanja. Odlukom ovoga suda Rev- 206/2023-3 od 17. siječnja 2024. te Rev-650/2023 od 10. travnja 2024. iznijeto je pravno shvaćanje prema kojem:

„….kada je riječ o zastari generički određenog tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva kao oblik preinačenja tužbe u okolnostima kada se taj povećani zahtjev temelji na istoj – neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je do tada bila, treba sagledavati u kontekstu materijalnopravnih obilježja i svrhe koju zastara u smislu odredbi čl. 214. - 246. ZOO-a ima u našem pravu. Naime, uz istaknuti materijalnopravni prigovor zastare, zbog isteka zakonom određenog vremena u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, utuživa obveza pretvorila se u neutuživu - naturalnu, zbog čega vjerovnik svoje pravo ne može ostvariti prisilno preko suda, već je dužnik u dispoziciji hoće li ispuniti svoju naturalnu obvezu ili ne. Svrha zastare temelji se na interesima pravne sigurnosti da se zaštiti postojeće stanje ako ono traje duže vrijeme, tj. da u određenom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako vjerovnik u određenom vremenu ne postavi zahtjev za ostvarenje svog prava. Tako kod okolnosti da se dužnik /tuženik/ protivi ispunjenju već u tužbi niže postavljenog generički određenog tužbenog zahtjeva, samim povećanjem - preinakom postojećeg zahtjeva temeljem iste – neizmijenjene činjenične osnove nije ispunjena svrha koju zastara ima u našem pravu, već i glede razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već s podnošenjem tužbe.…“

10.1. Točno jest, kako to tuženik navodi u reviziji, da su u ranijoj sudskoj praksi u odnosu na ovo pitanje postojala i drugačija pravna shvaćanja. Međutim, o odgovoru na ovo pitanje, a upravo zbog različite prakse ovog suda, na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024.,zauzeto je pravno shvaćanje koje slijedi sudska praksa ovoga suda u nizu svojih odluka (Rev 864/2023 od 10. travnja 2024., Rev 1024/2023-2 od 3. siječnja 2024., Rev 555/2024 od 12. lipnja 2024., Rev 49/2024 od 5. lipnja 2024, Rev 647/2023 od 18. lipnja 2024. i dr.). Takvom pravnom shvaćanju valja dodati i pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava (Vugdelija protiv RH, zahtjev br. 14692/18 presuda od 20. veljače 2024.). Prema tome, nije osnovan zahtjev iz revizija tuženika u vezi preispitivanja pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela ovoga suda jer je isto shvaćanje prihvaćeno u nizu odluka ovoga suda, u skladu je sa shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava te je time takvo pravno shvaćanje dobilo potpunu stabilnost u sudskoj praksi izraženoj u odlukama ovoga suda.

10.2. Stoga odgovor na prvo pitanje, a čime se reafirmiraju pravna shvaćanja iz gore navedenih odluka, glasi:

„Ako je tužba preinačena (povišenjem tužbenog zahtjeva) temeljem iste činjenične i pravne osnove na kojoj se temelji tužbeni zahtjev zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe (čl. 241. ZOO).“

10.3. Budući da je revizijski sud utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena a na koje se odnosi prvo pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena odnosno ti razlozi ne utječu na donošenje drukčije odluke u ovoj pravnoj stvari, na temelju odredbe čl. 393. st. 6. ZPP-a, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

11. U odnosu na drugo postavljeno pitanje koje se odnosi na početak tijeka zakonskih zateznih kamata u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), revizija tuženika je osnovana.

12. Izneseno pravno shvaćanje u pobijanoj presudi nije pravilno jer je pogrešno primijenjena odredba čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05 - dalje: ZOOP), zbog čega s pravom tuženi ističe da je donošenjem takve odluke pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, odredbom čl. 12. st. 4. ZOOP propisano je da u slučaju neizvršenja obveze isplate iz st. 1. tog članka, tj. isplate naknade neimovinske štete u roku od 30 dana, te imovinske štete u roku od 14 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamata i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Primjenom odredbe čl. 12. st. 4. ZOOP tuženik nikako nije mogao pasti u zakašnjenje za plaćanje naknade neimovinske štete u većem iznosu (zatraženom podneskom tužitelja od 14. travnja 2020.) ako je tužiteljica tek navedenim podneskom zatražila isplatu naknade štete za daljnji - povećani iznos, veći od iznosa zatraženog u zahtjevu za mirno rješenje spora odnosno tužbi.

13. Vezano za primjenu čl. 12. ZOOP ovaj sud se već izjasnio u nizu svojih odluka, pa je tako već odluci broj Rev-550/14-2 od 18. studenoga 2015., izneseno shvaćanje prema kojem tužitelj koji je u odštetnom zahtjevu i/ili tužbi tražio naknadu štete s osnova tuđe njege i pomoći zatezne kamate može tražiti samo od dana postavljanja odštetnog zahtjeva i/ili tužbe dok za traženje tuđe njege i pomoći koje je povisio i postavio tijekom postupka, odnosno nakon podnošenja tužbe, zatezne kamate može tražiti tek od dana kada je tako povišeni (preinačeni) tužbeni zahtjev i postavio sve ovo u smislu čl. 12. ZOOP. Podudarno pravno shvaćanje i u pogledu zahtjeva za naknadu neimovinske štete izraženo je i u odlukama ovog suda poslovni broj Rev- 1133/2021 od 14. prosinca 2021. i Rev-247/2023 od 4. travnja 2023. koje tuženik apostrofira u reviziji, kao i Rev-222/2023 od 5. rujna 2023. te Rev-376/23 od 9. svibnja 2023.

14. Stoga, kad je sud i dosudio tužiteljima naknadu neimovinske štete u iznosu većem od onoga zatraženog zahtjevom za mirno rješenje spora i tužbom, tada zatezne kamate na iznos naknade neimovinske štete koji bi bio veći od onoga koji se ranije potraživao, budući je tužitelj podneskom od 17. travnja 2020. preinačio tužbeni zahtjev povećanjem zatražene naknade po navedenim osnovama, ne mogu početi teći prije te preinake tužbe.

15. S obzirom na sve izneseno odgovor na treće postavljeno pitanje u reviziji jest da je tuženik u obvezi platiti zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen jer on ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

16. Stoga pravno shvaćanje suda o tijeku zakonskih zateznih kamata nije u suglasju s navedenim pravnim shvaćanjem, pa je zbog pogrešne primjene materijalnog prava valjalo u tom dijelu pobijanu presudu preinačiti i odlučiti kao u točki I. izreke (čl. 391. st. 7. ZPP-a).

17. U odnosu na zatraženi trošak revizijskog postupka valja naznačiti da je tuženik u revizijskoj fazi postupka uspio samo glede jednog pitanja koje se odnosi na sporedno potraživanje. Stoga je njegov zahtjev za naknadom troška revizijskog postupka valjalo odbiti kao neosnovan na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a (tako i Rev 1734/2019-2 od 21. svibnja 2019. te Rev 447/2024 od 26. studenoga 2024.).

Zagreb, 6. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek